Bobo Jelčić jedan je od najnagrađivanijih hrvatskih redatelja, ali svoj uspjeh prije svega gradi u inozemstvu, vrlo često gostuje na festivalima i gotovo sa svakom predstavom osvaja nagrade. Tako je bilo i na nedavno održanom europskom festivalu Wiener Festwochen u Beču, s predstavom “Galeb” koja igra u ZeKaeM-u. Upitan zašto ga u Hrvatskoj ne cijene dovoljno, rođeni Mostarac odgovara – zbog klijentelizma koji je zašao u cijelo hrvatsko društvo, pa ni kazalište nije izuzetak. No bez obzira na sve, Jelčić i dalje radi na svoj način i bez ikakve želje, kako kaže, da ikad pripada tom klijentelističkom krugu. Nedavno je njegova predstava “Ko rukom odneseno”, koja igra u Teatru &TD, proglašena najboljom na Danima satire, a dobila je ukupno četiri nagrade.

• Jedan od najnagrađivanijih hrvatskih redatelja pokušava objasniti zašto ga u inozemstvu više cijene, a govori i o rodnome Mostaru i Bosni i Hercegovini gdje se, kako tvrdi, stvari nisu promijenile već desetljećima.

Jelčić u intervjuu za Nacional govori o HNK u Zagrebu u kojem će iduće sezone prvi put režirati, o hrvatskoj stvarnosti koja je, kako kaže, konstantna adaptacija politike na razne procese koji se događaju oko nas, a priča i o svom filmu “Obrana i zaštita” kojim je pokušao upozoriti na sporost rješavanja problema u Bosni i Hercegovini.

NACIONAL: S predstavom “Galeb” nedavno ste se vratili iz Beča, s iznimno uspješnoga gostovanja na jednom od najvećih europskih kazališnih festivala Wiener Festwochen. Jedan ste od najnagrađivanijih hrvatskih redatelja, ali čini se da vas u Hrvatskoj dovoljno ne cijene. Koji su razlozi za takav odnos?

Činjenica je da u Hrvatskoj te predstave manje cijene. Još od vremena kad sam radio s Natašom Rajković. Nisam se bavio baš previše razlozima, a vjerojatno ako nije u pitanju kvaliteta, onda postoje interesne skupine kojima to ne paše, iz ovih ili onih razloga. I to ne bi bilo prvi put da se u našem cehu djeluje klijentelistički. Sasvim je nevjerojatno da jedna predstava, nije bitno koja, gostuje na – neću uopće spominjati ostale – dvama zbilja moćnim europskim festivalima, Kunsten festivalu u Belgiji i ovom u Beču, koji je, kako ste rekli, uz Avignon možda najveći, a u regiji nije bila ni na jednom. To je fenomen. Ali ne bih želio da netko pomisli da sam ugrožen i da se žalim. Ne žalim se i baš ništa mi ne ovisi o tome. Možemo se naprosto dogovoriti da se radi o predstavi koja je loša i ne zaslužuje sudjelovati na nekom domaćem festivalu. Tako je za sve lakše.

NACIONAL: Kako to objašnjavate? Jer nije riječ samo o “Galebu”, gotovo sve predstave koje radite iznimno dobro prolaze vani, a u Hrvatskoj ih se skoro i ne spominje.

Mogu to tumačiti ili kao klijentelizam ili kao bazično nerazumijevanje, ne znam kako drugačije. Već 15 godina naše predstave gostuju na europskim festivalima, a moje zadnje dvije nisu bile ni na jednom domaćem, izuzev prije nekoliko dana na Danima satire. A to je predstava koja nije satira. Kad usporedite kritike i napise iz, primjerice, Beča s kritikama iz novina Vijenac ili Novosti, onda su to dvije dijametralno suprotne percepcije. Pritom te novine dolaze iz totalno različitog političko-estetskog miljea, ali u percepciji “Galeba” se poklapaju. Puno je tu toga zanimljivog. Očito je da postoji neki nesrazmjer između toga što radimo i dijela domaće javnosti koja to verificira. No tako je bilo i s predstavama “S druge strane” i “Usporavanjima”, pa će tako očito biti i s “Galebom”. Isto tako je i s predstavom “Ko rukom odneseno” koja igra u Teatru &TD. Nekad me to jako uzrujavalo – danas više ne.

