Gabrijela Kišiček, docentica Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, postala je poznata i široj javnosti jer često analizira uvjerljivost političara u javnim nastupima, njihove retoričke vještine, način komuniciranja, ali i same izborne kampanje. Ovoga puta u intervjuu Nacionalu osvrnula se i na aktualni sukob premijera Andreja Plenkovića sa sindikatima na javnoj sceni, a u ocjenama kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima govorila je i o njihovim kampanjama koje vode preko društvenih mreža, novog alata u politici. Nakon što je prošle godine objavila knjigu „Retorika i politika“, u intervjuu Nacionalu ocijenila je i da premijeru Plenkoviću „odlične govorničke vještine postaju teret“ u kriznom komuniciranju.

NACIONAL: Ulazi li aktualni štrajk učitelja, nastavnika, a sada i visokog obrazovanja, u područje političke retorike, discipline kojom se vi bavite?

Normalno da ulazi. Taj štrajk je rezultat neuspješnih pregovora. Komunikacija, pa onda i retorika između dviju pregovaračkih strana nije bila uspješna. Tko je za to kriv? Dominantno je za to kriv premijer Andrej Plenković zato što je on u tim pregovorima imao veću pregovaračku moć. Andrej Plenković je u poziciji moći i on je u ovoj situaciji pregovaranja i odmjeravanja snaga bio jači. Osim toga, sindikati su od početka bili jasni u svojim zahtjevima. Nisu dvosmisleno upakirali svoje zahtjeve, a naravno da je u pozadini bio zahtjev za povećanjem plaća.

NACIONAL: Kažete da su sindikati bili jasni u zahtjevima, a tražili su povećanje koeficijenata. Premijer se suglasio s povećanjem plaća za 6,12 posto, ali obročno, i u tri koraka. Međutim, taj sindikalni zahtjev o koeficijentima ipak nije razumljiv široj javnosti.

Činjenica je da su ti koeficijenti nešto što šira javnost ne razumije u potpunosti. Što je premijer Plenković napravio? Opet pokušava manipulirati povećanjem plaća svima u državnom i javnom sektoru, zamislite, čak 0,01 posto više no što su sindikati tražili. Ali oni su tražili povećanje koeficijenata. Tim koeficijentima trebala se riješiti razlika u plaćama u javnom sektoru koji oni smatraju nepravdom. Ta je razlika, međutim, ostala ista. Šira javnost sada gleda i pita se na čemu zapravo inzistiraju ti sindikati kada su dobili povećanje plaća, a oni sada imaju problema s djecom koja ne idu u školu. To se u komunikologiji stručno naziva „ab utili“, a to je argumentacijska pogreška u kojoj interesi prevladavaju nad stavovima. Dakle, podržavat ćemo vašu poziciju načelno, ali kad se to počinje kositi s mojim praktičnim životom, neću više na vas blagonaklono gledati.

NACIONAL: Što se može očekivati?

Ako štrajk ubrzo ne završi, a sada se proširio i na visoko školstvo, onda će se i šira javnosti pitati što bi još htjeli ti sindikati, učitelji i nastavnici. Pitat će se što još hoće kada im plaće ionako nisu pretjerano niske, a i više su nego u realnom sektoru. Ljudi iz privatnog sektora već su se počeli buniti, a to je rezultat manipulacije premijera Plenkovića. On je sada izjednačio sve javne službenike i stavio ih u isti koš. To je loše, a negativno će utjecati na percepciju štrajka u javnosti. Koliko je ta premijerova manipulacija bila kvalitetna tek ćemo vidjeti, jer su sindikati i dalje uporni.

‘Kada predsjednica bira figure koje zvuče kao školska zadaćnica iz trećeg C i dječje metafore poput ‘na krilima vjere naših branitelja graditi domovinu’, pokazuje retoričku neumješnost i nedoraslost’

NACIONAL: Predsjednik nezavisnog sindikata u srednjim školama Branimir Mihalinec pozvao je i dvoje predsjedničkih kandidata, predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i Miroslava Škoru, da se očituju o zahtjevima sindikata.

