Nakon što su završili još jedni europski izbori, na kojima je izlaznost na razini EU-a bila rekordnih gotovo 51%, što je porast 9% u usporedbi s onom od prije pet godina, na prvi pogled je jasno da neće biti tako lako postići dogovor između političkih grupacija, ali i zemalja članica, za vodeće pozicije unutar europskih institucija. Najveći gubitnici izbora su pučani i socijalisti koji su do sada imali većinu, a na ovim su izborima očekivano izgubili veliki broj zastupničkih mjesta, dok su liberali (ALDE) sa 108 zastupnika i Zeleni sa 69, ali i euroskeptici, populisti i radikalni desničari pobjednici ovih izbora. Dobra vijest je da će proeuropske stranke, a među njima su EPP, SD, ALDE, Zeleni, ljevica, konzervativci i reformisti, imati preko 560 od 751 zastupnika Europskog parlamenta. Taj broj će se mijenjati nakon Brexita, no opstojnost EU-a nije ugrožena onako kako se to očekivalo.

Nakon inauguracije novog saziva Europskog parlamenta koja će se održati početkom srpnja, počinje preslagivanje stranačkih pozicija i politička trgovina za mjesta predsjednika Europske komisije, Europskog parlamenta, Europskog vijeća, Europske središnje banke i šefa europske diplomacije, odnosno visokog predstavnika EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Nominacije za posljednje tri pozicije u rukama su šefova vlada i država, pri čemu se moraju držati određenih kriterija, a to je ravnoteža između malih i velikih, starih i novih članica, kao i ravnopravnost spolova. Nova Europska komisija trebala bi stupiti na dužnost 1. studenoga, no pitanje je hoće li dogovor do tada biti postignut. Nacional je razgovarao s dugogodišnjim dopisnikom iz Bruxellesa, producentom i televizijskim novinarom te stručnjakom za europske politike i biznis, Ircem Brianom Maguireom. On se bavi produkcijom kratkih dokumentarnih filmova koji obrađuju dosege europske tržišne politike. Osim toga, radi i kao voditelj radijskih i televizijskih debata s europskim povjerenicima, zastupnicima u Europskom parlamentu i nezavisnim stručnjacima, a bio je i jedan od voditelja završne televizijske debate predsjedničkih kandidata za Europsku komisiju na prošlim euroizborima 2014. godine. Tijekom ovogodišnje kampanje bio je autor videoserija „Predsjedništvo“ i „Na kavi sa…“ emitiranih na online medijskoj platformi EURACTIV. Na taj je način odradio razgovore sa svim tzv. Spitzenkandidatima koji su se sučelili na završnoj televizijskoj debati 15. svibnja koju je prenosila Eurovizija.

NACIONAL: Imali ste priliku osobno razgovarati sa svim Spitzenkandidatima u relativno opuštenoj atmosferi – jeste li ih znali otprije ili ste ih tek sada upoznali?

Tijekom ove kampanje imao sam priliku provesti neko vrijeme sa svakim od kandidata, osim s Margrethe Vestager. Većinu njih pratio sam svih ovih godina, osim Nica Cuéa – s njim nisam nikad prije razgovarao jer on ni nije bio aktivan u europskoj politici. Radio sam to za EURACTIV, čiji je glavni ured smješten u Bruxellesu, kao i za Euronews.

NACIONAL: Možete li usporediti ove kandidate? Naravno, šanse im nisu podjednake, s obzirom na snagu njihovih političkih grupacija koje su ih i nominirale. 

Šanse im svakako nisu jednake, međutim, svi oni imaju utjecaja na ovaj izborni proces. Svi oni predstavljaju grupacije koje će na kraju glasati za predsjednika Komisije, bez obzira na to radi li se o njihovu kandidatu ili ne. Naime, gotovo sam siguran da se više neće dogoditi da dvije stranke – SD i CDU – dominiraju Europskim parlamentom kao što je to do sada bio slučaj. Oni će morati imati širu koaliciju, a minimum na koji moraju računati jest da u nju uključe i zelene, kao i liberale. Osim toga, funkcija predsjednika Europske komisije nije jedina oko koje će se morati dogovarati. Postoji i funkcija predsjednika Europskog vijeća, pa i Europskog parlamenta, kao i Europske središnje banke. Ima dovoljno prostora da svatko od njih proda svog konja za trku, ali nije sasvim jasno kako će podijeliti karte.

