NAZIVAJU GA ‘BOSANSKIM PSIHOM’, o njemu je snimljen dokumentarni film ‘Pravi čovjek za kapitalizam’, a glasnogovornikom manjina prozvali su ga još puno prije no što je svom novom albumu dao naziv ‘Manjina’

Damir Avdić ili Bosanski psiho, kako ga ponekad nazivaju, privukao je pažnju javnosti svojim drugim studijskim albumom “Mrtvi su mrtvi” objavljenim 2008. Samo s električnom gitarom i žestokim rock rifovima, Avdić je u stanju kroz svoje pjesme opsovati i kritički progovoriti o problemu o kojem se malo tko usudi govoriti. Godine 2010. objavio je album “Život je raj” i ubrzo nakon toga još dva albuma provokativnih naziva “Main Kapital” (2012.) i “Human Reich” (2013.). U isto vrijeme Avdić je i pisao. U proteklih desetak godina napisao je četiri romana i jednu zbirku pjesama, a prije nekoliko godina o njemu je i snimljen dokumentarni film “Damir Avdić: Pravi čovjek za kapitalizam” slovenskog redatelja Dušana Moraveca. Avdić za Nacional govori o novom albumu “Manjina”, problemu manjina, pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu i njegovoj publici, slovenskom odnosu prema izbjeglicama, medijskom izazivanju straha i rastućoj fašizaciji društva.

NACIONAL: Nazivi vaših dosadašnjih albuma ujedno govore o duhu vremena u kojima su objavljeni. Koliko su vam važni naslovi albuma?

Ne mogu baš reći da se previše bavim nazivima albuma, ali sad kad pogledam unazad, vidim da je svaki naziv zaokružio album u cjelinu. Ne bih ni jedan promijenio, iako je bilo i drugačijih verzija.

NACIONAL: Smišljate li ih dugo ili je riječ o trenutku inspiracije?

To je trenutak… Vjerojatno podsvijesno, zbog onoga što govorim u pjesmama.

NACIONAL: Zašto ste, zapravo, novi studijski album nazvali “Manjina”?

Kad prođe neko vrijeme, bit će mi puno lakše odgovoriti na to, kao što se desilo i sa svakim prethodnim albumom. To nije rezultat koncepta ili pomnog smišljanja, izađe podsvijesno. Nametne se naziv neke pjesme, dio stiha ili jednostavno izlete jedna ili dvije riječi koje sublimiraju album u cjelini. “Manjina” je riječ, epitet, kontekst, kako god želite, koja je u zadnjih nekoliko desetljeća na ovim prostorima, i ne samo ovdje, često u upotrebi i kojom se manipulira u različite svrhe. Naročito u svakodnevnoj politici. Za jedne je to nešto pozitivno što oplemenjuje zajednicu, za druge razlog za netrpeljivost, a i za jedne i za druge najjednostavniji način da dignu tenziju za svoju političku korist. U borbu za i protiv manjine uključeni su svi bitni faktori društva i svi iz toga profitiraju, osim manjine koja ostaje tamo gdje jest, pokušavajući i sama izvući ako ne korist, onda barem neku olakšicu za sebe. Pritom često nema senzibilitet i empatiju za drugu manjinu koja se nalazi u istoj situaciji.

NACIONAL: Prvi singl kojim ste najavili album je pjesma “Čuvaj se” u kojoj govorite da se treba čuvati patriotizma, profesionalnih ljubitelja manjina, upozoravajući istovremeno na lažno zajedništvo. Zašto ljudi s ovih prostora još uvijek vjeruju praznim obećanjima i političkim frazama?

Možda zato što znaju da im je jedino to ostalo. Makar i lažno. Možda zato što vide da tranzicija nije tranzicija, nego nešto u čemu su zaglavili za stalno. Neće biti novih radnih mjesta, bit će novih otpuštanja. Za svakih deset novozaposlenih ide sto otpuštenih. Možda zato što se boje priznati sebi da je sve jedna velika laž. Kad bi to priznali, raspalo bi im se i ovo malo što imaju od života. Još uvijek se ima puno toga za izgubiti. Tabletić, goblen, cigarete, TV bingo, kompjutor, iluziju da smo dio nečega većeg i da smo bitni zato što znamo razložiti teoriju zavjere… Najlakše je reći da su ljudi glupi. Nisu. Sjebani su. Sjebani smo. Oni koji su se uhljebili, gledaju s visine i objašnjavaju situaciju, oni koji nisu, boje se.

