Dušan Kojić – Koja jedan je od upornijih i originalnijih glazbenika u regiji. Nakon raspada grupe Šarlo akrobata 1981., Koja je osnovao grupu Disciplina kičme. Danas, 35 godina kasnije, Koja je jednako pun kreativne energije kao na početku karijere. Krajem prošle godine objavio je novi, 13. studijski album “Opet.” na kojem je naglasio funk zvuk, ali i odao počast svom velikom idolu Jimiju Hendrixu u istoimenoj pjesmi. Kao i uvijek do sada, u svega nekoliko riječi pjesme uspijeva ući u srž nekih društvenih problema, zadržavajući pritom status jednog od najcjenjenijih rock pjesnika (“Zaboravili rokenrol”, “Ovisnik o moći”, “Biti imun (na ovaj nemar)”, “Samo disciplina”…). U razgovoru za Nacional Koja je predstavio novi album, ali i prvi put ispričao koliko je njegov otac, pisac Blagoje Kojić, utjecao na njega, zašto je odjenuo uniformu koju je nosio na početku karijere, koja je cijena njegove glazbene dosljednosti te što je radio kao gost na rođendanskom koncertu YU grupe koja je krajem prošle godine proslavila 45. rođendan.

NACIONAL: Zašto ste za album “Opet.” ponovo odjenuli staru “uniformu” iz ranih dana svoje karijere?

Uniforma nije stara, već stilizirana verzija sakoa s epoletama sa samog početka Discipline kičme. Mislim da je ovo trenutak kad to treba ponovo pokazati. Vrijeme je takvo. Naporno, pogotovo za r’n’r koji danas zvuči bezopasno i često nezanimljivo. Kako sonično, tako i s porukama koje (ne)odašilje.

NACIONAL: Iako ste tijekom godine objavili singlove “Ovisnik o moći” i “Samo disciplina”, kroz koje ste predstavili novi zvuk Discipline, izlazak albuma najavila je pjesma “Zaboravili rokenrol” kojom ste ponovo u samo nekoliko riječi uspjeli ispričati priču o konzumerizmu, pretjeranim anglizmima u svakodnevnom životu, kao i nedovoljnoj zastupljenosti rock glazbe. Kako vi odolijevate konzumerizmu i zašto vas ljute toliki anglizmi?

Ne ljuti me ništa, ali budući da smatram da grupe trebaju pjevati na jeziku teritorija na kojem djeluju, u ovom slučaju materinjem, imao sam kratkotrajnu dilemu trebam li u “Zaboravili rokenrol” upotrijebiti upravo te engleske izraze. Mislim da imam puno pravo na to, kao netko tko je obitavao i objavljivao albume na britanskom tlu. Anglizmi se kao pojava ne mogu zaustaviti. U svakodnevnoj upotrebi su engleske riječi za koje mi u regiji nemamo izraze, ali ni to nije ništa novo. Ovdje su odavno prisutni i germanizmi i turcizmi, ovisno o osvajaču i teritoriju na kojemu je boravio. Što se tiče konzumerizma, ljudi su natjerani da tako funkcioniraju. Naravno, postoje oni koji uspijevaju te zamke zaobići i kojima brendovi ništa ne znače, međutim, to je sve teže, a i ljudi ipak vole biti moderni.

NACIONAL: Koliko vas svakodnevna politika inspirira za vaše pjesme, a koliko vam odmaže u kreativnom izrazu?

Ne može inspirirati. Više odmaže, iritira i zaglupljuje. Ali i na to treba računati, htio ja to ili ne. Politika je prisutna više nego ikada u našim životima, pa tako sigurno utječe i na to što želiš reći.

NACIONAL: Proveli ste dio života u Londonu, udaljeni od Balkana i svakodnevnog političkog blata svoje zemlje i cjelokupne regije. Je li vam teško živjeti danas u Beogradu, uz svakodnevne bujice političkih gluposti u medijima?

Nije meni teško živjeti u Beogradu jer se ipak bavim onim što volim i živim od toga, stoga mi eksplicitno kukanje zbog političke i društvene situacije u tekstovima nekih, uvjetno rečeno uspješnih, domaćih rock grupa ovdje zvuči licemjerno, a sad je to postalo i opće mjesto. Nemoj misliti da Engleska nema svoje političko blato i gluposti. Naprotiv. Da ne govorimo o njihovoj umiješanosti u naš problem.