NACIONAL: Nakon što ste imali priliku s njima razgovarati „jedan na jedan“, iznijeli ste i svoje impresije o kandidatima. Najmlađa među njima – koja je, inače, posjetila i Hrvatsku kako bi dala podršku zeleno-lijevoj listi – je njemačka zastupnica u Europskom parlamentu Ska Keller. Kako ocjenjujete njenu kampanju?

Ska Keller kao kandidatkinja Europske zelene stranke bit će zbog novog omjera snaga u Europskom parlamentu u posebnoj poziciji. Ona dolazi iz njemačke stranke Zelenih, ima jaku osobnost, vrlo razvijenu emocionalnu inteligenciju i pronašla je način na koji osobno dopire do birača. Pratim je već neko vrijeme, mislim da je komunikacijski sazrela i da je vodila mnogo oštriju kampanju nego prije pet godina. Poslala je neke vrlo snažne ekonomske i ekološke poruke koje su imale odjeka. Velika stvar koja se dogodila je taj tzv. Green Deal – dakle, zeleni dogovor koji oni smatraju najboljim rješenjem za nezaposlenost, osobito nezaposlenost mladih. On uključuje jačanje europske tehnologije i inovacija. To je zapravo ključni narativ za sve ono što EU planira činiti na planu borbe protiv klimatskih promjena, u funkciji društvenog napretka.

NACIONAL: Čini se da su klimatske promjene jedna od rijetkih tema koje zanimaju mlade. Tisuće mladih posljednjih mjeseci maršira po europskim gradovima tražeći od političara da spase planet.

Možda ima i drugih pitanja, ali ovo je svakako ono koje ih najviše motivira. Oni na to ne gledaju s pozicija stvaranja radnih mjesta, već kao na rizik budućnosti, ukoliko se EU ozbiljno ne pozabavi klimom. Njihovi roditelji u tome puno više vide mogućnost za zapošljavanje i održivi rast koji bi se trebao temeljiti na ekološki odgovornoj ekonomiji i gospodarstvu. Dakle, čini mi se da je klima univerzalna tema za sve generacije, iako na nju gledaju iz ponešto drukčijih perspektiva.

NACIONAL: Čini mi se da vam se Ska Keller sviđa, kao i da ste nešto manje oduševljeni kandidatom krajnje ljevice, Nicom Cuéom. Zašto?

Da, Sku Keller dosta dobro poznajem. Nico Cué nije poznat u Bruxellesu, on je odabran kao lice ove kampanje, iako zapravo o njemu nitko ništa ne zna. On dosad nije sudjelovao u političkim procesima jer nije ni bio eurozastupnik. Bio je jedan od sindikalnih vođa ovdje u Belgiji i s te pozicije otišao je u mirovinu. Sindikalno je i međunarodno umrežen, no koliko mi je poznato, nije se niti bavio politikom sve do prije šest mjeseci. On je Belgijanac španjolskog podrijetla, vrlo dobro integrirani imigrant i taj dio priče oni dobro koriste u kampanji. Zapravo mi nije jasno zašto su ga uopće odabrali kao Spitzenkandidata, jer po mojem mišljenju Europska ljevica ima mnogo bolje političare u svojim redovima. Jedna od njih je Marisa Matias iz Portugala, koja je mnogo mlađa i mnogo dinamičnija od njega. Sada je bila jako angažirana oko euroizbora u Portugalu, odradila je tamo i odličnu kampanju za predsjedničkog kandidata i u svojoj je zemlji ostvarila najbolji rezultat za Europsku ljevicu. Čini mi se da bi ona bila mnogo bolja kandidatkinja i da bi puno bolje komunicirala s medijima. Da ne spominjem da postoji i jedan Yanis Varoufakis koji bi isto tako bio sjajan kandidat. Umjesto toga, odlučili su se za dva relativno anonimna kandidata – Slovenku Violetu Tomič i Nica Cuéa. Čini mi se da je to odraz razjedinjenosti krajnje ljevice koja se nije mogla dogovoriti oko jednog jakog imena i zajedničke strategije. Ne mogu reći da mi se čovjek ne sviđa, no on uopće nije relevantan u cijeloj ovoj raspravi.

