Nije trebalo dugo pa da priča o Pink Panterima, srpsko-crnogorskoj bandi pljačkaša koja je posljednjih godina obijala draguljarnice diljem svijeta, postane tema televizijske serije. Serija “Posljednji panteri” (The Last Panthers), nastala u englesko-francuskoj produkciji, trenutno se prikazuje u nekoliko europskih zemalja, a u njoj Goran Bogdan glumi vođu pljačkaške skupine. Naomi (Samantha Morton, glumica koja se prije 13 godina proslavila ulogom u filmu “Specijalni izvještaj” s Tomom Cruiseom) radi za osiguravajuće društvo na provjerama šteta, dok je Tom (John Hurt) njezin šef. Nakon što je opljačkana draguljarnica u Marseilleu, u potragu za pljačkašima s Naomi kreće detektiv Khalil (Tahar Rahim), a put ih vodi do Srbije.

S obzirom na to da će se na proljeće serija početi prikazivati i u Americi, to je prilično velik izlazak 35-godišnjeg Bogdana na svjetsko glumačko tržište. Do sada je bio poznat po ulogama u komedijama “Sonja i bik” i “Majstori” te ratnom filmu “Broj 55”, kao i po ulozi Nikole Plećaša u srpskom košarkaškom filmu “Bićemo prvaci sveta”. S obzirom na niz uloga ostvarenih u matičnom kazalištu ZKM-u, smatra se jednim od najboljih hrvatskih glumaca, a zbog pojavljivanja u televizijskoj reklami jednog proizvođača piva, smatra se i najeksponiranijim. Međutim, u razgovoru za Nacional Bogdan se odriče slave i popularnosti i tvrdi da ga jedino zanima kvalitetna gluma i ništa više.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da vi kao hrvatski glumac glumite vođu srpske bande pljačkaša u seriji “Posljednji panteri”?

Došao sam na audiciju za neku sporednu ulogu, ali su mi tijekom audicije rekli da ja ipak nisam za nju, pa su me pitali da pročitam dijaloge vezane za dugi lik. U tom trenutku nisam znao koji je to lik u seriji. Kako je cijeli projekt bio obavijen velom tajne, tako se ništa nije znalo o likovima. Na kraju su mi dali da pročitam tri, četiri scene, a nakon tjedan dana nazvali su me i rekli da sam dobio ulogu, i to glavnu. Tek tada sam saznao o čemu se radi u seriji. Audicija je rađena u Beogradu, a kako se radnja serije događa u Engleskoj, Francuskoj i Srbiji, tako su audicije rađene u svim tim zemljama.

NACIONAL: Je li vam u tom trenutku to bilo ostvarenje planova zbog iskoraka prema europskim produkcijama?

Nije, jer to je bila audicija kao i svaka druga, ništa nisam znao o projektu. Znao sam da je to priča o skupini Pink Panter, ali nisam znao da će u seriji glumiti John Hurt i Samantha Morton niti sam znao tko će je režirati. Kad sam sve to saznao, nisam bio oduševljen jer sam saznao da sam dobio ulogu samo mjesec dana prije početka snimanja, sredinom listopada prošle godine, a snimanje je počelo sredinom studenoga. Zato je moja prva pomisao bila “pa to je ogroman projekt, hoću li se u mjesec dana uspjeti spremiti za ulogu?”. Zato sam razmišljao samo o tome i ni o čemu više.

NACIONAL: Očigledno je da je to obuhvaćalo i tjelesne pripreme jer kada se u drugoj epizodi skinete do pojasa, vidi se da ste proveli dio vremena i u teretani.

Da, to je bio jedan od uvjeta. Kako smo tu scenu snimali mnogo kasnije, a ne na početku snimanja, imao sam vremena za tjelesnu pripremu. Snimanje je trajalo osam mjeseci, vremenski je bilo dosta rascjepkano, pa sam tako lani u studenome snimao pet dana u Marseilleu, a nakon toga u prosincu nisam ništa snimao, tako da sam imao vremena za tjelesnu pripremu, na čemu su ljudi iz produkcije serije insistirali. No to je bio najmanji problem.

