ZAMJENICA PREDSJEDNIKA SRPSKOG NARODNOG VIJEĆA govori o reakcijama iz Srbije nakon dolaska Borisa Miloševića na proslavu obilježavanja Oluje u Kninu, svađi Milorada Pupovca i Ivice Dačića te otkriva što Srbi u Hrvatskoj očekuju od aktualne vlasti

Sa zamjenicom predsjednika Srpskog narodnog vijeća Anetom Vladimirov razgovarali smo neposredno nakon obilježavanja Oluje i dva dana nakon komemoracije srpskih žrtava iz izbjegličke kolone u Dvoru na Uni, gdje bila glavna koordinatorica. Aneta Vladimirov rođena je 1980. godine u Despotovcu, gradu 130 kilometara južno od Beograda. Majka je bila profesorica ruskog, a otac odvjetnik koji je pravnički posao napustio 1990. godine jer nije mogao izdržati tadašnju razinu korupcije, kako je Vladimirov rekla u razgovoru za Nacional. Tijekom studija sociologije u Beogradu upoznala je supruga Slobodana Lalića, tada studenta teologije. U Hrvatsku su se doselili 2006. godine i započeli zajednički život. Suprug je radio u Pakracu kao svećenik, a ona je počela volontirati u Centru za mirovne studije. Volontiranje joj je omogućilo kontakt sa Zagrebom u koji su se uskoro doselili. Danas su rastavljeni i imaju 12-godišnju kćer; Slobodan Lalić ravnatelj je Pravoslavne gimnazije u Zagrebu, a Aneta Vladimirov je iz Centra za mirovne studije prešla raditi u Srpsko narodno vijeće u kojem je druga zamjenica predsjednika.

NACIONAL: Milorad Pupovac se prošlog tjedna žestoko posvađao pred kamerama srpske televizije RTS-a s Ivicom Dačićem, srpskim ministrom vanjskih poslova koji je optužio Borisa Miloševića da je svojim odlaskom u Knin dao legitimnost vojno redarstvenoj akciji Oluja – koja je, tvrdi Dačić, bila etničko čišćenje. Što vi kažete na te njegove kvalifikacije?

Ne znam što bih napravila da sam bila na Borisovom mjestu. Naše društvo i institucije nisu učinili dovoljno, ali duboko vjerujem da je Boris načinio iz svoje perspektive najbolju moguću procjenu. Odnos srpskih tabloida prema toj njegovoj odluci nije nimalo dobronamjeran usprkos stavu predsjednika Srbije koji se čuvao ekstremnijih izjava. Kad su u pitanju Ivica Dačić i Milorad Pupovac, moram reći da je Milorad gotovo uvijek između dvaju nacionalizama, srpskog i hrvatskog, a to je svakako jedna gotovo nemoguća pozicija i istovremeno jedina moguća za SNV, kao i ostale srpske institucije u Hrvatskoj.

NACIONAL: Predsjednik Aleksandar Vučić na mostu u Sremskoj Rači upriličio je ekstremnu scenografiju i poručio da je za njega Oluja najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Izveo je i traktore, simulirajući izbjegličku kolonu Srba iz Hrvatske…

Na tu fotografiju s mosta u Rači vidjela sam reakcije nekih svojih prijatelja iz Srbije, a izbjegli su iz Hrvatske baš u Oluji. S njima dijelim nezadovoljstvo pristupom koji je bukvalan u prikazu onoga što se događalo. Kada mi iz SNV-a pripremamo komemorativne skupove u Jasenovcu, Srbu, Banskom Grabovcu, Jadovnu, Varivodama, Gošiću, u Dvoru na Uni, jako se čuvamo bukvalnog tumačenja događaja, rekreiranja traume kao da se događa sada. Jako se čuvamo i patetike. Nemamo pravo na patetiku jer patetika je prostor koji eksploatira ljudsku traumu za potrebe događaja, ali i politike.

NACIONAL: Kako ste doživjeli ovogodišnje obilježavanje Oluje u Kninu?

