U svojoj 54. godini i nakon punih 35 godina na glazbenim pozornicama Dušan Kojić Koja i njegova Disciplina kičme još uvijek pred publikom zvuče i djeluju uvjerljivije od većine rock glazbenika ovih prostora. Originalan u svom glazbenom izrazu i s bogatim međunarodnim iskustvom, Kojić je oduvijek svojim stavovima, bez dlake na jeziku, privlačio pozornost javnosti. U velikom intervjuu za Nacional prisjetio se početaka glazbene karijere i novog vala, kao i života 90-ih u Velikoj Britaniji.

• U svojoj 54. godini i nakon punih 35 godina na glazbenim pozornicama Dušan Kojić Koja i njegova Disciplina kičme još uvijek pred publikom zvuče i djeluju uvjerljivije od većine rock glazbenika ovih prostora

• U velikom intervjuu za Nacional prisjetio se početaka glazbene karijere i novog vala, kao i života 90-ih u Velikoj Britaniji

NACIONAL: Krajem prošle godine u prodaji se pojavio box set ‘Ove ruke nisu male…3’ na kojima se nalaze albumi Discipline kičme, prvi put na CD-u, i DVD s raritetnim snimcima vaših nastupa. Osim generacije koja je odrasla uz albume Discipline kičme i vaše pjesme, smatrate li da novu generaciju zanimaju ti albumi i glazba nastala od 1986. do 1991.?

Gledajući publiku na današnjim koncertima Discipline, koja je šarena i okuplja različita godišta, smatram da ih zanima. Nikad nisam radio instant pop glazbu besmislenih tekstova koje se nakon jednokratne upotrebe nitko ne sjeća. Današnji iskreni ljubitelji buntovnog rock ’n’ rolla definitivno imaju što čuti na ovom box setu. Možda je jedino pitanje koliko takvih ima.

NACIONAL: Jesu li glazbeni kritičari i mediji 80-ih uopće bili naklonjeni Disciplini kičme?

Naš je put, naravno, bio trnovit, ali ovaj box set pokriva razdoblje kad smo konačno potpisali ugovor s tadašnjim velikim jugoslavenskim izdavačem (PGP RTB), tako da su osnovne stvari bile zadovoljene, kao što su distribucija, propaganda i reklama. Shvatilo se da ovaj neuobičajeni bend s čudnom glazbom ipak prodaje ploče, odnosno da postoje ljudi koji to kupuju i slušaju. Isto važi i za medije i kritiku, ali to je bilo neko drugo vrijeme, s jednom nacionalnom televizijom i nekoliko glazbenih časopisa, omladinskim tiskom koji je nešto značio na tržištu od 20 milijuna ljudi. Bilo je šanse da se jedna buntovna ideja ušulja u mainstream. Danas je to sve drugačije. Naravno, mi nikad nismo niti ćemo imati popularnost ili nakladu onih nazovi rock grupa koje u svom izrazu posjeduju pomalo narodnih motiva i mnoštvo lažnih ljubavnih fraza. To ne znam raditi.

NACIONAL: Bilo je to vrijeme kad su u Disciplini kičme svirali Srđan Gulić Gul, tadašnji bubnjar Haustora, i Jurij Novoselić Kuzma, tadašnji saksofonist grupe Film. Po čemu najviše pamtite to vrijeme iz druge polovice 80-ih?

S Kuzmom sam prijatelj još iz dana benda Šarlo akrobata, na čijem je albumu on gostovao, potom je bio član grupe, a nedavno smo opet surađivali jer je svirao električni klavir na našem albumu “Uf!” iz 2011. S ljudima kao što su Gul i Igor Pavlica i ekipom oko Haustora ili Kugla glumišta jednostavno se prepoznaš, shvatiš da ste srodne alternativne duše, uvijek orni za jam session i poneku šalu. Drugu polovinu 80-ih doživljavam kao potpunu potvrdu svog miniranja mainstreama bučnom funk glazbom i drugačijim stavovima. Postava koja se ustalila u zadnjem periodu grupe pred rat, u kojoj su pored mene bili Zerkman, koji na žalost nije više među nama, te Kuzma i Gulić, odsvirala je mnogo koncerta širom tadašnje domovine i snimila vrhunski album “Nova iznenađenja za nova pokolenja”, čiji je naslov nehotično nagovijestio ono što se i dogodilo.