Kad gledam dodjelu Nagrada hrvatskog glumišta točno znam, bez obzira na to što sam dio tog ceha, da ja tamo ne pripadam. Niti ću pripadati. To nije moj svijet. Ja imam svoj i on mi je dovoljan. I neka tako i ostane.

NACIONAL: Gdje su korijeni takve situacije?

Puno stvari u novonastalim društvima, da ih tako nazovem, funkcionira po negativnome modelu. Nije klijentelizam prisutan samo u kazalištu, nego ga ima svugdje u društvu. Što to znači kad, primjerice, netko lobira za Hrvatsku u inozemstvu? Pa, lobiranje je korak do korupcije. Što uopće znači ta riječ koja je legalna, koja označava legalan biznis? Postoje ljudi koji se bave lobiranjem. Ako lobirate za nešto, to automatski znači da lobirate i protiv nekoga. Zašto bi netko trebao lobirati za nekog režisera? Nije mi jasno. Napraviš predstavu koja je dobra ili nije. Zašto bi netko uvjeravao nekoga da je predstava dobra? Ako je dobra, onda će svi znati da je tako. Ako selektor nekog festivala u inozemstvu misli da je predstava dobra, ona će se tamo i odigrati. Klijentelizam je dio našeg sustava, bez obzira na političku orijentaciju. Očito svugdje spremno zaživi. Sva je sreća da smo se izborili za svoje mjesto u inozemstvu, da ne ovisimo o nekom lokalnome moćniku ili prosuditelju. Imamo rezervni položaj.

NACIONAL: Mnogi kažu da se izgubila hrvatska kazališna kritika.

Ne bih to tako rekao – postoje kritičari koji dobro poznaju tematiku, koji misle što pišu, iako je u novinama sve manje prostora za kritiku. Uglavnom se pišu najave, evidentiraju skandali, rade intervjui, ali za kritike je ostalo premalo prostora. Taj kazališni segment nedostaje u formiranju javnog mišljenja o nekom djelu. S druge strane, zaista sumnjam u kompetencije nekih kritičara, u njihovu informiranost, iskustvo, kao i u njihove dobre namjere.

NACIONAL: Sljedeće sezone prvi put ćete režirati u HNK u Zagrebu autorsku predstavu “Na kraju tjedna”. Što vam to znači i kakav je vaš odnos prema tom kazalištu?

Isti kao i prema Teatru &TD. Ništa mi to kazalište posebno ne znači jer moj odlučujući faktor nisu povijesna bespuća bilo čega, važno mi je samo kako danas kotira kazalište, u kojem kontekstu funkcionira, kakvi su mu ciljevi, na kojim estetskim modelima postoji i slično. HNK u Zagrebu je, prije svega toga, ono što jest i što mora biti, normalno kazalište. Druga stvar je što ono ima neki značaj u povijesti, ali taj dio pripada društvenom kontekstu. Za mene je to u kazališnom smislu izazov zbog ansambla koji volim i zbog scene na kojoj nisam radio. Nemam tu vrstu opterećenja koje bih kao po defaultu morao imati. Nisam sklon autoritetima, mistifikacijama, obožavanjima i apologetskom odnosu prema ikome, pa ni prema HNK. No spoj HNK kao mjesta uvježbavanja ili održavanja tradicije i mene, koji baš za nju ne marim ili je dovodim u pitanje, mogao bi biti zanimljiv, ali pustimo da vidimo kako će se stvari događati. Tek smo započeli probe, a to je avantura s neizvjesnim završetkom.

NACIONAL: Što mislite o smjeru u kojem je krenuo HNK u Zagrebu?

Neke najave i prognoze te energija Dubravke Vrgoč, njezina volja i umreženost u europskim okvirima, baza su koja je stvorila u ZeKaeM-u, to je smjer za međunarodno pozicioniranje kojim će i HNK vjerojatno krenuti. Treba vremena da bismo vidjeli pravo stanje stvari, ali Dubravka Vrgoč ima dovoljno utakmica u nogama da zna što radi. Napravila je puno dobrih stvari u ZeKaeM-u pa ne sumnjam da će tako biti i u HNK. Ispekla je zanat i može se očekivati da će ta znanja aplicirati i u HNK.