Premijer Andrej Plenković održao je državnički govor u kojem je manjinsko dobro označio kao dio općeg dobra. On je time branio i svoj pristup onome o čemu je govorio na dosljedan način. Predsjednik Zoran Milanović bio je nepredvidiv u svom političkom govoru. Zna iznenaditi. Ali jedno i drugo bili su samo govori, a mi sada čekamo na epilog tih govora. Još nemamo epilog za počinjene ratne zločine. Još nemamo kvalifikaciju ratnih zločina na sudovima osim rijetkih primjera.

NACIONAL: Ove godine potpredsjednik Vlade Boris Milošević kao srpski predstavnik prvi put je sudjelovao u obilježavanju Oluje u Kninu. Nije mu bilo lako. Zbog njegove nazočnosti Domovinski pokret odbio je sudjelovati u službenom protokolu, a srpski tabloidi napali su ga kao izdajicu u rangu Vuka Brankovića, što je u srpskoj mitologiji najgora moguća kvalifikacija. S druge strane, neki od analitičara zamjerili su Borisu Miloševiću što nije pljeskao na premijerov govor kada je govorio i o srpskim žrtvama rata.

To morate Borisa pitati. Njemu vrlo vjerojatno nije lako. Dobiva i prijetnje. Boris Milošević se kao političar odlučio izložiti, a dužnosnici, kao i mi službenici, ne traže da se bilo kakvo njihovo izlaganje smatra žrtvom. Boris Milošević je odgovoran i zreo političar. Za nas u SNV-u izdajnici mogu biti samo oni koji u ime vlastitog naroda na bilo koji način zlostavljaju i planirano provode nasilje nad pripadnicima drugih naroda, kao i nad vlastitim narodom. To je bio Borisov rizičan iskaz povjerenja. Kad je riječ o povjerenju, HDZ i SDSS su partneri u upravljanju ovom zemljom sukladno svojim resursima. Bez obzira na to kako na njega to psihološki i ljudski djeluje, Boris Milošević odlučio je dati svoj doprinos umirivanju traumatskog dijela naše povijesti. Unatoč predatorskom odnosu srpskih tabloida i dijela ovdašnje javnosti, Boris Milošević zadržat će svoju psihološku i profesionalnu ravnotežu.

‘ODNOS SRPSKIH TABLOIDA prema odluci Borisa Miloševića da dođe u Knin na obilježavanje Oluje nije nimalo dobronamjeran, usprkos stavu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji se čuvao ekstremnijih izjava’

NACIONAL: Nije li to za njega ipak bio veliki rizik?

To je bilo rizično. Ono što se meni čini, ako sve ostane samo na govorima u Kninu, onda će biti izdano povjerenje Borisa Miloševića kao kvalitetnog čovjeka. Na svom putovanju trasom kojom su išle i izbjegličke kolone nakon Oluje, protekloga tjedna obišli smo mjesta na kojima su stradali ljudi iz tih kolona. Neki od njih složili su se s odlaskom Borisa Miloševića u Knin, ali neki i ne. U Plavnom, čiji su zaseok Grubori gdje će na komemoraciji ubijenih Srba sudjelovati predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, kao i ministar branitelja Tomo Medved, podržali su odlazak Borisa u Knin.

NACIONAL: Što ako se očekivanja Srba u Hrvatskoj od Plenkovićeve vlade ne ostvare?

Ako se iznevjeri povjerenje Borisa Miloševića, iznevjerit će se i povjerenje ovih ljudi iz Plavna, što smatram daleko dramatičnijim.

NACIONAL: Je li Miloševićev odlazak u Knin na obilježavanje Oluje bio i prvi, početni korak u konačnoj normalizaciji odnosa između Hrvata i Srba u Hrvatskoj?

Nije to bio prvi korak. Odlazak Borisa Miloševića na obilježavanje VRO Oluje naslanja se na niz pokušaja i pogrešaka da se rat privede svome kraju. Uspostavljanje ravnoteže u odnosu posljedica i zlodjela na mnogim lokalitetima, osobito u Lici i Dalmaciji, s jasnim ciljem teritorijalnog ujedinjavanja naše zemlje, vrlo je izazovno. Mi to radimo već godinama. Na mjesta zločina dolazili su i drugi hrvatski predstavnici. Dolazili su i ratni veterani. Ne samo veterani HV-a i HVO-a, nego i veterani vojske BiH, veterani Republike Srpske i Vojske Jugoslavije. Svi su u Varivodama kao članovi Centra za nenasilnu akciju 2017. položili vijence za žrtve zločina koji je tamo počinjen 28. rujna 1995. godine. Marko Jelić, gradonačelnik Knina, otkad je izabran dolazi u Varivode i Gošić u kojima komemoriramo istoga dana. Na toj mikrorazini konstantno se odvijaju postupci solidarnosti između Hrvata i Srba. Ta je komunikacija daleko uspješnija od postupaka koji su iznjedrili ovaj važan korak koji se tiče obilježavanja Oluje. Anja Šimpraga govorila je u Saboru o svom iskustvu, a Boris Milošević objasnio je iz kojeg porodičnog miljea on dolazi.