NACIONAL: Družite li se i danas s njima i izvan zajedničkih nastupa i sessiona?

Uvijek se družimo jer takvo se prijateljstvo ne da ugasiti. Nije lako biti profesionalni glazbenik, nije lako živjeti bez stalnog posla.

NACIONAL: Uskoro se na HTV-u počinje prikazivati igrana serija “Crno-bijeli svijet” Gorana Kulenovića i Igora Mirkovića. Serija oživljava duh 80-ih pa će ponovo biti puno priče o tnovom valu. Zašto se to razdoblje toliko glorificira i kao najbolje u povijesti popularne glazbe ovih prostora? Je li to previše isforsirano?

Igrana serija? Uh, to ne obećava. Isforsirano je, nego što, i to uvijek od neke ekipe iz zadnjih redova. Kad me kao direktnog sudionika pitaju što mislim o novom valu, uvijek volim reći da je to jedan stari val od prije 30 i više godina. Ali eto, publika je i dalje nostalgična prema “duhu 80-ih”, vjerojatno zato što je to bilo posljednje kreativno razdoblje pred raspad SFRJ, sa stavovima koji su bili opozicija uobičajenom načinu razmišljanja i života. Činjenica je da se od tada nije pojavilo mnogo značajnih ili radikalnih stvari u popularnoj glazbi u regiji, kako se to danas naziva. Naprotiv, kao da se sve vratilo unatrag pa je Bijelo dugme i njihovo turbosljedbeništvo i dalje ultrapopularno. Nije to čudno, pri raspadu jedne zemlje sigurno odmah strada kultura, a pogotovo potkultura. Mogu misliti kako se današnje mlade grupe osjećaju pod tim jarmom 80-ih.

NACIONAL: Prije osnivanja Discipline kičme ostavili ste trag na glazbenoj sceni s grupom Šarlo akrobata, s kojim ste 1981. objavili samo jedan studijski album “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…“, a te godine objavili ste nekoliko pjesama i na kompilaciji “Paket aranžman”. No mnogi grupu Šarlo akrobata smatraju jednom od najboljih alternativnih grupa nekadašnje Jugoslavije. Kako to komentirate?

Kao apsolutnu istinu. Nisu to shvatili samo ljudi ovdje: za vrijeme našeg nastupa na Zagrebačkom bijenalu 1981. s desne strane bine stajao je bubnjar Gang of Four i ispratio naš nastup. Šteta je što grupa nije potrajala da snimi barem još jedan album.

NACIONAL: U grupi je uz Ivicu Vdovića Vda svirao i Milan Mladenović. Bili ste tada veliki prijatelji, ali i poslije kada ste napisali stihove “Nije dobro Bijelo dugme, nije dobra Katarina, što je dobro, što nam treba, Kičme, Kičme disciplina”. Nedostaje li vam Milan?

Naravno, Milan se slatko smijao tom tekstu, dok se, primjerice, Bojan Pečar u tom trenutku malo naljutio, ali smo se kasnije u Londonu družili i postavili odnos na svoje mjesto. Naravno da mi svi nedostaju, kao i ostali prijatelji kojih više nema… Zaista ih je dosta iz moje generacije otišlo, nažalost.

NACIONAL: U vrijeme Šarla akrobate imali ste 19 godina. Odrasli ste na beogradskim ulicama i u klubovima. Koje su vam prve asocijacije na to vrijeme?

Mislim da se to odnosi na sve gradove regije: sivilo ulica jednog istočnoeuropskog grada koje smo silno željeli ukrasiti nečim šarenim, da bi sad bili zatrpani enormnom količinom svjetlećih reklama banaka i billboarda. Ali to je tako, kad je nekom nešto uskraćeno godinama, onda počinje pretjerivati.

