‘Nije mi jasno zašto dvije velike stranke moraju odgovarati na anketne upitnike jedne, neka mi oproste, dosta nejasne političke skupine’

Prije desetak dana Zagreb je bio pod opsadnim stanjem zbog dolaska američkog potpredsjednika Joea Bidena, ali se unatoč tome na Gornjem gradu u Hrvatskom društvu pisaca okupilo pedesetak poznatih osoba iz političkog i kulturnog života koji su na trosatnom simpoziju obilježili 70. rođendan Antuna Vujića. Ministar kulture u vladi Ivice Račana i političar koji je 1989. godine osnovao Socijaldemokratsku stranku Hrvatske, prvu socijaldemokratsku stranku u državi, danas rijetko istupa u javnosti, ali je nakon kratkog nagovaranja pristao dati intervju za Nacional. Iako je na početku razgovora istaknuo da ne prati detaljno političku scenu u Hrvatskoj i ne želi komentirati aktualna događanja oko formiranja nove vlade, Antun Vujić jasno je iznio svoje mišljenje o ponašanju Mosta i inzistiranju čelnih ljudi te stranke na velikoj koaliciji i stručnoj vladi. U razgovoru za Nacional Vujić se osvrnuo i na stanje u SDP-u te na stanje u europskoj socijaldemokraciji koja je, po njegovim riječima, “malo zaspala jer nije vjerovala de će situacija toliko izmaknuti kontroli”.

NACIONAL: Kada smo dogovarali ovaj intervju, rekli ste mi da je simpozij povodom vašeg 70. rođendana neka vrsta oproštaja od svega. Kako to mislite?

Htio sam se našaliti, s obzirom na to da sam nakon prigodnih pohvalnih govora imao utisak da imam privilegij prisustvovati vlastitoj komemoraciji, a to jest neki oproštaj. Dakako, nema oproštaja, barem kada je u pitanju moj posao u Leksikografskom zavodu gdje do kraja mandata trebam još puno toga obaviti. Dosta smo napravili, naši enciklopedijski članci sada se javljaju i na prvim stranicama internetskih pretražitelja i na tom procesu stvaranja javnog znanja mogu puno više napraviti nego u politici.

NACIONAL: Znači li to da ste završili s političkom karijerom?

Politikom se i nisam bavio kao nekom “karijerom”, imam i drugih karijera, ali svakako izlazim iz svake aktivne politike. Nadam se da to obećanje ne moram ovjeravati kod javnog bilježnika, s obzirom na to da u politici sad imamo i pojavu da javni bilježnici postaju faktor političkih garancija, nasuprot racionalnosti političkog dogovora na legitimnim političkim tijelima. Oprostite što mi je teško propustiti malo ironije.

NACIONAL: Jeste li se na neki način razočarali u današnju politiku?

Prestar sam da bih smio reći da sam se u nešto razočarao, a politika i jest takva da u njoj uvijek na kraju doživite poraz. Diktatore ili svrgnu s vlasti ili ih osude poslije smrti, a demokrati prije ili poslije izgube na izborima. I Churchill je pao na izborima, pa i nakon pobjede u ratu. To se uglavnom ne uzima u obzir kad se ulazi u politiku – ulazi se s velikim motivima, ali ih se baš i ne ostvaruje kako ste se nadali. Nisam nezadovoljan svojim političkim radom jer mislim da sam sa svojim kolegama uspio najprije pokrenuti pa onda i očuvati jezgru hrvatske socijaldemokracije, ali dakako, obujam uspjeha ostaje diskutabilan. Naime, bio sam uvjeren da promjene državnog i političkog okvira koje su bile nužne 1990. mogu voditi i prema boljoj socijalnoj praksi i boljim političko-demokratskim rješenjima. Državu smo ostvarili i obranili, ali smo dobili i jednu od najgrubljih privatizacija s teškim socijalnim posljedicama, a socijalne slojeve smo dekomponirali na ideološke podjele koje ne izražavaju njihove interese niti interese društvene i socijalne izgradnje, već su to podjele vezane na neizlječive bolesti prošlosti.

NACIONAL: Ima li dio odgovornosti za to i vlada Ivice Račana u kojoj ste bili ministar kulture?

