U Dubrovniku je 15. srpnja, u sklopu 66. Dubrovačkih ljetnih igara na Boškovićevoj poljani, ispred jezuitske crkve, održan veliki koncert na kojemu je Dubrovački simfonijski orkestar izveo najpoznatije serenate i evergreene Đele Jusića, istaknutog skladatelja, dirigenta, gitarista i aranžera, dubrovačke glazbene ikone. Jusić je počeo skladati šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je osnovao legendarne Dubrovačke trubadure. Skladao je glazbu za kazališne predstave, filmove te suvremenu ozbiljnu i sakralnu glazbu, a mjuzikli “Dundo Maroje” i “Grižula” te balet “Dubrovački kantuni” izvođeni su diljem svijeta. Bio je stalni dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra, a dirigirao je velikim revijskim i simfonijskim orkestrima u Berlinu, Dresdenu, Zagrebu, Beču, Beogradu, Moskvi, Sarajevu, Vatikanu, Splitu, Skopju i Petrogradu. Njegov glazbeni izričaj, koji je nadahnut klasičnom glazbom, srednjovjekovnom, mediteranskom te lokalnom glazbenom tradicijom jedinstven je na širem europskom prostoru. Ne postoji nagrada koju nije primio za svoj rad, od strukovnih do državnih i županijskih nagrada i priznanja, a za sudjelovanje i doprinos u Domovinskom ratu dodijeljeno mu je odlikovanje Reda Danice s likom Marka Marulića.

U razgovoru koji je u povodu koncerta dao za Nacional pojašnjava zašto mu je najdraže izvoditi i dirigirati glazbu sa svojim domaćim dubrovačkim orkestrom, s kojim se preprekama danas susreće zbog lokalnih moćnika, zašto vjeruje da će umjetnost uvijek nadživjeti politiku i političare i zbog čega je u Hrvatskoj recentna zabavna glazba pala na tako niske grane.

NACIONAL: Rekli ste da je koncert bio posveta gradu. Prezentirali ste najbolje serenate i evergreeene iz svojeg opusa. Publika je bila vidljivo dirnuta, bilo je i suza. Jeste li bili time iznenađeni?

Ne, to nije takvo moje prvo iskustvo, da orkestar izvodi moje kompozicije s radošću. Naučio sam kako raditi s orkestrima. Moj mentor bio je veliki Lovro von Matačić, s kojim sam radio dvije-tri godine. Pitao sam ga na kraju suradnje što je najvažnije što moram znati, a on mi je rekao: ”Kad dođete pred orkestar – svugdje u svijetu – dignete ruku i oni počnu svirati, netko će vam tamo iz odozada, iz trećeg reda, odsvirati krivu notu. Oni tako testiraju dirigenta. Ako niste odmah ‘trznuli’ i rekli: kolega, nije f, nego fis, onda vas orkestar pročita kao lošeg dirigenta.” Ali kako imam apsolutni sluh, nikada na to nisam nasjeo. Teško je postići to što ste me pitali, ali ja ne mogu hvaliti svoju glazbu. Mogu od orkestra tražiti da oni vide što želim i tražim od njih. Njihovo poštovanje se mora zaslužiti. Meni je važno da se oni raduju dok sviraju, a sviraju kao da su to njihove pjesme. Najbolji dokaz toga je da su mnoge od tih pjesama priznate već prije pedeset ili manje godina, i da su pobijedile i mene i vrijeme. Mnoge kompozicije više nisu de facto moje jer su evergreeni. Ne možete prijeći preko Straduna a da se na pet mjesta ne pjeva “La musica di notte” ili neke druge pjesme. Tu je moja utjeha i radost. Jer u ovom, kao i svakom poslu, imate onih zločestih koji vele “pa kako je on to napisao, kako se ja nisam sjetio, kako mu je uspjelo”, a ja ću reći neka izvole i probaju napisati, ali neka onda budu u stanju podnijeti kritiku. Napisao sam nekoliko tisuća skladbi, ali na ove koje su opstale sam ponosan. Ali napisao sam i jako mnogo onih koje su zaboravljene.

NACIONAL: Mlade, nove generacije vole vaše stvari i to ne samo neke tradicijske s elementima klasike i linđa, nego i evergreene. Je li to otpor dobu kiča i cajki?

Nisam konstruktor glazbe, ja muziku čujem i vidim. Prolazim preko Straduna i kako da mi ne padne naslov “Na Stradunu, gdje u krugu srećem radost, srećem tugu”? I zovem Luka Paljetka, samo mu dam tu iskru i on mi za dan-dva pošalje finalni tekst. Znate kako pišem pjesme? Vidim iznad grada jedan veliki đardin, vrt, i u njemu samo ubirem cvijet, a svaki cvijet je jedna moja pjesma. To je moj izvor veselja koje očito i mladi osjećaju. Rijetko sam pisao tekstove, jer dobro znam tko su od mene bolji pisci, Željko Sabol, Jakša Fiamengo, Luko Paljetak, a Drago Britvić je fenomen jer on je Zagorac, a napisao je najljepše dubrovačke pjesme.