NACIONAL: Deset godina kasnije napisali ste pjesmu ‘’Tata mama’’ u kojoj pjevate refren ‘’Tata, mama, ja neću sa vama!’’. Kako su u to vrijeme, od Šarla akrobate do Discipline kičme, na vašu karijeru i vaš način života gledali vaši roditelji?

Ono što mi je zaista drago je što je moj otac, koji je preminuo 1981., doživio uspjeh Šarla akrobate, pojavljivanje na televiziji i nagradu na Subotičkom festivalu 1980. jer je to sigurno značilo više našim roditeljima nego nama. Dakle, moji roditelji su to razumjeli, a spomenuti tekst i nema baš mnogo veze s roditeljima. Kako bi rekli, to je jedna stilska figura.

NACIONAL: Kad usporedite 80-e i današnje vrijeme, a zanemarite vlastite godine, kad ste lakše i bezbrižnije živjeli?

Nezadovoljstva je uvijek bilo, a kako vidimo uvijek će ga i biti. Bezbrižnije živiš jedino kad si kod roditelja koji vjerojatno u tom momentu možda i nisu bezbrižni, no ti ne brineš pretjerano o tome. Ako misliš na društveno uređenje, mislim da uvijek postoje problemi, ove ili one vrste, socijalizam, kapitalizam svejedno, u svakom slučaju problemi.

NACIONAL: Je li danas teže probiti se i opstati na sceni ili je to bilo teže 80-ih?

Osamdesetih je to bio jedan veći teritorij i mnogo veće tržište, s malim brojem medija, dok je danas sve raspršeno, “ni manjih državica, ni više medija”. Tako da je sigurno teže danas, nove grupe teže dolaze do većeg broja slušatelja. Sigurno moraju raditi razne dodatne poslove da bi njegovali svoj glazbeni izraz. Naravno, nema ničeg lošeg u tome, i to je dio rock ’n’ roll mitologije, jedini je problem što takvo stanje dugo traje i na kraju postane trajno.

NACIONAL: Je li vaš gotovo desetogodišnji boravak u Velikoj Britaniji, od od 1992. do 2001., bio želja za uspjehom na globalnoj sceni ili bijeg od nacionalizma i rata 90-ih?

Grupa je u trenutku izbijanja rata bila sastavljena od dva srpska i dva hrvatska muzičara, dakle, nismo više mogli funkcionirati. Bilo mi je potpuno besmisleno da mijenjam neke članove jedne nacionalnosti ljudima druge nacionalnosti pa sam tako, shvativši da ću na ovim prostorima samo tavoriti, otišao na treće mjesto. Budući da je rat potrajao, u međuvremenu sam spojio bend od ljudi iz Londona i tako je to sve krenulo. Neka vrsta želja za eksponiranjem na globalnoj sceni uvijek postoji, ali poslije svih iskustava to definiram samo kao eventualno proširenje broja koncertnih mjesta na kojima bend može svirati, čega ovdje uvijek nedostaje.

NACIONAL: Kako ste doživjeli razdoblje 90-ih?

Osjećao sam se poraženo jer se činilo da sve ono što sam radio i na čemu sam inzistirao nije bitno, kao da te ploče koje sam pravio nikad nisu ni postojale. Nadam se da su ljudi danas malčice pametniji, da se tako nešto neće ponoviti. Iako nam je rat definitivno obilježio život, kao i našim roditeljima Drugi svjetski rat. Malo smo ovdje svi hendikepirani.

NACIONAL: Jeste li se susretali s balkanskim nacionalizmom u Velikoj Britaniji?

S vremena na vrijeme, kao i s predrasudama koje su nastale zbog ogromne propagande.

NACIONAL: Jeste li ikada objašnjavali Englezima što se to događa u Jugoslaviji, jeste li uspijevali približiti razloge ratnog ludila i balkanske filozofije?