NACIONAL: Specifičnost vaše režije jest u tome da tijekom rada na predstavi s glumcima nadograđujete temeljni tekst i da je riječ o procesu. Zašto tako radite i koje su prednosti takvog stvaranja predstave?

Prva stvar je da glumac, kao i vi ili ja, postoji u jednom određenom vremenu koje je specifično i koje se iz dana u dan mijenja. A tekst, primjerice Čehova ili Shakespearea, napisan je prije gomilu godina. Izjednačavanje toga dvoga naš je zadatak, da dođemo do vlastitog vremena, do čovjeka koji danas sjedi u publici i gleda predstavu. Kazalištu kao da je imanentno da dođe do svog vremena putem jezika prošlih vremena. Tu može nastati rascjep između vremena kad je tekst napisan i današnjice, u načinu govora, ponašanja, odnosa među ljudima, ljudskih osobina, a pogotovo danas kad smo određeni nizom specifičnosti, primjerice, tehnoloških dostignuća, što posve mijenja način komunikacije. Vrlo često se u kazalištu to radi pogrešno, izjednačavanjem vremena vanjskim faktorima – kostimima i scenografijom, dok suština ostaje nepromijenjena pa diskrepancije koje pritom nastaju idu na štetu i teksta i predstave. Mi smo otvorili, konkretno u Čehovljevoj drami, neke nove dimenzije u licima, karakterima, njihovu emotivnom spektru te na neki način probili granice koje su zadane. I onda dobijete bazu iz Čehovljeva djela i, recimo, emociju glumca koji živi danas, on se oslobađa energetski i probija granice vlastite slobode. Postaje divljiji, ali emotivno zadovoljniji i komunikativniji, počinje živjeti u vremenu koje je njegovo i koje mu pripada.

Što se tiče predložaka bez teksta, odnosno, autorskih predstava koje najčešće radim s Natašom Rajković, to je pitanje postavljanja glumačke pozicije u područje autorstva, koja je često najosjetljivije područje, kao i pitanje postavljanja teksta u područje promjenjivosti, fleksibilnosti i procesnosti. Što inače u klasičnom kazalištu nije slučaj. Kazalište je stvar trenutka koji je promjenjiv i ono se naprosto tom faktu mora prilagoditi. Ne smije ostati okamenjeno bilo tekstom, režijom ili tradicijom.

NACIONAL: Smatrate li da kazalište mora reagirati na socijalnu stvarnost i na društvo?

Nema drugog izbora. Ali i na psihološke fenomene koji stvaraju tu stvarnost ili su njena posljedica.

NACIONAL: A kako vidite stvarnost u Hrvatskoj?

Kao neku konstantnu adaptaciju politike na razne procese koji se događaju oko nas i mimo nje, gdje je politika puno više promatrač nego sudionik. Stvarnost se sve više osamostaljuje i izmišlja svoja pravila djelovanja, a onda s tim dolaze bezočni porast i bujanje retorike, inflacija smisla i praktičnog djelovanja. Kolumnist piše, političar docira, kazalište vrišti i politizira. Svi su radikalni, hrabri i pametni. A od svega toga nikome nikakve koristi. Pretvaramo se sve više u neku samoutješnu kreaturu retoričara, čak i na dnevnoj razini. Volimo pričati i diskutirati i izreći smjelu misao. No to na koncu biva tek emotivno pražnjenje, put do samoutjehe. Od čega ama baš nitko nema velike i praktične koristi.

NACIONAL: Koliko je kazalište uspješno u tome?

Nekad se na sjednicama CKSKH govorilo o kazalištu, zabranjivale su se predstave, a danas to može eventualno u vlastitoj produkciji izvesti kakav lokalni moćnik. Nama se to dogodilo prije dvije godine s predstavom “Allons enfants” na Dubrovačkim ljetnim igrama. Predstavom koja, doduše, satirično govori o lokalnoj vlasti, ali koja, prema našemu mišljenju, uopće nije bila radikalna. Bila je to više otvorena sprdnja, pokušaj analize ispraznosti modela po kojima funkcioniraju političke garniture po vijećnicama diljem zemlje. No maknuta je nakon samo jedne godine igranja. I to nakon što je najavljena za sljedeću, uz zaklinjanja da se samo radi o nedostatku novca. Danas se zna da je to bila politička odluka.

NACIONAL: Nešto slično dogodilo se i s predstavom “Elementarne čestice”.