Zatražio je njihovu potporu, a predsjednica je već podržala njihove zahtjeve ulazeći ponovo u zonu suprotno od premijera Plenkovića. Zašto nije pozvao na očitovanje i Zorana Milanovića, posljedica je njegovog iskustva u pregovorima s Milanovićevom vladom. Kao premijer Zoran Milanović je bio i zaslužan za smanjivanje tih koeficijenata u obrazovanju. Moglo bi se reći da Plenkovićevoj vladi stiže na naplatu nešto što je učinila Milanovićeva vlada, iako su ekonomske okolnosti posve drugačije. Milanović je djelovao u uvjetima velike krize, a Plenković djeluje u ekonomski povoljnoj situaciji. Moje je mišljenje da je Milanović tada loše iskomunicirao svoju odluku i ušao u rat sa sindikatima. On je ušao tada u otvoreni rat sa sindikatima, što je nevjerojatno za socijaldemokratsku vladu i ljevicu uopće. Oni su trebali biti partneri u borbi sa zločestim kapitalistima.

NACIONAL: Može li se premijer izvući iz ovog problema?

On će nastojati ispasti pobjednik. Poznavajući njegove retoričke taktike, on će se ponovo koristiti raznim manipulacijama, ali vjerujem da je ovo sada ozbiljnija situacija u kojoj se sindikati neće lako povući.

NACIONAL: I sindikati su, dakle, ušli u ovu pretkampanju za predsjedničke izbore. A kako ocjenjujete dosadašnju kampanju?

Točno, još je to pretkampanja, a u njoj su se našli i sindikati. Neki se predsjednički kandidati već bune nezadovoljni svojom prisutnošću u medijima, jer se spominju samo Kolinda Grabar Kitarović, Miroslav Škoro i Zoran Milanović kao najozbiljniji pretendenti. S druge strane, razumljiva je ta njihova slabija prisutnost. U opticaju je niz imena, a mnogima od njih morat ćemo čestitati ako uopće uspiju prikupiti onih 10.000 potpisa građana potrebnih za kandidaturu. Kampanja je zasad relativno mirna, iako se kandidati već pozivaju na sučeljavanja. U sitnim, ali neuvredljivim provokacijama prednjači Zoran Milanović, što je ionako dio njegova habitusa i karaktera. On je i sam rekao da se neće mijenjati, iako je retoriku ublažio. Bira riječi, ali sitnim provokacijama ipak ne može odoljeti. S druge strane, ne može mu se ni zamjeriti kada mu se Kolinda Grabar-Kitarović nudi na pladnju.

NACIONAL: Zašto mislite da mu se predsjednica nudi na pladnju?

Njezina najava kandidature bila je retorički fijasko. Ona čak nije imala ni dobar govor tijela, jer ni njeno gestikuliranje nije bilo prirodno. To je bilo neprirodno, naučeno, nedovoljno autentično. Neki kažu da se ona obraćala svojoj publici. Ona se svojoj demokršćanskoj publici mogla obraćati izborom tema, izborom zajedničkih vrijednosti kao što su obitelj, vjera, crkva, branitelji, hrvatska neovisnost. Međutim, riječi koja je birala, figurativnost i govorna izvedba trebaju biti autentični da bi to bilo uvjerljivo. Kada bira figure, koje zvuče kao školska zadaćnica iz 3C, izlizane metafore poput na „krilima vjere naših branitelja graditi domovinu“, da je nešto „gorući problem“, rekli bismo, dječje metafore, pokazuje svoju retoričku neumješnost i nedoraslost. Stil govornika mora biti dovoljno uvjerljiv da se publika prepozna u tome, a Kolinda Grabar-Kitarović malo koga je uspjela uvjeriti u to što je govorila. Zoran Milanović je to iskoristio.

NACIONAL: Kako je iskoristio?

Recimo, iskoristio je didaskalije, naputke govorniku, što zapravo nije ništa neobično za napisane govore političarima. Profesionalni pisci govora postoje u svim demokratskim zemljama. Naravno da su i Obama i Trump imali napisane govore sa sličnim didaskalijama. Ali to se nije smjelo podijeliti novinarima, a kao drugo, to se sve trebalo izvesti prirodno. Sve to bilo je amaterski napravljeno.