NACIONAL: Poznata je vaša naklonost Jimiju Hendrixu, kojem ste napokon posvetili pjesmu na novom albumu. Međutim, osim uzvikivanja njegova imena i prezimena, nema ni jedne druge riječi pohvale, opisa, ekspresije, dojmova… Kako to da ste ostali bez teksta?

He, he, ostao bez teksta, baš si me nasmijao. Poklič “Jimi Hendrix” sam po sebi je apsolutno dovoljna konstatacija i treba asocirati na slobodu izražavanja, duha, nečega što se danas rijetko može čuti i primijetiti u popularnoj muzici. Netko bi tu sad odsvirao neki Hendrixov rif ili citirao dio teksta iz neke od njegovih pjesama, ali od toga upravo bježim. Naravno, ovaj instrumental istovremeno je posveta.

NACIONAL: Vaš otac Blagoje Kojić bio je cijenjeni srpski pisac čija djela su provođena na više svjetskih jezika. Koliko su njegova proza i način pisanja utjecali na vas kao tekstopisca i autora?

Moj otac je bio cijenjen u književnim krugovima, ali nikad nije uspio živjeti profesionalno od toga, s obzirom na to da mu je izraz bio prilično težak, a nije se htio dodvoravati onome kome treba. Nije previše literarno utjecao na mene. Njegove rečenice znaju potrajati i cijeli jedan pasus, ako ne i duže, dok je kod mene suprotno. Ali mi je pokazao npr. talijanski i ruski štim na gitari.

NACIONAL: Jeste li ikada, poput njega, poželjeli napisati kakav roman ili pripovijetku ili ste se odlučili do kraja zadržati na kratkim formama pjesama grupe Disciplin A Kitschme?

Moja fascinacija rock’n’rollom potječe prije svega od zvuka rock’n’rolla te se ja bavim pisanjem tekstova koji su dio i prate bučnu rock muziku. Stoga, meni su prije svega muzika ili rif na prvom mjestu, a tekst dolazi kasnije. No ako se već pjeva, valjalo bi nešto i reći, ali uz maksimalno izbjegavanje uobičajenih rock-na-materinjem-jeziku fraza. To isto važi i za engleske fraze, kojih je rock’n’roll prepun. Alright/tonight i sličnih šablona. O svojim književnim djelima ne razmišljam.

NACIONAL: Vaš otac Blagoje umro je 1981., kada je objavljen album grupe Šarlo akrobata “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…”. Je li bio sretan zbog vaše odluke da se bavite rock’n’rollom?

Naravno, kao i svaki roditelj, bio je oprezan i skeptičan. Pitao se i hoću li od toga uspjeti živjeti i koliko je to ozbiljno. Tako da je meni bilo jako bitno to što je ipak dočekao da vidi na TV-u Šarla akrobatu kako osvaja nagradu na Subotičkom festivalu. Mislim da mu je to značilo.

NACIONAL: Kako su mu se, kao piscu, dopali vaši tekstovi i pjesme?

Kad sam mu svojevremeno pokazao tekst za pjesmu “Mali čovek”, rekao je: “Dobro ti je ovo, ali nekako prekratko…” “Kuso” je izraz koji je upotrijebio i zanimalo ga je hoću li još nešto dodavati, na što sam ja, naravno, izričito odgovorio: “Ne, ne, to je tako, ne treba ništa više dodavati.”

NACIONAL: Više nego bilo koji vaš raniji album, “Opet.“ obiluje funkom. Zašto je funk toliko slabo zastupljen u glazbi izvođača s ovih prostora?

To njih moramo pitati. Dakle, da, na ovom albumu imamo i ultimativnu posvetu funk muzici u pjesmi “Spas je φonk!”. Funk ritam je besmrtan i uvijek aktualan.

NACIONAL: Koja je cijena dosljednosti vašem karakterističnom glazbenom izrazu?