NACIONAL: Prava radnika su sve manja, sloboda izražavanja nikada nije bila toliko ograničena, sve je više zabrana i pravila… I sami pišete o takvom životu u svojim pjesmama. Što i tko izaziva u vama taj strah?

Strah je u svemu. Od načina na koji se vlast postavlja do onih koje navodno predstavljaju. U načinu kako se veliki broj poslodavaca odnosi prema radniku. Strahom nas filaju na sve moguće načine. O svemu se govori tako da izazove strah i beznađe. Bilo je terorizma u Europi i u sedamdesetima, itekako. Grmjele su bombe posvuda. Crvene brigade, IRA, RAF, Carlos Šakal držao je kao taoce predstavnike zemalja OPEC-a, postavio je bombu u vlak zato što mu Francuzi nisu htjeli osloboditi djevojku, pobio i obogaljio mnoge… I sve je to bilo u vijestima. Ali prva vijest bila je da je rodilo žito i pšenica! Što je danas prva vijest kod nas? Masakr u školi u Oregonu?! Zašto je to važno nama? Zašto je to važnije od toga je li rodilo žito i pšenica? Možda zato da se ne bismo bavili time da seljak koji proizvede tonu žita dobije 50 eura! Za tonu pšenice 80 eura. Pa čovječe, znaš koliko moraš uzorati, posijati, obraditi i pobrati da dobiješ tonu žita?! Zašto onda kruh ne košta pet centi ako je tona pšenice tako jeftina? Ne znam, zato što znam što se dešava u Oregonu i zato što pratim reality show u kojem američki predsjednik kreće u borbu protiv zakona o oružju. I bojim se, jer što ako se to počne dešavati i kod nas?

NACIONAL: Je li doista kapitalizam najodgovorniji za stanje društva u kojem živimo?

Kapitalizam je ponudio učiniti nam ovo od života i mi smo prihvatili. Socijalizam je bio siv, kapitalizam je nudio boje, socijalizam je bio pun ograničenja, kapitalizam je nudio “slobodu”, socijalizam je bio rad od sedam do tri ili u smjenama, zdravstveno, socijalno, stan, odmarališta i život na istom mjestu bez velikih snova, kapitalizam nudi ostvarenje snova. Kapitalizam nudi mogućnost da budeš ono što nisi. Socijalizam teško. Imao si jedne traperice i ako ti je guzica izgledala loše u tim trapericama, onda imaš lošu guzicu.

NACIONAL: Kakva je alternativa tom načinu života?

Ne znam.

NACIONAL: Koliko nas je socijalizam razmazio u odnosu na društvena uređenja u drugim dijelovima svijeta i u odnosu na tranzicijski kapitalizam?

Nije socijalizam baš tako mazio kako nam se danas čini, samo su tamo ostali naše djetinjstvo i mladost, a ovo se nije pokazalo onakvim kakvim smo ga zamišljali. Jedno je doživjeti kapitalizam, kao adolescent, kroz porno sličice iz Trsta i ploče koje je netko donio iz Njemačke, a nešto sasvim drugo naći se usred pornića od života i sistema koji se vrti kao ploča na 78 okretaja. Naša generacija ostala je u raskoraku između dviju stvarnosti. One koja je prošla i ove koja traje i koja nam se ne sviđa jer je non-stop uspoređujemo s nečim s čime se na da usporediti. Mi stvarnost uspoređujemo sa sjećanjima. A sjećanja su uglavnom romantična. Ja u nekoliko pjesama spominjem zidić na kojem sjedim bez banke u džepu i sva moja maštanja o tome su romantična, ali nisam siguran da bih se vratio na taj zidić. I kad bi ga bilo. A nema ga. Gotovo je! A to što smo zapeli u tom takozvanom tranzicijskom kapitalizmu, nije do nas, nego do politike koja ne smije napraviti ni korak naprijed ni nazad jer u oba slučaja gube. Političke promjene su nepopularne. Zato će nas nastaviti mrcvariti “patriotizmom i domoljubljem”.

