ZBOG ROMANA O UN-u ‘IZA STAKLENOG ZIDA’ bosansko-američkom književniku odobren je pristup zatvorenim arhivama i sjednicama UN-a, a za Nacional priča i o svom životu koji je obilježio nagli odlazak iz Sarajeva

Aleksandru Hemonu, sarajevsko-američkom književniku s respektabilnim renomeom u SAD-u i šire, ova godina bila je vrlo plodna. U Americi je prije ljeta objavio odlično ocijenjen roman “The Making Of Zombie Wars”, u Hrvatskoj mu je nedavno izašlo prvo autobiografsko djelo “Knjiga mojih života”, a upravo završava i posebno zanimljiv projekt: roman o UN-u “Iza staklenog zida”, insajdersku priču o toj instituciji satkanu prvenstveno od priča o zaposlenicima iz raznih dijelova svijeta, njihovih međusobnih odnosa, svađa, tračeva i privatnih problema te tema o kojima raspravljaju u pauzama za cigaretu. Hemonu je za taj projekt odobren pristup inače za javnost zatvorenim arhivama i sjednicama UN-a, a posebno mu je bilo izazovno zaviriti u tu instituciju, s obzirom na to da njezinu ulogu u ratu u BiH smatra sramotnom. Upravo je taj rat odredio njegov život: slučajnim napuštanjem Sarajeva netom pred početak okupacije grada, Hemon se našao u Chicagu. Bio je sam, u 27. godini i nije točno znao gdje mu se nalaze članovi obitelji. Željan pisanja i osjećaja pripadnosti nekoj sredini, shvatio je da treba početi pisati na engleskom. Njegovo naglo osamostaljivanje i istrgnutost iz svega što je dotad poznavao, užas koji se paralelno događao u BiH, skroman život u svakojakim rupčagama, zaljubljivanje, propast braka i nepregledne priče emigranata iz cijelog svijeta s kojima se družio, za njegov rad bili su bogat izvor tema. Nekoliko godina kasnije postao je stipendist prestižne američke MacArthur fondacije, koja tijekom pet godina talentirane pojedince financira s izdašnih 100.000 dolara godišnje. Budući da autora za tu nagradu moraju nominirati druge osobe, stipendiju nije ni očekivao. Dapače, mislio je da ga zovu utjerivači dugova. “Imao sam ih poprilično, nakon razvoda financijski sam bio u zbilja nezavidnoj situaciji i to mi je prvo palo na pamet. U početku poziv nisam ni planirao vratiti”, prisjeća se Hemon.

Ovaj književnik danas slovi za jednog od poznatijih američkih autora, a američki kritičari stavljaju ga uz bok piscima poput Orhana Pamuka. U Zagrebu je nedavno predstavio “Knjigu mojih života” objavljenu na hrvatskom u izdanju VBZ-a, što je njegovo prvo potpuno autobiografsko djelo. Kroz tek nekoliko kratkih priča Hemon u njoj praktički iznosi svoj cijeli život: od anegdota iz djetinjstva poput pokušaja ubojstva novorođene sestre, prijateljice koja je kasnije postala zaručnica zapovjednika zloglasne četničke paravojne postrojbe te problema s policijom i tajnim službama zbog studentske šale, preko ratnih strahota i krivnje zbog nesudjelovanja u njima te usamljenosti i osjećaja bezdomnosti, pa sve do današnjeg profesionalnog uspjeha, potpune asimilacije u SAD-u, osnivanja obitelji, ali i strašne obiteljske tragedije s kojom knjiga završava. Izdvojivši neke od ključnih trenutaka iz svojih 50 godina života, Hemon u knjizi servira najvažnije što je putem naučio o sebi i drugima. Otkrivajući nepredvidiv tijek često nimalo sretnih događaja, Hemon ih putem spaja i pretvara u vrijedan iskustveni kapital, iz kojeg izrastaju nove priče, spoznaje i događaji. I to vrijedi za sve, osim za jedan – onaj posljednji, obiteljski, najtragičniji od svih.

