Nakon dugogodišnje karijere u grupi Laufer i kroz samostalnu karijeru s grupom 4 te niza glazbeno-scenskih eksperimenata, likovnih izleta i općenito umjetničkog djelovanja, Damir Urban je umjetnik čija se kreativnost prati s velikom pažnjom. U subotu, 21. veljače, Urban & 4 održat će samostalni koncert u Domu sportova i promovirati novi studijski album “Mamut”. To je vrlo mračna i turobna ploča, ali i jedna od najboljih u karijeri koja je nastala tijekom vrlo turbulentnog razdoblja u njegovu životu. Te životne promjene Urban je opisao u intervjuu za Nacional, u kojem je iznio i svoje stavove o glazbenoj sceni te otkrio detalje svog specifičnog odnosa sa suprugom Milicom.

NACIONAL: Kreativnost pokazujete, osim kroz glazbu, i slikarstvom, glazbenim eksperimentima, filmom… Što vas trenutačno zaokuplja?

Glupo je reći, jer ljudi na sve to gledaju kao na različite stvari, ali meni je to sve isto. Kako se družim i s glazbenicima koji imaju i klasičnu naobrazbu, gledaju me kao da sam poludio. Istina je da želim slikati jer imam ideju da se bavim vizualnom umjetnošću. Onda se dogodi da idem na put jer negdje sviramo i ne stignem. Međutim, nema veze jer ću to napraviti kroz glazbu. Ideju za slikanje kasnije obradim u pjesmi i onda mi govore da to nije isto, ali meni jest. Kroz glazbu smo se jedno vrijeme bavili nekakvom distancom u društvu i općenito distanciranjem od svega. Ja sam to proveo i kroz vizualni medij i kroz glazbu i tu sam ideju na razne načine eksploatirao i ostvario.

NACIONAL: Koliko je važno za vašu umjetničku stranu života što živite u Rijeci?

To je jedna od najsretnijih i najgorih okolnosti koje su mi se dogodile. S jedne strane imam odmak od svega što se događa jer imam grad koji nema vlastite medije na državnoj razini, nego lokalne. U Rijeci sam doma i zaštićen. U tom gradu nema vibracije koje ima u Zagrebu. U Zagreb idem vidjeti drage ljude ili napraviti nešto vezano uz glazbu. Meni je Rijeka grad po najboljoj mjeri. I svojom veličinom, a i ljudi su već odavno postali tolerantni na sve.

NACIONAL: Svojevremeno ste dobili stan u najam od grada. Koliko je takva gesta važna za komotan rad umjetnika?

Prednost je što te nitko ne može izbaciti dok traje ugovor. Na miru si, ne postoji vlasnik koji će te sutra potjerati na ulicu. Fiksirana je najamnina i nitko je ne može podizati po vlastitoj želi. Moja supruga i ja smo živjeli u iznajmljenom stanu od 29 kvadratnih metara, gdje smo se morali prepustiti dobroj volji gazdarice, nadajući se da neće doći i reći nam da moramo izaći jer joj sljedeći mjesec dolazi rođakinja. Nismo imali nikakvu sigurnost. Ovako znam da imam stan iz kojeg nas nitko neće izbaciti a koji uredno plaćam. S druge strane, javili smo se na natječaj koji je raspisao grad koji je odlučio pretvoriti stari industrijski pogon u glazbene ateljee. Na tom natječaju smo dobili prostor i uzeli ga u najam. Vođeni našim iskustvom i drugi mladi bendovi su to ostvarili na isti način. Bendovi imaju, ako žele i ako im je stalo, odlične prostorije za rad, a mi kao zaslužni građani i donekle prostor za stanovanje. Naravno da to omogućuje normalniji život i da se manje brineš oko nekih drugih stvari.

NACIONAL: Koliko je za to zaslužan riječki gradonačelnik Vojko Obersnel?

Sigurno da jest, ali Rijeka već odavno ide tim smjerom. Dobio sam Nagradu grada Rijeke za glazbu kao najmlađi dobitnik u povijesti. To je bilo 1998. Imao sam 30 i nešto godina. Do tada nitko nije dobio godišnju nagradu grada za glazbu a da nije akademski obrazovan glazbenik i da to nije kruna karijere jer se obično radi o ljudima iznad 60 godina. To je bio presedan. Gradonačelnik je bio Slavko Linić. Već tada sam shvatio da grad malo drukčije mjeri od ostalih. Ovo se sad samo nastavlja.