Najprije je, čini mi se, župan upozorio na predstavu, pa je reagirao netko iz uprave Igara, pa su mediji prozvali policiju, pa je ona reagirala, pa je onda uprava Igara samovoljno skinula predstavu, pa su se ljudi pobunili, pa je policija rekla da nisu ništa rekli o “skidanju” predstave, onda je predstava vraćena na repertoar i svi su se čudili zašto je uopće skinuta, a onda su svi “oprali ruke” i ništa se nije dogodilo. Je li to neka zajebancija? Očito postoji tendencija gradske vlasti da se miješa u sve, pa i u repertoar Igara, da skida ili vraća ovisno o tome što joj je po volji. Trebalo bi na vrijeme upozoriti na to jer postoji realna opasnost da to postane praksa. Ništa neobično što se to događa u Dubrovniku. Ako je netko lokalni moćnik, kao Andro Vlahušić u Dubrovniku, nitko mu praktički ništa ne može. Ima bazu koja ga je prije koji tjedan ponovno izabrala i vrh stranke kojem odgovara da ima vlast na lokalnoj razini. Što mu itko može, što njegova stranka može? Maknuti ga? Ali kako će to napraviti kad je on legitimno izabrani lokalni čelnik?

NACIONAL: Takvo je stanje u društvu, a rezultat je, između ostalog, i nedavna svastika na Poljudu. Kako to komentirate?

Ma kako da to komentiram?! To je smiješno. Ako se za to znalo 25 minuta prije početka utakmice, onda se svatko normalan pita: zašto niste reagirali i prekinuli utakmicu u trenutku kad ste to primijetili? Što reći na to? Fašistički i rasistički uzvici na tribinama događaju se već godinama i nitko na njih ne reagira. To je folklor oko nogometa, tako se opravdavaju. Da je netko to vidio i nije prijavio, to je potpuno suludo.

NACIONAL: Je li to rezultat društvene klime?

Naravno da jest. Jako volim nogomet, ali s druge strane, vodstvo HNS-a je toliko odbojna ekipa, sumnjiva i sklona raznim makinacijama. Kad je Joe Šimunić imao ispad i vikao “Za dom spremni!”, ta gesta bila je jasna i na nju se moralo radikalno reagirati, kao u svakom civiliziranom društvu. To HNS nije učinio dovoljno jasno i ovo su samo posljedice. Rekli su da im je žao što Šimunić ne ide na Svjetsko prvenstvo! Reakcija je trebala biti da Šimunić ne smije ići na Svjetsko prvenstvo. Postoje neke stvari koje su prioriteti. HNS se već godinama oko takvih stvari ne određuje dovoljno jasno i posljedice će se osjećati još neko vrijeme. Ako nam UEFA oduzme bodove, što je moguće, ne treba reći “žao nam je”, nego “trebali su nam oduzeti bodove, to smo zaslužili”.

NACIONAL: Vratimo se na razgovor o kazalištu. Spomenuli ste Natašu Rajković s kojom često surađujete. Ona je na čelu Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu i Teatra &TD, koji je stalno na margini. Neki kažu da se, zato što ni nju ne vole interesne skupine koje o tome odlučuju, to neće promijeniti i da će &TD ostati na margini dok god mu je ona na čelu. Zašto je kod nas uvijek “važna” osoba, a ne program koji je iz godine u godinu sve bolji?

Teatar &TD je apsolutno na financijskoj margini. Potpuno nezasluženo, ako promotrite što je to kazalište sve učinilo tijekom proteklih godina. No sjećate se hajke od prije osam, devet godina na Natašu Rajković i novo vodstvo kulture SC-a. Digla se kuka i motika. Govorilo se da ona to ne zna raditi, da to nije nikad radila, pa što će ona tu, instrumentalitizirat će je razne struje, pa ovo pa ono. I dok se tako udaralo u hajkačke bubnjeve, vikalo, vrištalo, optuživalo, prijetilo, obračunavalo, lobiralo, upozoravalo na rušenje SC-a, na gradnju šoping centra i autosalona, dok se prijetilo stranim ulagačem koji tu kani nešto izgraditi, cijelo vrijeme tijekom tog žestokog osporavanja, te sulude i divlje akcije koja je integrirala nepomirljive političke opcije, u Teatru &TD je polako i tiho, ali sigurno i sistematski ciljano, stasavala nova generacija kazališnih stvaralaca, posebno režisera – Kurspahić, Božić, Frljić, Tomić, Petković, Gatica, Manojlović – koja danas dominira hrvatskim teatrom, ali ne samo njime. Kad je u daljnjoj ili bližoj povijesti jedan teatar stvorio tako nešto, toliko novih, uzmimo samo redateljskih imena? Sjeća li se netko danas toga? Ili ćemo i to, pristojni kakvi već jesmo, nečujno potisnuti u zaborav?