NACIONAL: Kada govorimo o pripremama scenarija, je li vas doista bilo strah da nećete moći dati najbolje od sebe zbog kratkog roka od mjesec dana za pripremu?

Uvijek me strah toga. To je čest problem s hrvatskim filmovima, mnogo toga se radi puno brže no što bih ja htio. I zato je taj strah stalno prisutan, strah da neću biti dovoljno dobar.

NACIONAL: Je li to znak da ponekad imate manjak samopouzdanja?

Imam taman toliki manjak samopouzdanja koji mi je potreban da me tjera da se dajem do kraja u nekom filmu. Kada ne bi bilo tog manjka samopouzdanja, onda bih bio ohol. Sam sebi zadajem neke pragove koje moram prijeći, a onda ponekad uspijem, a ponekad ne. Kada uspijem, onda sam sretan, kada shvatim da neću uspjeti, onda me hvata panika. Nema tu mistifikacije.

NACIONAL: Što vas je impresioniralo na snimanju serije “Posljednji panteri” u smislu produkcije i suradnje s redateljima i glumcima, a da niste na to naišli u hrvatskom filmu?

Nema velike razlike, osim što je proračun serije 40 puta veći. To nudi olakšanje jer sve ide polako, oni si daju vremena, pripreme su temeljitije, ali osim toga drugih većih razlika nema. Ono što je mene oduševilo jest koliko su redatelj i glumci duboko u projektu. Njima život, zbog financijskih prilika, omogućuje da se bave samo jednim projektom, za razliku od situacije u Hrvatskoj. Vidi se da oni žive taj projekt sto posto i osjeti se ta prednost u odnosu na nas. Vidi se koliko duboko ulaze u to, koliko filigranski prilaze projektu. Može se to i kod nas ostvariti, ali mi smo, na žalost ili na sreću, skoro uvijek dužni raditi i u kazalištu i u filmu. Oni prihvate jedan projekt i rade samo na njemu, dok ga ne naprave. Idealno je kada vidiš Matthewa McConaugheya koji je za film “Dobri dileri iz Dallasa” smršavio valjda 40 kilograma jer radi samo za taj film i to traje nekoliko mjeseci. Kada čuješ da su se glumci pripremali za film pola godine, onda znaš da rade samo za to. To ne znači da me zanima hollywoodska produkcija, nego me zanima taj pristup, ta posvećenost ulogama, želio bih se i ja tako posvetiti ulogama do kraja.

NACIONAL: Jeste li nakon završetka snimanja serije “Posljednji panteri” pomislili da biste se trebali više angažirati u inozemnim produkcijama?

To je sasvim logično, ali ne mogu se ja potruditi, ne mogu ja to isprovocirati. Što bih ja mogao napraviti? Otići u London i za početak prati suđe? Nisam neambiciozan, ali ne znam kako isprovocirati nešto tako da bi me nakon toga netko nazvao i ponudio mi ulogu. Jedino vlastitom kvalitetom, ali to i dalje ništa ne znači. Htio bih raditi vani, ne zbog slave ili sujete, nego zato što je vani lakše raditi, prvenstveno zbog financija. Pogledajte inozemne glumce, oni snimaju jedan do dva filma godišnje i tada idu do kraja. U Hrvatskoj ni ne možeš glumiti u više od jednom ili dva filma godišnje, pa ti s te strane dođe na isto.

NACIONAL: Vi ste ipak drugačiji hrvatski glumac jer snimate u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

To ne mora ništa značiti. To ne znači da će to dugo trajati. Naravno da mi je drago zbog tih uloga, ali ne pridajem tome veliku pozornost. Trudim se, volim raditi, želim raditi dobro, ali to što sam tražen ne čini me boljim glumcem. To što sam tražen je slučajnost. Želim se unaprjeđivati, želim biti što bolji glumac. Ako glumite u jednom filmu kao što je, primjerice, Matanićev “Zvizdan” koji se prikaže u Cannesu, onda ste na radaru cijelog svijeta. No taj radar ništa ne znači. Nitko ne želi naštetiti svom filmu, svi redatelji i producenti žele da njihov projekt ostvari dobit.