NACIONAL: Milan Vrkljan, predsjednik zastupničkog kluba Domovinskog pokreta, izjavio je da je spreman obići mjesta stradanja Srba iz Hrvatske tek onda kada i srpski predstavnici budu spremni s njim obići mjesta u kojima su bili ubijani Hrvati, poput Škabrnje. Jesu li Srbi spremni učiniti i taj korak?

Naši predstavnici već obilaze mjesta u kojima su stradali Hrvati. Prošle godine smo, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i Inicijative mladih, s mladim ljudima iz Hrvatske i Srbije obišli kuću Čengića u Erveniku, mjestu zločina koji su počinili pripadnici srpskih snaga zbog navodne osvete. A radilo se o malodobnoj djeci Slobodanu i Goranu Čengiću. Jedan je imao 11, drugi devet godina, a ubijeni su i njihovi majka i otac. Porodica Čengić hladnokrvno je poubijana. S te komemoracije postoji i jedna fotografija na kojoj na ćiriličnom pismu piše „Premladi da se sjećamo, ali dovoljno stari da nikad ne zaboravimo“. Zločin protiv porodice Čengić bio je sličan zločinu u kojem je stradala obitelj Zec u Zagrebu, kada su merčepovci ubili i maloljetnu Aleksandru Zec. U Zagrebu je dvoje djece preživjelo, Gordana i Dušan. Obje obitelji, i Zec i Čengić, stradale su u Hrvatskoj, ali od suprotstavljenih strana. Dok je u porodici Zec majka bila Hrvatica, u obitelji Čengić majka je bila Srpkinja. Jedno i drugo ubojstvo dogodilo se prije Oluje. Trebali su valjda biti stravičan primjer upozorenja drugima da napuste mjesta u kojima su živjeli. Zločin u Erveniku dogodio se 1992. godine i za nas predstavlja mjesto trajnog sjećanja.

NACIONAL: Što vam, kao zamjenici predsjednika SNV-a, znači hod stazom izbjegličke kolone iz Oluje?

U Srpskom narodnom vijeću s kolegicom Marijom Crnogorac radim upravo na pitanjima kulture sjećanja. Ne radimo samo na modelima kulture sjećanja – da suočavate ljude s tragičnim činjenicama nekog događaja – nego nastojimo nešto iz toga i naučiti. Ono što predstavlja frustraciju svakako je vremenski odmak, jer ne uspijevamo obići mjesta i ljude dok su živi, preživjele i srodnike ili pak obići povratnike baš u tim mjestima u kojima su bili zločini. Također, neizmjerno je važno prikupiti iskustva ljudi koji su svojim prisustvom i djelima svjedočili solidarnosti i izvrsnosti koja je rijetka pojava u ratu i vrijedno ju je zapisati. Solidarnost Srba i Hrvata, Srpkinja i Hrvatica, individualni je čin učinjen nauštrb vlastite sigurnosti i za drugoga, najčešće bez ikakva vlastitog interesa. Marijina i moja ambicija je obuhvatiti što više ljudskih iskustava. Zbog toga i imamo problem s pojmom identiteta.

NACIONAL: Zašto imate problem s identitetom?