NACIONAL: Fašizam, ma koliko omražen bio i ma koliko zla donio čovječanstvu, sve je popularniji među mladim generacijama i sve češće prisutan u javnosti. Koliko je fašizam povezan s kapitalizmom?

Ne bih ga ja povezivao isključivo s kapitalizmom, otići ćemo na krivi put. Jer ako se bratstvo i jedinstvo raspalo u ovakve nacionalizme, to znači da je to bilo prisutno i tada, samo su ga pendrek i rešetke držale zauzdanog.

NACIONAL: Nedavno je Branimir Glavaš u Osijeku predstavio gardu crnokošuljaša i nazvao je Slavonska sokolska garda koja ima neka obilježja ustaške vojske, iako je on zove redarskom službom. Kako je moguće da osuđeni ratni zločinac pokreće svojevrsnu stranačku vojsku?

To je nemoguće da se dogodi. A kako je moguće da se dogodilo, znaju vaša vlada, predsjednica i opozicija. Zato se ne izjašnjavaju.

NACIONAL: Istovremeno, Marko Perković Thompson uživa u slavi njegujući i veličajući politiku NDH. Kako objašnjavate tu zaluđenost ustaškim pokretom i uopće fašizmom kod današnje mladeži?

Nije to zaluđenost, to je neodvojiv dio jednog dijela društva. Isto kao što Thompson nije eksces, nego hrvatski mainstream. Znaju to svi. Ne stvara ekstrem društvo, nego društvo ekstrema. Ne može nastati nešto čega nema. A u njegovu slučaju, ne može to opstati toliko dugo i vitalno ako nije duboko ukorijenjeno u društvo.

Eksces su bili Jugoslavija i socijalistički sistem koji pored sveg truda oko obrazovanja, opismenjavanja, učenja, pionira, sletova, radnih akcija, ulaganja u sport, u omladinske klubove, i na kraju pored sve sile pendreka i rešetki, ako sve to nije moglo trajati ni punih pedeset godina i ako se “predalo” tako ekstremnom nacionalizmu kakav je na ovim prostorima, onda bi nam valjda trebalo biti jasno da je nacionalizam srž naših društava, a sve drugo eksces. Samo vrtimo priču o pojavi ekstremizma. Ekstremizam se ne pojavljuje. On je tu. Živimo u ekstremnim društvima.

A tu je i još jedan veliki problem, danas je sve entertainment! Marko Tomaš u tekstu koji je napisao povodom Thompsonova koncerta u Mostaru prije nekoliko godina, na kraju kaže da je na koncertu vidio i ljude koji su bili nekoliko dana ranije na koncertu TBF-a. TBF i Thompson su svjetlosnu godinu daleko jedan od drugoga, ne mogu biti suprotniji polovi. Kako ideološki, tako i mentalno. Što ti ljudi rade na oba koncerta? Zabavljaju se. I to je najstrašnije. Ne znamo koliko ih je na Thompsonovoj strani zato što ne znamo koliko nas se samo zabavlja na drugoj strani. U stavove mi je teško vjerovati. Začas se promijene i s lakoćom se izabere druga strana. Silom prilika, linijom manjeg otpora ili svjesno, to na kraju više nije važno.

NACIONAL: Kakav je život danas u Sloveniji?

Zanimljivo je kako se danas informacije ograničavaju. Svakodnevno nam se daju milijui informacija kojima slobodno raspolažemo, a u isto vrijeme, posvuda ih se “debelom crtom” podvuče samo nekoliko koje naša podsvijest prihvati kao najvalidnije a da nismo ni svjesni toga. Klasičan psihološki rat. A kad to kažete, ulazite u sferu teorija zavjere i odmah ste u krugu banalnosti iz kojeg nema izlaza. Kapitalizam Macht Frei. Ali srećom, imate i manjinu koja koliko toliko uspijeva ostati izvan toga, nevjerovanjem u “provjerene informacije” i “neimenovane izvore”. A život u Sloveniji je još uvijek dobar. To je najjednostavniji odgovor. Uz sve što ne valja i dalje je dobar. Znam da se aktivisti upale kad čuju nešto tako, ali ne možeš se usporediti samo s Norveškom. Kad sam kod Norveške, prošle godine radio sam jednu predstavu u kojoj glumica govori o svojim iskustvima u Norveškoj, na trenutke je izgledalo kao da govori o Obali Slonovače.