Pa eto, kraći sam za neki novac, kuće, automobile, restorane, jahte ili što god… Baš sam skoro nekom rekao da bih jednog dana mogao sastaviti kronologiju napada na ovaj band i njegova tvorca, kroz desetljeća. Interesantno mi je što se to može desiti i danas, s novim generacijama koje bi trebale biti naprednije, a uzrok vidim u povratku društva unazad. Poslije ratova i ulaska kapitalizma na ove prostore, kada se školstvo mijenja i pojednostavljuje, kada se sadržaj koji dobivamo kroz medije banalizira, kada se slabo čita i piše i kada se sve tržišno mjeri i vrednuje. Netko će sa zadovoljstvom reći da “to nije ipak do tebe”, što bi možda moglo biti točno da nije relevantnih albuma i pjesama koje ovaj band konstantno isporučuje, evo već 34. godinu, kao i die-hard fanova. Naravno, ima i dosta onih koje ovaj zvuk u startu muči. Ne razumiju o čemu se tu radi, a kad čovjek nešto ne razumije, on to često napada i omalovažava jer mu je tako lakše.

NACIONAL: Iza vas je nemala količina glazbe koju ste skladali za film, televiziju i kazalište. Radite li ponovo na kakvom novom projektu?

Imam neke ponude, ali mi je rano o tome govoriti sada. Inače, i danas filmaši slabo shvaćaju značaj filmske muzike i nije im to toliko bitno. Ne razumiju da dobra muzika može unaprijediti loš film, a loša muzika uništiti dobar film.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o tome da objedinite sva svoja dosadašnja glazbena djela za film, televiziju i kazalište na nekom nosaču zvuka?

Tu bi trebalo malo više nosača zvuka. Da, to bi bilo logično, ali danas je baš poražavajuća situacija s prodajom i uopće značajem nosača zvuka. Toliko da je upitna svrha takvog izdanja. Ali razmišljam s vremena na vrijeme o tome.

NACIONAL: Krajem prošle godine nastupili ste kao specijalni gost YU grupe na velikom beogradskom koncertu u Hali sportova. Odakle vi s YU grupom? Kakvi su dojmovi nakon koncerta?

Disciplina kičme je 1986. imala obradu pjesme “Čudna šuma” s prvog albuma YU grupe i to je bio veliki hit koji nam je pomogao i pogurao nas više na radio i TV, a istovremeno na neki način ponovo vratio pozornost publike na YU grupu. Dragi Jelić nam je gostovao na EP-u “Dečija pesma”, imali smo i neka “jammanja”, tako da naše prijateljstvo i uzajamno poštovanje traju godinama. Spomenuti koncert bio je proslava 45-godišnjice grupe i pozvali su neke goste da nastupe s njima na slavlju, između ostalih i mene. Takav poziv se ne odbija, dapače. Žika Jelić je stariji od moje majke godinu dana, a iz Stonesa je samo Charlie Watts stariji, ostali su mlađi. YU grupa je onaj bend koji kad čujete na radiju, poželite pojačati zvuk, a takvih regularnih rock grupa je sve manje. Također, dok su oni iskreno istraživali i bavili se spojem etno-melosa i rock’n’rolla, Bijelo dugme im je pokralo ideju, kao uostalom i štošta drugo iz raznih izvora, pa je postalo najpopularnija grupa u Jugoslaviji. Taj pastirski rock Bijelog dugmeta je preteča i uvod u turbo folk koji hara ovim krajevima.

NACIONAL: Nastupate 29. siječnja na novom rock festivalu Brijačnica u Zagrebu. Volite li više festivalske nastupe pred više tisuća ljudi ili su vam draži mali intimni klupski koncerti?

Sve vrste nastupa su OK. Mislim da svaki istinski rock pregalac misli tako. Naravno, imamo mi refrene koji se zborski pjevaju. Na Brijačnici ćemo se svi i uvjeriti u to. Napravit ćemo za taj kraći festivalski nastup zanimljivu i dobitnu kombinaciju hitova iz svih faza grupe, ali volimo se i zvukom ušuljati među tristotinjak ljudi u malom klubu. Intenzivniji je doživljaj. Neka među varijanta kao što je Tvornica kulture, u kojoj ćemo u travnju napraviti regularnu koncertnu promociju albuma “Opet.”, možda je čak idealan prostor što se dodira s publikom i veličine tiče.

NACIONAL: Iza vas je 13 studijskih albuma, 35 godina glazbene karijere, 54 godine života… Jeste li zadovoljni dosadašnjom karijerom i svojim životom ili mislite da ste mogli više, bolje?

Čekaj da vidim… 13 plus 35 jednako 48, plus 54… to je 102! Da, apsolutno zadovoljan i kad bi trebalo, sve bih ponovio isto. Jedino bih volio preskočiti ratove i raspad zemlje, to mi baš i nije bilo neophodno u životu.