NACIONAL: Tijekom dosadašnje glazbene karijere ostali ste dosljedni svom emotivnom stvaralaštvu, nikada ne tražeći komercijalni put do publike. Unatoč tome, vole vas i zovu iz cijele regije. Kako to komentirate?

Moja žena je neki dan gledala jednu emisiju na televiziji u kojoj je gostovao moj mladi kolega koji je zadnje vrijeme uspješniji nego prije. I tako ona komentira i kaže kako je dobar, ali se previše trudi. To je njezin stav, ali stvari jesu ili nisu. Postoje ljudi koji žele biti mačo tipovi i biti seksi, ali ta želja nije dovoljna. To mu ne može pomoći. Ili jesi ili nisi. S druge strane, ako znaš da jesi onda te sve to prestaje i zanimati jer si siguran u sebe i to više nikome ne pokazuješ. To je jedan zatvoreni krug. Možda ja nikada nisam težio da se nekome svidim. Oduvijek sam svjestan da se i ne mogu svima svidjeti, a niti trebam. Odavno sam odlučio govoriti normalno i ponašati se normalno i pričati ono što mi je na pameti jer ne moram paziti da nešto ne zajebem. Ako lažeš, izmišljaš i plasiraš se drugačije od onog što jesi, onda moraš zapisivati i pamtiti ono što si rekao jer pričaš neku priču koja ne drži vodu. Puno bolje je pričati što hoćeš, ponašati se kako hoćeš i raditi ono što hoćeš i ne možeš zajebati.

NACIONAL: Jeste li razmišljali da se okušate na globalnom tržištu?

Jesam. Ako pričamo otvoreno, da bi bio to što jesi moraš biti dovoljno samokritičan i svjestan onoga što ne možeš. Dvije stvari su problematične. Prva stvar je što je moj senzibilitet rada i mojih tekstova uvjetovan ovim prostorom. Pitanja koja imam i dvojbe koje nosim sa sobom su za ovaj kraj i naš senzibilitet. Govorim o cijelom prostoru Balkana. S druge strane, s engleskim ne stojim jako dobro, iako ne znači da ga ne bih mogao savladati. Napokon, svladao sam i francuski za potrebe snimanja jednog albuma. Francuski nisam znao ni jednu riječ prije toga. Došla je jedna žena iz Sorbonne dan prije snimanja da me nauči francuski. Žena je sa mnom izgubila cijeli dan. Razvlačila mi je vilicu, stavljala mi prste u usta… Prošli smo ubrzani tečaj. Prvo sam tražio prijevod teksta da znam o čemu pjevam i onda naučio francuski da mogu to zaboraviti. Da mogu u jednom trenutku zaboraviti što govorim kako bih se koncentrirao na misao koju mogu prenijeti. Sve bi se to moglo ali ja ipak na hrvatskom ili na srpsko-hrvatskom sanjam razmišljam, zapisujem… Svirao sam van, međutim tu su dvije stvari nemoguće. Ako bi me i prihvatili u jednoj mojoj fazi, u smislu to je taj što radi takve i takve pjesme i tako i tako pjeva, za godinu dana ne bih mogao reći ja sad više ne bih tako i sad bih malo eksperimentirao. Ne, ti si taj i drži se sad toga. Mi od tebe želimo da budeš takav. Ti si razbio gitaru i sad te molimo da razbijaš gitaru na svakom koncertu. Kako da im objasnim da sam razbio gitaru, ali bih sad nešto skroz peto. U inozemstvu nema te slobode koju imamo ovdje, nema mijena a meni je sloboda da mogu promijeniti svoje mišljenje, stavove, da se mogu pomaknuti sve što imam. Umro bih i uvenuo da nemam tu slobodu. To se dogodilo s Lauferom. Čim sam osjetio da me publika i mediji prihvaćaju, taj je takav i takav, da sam onaj ćelavi koji teatralno pjeva a ovaj drugi dere po gitari i bacamo se s bine. Kad je to postao folklor, bez obzira na to što izvodimo, shvatio sam da treba završiti. Vani se i radi na drukčiji način. Vani je to biznis. Vjerojatno ne bih vidio ni kuće ni djeteta godinu dana. Kad krene turneja, gotovo je.