Bez obzira na to što smo imali i uspjehe i neuspjehe, smatram da je vlada Ivice Račana, pogotovo komparativno, bila pozitivna povijesna prekretnica. Nažalost, ona je prekasno došla da bi već postavljene tokove mogla bitno mijenjati i da bi s više socijalnog sadržaja mogla izvršiti tranziciju u Hrvatskoj. To je nešto s čime nisam zadovoljan, ali postavili smo socijaldemokratsku alternativu i doveli je do vlasti, što se još sredinom 1990-ih činilo nemogućim. Problem je što su na ljevici očekivanja veća i uvijek su neki nezadovoljni. U tom pogledu je desnica veselija od ljevice; tamo, koliko čujem, sastanci traju kraće i obično se razilaze veseli ako su se dobro uortačili, dok na ljevici sastanci traju dugo, svi se propituju, pa ostaju nezadovoljni. Zato je možda ljevica teorijski kvalitetnija, što ne znači i praktično uspješnija. Kako vidimo, kazaljka na vagi klati se s jedne na drugu stranu.

NACIONAL: Kako danas gledate na politiku SDP-a?

Trebalo je dosta poduka da socijaldemokrati općenito zauzmu kritičniju poziciju prema neoliberalizmu, koja je sada i u Europi postala dominantna, ali se ni tamo još nije do kraja probila. To je pozicija u kojoj se shvatilo da od politike rezanja, restrikcija, kulta golog tržišta i štednje nema razvitka. Posljednjih nekoliko mjeseci i u SDP-u se dogodio pomak prema takvim političkim gledištima, što se vidjelo posebno u stavovima ministra Lalovca, pa i u izbornim sloganima tipa “rezovi ili napredak”, a ne “rezovi kao napredak”. Potreba za socijaldemokracijom uopće nije upitna. Nažalost, naša šira konstelacija, kojoj se mora prilagođavati i SDP, još uvijek je provincijalno angažirana na strani neoliberalnih floskula.

NACIONAL: Koji je vaš komentar na političku situaciju u Hrvatskoj nakon parlamentarnih izbora?

Ako bih ocjenjivao ovo što se sada događa, iako govorim vrlo autsajderski, onda mi nije jasno zašto dvije velike stranke moraju odgovarati na anketne upitnike jedne, neka mi oproste, dosta nejasne političke skupine. Nisu li velike stranke trebale postaviti pitanja i uvjete sa stajališta svojih programskih osnova i toga se držati kao uvjeta i smisla same potencijalne vlasti? Ne može SDP odustati npr. od pitanja poreza na dividendu ako je to s njegova stajališta i socijalna i razvojna solucija i ne smije ni SDP-u ni HDZ-u biti cilj vlast kao takva, nego ostvarivanje njihovih programskih ciljeva. S druge strane, bojim se da se jedna stvar ne primjećuje: oni koji uvjetuju reforme svojom prevagom jednoj ili drugoj strani, pa i pozivom na “konsenzus”, upravo učvršćuju političku anomiju nemogućnosti ostvarivanja bilo kakvih reformi; iste figure se pomiču u krugu, a pozicija na tabli ostaje pat pozicija, sve ako i dođe do prividnog političkog rješenja. Po meni, trebalo je više razumijevanja i manje onih neizlječivih obezvrjeđujućih napada između dviju glavnih stranaka koje su obje velike nacionalne stranke. Ako će vječno jedni biti veleizdajnici, a drugi kriminalci, onda to nikuda ne vodi.

NACIONAL: Kako gledate na prijedlog Mosta o stručnoj ili reformskoj vladi, znači li taj prijedlog da nam više nisu potrebni političari?

Ne želim komentirati pojedine političke izjave, ali mogu reći nešto načelno. Ako imate imalo znanja iz bilo koje struke, uključujući i psihijatriju, onda biste trebali znati da i u struci ima toliko različitih mišljenja koliko i stručnjaka, ili barem njihovih “stručnih škola”. Još nisam sreo dva jača ekonomista koja isto misle. Neki su kejnzijanci, neki postkejnzijanci, a neki i anti-kejnzijanci. Tko će, dakle, biti taj stručnjak? Hoće li to biti oni koji su za idolatriju tržišnog fundamentalizma ili oni koji su za socijalnu adaptaciju financijskog sektora?

NACIONAL: Kakva je na kraju bila vaša uloga u pisanju izbornog programa SDP-a i jesu li prihvaćene vaše ideje?