NACIONAL: Jan Zahradil je konzervativac i pripada grupaciji Europskih konzervativaca i reformista i na neki način predstavlja i nove zemlje članice nezadovoljne stanjem u EU-u.

Da, on je Čeh, a poznat je po tome da je upravo on nagovorio bivšeg britanskog premijera i predsjednika Konzervativne stranke Davida Camerona da napusti Europske pučane i pridruži se klubu konzervativaca u Europskom parlamentu. On je tada bio jedan od glavnih pregovarača. Budući da će nakon Brexita njihov klub izgubiti puno članova, on je sada u pregovorima sa Salvinijem i njegovom Legom Nord, koja će prema svim projekcijama jako narasti u broju zastupnika. Zahradil ih nagovara da im se pridruže i da stvore novu grupu, koja bi mogla postati treća najveća politička obitelj unutar Europskog parlamenta. To bi im omogućilo da imaju puno više čelnih funkcija u različitim odborima, da njihovi članovi budu izvjestitelji za određena područja i slično, a time bi njihov utjecaj rastao. Ipak, iz iskustva znam da se svi ti divlji populisti nakon prve godine u Bruxellesu pripitome i počnu sasvim drukčije ponašati nego u svojim nacionalnim kampanjama. Nastoje raditi prema pravilima i odraditi političke procese na ispravan način kada im se da odgovornost na nekoj od takvih vodećih pozicija. Iako, postoji jedno područje oko kojeg oni nikada neće pristati na kompromis – a to je pitanje migracijske politike. No kada dođe do zelenog gospodarstva, borbe protiv klimatskih promjena, tu su puno spremniji na izgradnju mostova prema drugim strankama i zato mislim da ne moramo biti previše zabrinuti oko skretanja Europskog parlamenta u krajnje desno. Jan Zahradil, inače inženjer i istraživač po struci, koji je bio i na visokim pozicijama u češkoj politici, u razgovoru „jedan na jedan“ je prilično simpatičan – čovjek voli sport, klasičnu rock glazbu, kao i heavy metal, i nastoji odskakati od imidža klasičnog konzervativca.

NACIONAL: Margrethe Vestager, kandidatkinja Saveza liberala i demokrata za Europu, također ima ozbiljno državničko i europsko iskustvo…

Da, kao što znate, bila je ministrica i potpredsjednica danske vlade, a posljednjih pet godina je povjerenica za tržišno natjecanje. Bavila se velikim slučajevima digitalnih divova poput Googlea i Facebooka i postala poznata kao „superžena“ koja se izborila za njihovo oporezivanje u Europi. Osim toga, ona djeluje kao da stvarno želi postati predsjednica Europske komisije. Za nju se može reći da je internacionalistkinja i prava liberalka, snažno se zalaže za individualna prava i slobodno tržište. Inače, liberali kao grupacija mogu surađivati manje-više sa svima, no imaju vrlo jasnu strategiju za deregulaciju tržišta, zagovaraju slobodnu trgovinu i vrlo su utjecajni kada se govori o razvoju tehnologije. Što se tiče Margrethe Vestager, ako ne postane predsjednica Europske komisije, moguće je da će ostati povjerenica s nekim novim portfolijom, a možda i kao prva potpredsjednica, no u svakom slučaju se očekuje da ostane u Bruxellesu.

NACIONAL: Ako Emmanuel Macron sa svojom strankom La République En Marche (LREM) stvori novu grupaciju s liberalima, hoće li je podržati?