NACIONAL: Poznato je da ste vi i Gibonni veliki prijatelji. Je li vam s tim u vezi dao kakve savjete?

Nemamo iste ideje i stavove o tome. Jesmo prijatelji, ali to ne znači da se u svemu slažemo, iako izuzetno poštujemo mišljenje jedan drugoga. On je po meni najbolji autor, što je dokazao prodajom i uspjehom. Voli svirati i nastupati i njegova želja je da na neki način proširi tržište. Ja nemam takvu želju. Da želim izaći van puno bih prije to napravio kao autor filmske ili kazališne glazbe ili bih svoje pjesme prodao stranim izvođačima da ih izvode. Nemam potrebe vidjeti sebe na pozornici i plasirati. To me veseli, ali me ne ispunjava. Radije bih se izbacio iz te priče i bavio se nečim drugim.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni dosad postignutim u svojoj karijeri?

Da, svime! Ostvario sam više nego što sam mislio. Dat ću vam primjer. Nisam bio u vojsci i nisam odmah upisao faks pa su roditelji rekli: ako želiš svirati možeš, ali ne možeš ležati doma i pričati kako ćeš jedan dan biti slavan nego ćeš raditi pa ti, brate moj, sviraj. Pristao sam na to i radio u industrijskoj zoni tri i pol godine. Namjeravao sam kraće, ali sam u međuvremenu razbio auto starcima pa sam radio dok ga ne otplatim. Rekao sam sam sebi: ako jedan dan s glazbom dobijem minimalnu plaću tog trenutka u zemlji, ja sam prezadovoljan. Ništa mi više ne treba u životu. Hoću reći da svaki put kada mi je malo teže u životu ili mi nešto ne krene, shvatim da mi je bolje nego što sam tada želio. Znači, ne mogu si dozvoliti luksuz da sam do te mjere pohlepan da mi se želje i tolerancija povećavaju iz sekunde u sekundu. Nekad sam radio noćne smjene, nakon tih smjena sam svirao, želio sam jedino jednu malu plaćicu od toga i bio bih najsretniji na svijetu. Kako danas ne bih bio sretniji kad zarađujem natprosječnu plaću u Hrvata. Bavim se onim što volim, radim s ljudima s kojima želim, kad želim, gdje želim i koliko god želim. Ne mogu zamisliti idealniji život. Ne znam što bi to trebalo biti. Bio bih lud!

NACIONAL: Vaš posljednji album je jedan od boljih, ali je turoban i ispunjen mračnim stihovima. Paralelno s izlaskom albuma vaša supruga i vi ste obznanili da čekate vaše prvo dijete. S jedne strane crnilo i depresija a s druge svjetlo i novi život. Kako spajate te dvije krajnosti?

Nikako! Baš mi je nedavno i mama rekla kako se te stvari znaju poklopiti u životu. Ja sam te godine, kada smo stvarali album, izgubio neke vrlo drage ljude i prijatelje. Neki od njih su mi u životu značili puno više nego što to želim priznati. S nekima sam se rastao a da nisam ispao previše fer, misleći da za neke stvari uvijek ima vremena. Neke ljude koji su mi bili pri ruci kad mi je trebalo i pomagali me u životu. Neke ljude nisam vidio nekoliko mjeseci na kraju njihova života jer nisam stigao, što je stvar s kojom sada sam sa sobom imam problem i pokušavam ga riješiti. Usput, ono što je najgore, izgubio sam oca. Bili smo uz njega ja i brat. Pokušao sam ga čak reanimirati, ali nisam uspio. To sve ostavlja psihofizički traga na meni. Uglavnom, u to isto vrijeme događaju se i lijepe stvari. Ploča “Mamut” je svjesna situacije u kojem živimo u ovom društvu. Svjesna je da ljudi nisu svjesni da čovjek nikad nije bolje živio nego sada. Jedino vrijeme u cijeloj ljudskoj povijesti od kad čovjek postoji koje je bilo bolje nego sada je ono između 60-ih i 80-ih godina. Jedinih dvadeset godina kada se živjelo bolje nego sada. Ljudska prava bila su niža, tolerancija niža, izrabljivanje ljudi… Katastrofa na sve strane.

