PRED HRVATSKU PREMIJERU FILMA Branko Radaković, autor dokumentarnog filma ‘Limunovo drvo’, za Nacional govori o toj javnosti malo poznatoj rock grupi i njenom ogromnom utjecaju na popularnu kulturu

Dokumentarni film Branka Radakovića “Limunovo drvo” još uvijek nije imao svoju službenu premijeru (iako je prikazan ovog ljeta na tradicionalnoj Zaječarskoj gitarijadi pred oduševljenom publikom), a već sama najava snimanja filma izazvala je veliki interes. Razlog je uglavnom u tome što je prvi put netko odlučio predstaviti i istražiti sve pojedinosti o prvoj rock grupi Milana Mladenovića, iz koje su kasnije 80-ih nastale iznimno utjecajne i popularne grupe Šarlo akrobata, Disciplina kičme i Ekatarina Velika. Štoviše, kroz 70-minutni dokumentarac “Limunovo drvo” prvi put predstavljene su sve njihove pjesme. Autor Branko Radaković uspio je u film dovesti niz aktera beogradske rock scene 80-ih. Među njima su Momčilo Rajin, Aleksandar Žikić, Dubravka Marković, Ivan Ivačković, Miroslav Dukić, Branimir Lokner, Srđan Gojković, Zoran Radomirović, Dušan Vesić, Dragan Ambrozić, Dušan Kojić –Koja i ostali, zbog čega je film dobio još više na autentičnosti i kvaliteti faktografije.

Iza Radakovića je preko 30 filmova, od kojih je nekoliko posljednjih ostvarilo i zapažen uspjeh u inozemstvu. Tako su njegovi filmovi “Kultura cveta” iz 2013. i “Lokacija” iz 2014., dvije godine za redom prikazani na filmskom festivalu u Cannesu. Film “Pozdrav video kasetama!” nominiran je za nagradu Art on Video na festivalu Art Deco de Cinema u Sao Paulu u Brazilu, a za kratki eksperimentalno-igrani “Turist” nagrađen je 2013. za najbolju režiju na ProFiRe Short Film festivalu u škotskom Edinburghu. Međutim, unatoč uspjehu, Radaković i dalje snima svoje filmove gotovo bez ikakvog budžeta te često preuzima ulogu autora, redatelja, scenarista, snimatelja i montažera. Na isti način realizirao je film “Limunovo drvo”, a u intervjuu za Nacional ispričao je što ga je najviše privuklo toj grupi, kako ju je i kada otkrio, zašto je bila toliko važna i utjecajna te objasnio kako uspijeva stvarati filmove bez budžeta.

NACIONAL: Što vas je privuklo snimanju ovog dokumentarnog filma?

Privukla me nepravedna zapostavljenost benda koji je zaista vrijedio. O njemu se znalo samo površno, a nitko se nije htio malo bolje njime pozabaviti pa je izgledalo kao da tu nema ničega više bitnog osim činjenice da je to bio prvi ozbiljan bend Milana Mladenovića. Odlično je što novi naraštaji slušaju bendove u kojima je on stvarao, ali neobuzdana euforija koja u medijima vlada oko EKV-a, osobno mi bode oči i smatram da je potrebno skrenuti pažnju na to da je postojalo nešto i prije Šarla akrobate.

NACIONAL: Izjavili ste jednom prilikom da je neophodno napraviti dokumentarac u kojem će se govoriti o glazbi, a ne samo o privatnim životima glazbenika, čime se bave tabloidi. Je li vam uspjelo predstaviti doista glazbu grupe Limunovo drvo bez ulaska u privatni život članova grupe?

Vjerovali ili ne, uspio sam napraviti film koji je zanimljiv i onima koji nikada nisu čuli za Limunovo drvo i nisu ljubitelji EKV-a, a da se pritom ne ulovim ni trenutak u zamku trivijalnosti i patetike. S druge strane, dočarao sam atmosferu vremena i prostora u kojem su funkcionirali, ali i prolaznosti života, tako da je ovaj film puno više od klasičnog glazbenog dokumentarca.

NACIONAL: Zašto je taj bend zapravo ostao zaboravljen u povijesti rock scene na ovim prostorima?

Prije svega zato što nikada nije objavio album, a i dugo se vjerovalo da ne postoji ijedan zvučni zapis benda. Vjerujem da će, zahvaljujući ovom filmu, pravda biti barem donekle zadovoljena.

NACIONAL: Snimajući dokumentarac zasigurno ste uronili u to vrijeme, s obzirom na to da ste puno mlađi od grupe i vremena u kojem je Limunovo drvo već postojalo. Međutim, jednom prilikom, govoreći o filmu, naglasili ste da je danas sistem vrijednosti poremećen i da ste htjeli pokazati kako se nekada cijenila kvaliteta, a ljudi su više poštovali jedni druge. Ako je to točno, zašto je onda Limunovo drvo ostalo bez diskografskog izdanja?