Da, mnogi na nju gledaju kao na Macronovu favoritkinju u ovom procesu izbora Spitzenkandidata. Ona je apsolutno kompetentna, komunikacijski je sposobna slati snažne poruke. A ima i realne šanse, kao kompromisno rješenje između socijalista i pučana, jer je vrlo poštovana i sviđa se ljudima iz različitih političkih opcija. Ima snažnu osobnost, no usprkos tome prema njoj nema nikakvih antagonizama. Doduše, siguran sam da će socijalisti i zeleni imati određene zadrške, primjerice, prema njenoj liberalnoj trgovinskoj politici koju zastupa, i o tome će se sigurno raspravljati prilikom razgovora s kandidatima u Europskom parlamentu, možda će to čak biti i ključne teme. No siguran sam da će ona uspjeti pronaći neki kompromisni izlaz iz takvih rasprava. Prilično je moguće da u općem trgovanju s pozicijama unutar Europskog parlamenta ona bude izabrana za predsjednicu Europske komisije, u čemu joj je jedna od prednosti i činjenica da je žena. Priča se da bi u tom slučaju António Costa iz Portugala postao predsjednik Europskog vijeća – dakle, ako imate socijalista u Vijeću, morate imati neku drugu političku opciju u Komisiji i Parlamentu.

NACIONAL: Hvalili ste komunikacijske sposobnosti Fransa Timmermansa, kandidata socijalista, koje je on potvrdio i tijekom televizijske debate. Kakve su njegove šanse?

Socijalisti misle da Timmermans u okviru „vezane trgovine“ ima više šanse postati novi predsjednik Europskog parlamenta, iako on sâm to ne želi. U privatnom razgovoru mi je rekao da bi se, ukoliko ne postane predsjednik Europske komisije, najradije vratio u Europski parlament kao zastupnik, što mislim da je greška. On je dosad bio prvi potpredsjednik Europske komisije, kao takav bio je vrlo aktivan i vidljiv, bio je ministar vanjskih poslova nizozemske vlade i ima veliko europsko i državničko iskustvo. Rekao bih da pripada desnom centru socijalista. Njegova stranka trenutno nije na vlasti u Nizozemskoj, pitanje je bi li ga uopće kandidirali za povjerenika. On je uvjerljivo najbolji komunikator od svih kandidata, bez obzira na to što mislili o njegovoj politici. On je dijete diplomata, govori pet-šest jezika, Europejac je u punom smislu te riječi. Artikuliran je, pokazuje emocije, jasan je u svom izričaju i objašnjavanju političkih inicijativa i ciljeva. Stvari može objašnjavati na didaktički način, a da pritom ne patronizira.

NACIONAL: Bio je vrlo oštar prema Britancima, osobito konzervativcima, kada se raspravljalo o Brexitu.

Da, jer se unosi u rasprave s emocijama, ne radi to samo kao europski birokrat tek toliko da bi se ispoštovale određene procedure, a u tome je različit od glavnog pregovarača za Brexit Michaela Barniera. On vidi Brexit u širem europskom okviru i zato je vrlo kritičan, zabrinut za budućnost zapadne demokracije. On vidi opasnost koja dolazi od Rusije, svjestan je nekih neugodnih dogovora koje je Europska unija odradila, primjerice s Turskom oko migracija. Zato i mislim da je on prihvatljiv desnom centru i da bi oni mogli surađivati s njime.

NACIONAL: Dosadašnji favorit bio je EPP-ov kandidat, Bavarac Manfred Weber. Pohvalili ste i njegove komunikacijske vještine, ali ste rekli i da je ljudima antipatičan. Zašto?

Ne, ne sviđa se ljudima niti unutar svoje stranke niti unutar Europskog parlamenta. Napravio je sam sebi dosta štete zbog načina na koji se odnosio prema Viktoru Orbánu, čiju je radikalnu politiku i poništavanje europskih vrijednosti u Mađarskoj predugo trpio unutar grupacije Europskih pučana. Znam da je u raspravi o Orbánu prošle jeseni bio vrlo oštar i glasao za aktivaciju članka 7, ali učinio je to prekasno i nije djelovao iskreno. On je na kraju Orbána i suspendirao, ali ne i izbacio iz stranke. No predugo je čekao da ga počne kritizirati, svima je jasno zašto – jer mu je bilo u interesu održati Europske pučane zajedno, pitanje je samo po koju cijenu. Fidesz je jak u Mađarskoj i donijet će dosta zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu i zato ga se oni ne žele tako lako odreći. Ako je i postojala dobra volja među socijalistima i zelenima da ga podrže za predsjednika Europske komisije, ona je u međuvremenu zbog navedenih razloga nestala. Oni sada tvrde da ga ni po koju cijenu neće podržati. On je naučio komunicirati s medijima, odmjeren je, zna se ponašati, ali to nije urođeno niti prirodno kao kod Timmermansa.