Balkanska filozofija… Zvuči kao ime neke kavane. Ma kako ja shvaćam, cijeli Zapad i funkcionira tako što ljudi slijepo vjeruju svojoj vladi i parlamentu, političarima, dakle, vjeruju priči koja se medijski podmeće, bilo da je u vezi s politikom ili običnim potrošačkim životom. Tko je htio čuti istinu, čuo je, nisam se mnogo trudio objašnjavati.

NACIONAL: Tada je i Vlada Divljan otišao u Australiju, s prvim danima rata i Srđan Gojković Gile u London, a Darko Rundek u Pariz. Koliko je bilo teško živjeti izvan domovine i je li taj pojam bio upitan zbog svih događaja koji su uslijedili?

Domovina je pojam koji mi nikad nije nešto specijalno značio, ionako bih najradije podijelio svijet po gradovima, a ne nacijama ili državama. Tu se, izgleda, poklapam s idejama novog svjetskog poretka… Šalim se. Ono što je sigurno jest da mi je u tom razdoblju sve vrijeme pola glave bilo zauzeto događajima iz Jugoslavije, koja se raspadala i u kojoj je ratno stanje. Internet tada još nije bio toliko u upotrebi, tako da se pratilo što se moglo, ali skoro svakodnevno, shodno nemilim događajima kojih je bilo napretek. Dakle, jedan šizofreni osjećaj. Muzika je bila veliki melem.

NACIONAL: Tijekom boravka u Britaniji objavili ste tri albuma. Je li bilo uspjeha na britanskoj sceni i kako su reagirali glazbeni kritičari?

Kako bi netko reagirao, potrebno je da mu bude poznato ono na što treba reagirati. S obzirom na to da tamošnjim “ljudima iz industrije” tjedno stiže 500 novih albuma, svi u istim smeđim kuvertama i bijelom etiketom s adresom, recenzije koje smo dobili su uspjeh jer je značilo da ih je ipak nešto ponukalo na reakciju. Od čuvene recenzije singla u New Musical Expressu, kojoj su se moji neprijatelji obradovali, gdje je neki indie dečko napisao da je to nešto najgore što je čuo u životu, do recenzije prvog albuma u Timesu gdje je napisano da je to jedna od najintrigantnijih ploča te godine u Engleskoj. Sve me to podsjetilo na reakcije jugoslavenske kritike na počecima Discipline kičme i shvatio sam da nemam vremena ni želje da ondje gulim još desetak godina. U međuvremenu je ovdje došlo do promjena, prestalo se pucati i bombardirati i svoje djelovanje prebacio sam ponovo na rodnu grudu. No englesko iskustvo mi je dragocjeno.

NACIONAL: Na sceni ste 35 godina. Jeste li se umorili?

Ne. Kad vidim reaktivirane grupe iz 60-ih i 70-ih, bilo kojeg nivoa ili količine slave, na bilo kojem mjestu za 100 ili 10.000 ljudi kako i dalje skaču na bini i drmaju gitarama, ne vjerujem da ću se ikada umoriti.

NACIONAL: Dolaskom Igora Djeke s usnom harmonikom u Disciplinu kičme i grupa i vi kao da se ste ušli u novu mladost. Je li vam teško nastupati u malim klubovima, putovati s nastupa na nastup, davati intervjue, jeste li postali čangrizavi muzičar u krizi srednjih godina ili vas još uvijek oduševljava sve to što se događa kad novi singl krene u život. a vi stupite na pozornicu?

Uvijek sam ja bio čangrizav, to nema veze s godinama… U odgovoru na prethodno pitanje objasnio sam o čemu se radi. Ritual uključivanja gitare u pojačalo ili wah-wah pedale je nešto na što sam navučen za cijeli život, hvala ti bože!

NACIONAL: Sudeći po bendu Trese! Lupa! Udara! s kojim izvodite pjesme iz filma “Kako je propao rock ’n’ roll”, koje su uglavnom vaše autorske, niste se zasitili nastupa. Kako to da ste uz Disciplinu kičme osnovali još jednu grupu?