NACIONAL: Vraćamo li se onda opet na klijentelizam?

Da, jer su tu uvijek neki ljudi koji tako shvaćaju kazalište, kroz osobe a ne kroz program.

NACIONAL: Uskoro ćete početi snimati film “Sam samcat”, a govorit ćete o pojedincima koji uz pomoć sustava pokušavaju riješiti neke probleme. Zašto ste se odlučili za takvu temu?

Ne mogu prihvatiti ideološke ili naprosto interesne koncepte, grupiranja i svrstavanje u kolektive i umrežavanje. Ja sam individualac i smatram da mi je to zadaća i u poslu kojim se bavim, da budem sam samcat zbog vlastite odluke, a ne zbog nesreće. Oni koji ideologiziraju – a ideologija se često pretvori u opskurnu politiku – zapravo uvijek govore protiv nekog drugog da bi se identificirali i zadovoljili vlastite bjesove. Smatram da umjetnost mora uvijek prvo pljunuti u vlastito dvorište. Ja sam uvijek najprije autorefleksivan i autociničan, sam sebe izlažem, a tek onda mogu razmišljati o drugome.

Namjerno, kao i u filmu “Obrana i zaštita”, biram situaciju koja će me dovesti u područje krize da mogu vrištati i ispoljiti vlastitu istinu. To je potreba za emotivnom komunikacijom, za nečim što nije lako definirati, što ne mogu lako pretočiti u riječi.

NACIONAL: Spomenuli ste “Obranu i zaštitu” koji je nagrađen sa sedam Arena u Puli. Film tematizira etničke podjele u Mostaru na primjeru običnog, malog čovjeka koji mora odlučiti hoće li prijeći most kako bi u drugom dijelu grada bio na pogrebu prijatelja. Zašto je potrebno pričati o ratu i zašto su ti problemi još uvijek prisutni?

Postoji paradoks u tome da svi živimo, pa i građani Mostara, u jednom demokratskom slobodnom društvu, a da djeluju takve inhibicije kakve sam pokazao u filmu svojstvene nedemokratskom društvu. To je mirnodopska situacija, ali rane nisu zacijeljene. Sve je ispregovarano i dogovoreno, ali nije došlo do katarze.

NACIONAL: Zašto se to nije dogodilo?

Posljedice rata su još uvijek prisutne, kao da je on nedavno završio, a to se desilo prije 20 godina. Traga se za nestalima i poginulima, pojavljuju se problemi s povratkom raseljenih, nema završetka, čekanje umara, a onda slijedi golemi put od teorije do prakse. Događaju se bilateralni i trilateralni sastanci i dogovori, jedni pregovaraju s jednima, pa jedni s drugima, pa se ne dogovore odmah, nego će drugi dan pa treći dan, pa će vidjeti, pa su na dobrom putu do rješenja, pričaju, petljaju, brbljaju, tako da se to više ne može slušati. Junak filma “Obrana i zaštita” na kraju ostane sjediti u čekaonici. To nije samo simbolička poruka. To je stvarnost. A s druge strane, i ta katarza ne dolazi lako, ne znam što da se dogodi, ne može nikako izaći sve to, sva ta bol, nataložena, nema jecaja ni plača da lako provale, pa da odahneš. Možda tek uz alkohol ili opijate, ako se posreći. To je bol koja je ostala zakopana, od tog se razbolijeva, ljudi umiru a da ne znaju od čega su umrli, ne ide van nakon tolikih godina, sve da je tjeraš, sve da hoćeš da namjerno izađe, ne ide, neće i gotovo. Ti tiskaš i tiskaš, ali ne ide, ostaje kao nerođeno dijete u utrobi. I nije više ni bol, nego ne znam, brate, ni što je ni kako se zove. Samo da ostaje – ostaje. Zauvijek.