NACIONAL: Zar ništa ne znači to što je film “Bićemo prvaci sveta” bio hit u Srbiji, a film “Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa” crnogorski kandidat za Oscara?

Mislim da to ništa ne znači. To izgleda atraktivno kada se ovako prezentira, ali samo po sebi nije tako.

NACIONAL: Što je onda važno? Je li važna discipliniranost na snimanju filma i to da se ne glumi zvijezdu?

Važno je samo dobro i pošteno raditi i to je jedino što te stavlja na radar. Nikada nećeš dobiti ulogu zato što imaš dobre manire, zato što si pristojan. Boli nekog briga jesi li ti razmažen ili ugodan za rad, važno je kako glumiš.

NACIONAL: Upisali ste glumačku akademiju s 24 godine, a popularnost vas je stigla nakon 30. godine. Smatrate li da je dobro to što ste postali najeksponiraniji hrvatski glumac s 35 godina?

Kao filmski glumac u Hrvatskoj nikada ne možeš biti slavan. Ta slava je iluzija. Ja je ne konzumiram. Ne gledam televiziju, ne čitam novine, pa je ne osjećam. Meni se ništa ne mijenja u životu. Strašno volim raditi svoj posao, volim glumiti, volim biti na snimanju, volim raditi u kazalištu i super mi je što imam posla. Pojavljivanje u medijima više mi smeta no što mi koristi. Nemam potrebe za time. Ne znam zašto bi bilo zanimljivo što jedem, što radim u slobodno vrijeme, s kim hodam.

NACIONAL: Imate li barem snažan ego, osjetite li ga kada vam netko kaže da ste sjajno odglumili neki lik?

To mi znači, težim tome da mi kažu da sam dobro glumio. Ne mogu sam reći da sam dobro odglumio. Osjetim kada je nešto dobro, a kada nije. No moraš imati nekog mjerodavnog da ti to kaže. Publika ne može do kraja biti mjerodavna. Ukusi publike nisu tako tankoćutni kao u kritičara koje vučeš za rukav i tražiš mišljenje. Nije stvar u zadovoljavanju ukusa publike, nego mog ukusa koji, opet, nije ni meni samom dohvatljiv ni objašnjiv.

NACIONAL: Vaš najgledaniji film je komedija “Sonja i bik” s gotovo sto tisuća kino gledatelja, nakon čega je slijedila uloga u još jednoj komediji “Majstori”. Jeste li se bojali da će vas obilježiti kao glumca idealnog za komedije?

Da, bojao sam se da će me “gurnuti u ladicu”, kako da ne. S te strane bojim se svega. Već sam vam rekao da se bojim da neću biti na razini zadatka, kao i toga da ću napraviti ulogu koja će me “strpati u ladicu”. Čak sam tada i namjerno počeo birati uloge koje su suprotne ulogama u komedijama. Ja se ne određujem kao žanrovski glumac, ne znam kojem žanru pripadam. Film je rijetkost. Puno puta prihvatiš ulogu a onda je odglumiš tako da tebi bude zanimljiva. Nakon filma “Majstori” odbio sam uloge u komedijama koje su mi bile nuđene. Jasno je da su komedije gledanije od drama, ali gledanost filma nije jedina potvrda onoga što bih ja htio ostvariti.

NACIONAL: Postoje li redatelji u Hrvatskoj koji će vam dati slobodne ruke pri kreiranju lika kojeg glumite, dok je scenarij samo okvir?