Bio sam zadužen i napravio sam uvodni dio programa, neku vrstu šireg političkog okvira. Međutim, kao što sam već rekao nekoliko puta, izborne programe za stranke ne može pisati samo jedan čovjek jer taj program mora izražavati kombinaciju više faktora, pa i onoga što se želi i onoga što se može. Onda na to dolaze i koalicijski partneri, a na kraju i spin doktori koji kažu što se smije reći, a o čemu valja šutjeti. Ja sam napisao nešto iza čega stojim, a u tom kontekstu i o temama socijaldemokratskih politika raspravljalo se i šire. Sve je to igralo određenu ulogu u konačnom formuliranju i sektorskoj razradi programa na kojem je najviše radio kolega Branko Grčić, uz prinose pojedinih ministara i ostalih. Nisam sudjelovao u operativnoj i završnoj fazi izrade programa.

NACIONAL: Ako vas ponovno pozovu da sudjelujete u nekom takvom programu, biste li se odazvali?

Kako sam rekao, više se ne kanim baviti aktivnom politikom.

NACIONAL: Je li SDP danas prava socijaldemokratska stranka i koliko ste zadovoljni načinom na koji Zoran Milanović vodi tu stranku?

Čini se da vi baš i ne prihvaćate moje prethodne stavove oko političkih angažmana. U takvu domenu ocjena stvarno ne želim ulaziti niti po vlastitom operativnom angažmanu imam na to pravo. Uostalom, još je friška i moja knjiga “Hrvatska i ljevica; prilog socijaldemokratskom gledištu”. Ona se i završava razradom nekih dilema, dapače, trileme koja će duže vrijeme ostati aktualna za socijaldemokraciju, našu i europsku: socijalna reorijentacija, rascjep ili “nikome ništa”. Prvo je bolje od drugoga, a drugo od trećega, ali vidjet ćemo.

NACIONAL: Kakva je vaša vizija socijaldemokracije 2015. godine?

Ako je riječ o viziji, ona je kontinuirano ista. Počeo sam od studija filozofije, kada nisam prihvaćao pojednostavljenu i ideologiziranu verziju jugoslavenske praxis-filozofije pa sam filozofske odgovore tražio na strani koja se tada nazivala “kritički racionalizam”. To me vodilo i socijaldemokraciji kao politici koja ne prihvaća diktaturu, ne samo onu političku, nego i “diktaturu mišljenja”. Tako sam se i našao na socijaldemokratskoj strani kad su se formirale prve stranke u Hrvatskoj. Po meni, socijaldemokracija je bila i ostat će vodeća emancipacijska politika koja povezuje socijalna i demokratska prava. Ta prava ponekad se gube u različitim verzijama i danas, čini mi se, stoje lošije nego u doba Brandta, Schmidta ili Palmea. Međutim, odnos između socijaldemokracije i konzervativnih politika je dinamičan i ni jedna ne pobjeđuje za svagda. Također, po meni, nema ideološke ljestvice po kojoj se mjeri što bi to bilo više a što manje lijevo, kako to neki mjere. Na samoj ljevici danas je npr. kritičan odnos prema Tonyju Blairu i njegovoj politici “trećeg puta”. A opet, jedna je respektabilna analiza pokazala da je on u Britaniji učinio veći otklon “u lijevo” u odnosu na thatcherizam, nego što su ga trebali raditi Šveđani u odnosu na svoju političku situaciju. Hoću reći, pitanje s ljevicom i socijaldemokracijom je situacijsko pitanje i u Europi, a kod nas je još i posebno vezano uz periferni položaj Hrvatske. Ako ćemo govoriti o usponu socijaldemokracije, a to je i uspon gledišta koje je kritično prema diktatu interesa financijskih oligarhija koje su i proizvele ovu krizu, onda se to mora dogoditi barem i u Europi kao cjelini. Po mom mišljenju, socijaldemokracija se treba radikalizirati u skladu sa socijalnim prilikama u kojima djeluje.

NACIONAL: Nisu li socijaldemokratske stranke u Europi izgubile svoj identitet i nisu li suodgovorne za tu krizu?

Socijaldemokracija je bila malo zaspala jer se vjerovalo da situacija neće toliko izmaknuti kontroli, a ona jest izmaknula zato što se financijski sektor posve odvojio od socijalnog i proizvodnog. Mi na kraju nismo dobili ni tu tzv. slobodu tržišta, nego smo dobili tržišno društvo, a to nisu iste stvari. Čovjek nije roba i te se vrijednosti moraju znati, a ako se one izgube, onda se gubi i na perspektivi društva. Socijaldemokracija mora progledati iza tog privida u kojem se već duže vrijeme nalazi i zbog čega je završila u defenzivi, pa je to i dovelo do stvaranja nekih radikalnijih lijevih opcija, kao što je npr. Syriza u Grčkoj.