Pa volim zasvirati solo gitaru u primitivnom rock formatu, odatle smo svi i krenuli. Svidjela mi se rečenica iz recenzije nastupa Trese! Lupa! Udara! u Vintageu na portalu muzika.hr, gdje je čovjek rekao da grupa zvuči kao da je Jimi Hendrix prvi album objavio 1977., a ne 1967. To je dosta zgodno rečeno i veliki je kompliment, hvala.

NACIONAL: Turbofolk i narodnjaci su glazba za široke mase, u Srbiji i u Hrvatskoj. Kako komentirate nevjerojatno velik utjecaj koji ona ima na mlade u regiji?

Što bi se reklo, nisam tu. Pa to je taj povratak na staro nakon raspada zemlje. A danas je još i gore, prisutni su jet-set turbofolk “umjetnici”, a bogami, počeli su i da se drogiraju, više nego rokeri. Neka svi vide kako je to, a u krajnjoj liniji da shvate i oni koji misle da kreacija i pamet imaju veze sa supstancama koje netko uzima. Ti slučajevi pokazuju da to nije točno.

NACIONAL: Glazba Šarla akrobate trebala je biti u novoj predstavi Montažstroja Boruta Šeparovića. U njoj se Šeparović obrušio na sustav autorskih prava i glazbu novog vala, otvorio temu društvenog vlasništva zajedničke države i djelovanje umjetnika i glazbenika, što se odnosi i na brojne glazbene i tekstualne citate. Poznato je da ste jako osjetljivi na autorska prava i spriječili ste održavanje prve verzije. Zašto ste toliko osjetljivi na to?

Što se mene tiče, to je lakrdijaški pristup i ne bih trošio mnogo riječi na to. Moraš prvo pitati autora smiješ li koristiti njegove radove tako što ćeš mu predočiti što, u kojem obliku i gdje bi ih volio koristiti pa ako mu se svidi, možete popričati o naknadi. Sve ostalo me ne zanima.

NACIONAL: Zašto vam je toliko zasmetalo Šeparovićevo poigravanje pjesmama iz tog razdoblja i vašim autorskim radom?

O čemu pričaš, druže? Kod kuće neka radi što hoće, ali javno neće moći. Ne može, brate, jednostavno je tako. Lijepo ste rekli – ne dozvoljavam poigravanje sa svojim autorskim radom. I evo savjeta za napredne umjetnike: manite se citata. Radite nešto svoje. Teško je, ali vrijedi pokušati!

NACIONAL: Jeste li gledali na BITEF-u Šeparovićevu predstavu ‘’A gdje je revolucija, stoko?’’?

Ne, a baš sam očekivao službeni poziv! Prijatelju, nečemu što ima takav naslov ne dajem legitimitet nazočnošću.

NACIONAL: U zagrebačkom klubu Močvara 13. ožujka pripremate koncertnu promociju reizdanja. Hoće li to biti i prilika da se publika prisjeti na taj rani zvuk Discipline kičme uz Novoselića i Gulića? Hoće li biti još gostiju?

Da, to će biti nastup u intimnoj atmosferi, odlučili smo promijeniti mjesto koncertiranja i posjetiti Močvaru, a promocija box seta idealan je povod za to. Bit će zagrebačkih gostiju, no to neće biti puko podsjećanje na stari zvuk Discipline kičme, nego ćemo džemati (jam session, jamming) u današnjim okvirima benda. Ono na što će se eventualno publika možda podsjetiti jest sama ideja jamminga jer smo se time često bavili u prošlosti, kad je taj princip ustanovljen, a čega danas sigurno nedostaje.

NACIONAL: Hoće li ove godine biti objavljen novi album Discipline kičme?

Toplo se nadam novom albumu prije ljeta. Naslov je obično zadnja stvar, nikad ne znam do samog kraja procesa nastajanja albuma kako će se zvati.