Ljudsko je pravo da se čovjek etnički deklarira, kao i da se ne deklarira. Identitet je nešto nametnuto izvana, odnosno ono što se od vas očekuje ako ste rođeni u određenoj etničkoj grupi. No ono što kvalificira socijalizaciju Srba u Hrvatskoj prije svega je iskustvo. Naime, vrlo je specifično iskustvo biti pripadnikom srpskog naroda u Hrvatskoj, čak i kada se ne deklarirate kao takav. Sile asimilacije u našem su društvu ipak snažnije te iako je legitimno ne deklarirati se kao pripadnik bilo kojeg naroda, ipak je u našem društvu indikativno ako se pripadnik stigmatizirane manjine ne želi deklarirati. Relevantnost nacionalne pripadnosti određuje diskurs koji prati većina. Ako je taj diskurs nacionalno ekskluzivan, utoliko gore po bilo koju manjinu.

NACIONAL: Kojom ste trasom išli da biste stigli do Dvora na Uni obilazeći mjesta stradanja u izbjegličkim kolonama? Koja ste mjesta obišli?

Krenuli smo u četvrtak, 30. srpnja, iz Trtnika Glinskog gdje smo se susreli s vremešnom bakom Anicom Sladojević koja se radovala što vidi živa bića, a da to nisu životinje. Radovala se što je vidjela ljude i što su ti ljudi izrazili interes za njeno životno iskustvo. Ona i pokojni suprug vratili su se iz izbjeglištva 1996. godine. Rekla je da nikakvih problema u povratku nisu imali. U tom selu danas nema ni Srba ni Hrvata. Raste drveće iz dobrog dijela kuća. Banija je brežuljkasta pa iz tih kuća ne samo da raste drveće, nego rastu i brežuljci. Ta tragedija ostataka ljudskog postojanja ukrštena s banijskom zelenom bojom, dobiva gotovo neku nadrealnu vizualnu strukturu. Nakon Trtnika Glinskog otišli smo u Gorenje Selište.

NACIONAL: Što vas je tamo dočekalo?

Tamo su nas dočekali križ i tekst na ćiriličnom i latiničnom pismu posvećen svim žrtvama Oluje 1995. godine. Gornje Selište je karakteristično jer je to mjesto na kojem su pohranjeni posmrtni ostatci Kordunaša i Kordunašica koji su živote izgubili u napadima na izbjegličku kolonu na cesti Glina-Dvor. Tamo je 2015. godine ekshumirano 57 posmrtnih ostataka. Od toga je dio ljudi i identificiran. Ti su procesi beskrajno spori i zahtjevni. U Gornje Selište dolazi Gradsko vijeće Gline i tamošnji Srbi prve subote nakon 5. kolovoza. Taj prvi dan putovanja „Pamti povijest, ne ponavljaj je“ završili smo u Donjem Skradu. Prekrasno mjesto na Kordunu preko puta kojeg je hrvatsko selo Lučica, a između njih buja Korana. Tamo smo zatekli dvojicu mještana koji su devedesete godine proveli u izbjeglištvu. Vratili su se 2000. godine. Sjećanja Čedomira Končalovića i Vojina Gazibare omogućila su nam da nešto saznamo i o toj ratnoj svakodnevici. To je bilo i mjesto solidarnosti. Odrasli su na tim terenima, poznavali su se i imali dobre susjede Hrvate.

‘MARKO JELIĆ, gradonačelnik Knina, otkad je izabran dolazi u Varivode i Gošić u kojima komemoriramo istoga dana. Na toj mikrorazini konstantno se odvijaju postupci solidarnosti između Hrvata i Srba’

NACIONAL: Što su vam rekli?

Bilo nam je zanimljivo čuti o tome da su sa susjedima Hrvatima imali nekakav sustav upozoravanja jedni drugih na opasnosti. To su detalji u tom gustom tkanju rata. Važno je da vam ljudi s tim teškim bremenom ratnog iskustva kažu i ono što je bilo dobro. To selo je slabo obnovljeno.

NACIONAL: Jesu li na trasi koju ste obišli obnovljene kuće?

Ne možemo se pohvaliti velikim brojem obnovljenih kuća. Ne možemo se pohvaliti ni da tamo gdje su kuće obnovljene ima živih ljudi. U Donjem Skradu čovjek nas je odveo i na mjesto zločina koji se dogodio u zaseoku Dmitrovići dan ili dva nakon 5. kolovoza, u kući Kate Dmitrović u kojoj je nekoliko ljudi potražilo sklonište. Svi su ubijeni. Nakon toga nastavili smo prema Lici.