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o Syrizi?

Mislim da je Syriza najlogičniji odgovor na ono što je na koncu predstavljao PASOK, ali kao što vidite, nije baš jednostavno provesti ono što su najavljivali i oni će se sada vjerojatno transformirati prema socijaldemokraciji, ali uvjerljivijoj od PASOK-a. Međutim, ako zadrže vrijednosti i ako razviju socijalnu pravičnost u raspodjeli socijalnih tegoba, pa i u njihovim otežanim uvjetima, onda će oni biti socijaldemokracija. Nije važno zove li se nešto socijaldemokracija ili nekako drugačije, važno je da postoji takva politika.

NACIONAL: Je li za Europu i općenito cijeli svijet opasniji taj odmak financijskog sektora od realnog života ili teroristička prijetnja Islamske države?

Smatram da je to povezano. Nekontrolirani odmak financijskih interesa i moći pripadajuće oligarhije ima svjetske razmjere, a manifestira se i na svakojakom zatezanju međunarodnih odnosa, tako da se zamućuje prepoznavanje tko je na čijoj strani, tko kupuje naftu od koga i kome ide golema količina oružja i zašto. Bez toga je nezamisliv i ISIL, a bogme i rušenje nekih donekle sekularnih režima na Istoku. Na kraju se sve svede na odnose bogatih i siromašnih, a ti su dramatično zaoštreni i u svijetu i u Hrvatskoj. Oružje se uvozi, a siromaštvo izvozi i u tome postoje interesi – svakako ne onih siromašnih, Sirijaca i ostalih. Ostanimo u Hrvatskoj. Široj javnosti je možda nepoznato da je tzv. Gini koeficijent koji mjeri odnose između bogatstva i siromaštva u Hrvatskoj, vrlo nepovoljan, gori nego u drugim srednjoeuropskim zemljama. Još je manje poznato da 10 posto štediša drži 80 posto štednje, a od toga 2,5 posto štediša drži pola štednje, negdje oko 90 milijardi kuna. S obzirom na obiteljsku distribuciju štednje, vrlo je vjerojatno da možda tek oko 1 posto kućanstava kontrolira i druge oblike imovine. Vrlo mali broj ljudi drži veliki dio štednje, ali i jedan vrlo mali broj ljudi drži najveći dio javnoga duga. To znači da imamo golemu podjelu na bogate i siromašne. Pa neka sad netko kaže da ne trebamo progresivno oporezivanje i porez na dividendu! Ne mislim, dakako, na male dioničare. Koga bi, dakle, pogodili takvi zakoni? Jesu li bogati svoje bogatstvo zaradili od plaće ili možda od dividendi i drugih transakcija? Tu je Hrvatska samo mali segment, ali karakterističan. Unutarnji odnosi prenose se i na vanjske, međunarodne, između ostalog i putem “nezavisnih” medija. Oni koji štite takve domaće odnose, štite i takve međunarodne odnose. To se vidi i u našem odnosu prema sirijskoj krizi. Odmah se može primijetiti tko što piše i za koga, koga se sotonizira, a koga hvali. I tu ni ljevica ni desnica, pa ni Europa uopće, nisu razvile jasna politička stajališta, jer se ta stajališta formiraju iza leđa politike, upravo tako da se na vaše pitanje o tome što je gore, odmak financijskog sektora ili terorizam, može odgovoriti jedino tako da se vidi njihova veza.

NACIONAL: Slažete li se s tvrdnjom pape Franje koji je nakon terorističkih napada u Parizu izjavio da je Treći svjetski rat već počeo?

Možda je to bila upozoravajuća metafora jednog zabrinutog čovjeka koji dobro vidi. Mislim da takav rat ipak nije počeo i nadam se da neće, ali da živimo u opasnom vremenu, živimo.

NACIONAL: Je li papa Franjo trenutno bliži nekoj socijaldemokratskoj ideji od većine europskih socijaldemokratskih političara?