U vrijeme kada je Limunovo drvo trebalo doći do svog albuma prvijenca, već je uvelike vladala euforija punka i novog vala, a priča u kojoj si trebao znati svirati da bi bio zastupljen u tadašnjoj tzv. popularnoj muzičkoj industriji, postala je predmet sprdnje.

Dakle, svaki rock bend koji je htio započeti karijeru ili nastaviti dalje, morao se prilagoditi tadašnjim mjerilima izdavačkih kuća, što se razlikuje od onoga što su određene grupe zaista željele i radile do 1980. godine. I Bijelo dugme koje je bilo na tronu SFRJ scene dugi niz godina, moralo je promijeniti zvuk. Limunovo drvo to nije htjelo, iako neki članovi ubrzo jesu, ali to je već bend koji svi znamo pod imenom Šarlo akrobata. Inače, gotovo uvijek se teško dolazilo do rock izdanja na prostoru SFRJ i kada sam rekao da se cijenila kvaliteta, mislio sam na to da je postojala masovna kultura odlaska na koncerte avangardnih grupa koje nisu baš bile prigodne za izdavačke kuće, dok danas ljudi masovno odlaze isključivo na događaje koje im serviraju najmoćniji mediji. Tu je, recimo, ogromna razlika između onoga što je bilo nekada i onoga što je danas.

NACIONAL: Kada ste prvi put čuli za Limunovo drvo? Zbog čega vas je privuklo?

Još kao klinac dosta sam istraživao i tako došao i do časopisa Džuboks iz kojega sam saznao i za Limunovo drvo. Ipak, glazbeni zapisi grupe nisu bili dostupni sve dok se početkom 2009. godine nije pojavio na YouTubeu studijski snimak pjesme “Nešto u nama” pod imenom “Gubitak”. Tada sam prvi put čuo nešto od njih i djelovalo mi je drugačije od onoga kako sam zamišljao da bi taj bend mogao zvučati, ali mi se i pored toga svakako svidio. Kasnije, kada sam čuo neke druge snimke, zahvaljujući Milanu Stefanoviću, shvatio sam da je grupa bila progresivnija od ostalih iz tog vremena i vjerojatno me, između ostalog, i zbog toga privukla.

NACIONAL: Koliko je ta grupa zapravo bila avangardna za svoje vrijeme i u odnosu na ostale rock grupe iz tog perioda?

Dosta se razlikovala od ostalih jer je na njenom autorskom repertoaru bila široka lepeza žanrova koja je do tada bila nezamisliva. Treba naglasiti i da su te mješavine u pojedinim pjesmama zaista neobično spojene te ih po tome svakako možemo okarakterizirati kao originalnu grupu. S druge strane, imali su i pjesme koje su bile prilično hitoidne, ali ne u onom klasičnom pop maniru, već na neki njihov specifičan način.

NACIONAL: Danas je jasno da su i Katarina II., odnosno EKV, i Šarlo akrobata, i Disciplina kičme, i Električni orgazam zapravo potekli iz te grupe. Što je to imala grupa Limunovo drvo da je izvršila tako velik utjecaj na sve te grupe?

Hrabrost da istupi iz šablona i istraži nešto što do tada nitko nije.

NACIONAL: Koliko je bilo teško pridobiti sugovornike, s obzirom na to da je riječ o zaista velikom broju vrlo utjecajnih ljudi iz kulturnog života Srbije?

Svi koji sudjeluju, manje ili više su bili veoma spremni sudjelovati u ovom filmu.

NACIONAL: Koliko je Milan Mladenović svojom kreativnošću zapravo bio zaslužan za glazbu koju je stvarala grupa Limunovo drvo, a koliko ostali članovi?

Milan Mladenović je, pored Milana Stefanovića, bio najzaslužniji, ali odličan potencijal već u to vrijeme pokazivao je i Dragomir Mihailović koji je, recimo, napisao tekst za pjesmu “Zrak”. Inače, i ostali originalni članovi bili su kreativni i pridonosili su kompletnoj autorskoj zvučnoj slici benda.

NACIONAL: O Milanu Mladenoviću i njegovu djelu stalno se otkrivaju neki novi detalji i pišu knjige. Jeste li ga poznavali? Je li on, po vašem mišljenju, jedna od ključnih figura rock scene na prostorima bivše Jugoslavije?