NACIONAL: Napisao je i jednu vama posebnu pjesmu za vrijeme rata.

Napisao je našu ratnu himnu “Kad zazvone dubrovačka zvona”, u ratu kad smo bili odsječeni od svijeta. Zvao sam ga u Zagreb i rekao mu da ne zvone zvona u Dubrovniku jer sam rođen na Prijekom, između franjevaca i dominikanaca, i kao dijete sam često potezao konope zvona. Rekao sam Britviću da ću izludjeti jer mi ne zvone zvona i nakon nekoliko dana zovu me s recepcije hotela Argentina, koji je jedini imao u ratu agregat za struju, i vele: “Maestro, došao nam je faksom neki tekst, vidimo vaše ime”. I ja ugledam Dragin tekst o dubrovačkim zvonima. Kako stanujem 150 metara od Argentine, dok sam došao doma, u glavi mi je bila gotova pjesma. Ona je proglašena najratnijom pjesmom i kad su me zvali u Haag na svjedočenje jer sam bio optužen da sam bio za vrijeme rata u Dubrovniku i tendenciozno “pisao neke pesme”, odgovorio sam da jesam i da je jedna čak proglašena najratnijom pjesmom. Bio sam zamoljen da ju recitiram kao dokaz da smo bili agresori, a ja sam na sudu počeo govoriti: “Časni sude, kad zazvone dubrovačka zvona i objave svome puku mir, sveti Vlaho skalat će se s trona pa na Stradun sa pukom u đir!”.

NACIONAL: Oni su očekivali huškačke stihove?

Da, noževe, puške, rezanje… A kad su čuli stihove, svi su pali na tjeme. Sud je ostao bez riječi. Važno je to da su oni kroz moju pjesmu vidjeli kakav je Dubrovnik, da to nije grad razbojnika, da je vazda pružao ruke svima koji su dolazili, brojnim generacijama. Svi smo odnekud došli, bilo u Zagreb ili Dubrovnik.

NACIONAL: Jeste li oduvijek znali da ćete se baviti glazbom?

Ja sam dijete Dubrovnika i od malih nogu sam volio kazalište. Odrastao sam u njemu. A uvijek su me interesirale probe. Dolazila bi londonska, berlinska, francuska i bečka filharmonija, orkestar RAI-ja. Kao dječak ostao bih bez daha na tim probama! Zato danas možda imam takvu komunikaciju s glazbenicima i orkestrima, nikad se ne postavljam da sam njihov šef-dirigent, nego da sam dio njih. Tu je valjda ta tajna. Pisao sam glazbu za sve velike režisere, od Vlade Habuneka i Joška Juvančića do Georgija Para – i u tom sam “filmu” cijeli život, ne bih to dao za nikakve solde na ovom svijetu.

NACIONAL: Kako je danas došlo do srozavanja domaće, ali i festivalske glazbe, s obzirom na veliku i međunarodno priznatu tradiciju naših festivalskih šlagera, evergreena, odličnih tekstopisaca, aranžera?

Znate što, danas je vrijeme klanova. Neki se samo bave autorskim pravima da bi se – narodski rečeno – mogli ogrebati. Kad se ujedine netalentirani i zločesti, onda to ovako izgleda. Ja njima smetam, ali sam to nadvladao jer sam svjestan da sam imao čast raditi s najvećim muzičarima, čak sam pisao i kvaziozbiljnu muziku. Neki dan sam imao koncert u Mariboru sa Slovenskom filharmonijom, izvodio se moj oratorij “Srebrenički inferno”, gdje je pokrovitelj bio slovenski predsjednik Borut Pahor. Održao je govor i rekao: “Molim maestra da preuzme palicu”. Slovenske novine su objavile da sam napisao himnu Srebrenici. Bio sam pred dvije godine u Ankari, na poziv turskog predsjednika koji je po mene poslao avion, gdje smo održali isti koncert na kojem su bili diplomati, mnogi predsjednici država… Zamislite, Turci imaju predsjedničku filharmoniju u kojoj sviraju odabrani muzičari, najbolji od najboljih, u kojoj je prva i četrnaesta violina jednake kvalitete. Tada sam dobio od turskog predsjednika dar koji dobivaju samo državnici, jedan veliki pjat vezen srebrom i zlatom, optočenu vinjetu iz Istambula.

NACIONAL: To mnogo govori o odnosu prema vrhunskim glazbenicima i umjetnicima. Kakva je po tom pitanju situacija u Hrvatskoj?