NACIONAL: Smatrate li predsjednicu amaterkom?

Retorički, da. Bilo je vrlo amaterski izvedeno, a ona je u velikoj prednosti nad drugim kandidatima jer je u poziciji moći. To se posebno vidi na društvenim mrežama. Poziva je se na društvene događaje, a ona na Facebooku ima 700.000 pratitelja. Ni Miroslav Škoro ni Zoran Milanović to ne mogu, a posebno ne neki od marginalnih kandidata. Primjerice, imate Kolindu Grabar-Kitarović koja ima 700.000 pratitelja na društvenim mrežama i Daliju Orešković koja ima samo 2000 pratitelja. Zoran Milanović ima oko 50.000 pratitelja. Ali u segmentu društvenih mreža zanimljiv je Mislav Kolakušić koji ima 140.000 pratitelja. Kampanje će se u budućnosti sve više seliti na platforme društvenih mreža, iako ne vjerujem da se mogu dobiti bilo koji izbori ako ne iziđete među ljude, ako im ne stisnete ruku, a sve to političari već i rade.

NACIONAL: Zašto ste izdvojili Mislava Kolakušića?

Zato što je on drugačiji od svih ostalih kandidata i orijentiran je uglavnom na društvene mreže, govori o problemima koji zanimaju ljude, a on bi ih bez problema riješio samo da mu se pruži prilika. On to pretvara u videouratke iako se to ne prenosi toliko i na televizijske ekrane kao u slučaju Zorana Milanovića i Miroslava Škore. Dalija Orešković, zasad, na svoju Facebook stranicu reemitira svoje nastupe na televiziji. Kolinda Grabar-Kitarović svoj Facebook puni svojim posjetima, obilježavanjima blagdana, čestitanjima policajcima njihovog dana, a vjerojatno ima i ekipu koja joj puni njenu Facebook stranicu. Ona ima ekipu ljudi na državnoj plaći za savjetovanje u kampanji. Miroslav Škoro i Zoran Milanović to nemaju. U timu kod Kolinde Grabar-Kitarović je predsjedničina glasnogovornica Ivana Crnić, ali i Mirjana Hrga, dugogodišnja televizijska novinarka i voditeljica. Ma što mi mislili o tim ljudima uključujući i Mirjanu Hrgu, ne može se osporiti da je riječ o profesionalcima koji se dugo bave tim poslom. Tim više je nevjerojatno da njena dugo očekivana objava kandidature ispadne tako diletantska, neprofesionalna i brljava.

NACIONAL: Koliko ti videouradci na društvenim mrežama približavaju kandidate biračima?

Vrlo su učinkovite ove poruke kojima se Škoro i Milanović obraćaju biračima. Predsjedničke kampanje su iznimno visoko personalizirane. Birači ne biraju direktno stranku, nego konkretnog čovjeka s imenom i prezimenom. Takvog kandidata birači ne prihvaćaju samo kao političara, stručnjaka, nego i kao osobu. Tu su društvene mreže savršena platforma za poigrati se sa psom, prošetati se s djecom parkom, sa suprugom skuhati ručak, za prikazati se u nekoj privatnoj situaciji. Za to biste, inače, morali zvati novinare, a onda se pitati hoće li to urednici uvrstiti u program ili ne. Ovako je to preko društvenih mreža ljudi mogu gledati, međusobno dijeliti, a televizijski urednici odabrati nešto od toga i objaviti.

‘Zašto Milanović ili Davor Bernardić ne mogu voljeti svoju domovinu? To je besmislica. Bernardića su napali desničari kada je čestitao Dan domovinske zahvalnosti, osporivši mu pravo da to uopće učini’

NACIONAL: No, kako god okrenuli, u svim tim komunikacijskim oblicima predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dominira.