NACIONAL: Vi u svakom slučaju smatrate da će novi predsjednik Komisije biti rezultat kompromisa unutar velike koalicije i da to neće nužno biti Weber?

Treba pričekati i vidjeti rezultate izbora. Čini mi se da će onaj koji dobije mjesto predsjednika Europskog vijeća, u kojem sjede šefovi vlada i država zemalja
članica, moći utjecati na to tko dobiva Komisiju.

NACIONAL: Bilo je spekulacija da bi na čelo Vijeća mogla doći Angela Merkel?

S obzirom na to da je njeno vrijeme u Njemačkoj praktički završilo, to nije nemoguće. Ima onih koji misle da pozicija na čelu Europskog vijeća ne bi bila podesna za nju, budući da je Merkel kao članica tog istog Vijeća godinama bila dominantna figura. No siguran sam da bi jedina osoba koja bi mogla bez problema proći proceduru imenovanja i dobiti većinu u Europskom parlamentu bila upravo Angela Merkel. Uvjeren sam da se većina zastupnika i europskih državnika slaže da je ona simbol ujedinjene Europe. Neki spominju i Michaela Barniera, ali mislim da on nema tu težinu, a ni širinu. Nije bio premijer, niti predsjednik, nema tu staturu koju ona ima.

NACIONAL: Kad već spominjete Barniera, ima li cijela ta parada sa Spitzenkandidatima smisla? Naime, mnogi predviđaju da bi moglo doći do blokade unutar Parlamenta, između ostalog i zbog Emmanuela Macrona koji se ne slaže s ovakvom procedurom? Njemu bi Barnier možda bio prihvatljiviji od Webera.

Da, Macron se glasno buni i kritizira proceduru, vjerojatno i zato što je svjestan da ne može pobijediti, stoga želi nametnuti neka nova pravila. Guy Verhofstadt, dosadašnji vođa liberala u Europskom parlamentu, svjestan je toga da će zbog Macronove stranke doći do preslagivanja unutar ALDE grupe i da se oni vjerojatno tako više neće zvati. Problem njihove grupe je u tome da nemaju nikoga dovoljno snažnog da zamijeni Verhofstadta, ne samo zbog karizme, komunikacijskih vještina i iskustva, već i kao vođu grupe. To nije lako u Europskom parlamentu kao što je u nacionalnim parlamentima. Tamo imate mrkvu i batinu, možete ljudima dati neke funkcije ili ih maknuti s ministarskog mjesta. Ovdje takva dinamika ne vrijedi. Zato posao vođe grupe troši ljude i često je jako kaotičan. Što se tiče izbjegavanja procedure, sigurno je da bi Macronu Barnier, iako ne pripada njegovoj političkoj grupaciji, ali je ipak Francuz, više odgovarao kao predsjednik Europske komisije. No on nije niti bio istaknut kao Spitzenkandidat.

NACIONAL: Spominjala se i vjerojatnost da će o predsjedniku Europske komisije odlučiti Europsko vijeće. No iz Europskog parlamenta dali su na znanje da će inzistirati na tome da predsjednika Europske komisije mora potvrditi većina zastupnika…

Što god pričali, ne vidim nijedan drugi način. Ljudi mogu pričati svašta i Europsko vijeće može dati svoje kandidate, ali Europski parlament ima pravo odbiti i njihovog kandidata i cijelu Komisiju. I može nastaviti odbijati sve dok Vijeće ne udovolji njihovim uvjetima.

NACIONAL: To znači da bi Jean-Claude Juncker i njegov tim mogli ostati na svojim funkcijama još neko vrijeme?