NACIONAL: S obzirom na ulogu UN-a u ratu u BIH, s kakvim ste stavom o toj instituciji ušli u ovaj projekt, a s kakvim ste ga završili?

Svi znamo kakvu je kukavičku ulogu igrala jedinica Ujedinjenih naroda u Srebrenici, kao što znamo i u kojoj mjeri je pozicija “neutralnosti” koju su zauzimali predstavnici te organizacije de facto pomagala Mladićevim i Karadžićevim trupama tijekom rata. Ali nisam zbog toga očekivao da se u UN-u susretnem s kolekcijom moralnih degenerika. Pitanje je – a to je pitanje koje je relevantno za svaki moderni demokratski sustav zasnovan na nekim etički jakim principima koje onda povremeno, ili redovito, izdaje – kako bilo koji ljudski kolektiv može etički organizirati pojedince, kako može ujediniti njihove moralne instinkte, a da ih pri tome ne kompromitira. Vjerujem da bi bez UN-a bila nemoguća ideja čovječanstva koja uključuje sva ljudska bića na ovoj planeti i koja tako prema njoj ima odgovornost, ideja da se – budući da dijelimo neke fundamentalno zajedničke osobine – možemo i moramo dogovoriti oko stvari koje nam određuju zajednički sudbinu. Zamislimo svijet nakon Drugog svjetskog rata bez Ujedinjenih naroda. Mislim da ne bi bio bolji.

• ‘DIVLJAŠTVO JE U RATU STRATEŠKA STVAR. Trebalo je puno nasilja da se razbiju veze među ljudima, samo su tako radikalni užasi mogli pokidati toliko čvrste veze’

NACIONAL: Je li vam insajderska vizura UN-a promijenila perspektivu kad je riječ o ratu u BiH? Je li drukčije sagledati rat koji vam je privatno toliko promijenio život iz perspektive UN-ove birokracije kojoj je on bio samo jedan od brojnih sukoba u kojima arbitrira?

Nije mi se značajno promijenila perspektiva pogleda na rat. Ključna stvar koja se mora razumjeti povezana uz Ujedinjene narode jest da je jedini dio organizacije koji ima neku izvršnu moć Vijeće sigurnosti, koje kontroliraju stalne članice, njih pet – SAD, Velika Britanija, Kina, Rusija i Francuska – što će reći da se tu događaju sukobi i intrige kao i na globalnoj političkoj sceni. Problem UN-a u tome je da se nikad ne može uzdići na etičke visine vlastitih osnivačkih principa, dobrim dijelom zato što su ograničenja ugrađena u osnivačke dokumente. Ali bez tih principa čovječanstvo ne bi imalo načina da zamisli svoju bolju verziju.

NACIONAL: Nedavno ste u Zagrebu, na promociji “Knjige mojih života”, rekli da u principu ne razlikujete pisanje fikcije od autobiografske proze, ali i u predgovoru ističete da vas je na pisanje ove knjige ipak trebalo nagovarati. Je li teže iznositi vlastitu intimu, pogotovo kad se radi o bolnim događajima?

Nagovarati me trebalo prvenstveno zato što sam lijen. A razlika ima, pogotovo u ograničenjima. Autobiografski tekstovi prvenstveno moraju biti faktografski točni, u smislu da se moja sjećanja poklapaju sa sjećanjima drugih. No to bih prvenstveno nazvao istinitim pričama i osobnim esejima, autobiografije i memoari obično se pišu kada autor, već formiran, želi zaokružiti svoj život. O sebi sam oduvijek pisao i jedan od najstarijih tekstova iz te knjige je iz 2000. godine. To su uglavnom priče i anegdote koje sam prepričavao drugima, pa su mi neki od njih – budući da su urednici časopisa – naručili da ih napišem. Skupio sam ih na jedno mjesto, dopisao i povezao ih u cjelinu. Tako funkcioniram i inače; istinite priče, kada sazriju, često uključim u fikciju. No neke od njih jednostavno nije moguće prebaciti u fikciju, kao što je priča o smrti moje kćeri.