Nažalost, nisam ga nikada upoznao. Imao sam svega 12 godina kada je preminuo, ali bio sam odlično upoznat i prije njegove smrti s njegovim radom. Ipak, u to vrijeme više sam volio Šarla akrobatu i Disciplinu kičme, no s vremenom sam počeo uviđati koliko je grupa EKV zaista kvalitetna, pa sam već negdje s 15 godina podjednako volio sva tri benda. To su za mene bile glavne srpske grupe, a Milan Mladenović svakako jedna od najvažnijih figura rock scene. I danas smatram da je on jedan od najoriginalnijih ljudi u našoj modernoj glazbi.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da je Milan Mladenović u Zagrebu dobio ulicu koja nosi njegovo ime?

S obzirom na to da je rođen u Zagrebu i da je tu proveo prvih šest godina života, mislim da je to lijepo, jer Milan je svakako ostavio neizbrisiv trag na polju popularne kulture, a njegova veličina nije se zadržala samo na tome. Masovno su ga prihvatili i kao pjesnika i tekstovi mu zaista imaju daleko veću vrijednost od klasičnih rock pjesama. Među rijetkim je javnim osobama koje su jasno govorile protiv rata dok je bjesnio na ovim nesretnim prostorima. Ima još puno toga što je radio u svom kratkom životu, a što ga svrstava u onu malu plejadu koja nema mrlje u svojoj karijeri. Jedino smatram da nije dobro ako je ulicu dobio radi političkih bodova, što se inače veoma često svuda događa.

NACIONAL: Treba li uopće, po vašem mišljenju, ulice i trgove imenovati imenima rock glazbenika?

Ako su namjere dobre, onda i sama realizacija po meni nije štetna.

NACIONAL: Koliko je rock’n’roll utjecajan i važan za nečije odrastanje i shvaćanje svijeta u kojem živi?

Veoma je važan, jer preko njega možeš živjeti slobodoumno. Zato je uvijek trn u oku establišmenta.

NACIONAL: Vaš prethodni film “Kultura cveta”, koji se našao i u katalogu Cannesa, snimljen je bez ikakve financijske pomoći, kao uostalom i film “Limunovo drvo”. Kako vam to uspijeva?

Uspijevam uz puno odricanja i ozbiljnim i predanim radom. Ako očekujete da od države dobijete novac, možda nikada ne dočekate ni jedan film. Inače, između “Kulture cveta” i “Limunovog drveta” završio sam još jedan dugometražni dokumentarac pod imenom “Lokacija” koji se također našao u katalogu za Cannes. Tu sam dospio preko Filmskog centra Srbije, a oni su primijetili da postojim 2012. godine kada mi je kratki eksperimentalni film “Pozdrav video kasetama!” ušao u selekciju na filmski festival “Art Deco de Cinema” u Sao Paolu, gdje je bio i nominiran u kategoriji “Art on video”. Shvatio sam da se do priznanja u Srbiji dolazi preko uspjeha u inozemstvu. No to mi nije olakšalo put do sponzora, tako da sam nastavio funkcionirati bez financijske pomoći bilo koga. Vidjet ćemo koliko sam u stanju još uspjeha tako ostvariti. Možda se jednom netko i odobrovolji i shvati da to što stvaram, može i u marketinškom smislu pomoći birokratima.

NACIONAL: Zapravo, “Kultura cveta” je dugometražni dokumentarno-igrani film u kojem ste na specifičan način ispričali priču o mladim i ne samo mladim umjetnicima koji su odustali od umjetnosti, od kulture, od bilo kakvog optimizma. Kako je film s takvom tematikom prošao u Srbiji?

Kod publike uglavnom odlično, dok su ga kritičari ili dizali u nebo ili ga pokušavali zakopati. Sve u svemu, prezadovoljan sam što je dobio veliki broj iskrenih fanova i među pravim intelektualcima. Vrlo pozitivne kritike dobio je i izvan Srbije. Jedini problem bio je u tome što je smetao vodećim mediokritetskim strukturama pa nije mogao ući u onu pravu distribuciju.

NACIONAL: Iza vas je preko 30 dokumentaraca, ali i dalje bez pomoći Ministarstva kulture Republike Srbije. Ne žele vam pomoći ili ih pomoć niste ni tražili?

Naučili su me da se samo radom postižu rezultati. Od nikoga ništa ne očekujem, a pogotovo ne od institucija koje za mene imaju neke smiješne razloge.

Nikada nisam pripadao nekom klanu ili političkoj partiji, pa se nikada nisam uludo ni nadao da meni takvom mogu dati oni koji ljude dijele po političkoj pripadnosti. Ja koji sam oduvijek težio slobodoumlju, ne želim uzimati novac od robova i od tog novca praviti nešto po njihovim konstrukcijama.

NACIONAL: Planirate li već kakav novi dokumentarac?

Uvijek sam pun ideja, ali što će se od toga realizirati, pokazat će vrijeme. Trenutno mi je najvažnije da film “Limunovo drvo” doživi pravu promociju i distribuciju.