Vi ste sinoć bili na koncertu. Jeste li možda u publici primijetili dubrovačkog gradonačelnika? Ne, nije ga bilo. Kad dođem u Zagreb, mene prima gradonačelnik Milan Bandić, i to s poštovanjem. Dođem u Sarajevo, prima me predsjednik države. Dođem u Sloveniju, isto predsjednik… Da ne spominjem Steiermark, odnosno Graz, gdje sam počasni građanin. Njima strašno imponira kad kompozitor dirigira svoju glazbu. Prije nekoliko godina poslali su mi pismo da obilježavaju 1001 godinu Austrije kao države i zamolili su me da nešto za tu priliku skladam. Napisao sam jedan koncert za gitaru i orkestar. Kad je u Beču bio izvođen moj oratorij, čestitao mi je veliki dirigent Uroš Lajovic koji je bio u publici. Kako je svijet mali! Nadvladao sam ovu sredinu, ali što je s drugima koji to ne mogu? Tu nitko nikoga ne prepoznaje. A to je odgovor na pitanje zašto je naša glazba tako pala. Nemate se ni s kime čestito svađati, a iz svađe često izađe nešto pozitivno! Nemate koga pošteno poslati k vragu, jel tako?

NACIONAL: To me podsjeća na sudbinu kompozitora Ive Maleca koji tu isto nije dolično priznat.

Ah, on je na vrijeme pošao iz Hrvatske! Ponekad bih pomislio da sam prije života u Zagrebu trebao proći pored njega ravno u Njemačku, ali mi je ipak drago da sam bio građanin Zagreba. Htio sam se kao mladi kompozitor suočiti s nekim imenima koja su tada vladala glazbom, Nikicom i Stipicom Kalogjerom, Miljenkom Prohaskom, apsolutnim autoritetima, Krešom Oblakom, vašim ocem Ivom Körblerom… Sve su to bila imena od kojih sam mogao učiti. Ali nikomu od njih kao normalnim ljudima nisam smetao, dapače, davali su mi potporu. Mogao sam raditi, pisati pjesme, lansirati ih, dolaziti lako do pjevača. A ovdje, nakon pedeset godina mojeg zbora, “Malog raspjevanog Dubrovnika”, koji je na osobnu audijenciju pozvao papa Ivan Pavao Drugi u Vatikan, moj gradonačelnik ukine taj zbor. Jer on nema veze sa životom i Dubrovnikom. On želi biti faraon, hoće napraviti paralelne dubrovačke Igre jer želi sa svime vladati, a nema veze s time. On je protiv svojeg Grada i on je njegov grobar! Apsolutno! Grobar ovoga Grada. Idem na sve koncerte od djetinjstva i nikad ga nisam vidio ni na jednom koncertu ili kazališnoj premijeri. Prema tomu, što ja imam s njime razgovarati i on sa mnom. A nemamo se oko čega ni svaditi!

NACIONAL: Može li se tvrditi da se u tom smislu relativno malo promijenilo od prvih dana samostalne hrvatske države?

Kad je započeo rat, smatrao sam se građaninom Zagreba. A onda sam shvatio da je moja muzika u Dubrovniku i da moram biti sa svojim gradom. Već je bio blokiran aerodrom u Zagrebu, a zadnji avion za Dubrovnik letio je iz Maribora. Nastala je konsternacija kad sam došao u Dubrovnik jer su svi bježali iz njega, čudili su mi se, a zvao me i katedralni župnik da mi se zahvali u ime puka: “Maestro, svi bježe, a vi ste došli!” Došao sam među svoje ljude i prijatelje. Tako da znam što je taj moj gradonačelnik radio ili nije radio, znam tko je kako pobjegao. Mnogi koji su pobjegli sada su na vlasti i u Zagrebu i u Dubrovniku. A sve se pamti, zna i vidi, iako oni toga nisu svjesni. Ako u mojem životopisu piše da sam najnagrađivaniji hrvatski skladatelj, onda bi moj gradonačelnik na mene trebao biti ponosan, zar ne? Da ima takvog pučanina koji mu šeta ulicom i da on kaže: To je moj građanin! Ma nema on veze ni sa mnom, ni s kime drugim. A sve bi nešto… Uzeo bi on i novac od zidina, no to je općepoznata stvar. Dokazali su mu na sudu neke stvari, a njegova šefica stranke sutradan u Jutarnjem listu kaže: “Ne daj se, Andro, ja i moja stranka stojimo iza tebe”.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni zato što ipak ne ovisite o njima?

E, pa Marin Držić je bio protjeran iz Dubrovnika, govorio je da neće u politiku, rugao se svima i sve je rekao što je i danas aktualno. Imam tu jednu prednost pred drugima i nitko me ne može zaustaviti jer volim raditi, volim muziku. Imam jaku imaginaciju i uvijek čujem tko bi mogao pjevati moju muziku. Tako sam zamolio i Ružu Pospiš-Baldani da pjeva moj oratorij “Istina o gradu slobode” i odmah je pristala kad je čula ariju. Jednom mi je skladatelj i akademik Lovro Županović rekao: “Kolega, da je meni nešto napisati što čujem da svira na radiju iz susjedstva ili da to ljudi zvižde ulicom, ja bih se odmah odrekao svih svojih simfonija”! Evo kako u tim velikim umjetnicima i ljudima čuči poštenje.