Da, jer postojeća Komisija ostaje na funkciji sve dok se ne formira nova. Dakle, on će vrlo vjerojatno ostati na svojoj poziciji, kao i njegovi povjerenici, još šest mjeseci nakon izbora. Gotovo sam siguran u to. Zato mislim da će Vijeće to nastojati izbjeći i pokušati obaviti međusobnu trgovinu pozicijama što prije. Kada se dogovori trgovina, radi se na zajedničkoj agendi, a tada zeleni počinju dobivati na važnosti. Vjerujem da će se potporom za kandidata trgovati za potporu određenom dijelu programa stranke.

NACIONAL: U ovoj kampanji Spitzenkandidati koncentrirali su se na svoje nacionalne države i veće članice. Slovački i hrvatski novinari već su uputili kritike zbog tretiranja medija iz malih zemalja, kojima Spitzenkadidati mahom nisu željeli davati intervjue, osobito ne „jedan na jedan“. Očito je da veličina neke zemlje igra ulogu i da na temelju toga postoji ozbiljna diskriminacija. Gdje je tu ravnopravnost svih članica? 

Ravnopravnost baš i ne postoji u stvarnosti. Veličina zemlje je važna, ali i karizma političara iz određene zemlje. Pogledajte Maltu, Nizozemsku ili Luxembourg – ne radi se baš o velikim državama, ali iz njih dolaze vrlo značajni političari. Koliko je predsjednika Europske komisije bilo iz Luxembourga? Mislim da veliku ulogu igra upravo osobni profil premijera.

NACIONAL: Hrvatsku su posjetila tri kandidata kako bi dali podršku svojim političkim grupacijama – Ska Keller, Frans Timmermans i Manfred Weber. Zar im nije bilo u interesu da se obrate hrvatskim građanima, među kojima su oni apsolutno nepoznati, a i nakon kampanje su ostali nepoznati jer su odvojili minimalan prostor za domaće medije i to uglavnom televizije?

To je stvar procjene direktora njihovih izbornih kampanja. Pitanje koje se postavlja je uvijek: koliko ćemo koristi imati ako se potrudimo oko biračkog tijela neke male zemlje članice. Ako ankete pokazuju da veliki postotak odlazi političkim oponentima, čemu se truditi? Ako misle da mogu promijeniti trendove, onda će u takvim zemljama pojačati kampanju. No to da su odbijali davati intervjue hrvatskim medijima čudi me i za Timmermansa, koji je inače jako komunikativan, ali i za Webera. Doduše, on veći dio kampanje provodi u Bavarskoj.

NACIONAL: Možda ih je baš briga za nove zemlje članice, kad su se ionako koncentrirali na svoje nacionalne medije…

Ne bih o tome razgovarao u okviru novih i starih zemalja članica. Koliko mi je poznato, Timmermans je imao vrlo otvorenu kampanju i bio je vrlo pristupačan i medijima i građanima. Weber baš i ne. On je najviše vremena proveo u Bavarskoj i Njemačkoj. Ne razumijem zašto su se tako postavili prema medijima u vašim zemljama. Ako su dolazili u zemlje i nisu odradili razgovore s nacionalnim medijima, onda moram reći da ne razumijem takvu odluku.

NACIONAL: Prosječna izlaznost na prošlim euroizborima bila je oko 42%, no ona jako varira u zemljama članicama. Na prošlim izborima razlike su bile ogromne – od gotovo 90% u Belgiji, gdje je izlazak na izbore obvezan, do 13% u Slovačkoj. Kako to riješiti?

Mislim da bi glasanje moralo biti obvezno, osobito u malim zemljama u ovim kaotičnim vremenima za europsku demokraciju. Problem je da su birači radikalne desnice uvijek puno motiviraniji, dok umjereni i s centra i nisu tako zainteresirani za izlazak na izbore. No motiviranost ovisi i o demokratskoj tradiciji neke zemlje i povjerenju u europske institucije. Zato mislim i da je vrijeme za transnacionalne liste, na kojima bi se mogao birati određeni broj eurozastupnika – možda za početak 10%. Mislim da bi to dalo puno koherentniji pristup izboru Spitzenkandidata.