Inače pripadam mišljenju da socijaldemokracija i religija niti konvergiraju, niti su opozitne, niti su sukladne, niti suprotstavljene. U socijaldemokraciji se može biti i vjernik i nevjernik jer je jedno politički teren, a drugo vjerski. To što papa Franjo govori o socijalnim stvarima, s time se apsolutno slažem. Mislim da je i taj dio njegova poslanja vrlo poticajan, pa i za ljevicu. Međutim, to ne znači da će papa transferirati Crkvu prema ljevici niti je to potrebno, jednako kao i prema desnici. No ovo je hrabri papa koji je postavio niz izazova ne samo pred Crkvu, nego i pred društvo i međunarodnu zajednicu.

NACIONAL: U javnosti se na vaš mandat u Ministarstvu kulture i danas gleda kao na jedan od najuspješnijih u modernoj Hrvatskoj. U čemu je bila tajna vašeg uspjeha?

Meni je to, dakako, drago čuti, ali bi mi bilo draže da se tako može govoriti šire. Mi smo odmah u prvoj godini, dakle, 2000. sredstva za kulturu podigli s 0,5 posto udjela u proračunu na više od jedan posto, što je i danas nezamislivo, jer smo opet na 0,5 posto. No to nije jedina stvar, imali smo cjelovitu viziju organizacije kulturne sfere. Osigurali smo kulturni pluralizam, potakli autonomiju kulture u njenom materijalnom položaju s poreznim olakšicama i kulturnim rentama, kao i u odlučivanju, pa se stotinjak ljudi iz kulture prvi put našlo u poziciji da preko kulturnih vijeća sami odlučuju o kulturi. To je automatski stvorilo kulturnu dinamiku, dakako, i polemičke odnose koji su nužni u kulturi. Imali smo razrađenu viziju institucionalne organizacije kulture i borbe za sredstva jer svaki ministar kulture bi prilikom određivanja sredstava, trebao imati granicu ispod koje ne bi smio ići.

NACIONAL: Kakva je bila kulturna politika vlade u prošlom mandatu?

To spada u ono što ne komentiram.

NACIONAL: Zašto se u pregovorima koje Most vodi s SDP-om i HDZ-om kultura gotovo uopće ne spominje?

Zato što u pregovorima političkog nadigravanja kultura nema neko značajno mjesto.

NACIONAL: Što to govori o stanju hrvatske kulture?

To može biti i dobro i loše, ali je u hrvatskom slučaju loše. Ne smije se politika uplitati u kulturu, ali joj treba osigurati odgovarajuću društvenu poziciju. Kultura ima barem dvije političke tradicije. Po jednoj je ona potpuno neovisna od države i to je prvenstveno britanska i nizozemska tradicija. U tim je državama ona oduvijek bila nezavisno financirana, a u nekim drugim zemljama, čak i poput Francuske, kultura je vezana za državu koja joj osigurava potrebne poticaje i status i ne prepušta je pukom tržištu. Sad je glavno pitanje kako spojiti odlučivanje u kulturi u kojem ona, premda će biti poticana od strane države, neće biti ujedno i državna ili čak stranačka kultura. Vrlo često i u europskim dokumentima nemate kulturu jer se smatra da je ona supsidijarno područje, stvar nacionalne politike.

NACIONAL: U svojim javnim istupima često ste kritični prema medijima i govorite o medijskom totalitarizmu, što pod njim podrazumijevate?

Svjestan sam da je sloboda medija jedan od ključnih uvjeta demokracije uopće i mediji su u tom smislu puno i učinili. Međutim, imali smo pojava da su mediji prešućivali određene vrste marifetluka, a neke i stimulirali, štitili određeni oligarhijski tip političkog interesa i društvenih struktura. Ja sam to, malo jače, nazvao medijskim totalitarizmom, ali pojam nije baš nepoznat. Imali smo i problem transparentnosti vlasništva medija, nedopustive koncentracije vlasništva, povezanosti vlasništva medija i oglašivača i još koješta. Ako mediji trebaju biti slobodni, onda moraju biti i nezavisni, a to znači da i vlasništvo i sve druge spone moraju biti oslobođeni drugih ekonomskih i političkih ovisnosti. Mi smo imali dobro medijsko zakonodavstvo, ali se ono nije dobro provodilo. Nije bilo sankcija, oko čega se dizala velika larma kad ih je trebalo zakonski primijeniti, novinarska prava često nisu poštivana i kad postoje na papiru, pa su i novinari trebali ispunjavati zadaće koje svakako ne proistječu iz nekog novinarskog kodeksa. Mediji su ponekad djelovali kao sila koja pumpa javno mnijenje u nekima poželjnom smjeru, a ne kao kritička svijest poštenog informiranja radi orijentacije toga mnijenja.