Mi prvenstveno pričamo o krizi duha. Ja ne govorim o ljudima koji nemaju što staviti djetetu u tanjur. Jako velik broj mojih prijatelja živi u krizi zato što su nekada išli na skijanje a sada ne mogu. Zato što im kći hoće iPhone 6 a nemaju novca za novi mobitel. Ako pričamo o takvoj krizi, onda pričamo o krizi duha a ne o financijskoj krizi. Kao prvo, svi mediji nas non-stop zatupljuju. Spuštaju nam kriterije i uz našu pomoć jer je naša generacija to iznijela. Othranili smo generaciju koja mijenja informacije u jednoj minuti, nije u stanju pogledati film koji traje dva sata pa gledaju trailere i ne znaju ništa o ničemu jer ne čitaju. Nemaju vremena. Ne mogu se koncentrirati. Pričamo o kvaliteti multitaskinga koji je katastrofa jer ne dopušta da probaviš niti jednu ideju kako treba i proživiš je. Ljudi izbacuju površne stvari, pišu površno, čitaju površno… Ta gomila tupavih ljudi je podobna za manipulaciju. Imamo krizu Europe i svijeta gdje se pojavila ekstremna desnica i milijuni nezaposlenih. Rad na ovom albumu počeli smo razmišljajući o tome. S ilustratorom Tomislavom Torjancem za dizajn omota albuma pričao sam o njemačkom ekspresionizmu, o Europi pred rat, takvim stvarima. A onda se dogodilo da mi je umro i otac i drugi dragi ljudi. Vlastito iskustvo gubitka, društvo i stanje koje želimo opisati sklopili su se u masu koja je rodila album.

NACIONAL: Često hvalite suprugu da vam jako puno znači i u životu i u umjetničkom radu. Koliko vašeg intimnog i emotivnog odnosa dospije na vaše albume?

Naš međusobni odnos izlazi kroz sve. Imam prijatelje i družim se s ljudima s kojima provodim lijepo vrijeme, ali jedina osoba s kojom živim 24 sata je supruga. Ona je prvenstveno moj partner u životu. Uspjeli smo ostvariti iskren odnos. Na žalost, svoj prvi brak sam uspio dovesti do rasula i krivnju pripisujem isključivo sebi. Moja bivša supruga je stvarno davala sve od sebe da opstanemo, do toga da je trpjela svakakve pizdarije sa strane i pravila se da ne vidi i ne čuje. Međutim, ja sam tada bio bahat i na neki način sam išao ispitivati granice do kuda mogu ići. Ne u smislu slobode, nego baš do kud se mogu srozati kao osoba. U to vrijeme sam uspio uništiti i svoje zdravlje i živio sam kako sam živio. Nakon svega toga, kad sam uspio dobiti sina s njom, okrenuo sam cijeli svoj život naglavačke jer fokus nije bio na meni, imao sam obavezu i dužnost brinuti se o nečijem tuđem životu.

NACIONAL: U kakvom ste odnosu danas sa svojom bivšom suprugom?

Odličnom! Mi smo super prijatelji. Puno bolji nego prije godinu dana i još bolji nego prije pet godina. Sve bolji i bolji. Kada sam počinjao vezu s Milicom, kada je to prijateljstvo počelo dobivati obrise ljubavne veze, odmah smo umalo potpisali ugovor. Napravili smo dogovor što hoćemo a što nećemo. Kada smo se upoznali ona je imala 22 godine. Ja sam bio stariji ali dovoljno iskusan da ne ponovim iste greške. Molim je da mi kaže sve što ne valja. Upozori me na stvari koje te smetaju. Nemoj dozvoliti da nešto trpiš jer će nam to jednog dana preliti čašu. Upravo nas takve sitnice mogu koštati glave. Dat ću sve od sebe da pokušam to popraviti. Reci mi što ti se sviđa, što hoćeš. Idemo pričati otvoreno.

Imamo super odnos. Ona radi na faksu i nakon što je dva-tri dana zauzeta poslom, želim joj iznijeti svoje ideje. Napravim puno toga i nakon tri dana ona to presluša i kaže da je njoj to loše. Da joj je nafurano, pretenciozno i da imam krizu srednjih godina. U prvi čas sam ljut. Međutim, ona je jedina osoba koja će mi to reći i natjerati me da preispitam svoje argumente i prespavam ih. Moguće je da je u pravu. Ako je u pravu, onda to maknem. Isto tako i ja njoj. Fotografirala me i iznijela je svoje ideje, za koje sam joj rekao da mi se ne sviđaju i ako ne smisli nešto bolje, angažirat ćemo nekog drugog. Nema druge! Sve ostalo je raspad. Zato je i volim! Zato što mi je pouzdana osoba od koje mogu čuti da sam pretjerao. I ako sam nekulturan ili bezobrazan, odmah mi to kaže. Jedino s njom znam na čemu sam. Sve ostalo su li-la odnosi. Tu su i dečki iz benda, ali s njima ne živim.