Dominira kao predsjednica u javnom diskursu, a na društvenim mrežama dominira po broju objava i po pratiteljima. Međutim, Miroslav Škoro iskoristio je društvene mreže maksimalno da bi se pokazao kao duhovit čovjek, čovjek iz naroda. Pomažu mu njegovi prijatelji iz Zločeste djece poput Željka Pervana. Snimaju duhovite skečeve. Kada Miroslava Škoru doživite kao simpatičnu osobu, prema njemu ćete sigurno biti dobrohotniji unatoč ekipi u njegovoj pozadini kao što su Velimir Bujanec, Mate Radeljić ili Željko Sačić. S druge strane, njegovi su stavovi posve nejasni. Retorički je vješt. Kad su ga pitali je li lijevo ili desno, on je rekao da najprije treba vidjeti što je lijevo, a što desno. „Ako je desno ljubav prema domovini onda sam desno. Ako je lijevo briga za socijalno ugrožene, slabije plaćene, sindikate onda sam lijevo“. On je tako izbjegao da se pozicionira, a ipak je dao odgovor na pitanje.

NACIONAL: Mislite li da ga se doista ne može smjestiti ni lijevo, ni desno?

Normalno je da i šira javnost jasno vidi, da ga već i percipira u desnoj ladici. Napokon, i cijela ta ekipa suverenista uključujući Hrvoja Zekanovića prva je zdušno stala iza njegove kandidature. Zašto, međutim, on tako reagira i ne želi se javno svrstati ni na jednom ni na drugom polu? On je svjestan da se uz kvalifikaciju desno vezuju negativne konotacije među uljuđenim svijetom. A to je zatucanost, zaostalost, niži intelektualni status, niži društveni sloj. Ne želi da ga se negativno kvalificira. Neda se uhvatiti u zamku takve etikete. S druge strane, posve mi je nejasno zašto Zoran Milanović u svojoj kampanji dozvoljava da desničari preuzmu apsolutni monopol nad domoljubljem.

NACIONAL: Pa nije imao sretno iskustvo na parlamentarnim izborima kada se u prostorijama SDP-a sastao sa skupinom braniteljima, a poslije je sve ono što je izgovorio bilo objavljeno u medijima. Sudionici tog sastanka potajice su snimili taj razgovor.

Bez obzira na to, to ne smije biti tako. Zašto ako ne pripadaš desnoj političkoj opciji ne možeš biti domoljub? To činjenično nije točno. Zašto Zoran Milanović ili Davor Bernardić ne mogu voljeti svoju domovinu? To je besmislica. Davora Bernardića su napali desničari kada je čestitao Dan domovinske zahvalnosti osporivši mu pravo da to uopće učini. Desničari su prisvojili domoljublje. U Americi nema dvojbe oko toga voli li Hillary Clinton domovinu ili ne zato što je ona lijevo od republikanaca. Glavni slogan predsjednika Donalda Trumpa bio je „učinimo Ameriku ponovo velikom“ aludirajući da su ostali predsjednici razorili američku veličinu. S druge strane, poveo je Ameriku u izolacionizam napuštajući mnoge međunarodne dogovore. U sučeljavanju s Hillary Clinton tvrdio je da su demokrati nanijeli zlo Americi, da su svojim političkim odlukama donijeli gospodarski pad. On im je to poručio zato što je tvrdio da su nesposobni, a ne zato što ne vole Ameriku. Kod nas se to domoljublje koristi u dnevno političke svrhe.

NACIONAL: Postoje, međutim, političari koji smatraju da im to donosi političke bodove.

Ali, ta ljubav prema domovini toliko se izmanipulirala da je postala klišej, a to nikako ne bi smjelo biti. Nitko nema pravo dovoditi u pitanje ljubav prema domovini bilo kojeg predsjedničkog kandidata. Podrazumijeva se da im je svima startna pozicija zajednička ljubav prema domovini i želja da ona bude bolja, jer se inače ne bi kandidirali na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je utoliko u lošijoj poziciji zato što je bio premijer, a prema nekima, nije bio dobar premijer. Činjenica je također da je on loše iskomunicirao neke svoje političke odluke. Ne želim ocjenjivati je li bio loš ili dobar premijer, ali izgubio je od Tomislava Karamarka, što je nevjerojatno. Onaj tko gubi od Tomislava Karamarka doista je veliki gubitnik, a to se Zoranu Milanoviću dogodilo. To je za njega bio daleko veći poraz nego što bi bio poraz od Andreja Plenkovića koji mu je barem dorastao protivnik.