NACIONAL: Glavni ste ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, kakvo je stanje u leksikografiji i što ste do sada napravili u svom mandatu?

Najprije je trebalo proći nešto vremena da bi se promijenili normativni akti pomoću kojih se onda moglo krenuti u mijenjanje nekih stvari i navika za koje sam od prvog dana znao da se moraju promijeniti. Ipak, imamo rezultate, što ne znači da smo zadovoljni. Prvo smo konačno shvatili da je glavni akcent današnjeg načina čitanja, posebno enciklopedija, u digitalnom obliku. Bez toga golemi resursi znanja stoje kao mrtvi kapital. U digitalni oblik prebacili smo dvije velike opće enciklopedije i više posebnih, a sada postavljamo i više velikih stručno prestižnih enciklopedija. To se sve i stalno ažurira. Mnogi članci javljaju se, kako sam već rekao, i na prvim stranicama na internetu, čega prije nije bilo. Umjesto par stotina, sada prelazimo deset tisuća posjeta dnevno, a u ovoj godini imat ćemo ih oko tri milijuna. To će sve još snažno rasti. Mislim da je to veliki pomak jer u Hrvatskoj nema ni približno toliko tisuća ljudi koji dnevno uzmu u ruke neku enciklopediju. Taj napredak zasniva se i na našoj ideji da znanje mora biti javno, stručno provjereno, besplatno i da mora biti dostupno svima.

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o Wikipediji?

Imam vrlo pozitivan stav o Wikipediji i jedan sam od rijetkih koji to pozitivno mišljenje ima od njenih početaka. Ne mislim samo na Wikipediju na engleskom, već i na onu na hrvatskom koja pozitivno raste. Dakako, Wikipedija je drugačija od standardnih enciklopedija, ponekad i rizičnija. Ali drago mi je što sada i profesori potiču studente, a i sami tamo pišu ili dopisuju članke. Sama ideja Wikipedije da tolika količina znanja bude enciklopedijski uređena i međusobno povezana i nadograđujuća, javna, da joj svatko i stalno može doprinositi, da sadrži “mejnstrimska”, a navodi i polemična mišljenja, to je jedna od najvećih ideja s kraja dvadesetog stoljeća, bitna za snalaženje čovječanstva s rastućim znanjem i sa samim sobom. Naše zavodske enciklopedije nisu ni u kakvom rivalskom odnosu s Wikipedijom, a kako vidim, i tamo se, otkako su naše digitalizirane, sve češće one navode i kao izvori s linkovima, što i nama proširuje krug korisnika, a to nam je i cilj.

NACIONAL: Koji su vam planovi do kraja mandata?

Sada imamo nekih sedamnaest većih i manjih knjižnih i digitalnih projekata, od više lokalnih do većih stručnih enciklopedija, leksikona, rječnika, atlasa. Jedan od većih projekata je i nova tehnička enciklopedija usmjerena prema hrvatskoj građi, mogao bih još izdvojiti i hrvatski etnološki leksikon zato što je prvi takav leksikografski projekt, da dalje pojedinačno ne nabrajam. Međutim, glavni projekt, bez kraja i konca, to je kontinuirano ažuriranje svih enciklopedija objavljenih na internetu te postavljanje cjelokupne zavodske građe u pristupačan i međusobno povezan elektronički oblik. Za to potonje će, dakako, trebati više od moga mandata.

NACIONAL: Nakon što vam završi mandat krenut ćete, kako se čulo na skupu, u književne vode?

Dosta toga sam pisao, nešto malo i objavio na intervenciju prijatelja koji su to čitali. Ali ne pišem memoare niti uklapam pisanje u književne žanrove. Ne mislim se legitimirati kao “književnik”, ali naprosto mislim da se čovjek u književnosti može izraziti možda i potpunije nego u znanosti ili politici. To je veliki izazov, dapače avantura, a ishod nepoznat.

NACIONAL: Koja je tematika knjige, je li riječ o anegdotama iz života?

Nije riječ o anegdotama, ali jest riječ o iskustvu, mojem i tuđem, doživljenom ili transponiranom. Ja zaista mislim da je književnost osobita vrsta spoznaje i svojevrsno istraživanje istine, premda i vrlo subjektivno. Ona je i kritička misao pod uvjetom da uključuje i kritiku samoga sebe. Možda bi to bio onaj konačni oproštaj koji ste spominjali na početku razgovora.