Ako vam kažem da je to što ste nabrojili tri posto onoga što sam trebao prihvatiti, onda vam nemam što reći. Kunem se da sam u jednom razdoblju dobivao jednu ponudu dnevno. Časna riječ. Ovaj čas imam tri-četiri ponude i dvije su mi zanimljive, ali ih na žalost moram odbiti jer to više nema smisla. Problem je što ne mogu s nekim surađivati a da to bude nezapaženo. Obično prođe dobro i najčešće imam problem jer ispada da previše surađujem. Nakon suradnje s grupom Vatra odbijam bilo kakvu suradnju. Neke bih rado napravio, ali moram reći ne.

NACIONAL: Koliko je danas teško nametnuti se medijima? Imate puno iskustva i dugu karijeru pa sigurno možete usporediti kako je bilo nekad, a kako je danas.

Moja generacija muzičara misli da je danas lakše, ali ja smatram da je danas nemjerljivo teže. Pričam s kolegama koji su već dugi niz godina na sceni i svi govore kako se danas može puno toga preko interneta i lakše do medija. To je istina. Međutim, nekada sam gostovao u “Hit Depou” i pojavljivao se u nekoj emisiji na HTV-u o rock glazbi i cijela je zemlja znala o čemu se radi. Svatko tko je bio moja publika to je vidio jer je gledao te emisije. Laufer je bio vrlo jasno profiliran i znao sam da ću već sutra imati tisuću ljudi na koncertu. Ima još jedna stvar koja je možda čak i važnija. Radi se o klubovima. Prije je postojala klupska publika.

Sjećam se kada smo bili nepoznati bend bilo je klubova u Osijeku, Zadru, Rijeci, Zagrebu. Svaki je grad imao svoj klub, s publikom koja mu pripada. Došli bismo kao nepoznat bend jer smo bili na turneji u tim gradovima. U jednom od tih klubova bilo je od sto do dvjesto stalnih posjetitelja, bez obzira jesmo li svirali ili ne. Ako smo bili dobri, svi su oni danas-sutra postali moja publika. Danas te publike nema u klubovima ako nema programa. A ako i postoji program ili nastupa neki nepoznati bend, na koncertu nema nikoga. Zato genijalni bendovi imaju koncert u Zagrebu na koji dođe pet ljudi.

Laufer je prije svog prvog albuma odlučio rasprodati sve klubove. Kad smo rasprodali klubove u Zagrebu, Splitu i Rijeci, onda smo razmišljali o albumu. Tek tada ga netko može i kupiti. Danas je, na žalost, bendu na prvom mjestu da objavi album i snimi spot, a onda se mole da pomoću spota i albuma pokušaju svirati i pronađu publiku. Ploče se ne prodaju, spotovi se ne vrte i stojimo na mjestu. Sada radimo promociju koncerta u Domu sportova 21. veljače. Ako ne odradim 25 medija, kao da nisam ništa napravio. Danas je teže i potpuno su se izokrenule stvari.

NACIONAL: Zanimljivo je da danas gotovo 99 posto glazbenika komunicira putem interneta i društvenih mreža, gdje ste vi gotovo nevidljivi. Zašto se tako odlučili?

Imam jednu glupu logiku u vezi s tim. Kao prvo, da se razumijemo, koristim se svim blagodatima moderne tehnologije. Nekoliko pjesama na novom albumu je nastalo na iPodu i laptopu. Svi smo pismeni a osim toga Luka i ja smo pokrenuli elektronski bend. Čini se da je za moju publiku jedini način kako se zapravo trebamo vidjeti i izmijeniti mišljenja je uživo, na koncertu. Ako potrošim sve informacije i ponudim neke intimne stvari na internetu, bih li uspio dobiti magični trenutak koncertnog susreta. Tako čuvam dio svog života. Ja se ne želim otvoriti. Želim sačuvati zdrav razum i neke stvari isključivo za sebe.