NACIONAL: Ali u tom Milanovićevu porazu presudna je bila uloga Mosta koji se u prvom trenutku opredijelio za koaliciju sa SDP-om, da bi preko noći prešao na stranu HDZ-a.

Kako god okrenuli, Milanović je de facto izgubio te parlamentarne izbore. Most je bio vrlo heterogena grupacija, pa čak ni ideološki nisu bili unisoni. Sada su, međutim, podržali Miroslava Škoru, pa su se vrlo jasno pozicionirali na desnici. Doduše, iz Mosta su i dvojica predsjedničkih kandidata Vlaho Orepić i Tomislav Panenić, a koliko su njih dvojica irelevantni pokazuje i činjenica da im čak ni njihova bivša stranka nije dala podršku. Ako vam vlastita stranka s čijom ste zaslugom uopće na političkoj sceni ne daje podršku, onda to znači da vas smatra i nekompetentnim za obavljanje predsjedničke dužnosti. Pitanje je mogu li uopće prikupiti 10.000 potpisa potrebnih za kandidaturu. Teško je vjerovati hoće li i Dalija Orešković prikupiti 10.000 potpisa, iako je ona u kratkom periodu bila politička zvijezda.

NACIONAL: U čemu je pogriješila Dalija Orešković?

Bila je omiljena u medijima, puno se nade polagalo u nju, a onda se sve ispuhalo nakon izbora za Europski parlament. Ona može kriviti medije zbog današnjeg slabog prisustva u medijima, ali ona nije iskoristila potpuno ni svoje društvene mreže. Ako usporedimo nju i Mislava Kolakušića, kojeg također nema u medijima, a oboje su fokusirani na borbu protiv korupcije, onda vidimo da je Kolakušić na europskim izborima pomeo mnoge protivnike upravo preko tih društvenih mreža. Za njega uopće ne sumnjam da će uspjeti prikupiti 10.000 potpisa za kandidaturu. Njih dvoje polaze iz sličnog miljea: imaju pravničku pozadinu i bore se protiv korupcije, ali na društvenim mrežama Mislav Kolakušić ima 140.000 posjetitelja, a Dalija Orešković samo 2000. Antikorupcijski program je preuzak da bi se na njemu moglo nahraniti više političara. S druge strane, Mislav Kolakušić sebe ne predstavlja kao žrtvu zbog odsustva u medijima kao Dejan Kovač, nego upravo suprotno. Tvrdi da je to njegov vlastiti odabir.

NACIONAL: Ali Dejan Kovač je nakon objave kandidature bio jako prisutan u medijima. I on je, baš kao i Mislav Kolakušić i Zoran Milanović bio na javnoj televiziji u emisiji „Nedjeljom u 2“ Aleksandra Stankovića.

Bio je prisutan, ali sada se na svom Facebook profilu pita zašto njega nitko ništa ne pita. Kaže: „zašto se ističu samo tri kandidata kao najrelevantnija, a i ja sam jedan od kandidata“. Kako bi to rekao bivši predsjednik Stjepan Mesić, neko je vrijeme i Dejan Kovač „ispadao iz paštete“ nastupajući u medijima. Za razliku od njega, Mislav Kolakušić sebe ne predstavlja kao žrtvu. On kaže: nema me u medijima, jer ja to ne želim, a kada budem odlučio bit ću i ja u medijima.