NACIONAL: Što ste otkrili u Lici?

Tamo smo razgovarali sa Sonjom Leko, voditeljicom udruge Tara. Ona je britka Ličanka koja pronalazi načine da na tom slabo naseljenom terenu ujedinjuje ljude razdvojene udaljenošću i težinom života. Podijelila je sjećanja iz izbjegličke kolone, kao i po dolasku u Beograd kada se momentalno prihvatila volontiranja u Crvenom križu. I ona i svi drugi kazivači izrazili su žaljenje zbog stanja u kojem je danas njihov zavičaj. Kod svih je ratna svakodnevica važno mjesto govorenja, ali bez razlike su svi naglasili strahote izbjegličke kolone i što znači spakirati svoj život u nekoliko zavežljaja, i to u pet minuta. Što znači putovati u toj koloni toliko dugo i kako je nemoguće zaboraviti miris ljudske kože kombiniran s mokrom odjećom, znojem, suzama i vremenskim nepogodama.

NACIONAL: Kako ste doživjeli te priče iz izbjegličke kolone?

Ljudi su opisivali taj metež, ludilo, fizičko i psihičko stanje ljudi kao najtraumatičniji događaj u životu, a kako je to u tužnom i čvrstom uvjerenju definirao Jovan Crnogorac iz Male Polače kraj Knina, „nitko ni za koga nije imao milosti“. Dakle, to što ste u koloni sa sunarodnjacima ne znači i da je realno očekivati solidarnost. Rat je počivao na nacionalnom ekskluzivizmu koji se na kraju obio o ljude i unutar tih slavljenih nacija.

NACIONAL: Ali prve prognaničke kolone krenule su iz Vukovara u studenome 1991. godine, daleko prije Bljeska i Oluje 1995. godine. U toj koloni bili su prognani Hrvati. Kako to komentirate? Može li se očekivati da će se Koloni sjećanja ove godine pridružiti i vaše Srpsko narodno vijeće? Nakon sudjelovanja Borisa Miloševića na obilježavanju Oluje u Kninu, možemo li očekivati Milorada Pupovca u Vukovaru?

Rat nije počeo 1995., a na žalost svih nas, zdravorazumnih građana i državljana ove zemlje, 1995. godine nije ni završio. Progoni Hrvata iz Vukovara, Drniša i drugih mjesta kojima su upravljale srpske vojne snage, samo je jedan u nizu zločina počinjenih nad hrvatskim narodom. Za nas u SNV-u ne postoji kolektivna krivnja, ali svakako da postoji kolektivna odgovornost koja se sastoji u tome da takva mjesta zločina učinimo mjestima svog sjećanja i da svoju djecu odgajamo u antiratnom i svakako antinacionalističkom duhu. Upravo zato je odlazak u Vukovar i na mnoga druga mjesta za nas višegodišnja aktivnost koju dijelimo s udruženjem Porodica protiv zaborava, odnosno s pripadnicima srpskog naroda koji su srodnici žrtava palih u ratnim zločinima Hrvatske vojske. Marica Šeatović, supruga Mihaila Šeatovića ubijenog u Novskoj, već godinama s Miloradom Pupovcem odlazi u Vukovar odati počast hrvatskim žrtvama. Nažalost, nitko im se ne pridruži u gesti bacanja vijenca u Dunav za Srbe odvedene iz svojih kuća u Vukovaru i prije izbijanja sukoba.

NACIONAL: Prošloga tjedna održana je komemoracija i za žrtve iz izbjegličke kolone u Dvoru na Uni. U masovnoj grobnici u Dvoru završila su 64 tijela srpskih izbjeglica, a devetero ili desetero štićenika doma za posebne potrebe ubijeno je na ulazu u tamošnju školu, pred očima danske postrojbe UNPROFOR-a.

Upravo je to ono o čemu je govorio Jovan Crnogorac, odsustvo solidarnosti. Ti ljudi s posebnim potrebama nisu dospjeli ni u kolonu. Nije ih imao tko pokupiti, nije ih imao tko uzeti u auto ili smjestiti na traktor. Oni nikome nisu trebali u vihoru rata. Najmanje je bitno je li u susjednom autu Srbin ili Hrvat, jer svatko želi spasiti vlastitu glavu i glave svoje porodice.