Kako da ne, naročito kod mlađe generacije redatelja. Na temelju onog što sam nedavno radio u Srbiji, ali i u Hrvatskoj, primjećujem da dolazi neki novi val. Kada pogledate rumunjski film, primjećujete da su oni pronašli svoj identitet koji prepoznaje cijeli svijet. Problem hrvatskog i srpskog filma je u tome što taj identitet još nije definiran. Mislim da mlađa generacija autora nije opterećena teretom rata i tranzicije te da je na njima da taj identitet i duh nađu i napišu.

NACIONAL: U kojem ste trenutku svoje karijere shvatili da možete reći redatelju – pusti me da sam kreiram ulogu u tvom filmu?

To nije stvar sujete, nego nužnosti. Kada shvatim da me nešto muči oko uloge, onda mi to generira ogromnu količinu nesreće i neuroze. Onda sam shvatio da ne mogu samo odraditi tu ulogu, nego da moram reći redatelju što me muči. Ubija me ta količina nezadovoljstva koja mi se stvara u tim trenucima. Slično je i u ZKM-u, mom kazalištu. Svako kazalište, kao i svaka umjetnost, zahtijeva stalno promišljanje. Kazalište stalno traje, stalno ga nanovo istražuješ, svoje uloge stalno iskušavaš, stalno si u nekom misaonom procesu, a stalna sumnja koja se pojavljuje dobra je i za glumu i za svakodnevni život.

NACIONAL: Kazalište se našlo u središtu političkih zbivanja. Vi ste s Oliverom Frljićem radili “Hamleta”, a upravo se Frljić našao na udaru desne političke opcije u Hrvatskoj. Kako je moguće da netko zbog iskazivanja svojih umjetničkih sloboda bude na udaru politike?

Frljić i ja smo prijatelji, jako cijenim to što on radi. Mislim da je Frljić, ne samo teatarski i umjetnički, nužnost za ovo društvo u Hrvatskoj. Moj odgovor na vaše pitanje je – ja to ne razumijem, meni to nije logično. Ne vidim kako bi se politika mogla suprotstaviti demokraciji, kako bi mogla nametati svoju ideologiju. Temeljno pravo demokracije je mogućnost biranja ideologije, bez obzira na to radi li se o lijevoj ili desnoj opciji. Ta ideologija je nedodirljiva, ona je moja. Ona je temeljno pravo slobode, a sloboda je ono čemu svi težimo. Snaga jedne nacije je i u tome da se propituje, da se sukobljava sa svojim grijesima, pri čemu mislim da Frljiću moramo skinuti kapu zbog njegove predstave “Aleksandra Zec”. Da je samo to uradio, meni bi bilo dovoljno. I to je njegova veličina. Svatko ima pravo na slaganje i neslaganje. Desna opcija, koja ga je napadala, ima pravo na neslaganje, ali nema pravo na zabranjivanje i na prijetnje. Frljićev teatarski izraz može se nekome sviđati ili ne, ali ne smijemo ići dalje od toga. Mislim da je hvalevrijedno to što on radi i velik je napredak za bilo koje demokratsko i civilno društvo.

NACIONAL: Kada govorimo o Frljićevu “Hamletu”, kazališni kritičar Tomislav Čadež je u osvrtu na predstavu napisao da vas i dalje ne čuje i ne razumije i da biste morali poraditi na izgovoru.

Apsolutno se slažem s Čadežom. Priznajem da mi je to najveća mana, ali kako stalno radim, onda nemam vremena da se tome sustavno posvetim. Svjestan sam toga, radim na tome, kao što ću raditi na svakom aspektu svog glumačkog usavršavanja. Zahvalan sam kritičarima kao što je Čadež, podržavam ih i potičem da me upozoravaju. Od hvalospjeva nemam ništa.

NACIONAL: Glumci su osjetljiva bića, posebno osjetljiva na kritike. Izgleda da vi niste.

I ja sam osjetljiv, ali što da vam kažem ako se slažem s Čadežom? Ne mogu se ljutiti na njega kad je u pravu. Kritika mi treba da mi kaže idem li u pravom ili krivom smjeru. Pitanje je samo što ja želim. Ja želim biti što bolji glumac, najbolji što mogu.