NACIONAL: Što radite u Ljubljani, od čega živite?

Od glazbe najviše. Radim i za teatar i ponekad za film.

NACIONAL: Imate li slovensko državljanstvo i želite li ga uopće?

Nemam državljanstvo. Ali ne iz nekog “patriotskog” razloga, jednostavno ga nemam.

NACIONAL: Osjeća li se u Sloveniji zabrinutost spram sve većeg broja izbjeglica koje prolaze kroz Hrvatsku?

Među ljudima s kojima se družim ne, ali ima zabrinutih… Otprilike kao i u Hrvatskoj. Prilično su podijeljena mišljenja. Od onih koji traže da se otvore granice i pusti sve koji žele proći, do onih koji bi zatvorili granice i tvrde da je to invazija. Ne znam kojih je više jer ljudi dobro paze što će reći. Sloboda govora udara jače nego pendrek. Odmah si etiketiran. Zato ljudi vise na forumima i anonimno se istresaju na sve i svašta. Čudni su ovi naši prostori. Ovdje si ili fašist ili izdajnik. Prdni malo drugačije i odmah si izdajnik. “Ne prdi k’o mi, stidi se našeg prdeža”, negdje smo se zajebali.

NACIONAL: Napisali ste četiri romana. Jeste li zbog toga poželjeli ili već možda jeste postali član društva književnika u Sloveniji ili BiH?

Ne. Ali nisam ja književnik, ja samo pišem.

NACIONAL: Sve manje ulaže se u kulturu, a još manje u rock glazbu i rock kulturu, očekujući da ona po svim kapitalističko tržišnim principima bude samoodrživa. Kako to komentirate?

E tu ima jedna kvaka koja nam stalno promiče. Ili je mi svjesno preskačemo. U socijalizmu je rock glazba funkcionirala po tržišnim principima i to jako dobro. Dva su bitna razloga. Nije bilo besplatno i na klik. A glavni razlog bio je taj što nismo odgojeni da je to besplatno. Partibrejkers, Parni Valjak ili demo bend, plaćalo se.

Izabereš nešto i tamo ideš. Za kulturu se izdvajalo, ali kultura je i kasirala na tržištu. Naravno da je bilo puno lakše. Klubovi su bili studentski klubovi, omladinski domovi ili domovi kulture koje je napravila država. Tu se znalo napraviti puno para. E tad se trebalo kapitalizirati. Ali, nažalost, kapitalizam funkcionira tako da uništava svaku mogućnost društvenog i neovisnog angažmana, tolerira samo angažman koji sam financira kako bi ga mogao vodati na uzici kao kućnog ljubimca. A istina je i da mi nismo ništa znali o tome. A boga mi, nismo se ni potrudili saznati.

NACIONAL: Ostali ste dosljedni dosadašnjem načinu izdavanja svojih albuma, odnosno, darujete ih zainteresiranoj publici putem besplatnog downloada. Znate li koliko puta su do sada downloadani vaši albumi?

Samo da razbijemo famu oko tog “besplatnog downloada”. Ona priča, “wow, koje su face, daju glazbu besplatno” i to… Da se ne lažemo, besplatni download je vrhunski marketing! Za one koji su već imena, to je besplatna reklama kakvu ne mogu imati nigdje. Za one na margini, poput mene, jedna od nekoliko mogućnosti da dođeš do svoje publike bez posrednika, a za one koji tek počinju, jedina mogućnost. Najbolje kod free downloada je sloboda izbora, da sam staviš svoju muziku na download i platiš ono što skidaš ako želiš i imaš mogućnosti. I ta sloboda funkcionira.