‘Onaj koji gubi od Tomislava Karamarka doista je veliki gubitnik, a to se Zoranu Milanoviću dogodilo. To je za njega bio daleko veći poraz nego što bi bio poraz od Plenkovića, koji mu je dorastao protivnik’

Nije se pozicionirao kao jadnik kojeg zločesti mediji ne žele promovirati. Dejan Kovač na društvenim mrežama ima nastup s visoka, kao da sve zna i tumači. On docira drugim predsjedničkim kandidatima, ali i svima ostalima. Poziva se na Ustav, citira zakone. Tko će uopće čitati takve objave. Nema način komunikacije razumljiv običnim smrtnicima. On intelektualizira i tako postaje nerazumljiv široj publici. To sužava broj pratitelja na društvenim mrežama i potencijalnih glasača. Albert Einstein je rekao: „Ako kompliciranu stvar ne možeš objasniti na jednostavan način, znači da je ni ti sam ne razumiješ“. Retoričko umijeće podrazumijeva da i o kompliciranim stvarima govorite jednostavnim jezikom. U sličnom problemu kao Dejan Kovač je i predsjednički kandidat Ante Simonić, profesor iz Rijeke.

NACIONAL: Je li to njih dvojica plaćaju cijenu svom znanstvenom statusu: Dejan Kovač je postdoktorand s Princetona, a Ante Simonić profesor emeritus riječkog sveučilišta?

Možda. Za Ante Simonića je karakteristično da je široj publici manje poznat, a njegovi nastupi u javnosti su kontraproduktivni. On u svojim intervjuima njeguje intelektualni snobizam. Lijepo je kad ste obrazovan i imate znanstvena dostignuća, ali to je dobro kada se želite kandidirati za dekana ili rektora sveučilišta. Ali kada se kandidirate za predsjednika države to nije nešto što treba kontinuirano isticati. Trebate naglašavati svoje narodske kvalitete, a ne svoje okruženje sveučilišnih profesora i akademika. Ne trebate također tumačiti da vi o problemima koji muče ljude pišete knjige. Koja je to poruka biračima: da bi trebali pročitati knjigu. Ne, oni žele da dođete među njih, da im pružite ruku, da što jednostavnijim jezikom govorite o stvarima koje ih muče.

NACIONAL: Kandidaturu je najavio i Ante Đapić.

Ante Đapić se probudio iz političke mirovine, dugogodišnjeg zimskog sna, a njegov je prostor već pojeo Miroslav Škoro. On je toliko potrošen da se više ne pamte vremena kada je on bio politički relevantan. Kada imate potrošena politička lica koja se bude iz sna, oni bi morali ponuditi nešto iznimno originalno. Ante Đapić nema ništa novo za ponuditi i on se može pozicionirati samo na onoj strani koju mu je već oduzeo Miroslav Škoro. Ako je on i ubačen iz HDZ-a da bi oduzeo glasove Miroslavu Škori, da bi olakšao ulazak u drugi izborni krug Kolindi Grabar-Kitarović, ta je operacija osuđena na neuspjeh. On je u prošlosti igrao takve uloge, ali to više ne prolazi. Bila je to igra Ive Sanadera kada je htio razjediniti desnicu. Ante Đapić više nema snage ikome pomrsiti račune.

NACIONAL: Kakav rezultat predviđate Ivanu Pernaru? Nema ga u medijima osim kada isprovocira ekscese u Saboru, ali je vrlo aktivan na društvenim mrežama?

Upravo taj ekshibicionizam jest ono što on trenutačno i može ponuditi. Performanse na rubu (a počesto) i preko ruba ekscesnog. Naime, kada se spomene njegovo ime rijetko tko se može sjetiti kakve njegove dobre ideje, prijedloga koji je zaživio i realizirao se. Pernar postaje sinonim za provokacije, majice s natpisima s političkim (najčešće uvredljivim) porukama, iznošenja iz Sabora, nebontonsko ponašanje (konzumiranje pizze u sabornici).

Kratkoročno to su strategije koje daju rezultat privlačenjem pozornosti. Danas svi znaju tko je Ivan Pernar, a mnogi ga prate i na društvenim mrežama i podržavaju to provociranje velikih i ustaljenih političara. No dugoročno, građani će ipak tražiti nešto više. Na temelju broja pratitelja, nije nerealno očekivati da će on prikupiti 10.000 potrebnih potpisa za kandidaturu. Ali da će ozbiljno konkurirati za predsjedničku funkciju, teško je zamisliti. Barem na temelju onoga što je dosad nudio, a bojim se da je to njegov maksimum.