‘MILORAD PUPOVAC je uvijek između dvaju nacionalizama, srpskog i hrvatskog, a to je jedna gotovo nemoguća pozicija i istovremeno jedina moguća za SNV, kao i ostale srpske institucije u Hrvatskoj’

NACIONAL: Kako iz današnje perspektive gledate na zločine počinjene nad Hrvatima na vukovarskoj Ovčari? Kako riješiti problem nestalih, s obzirom na to da mnogi još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima članova svojih obitelji?

Perspektiva gledanja na zločin ne može biti današnja ni jučerašnja, već bezvremena. Naročito na zločine koji su navodno počinjeni u vaše ime. Svaka je žrtva nepovratno izgubljena i s tom žrtvom izgubljen je dio ljudskosti svih nas, kako onih koji su svojom mukom svjedočili tim vremenima tako i onih rođenih nakon rata. No ako Srbi rođeni nakon rata nose stigmu počinjenja tih ratnih zločina te kroz svoje odrastanje prolaze teške psihološke procese i katkada okrutnu socijalizaciju, onda nešto duboko nije u redu s politikom sjećanja našega društva.

NACIONAL: Ni danas se ne zna tko je u Dvoru na Uni ubio ljude s posebnim potrebama?

Ne zna se. U vrijeme kada su ubijeni tamo je bilo pet postrojbi, a ubili su ih vojnici u uniformama bez oznaka. Bili su tamo Peti korpus Armije BiH, Hrvatska vojska, Vojska Republike Srpske, vojska srpske krajine iz Hrvatske i „crvene beretke“, ali i danski bataljun UNPROFOR-a. Ustrajnost hrvatske države na tome da to nije učinila Hrvatska vojska, pokazuje koliku silnu energiju ulažemo u obranu vlastitih pozicija umjesto da se potrudimo rasvijetliti sam događaj i stvoriti prostor sjećanja na one kojima život teško pada i u mirnodopsko vrijeme, a kamoli u ratno nevrijeme.

NACIONAL: Kakav je bio izbjeglički život u Srbiji?

O tome najbolje govori primjer Bube Morine, koja je kao najvažnija osoba u Komesarijatu za izbjeglice ustupila liste izbjeglih po kojima su tek pristigli muškarci lovljeni i prisilno mobilizirani. Žene i djeca više od tri mjeseca nisu znali što je s njihovim muževima i očevima. Skrivali su se od Arkanovih lovaca. Zahvaljujući i Miri Marković, supruzi Slobodana Miloševića, u tjedniku Duga stvorena je fama o izbjeglicama kao onima koji su došli uzeti sve u Srbiji, tada već duboko ogrezloj u sivu ekonomiju, siromaštvo i borbu za preživljavanje. Njenim građanima izbjeglice će oduzeti i to malo šansi da se preživi. Zaposlit će se u Srbiji i graditi svoj život, a oni, domaće stanovništvo, ostat će bez posla. U ratnim uvjetima socijalni sustav bio je sasvim demontiran. Moram pritom naglasiti da prije svega govorim iz srpske perspektive, odnosno kao netko tko je tada odrastao u Srbiji.

NACIONAL: Dojam je da ti ljudi nisu u Beogradu bili dočekani s oduševljenjem. Slažete li se s tom ocjenom?

Nije bila riječ samo o dojmu, nego je riječ o činjenicama. Kada je riječ o suočavanju s tragedijom hrvatskih Srba u Srbiji, mora se puno veća energija uložiti u rasvjetljavanje činjenice da je i nakon Bljeska i Oluje trajao brutalan lov na izbjeglice te da se moglo puno više učiniti za sve koji su u Srbiji vidjeli svoj budući život, odnosno početak života na ruinama prethodnog. Jednako tako naše društvo i naša država u Hrvatskoj moraju uložiti puno više energije u razumijevanje obuhvatnosti zločina počinjenih u Bljesku, Oluji i nakon nje, i to ne samo zbog dostojanstva žrtava i povijesne istine, već zbog generacija koje su otrovane bezumnim nacionalnim i vjerskim ekskluzivizmom, zbog budućnosti svih nas koji živimo u Hrvatskoj i želimo da taj život bude miran, slobodan i bez straha.