NACIONAL: Koliko vam je pisanje pomoglo da prebrodite emocionalno teška razdoblja?

Pišem jer ne mogu ne pisati, ali sam svjestan u kojoj je ono mjeri doprinijelo mom životu. Istina se događa u naraciji; ako ja neku priču nekome ne ispričam, ta istina za njega ne postoji. Na primjer, opsada Sarajeva poznata je činjenica i prethodila je naraciji. Ali kako sam se osjećao i što sam doživio u travnju 1992. ne postoji dok ja to ne ispričam, jer nije formulirano kao iskustvo. Stoji u mojoj glavi kao nekakav kaos sjećanja, beskonačno more činjenica, trenutaka i dojmova koji nisu sređeni. Tolike se stvari u ovom trenutku simultano dešavaju: upravo sad svira muzika, prolazi tramvaj, ptice pjevaju, sunčan je dan, mi razgovaramo. Mi ćemo se, naravno, u vezi ovog trenutka sjetiti onog najvažnijeg, da smo razgovarali. Međutim, ako netko o tome želi pisati, mora ta iskustva organizirati. Pritom se ne može tek vratiti u taj trenutak, jer kako mogu znati da su ptice koje pamtim baš te ptice koje su pjevale ovog datuma, a ne neke druge koje su pjevale u nekom drugom trenutku mog života. Zato je pričanje priča organizacija iskustava i nikad se u potpunosti ne poklapa sa samim iskustvom. Čitao sam nedavno knjigu o sjećanjima i jedna od dominantnih teza u ovom trenutku je ta da je rekonstruiranje sjećanja koja nisu vezana za općeprihvaćene činjenice slično rekonstruiranju dinosaura na osnovi jedne ili dviju pronađenih kostiju. Jedina je razlika u tome što paleontolog zna razlikovati kost dinosaura od neke druge kosti, za razliku od mozga koji sjećanja često pomiješa. Zato ova knjiga i nije rekonstrukcija mog dosadašnjeg života, nego pričanje priča o njemu.

NACIONAL: Što ste, radeći na knjizi, saznali o sebi, budući da ste se bavili organizacijom sjećanja od djetinjstva do danas?

Jedna od stvari koje sam shvatio je ta da sam taj model urbanog života koji sam naučio u Sarajevu, prenio na Chicago. Preslikao sam čitavu, kako sam je nazvao, geografiju svoje duše; bilo mi je važno da imam svog mesara i brijača, društvo za igranje šaha i nogometa. Nisu mi nedostajali samo obitelj i prijatelji, nego i poznanici; ljudi s kojima sam se 20 godina pozdravljao bez da smo ikada popričali. Tako sam u Americi shvatio da sam u Sarajevu bio dio jedne ljudske infrastrukture, koju su činili prijatelji, poznanici, susjedi, klubovi… Shvatio sam da ja ne definiram sam sebe, kao što sam u mladosti mislio, nego da me upravo ta infrastruktura formirala. Moj život se sastojao od mog života, ali i života mnogih drugih ljudi. Postalo mi je jasno da ostajem u Chicagu tek kad su me ljudi počeli prepoznavati na ulici, kad su me počeli pitati: “Kako si, što ima?”

• ‘U BOSNI JE UNIŠTENA ljudska infrastruktura. Segregacija koja postoji u obrazovanju, političkom i fizičkom prostoru, sada je zagarantirana Ustavom’

NACIONAL: Imaju li i Amerikanci potrebu za tim da budu dio ljudske infrastrukture?

Ne. Američka kultura počiva na organizaciji tržišta rada, što znači da ljudi moraju u svakom trenutku biti spremni otići. Grad je za njih samo grad, jedan od mnogih, u kojem trenutno žive. Isto vrijedi i za rodni grad; on je samo mjesto u kojem si se rodio, nakon čega ideš dalje. To je čak i svojevrstan imperativ; sjećam se da je moja bivša žena često govorila kako su svi njezini prijatelji iz srednje škole napustili Chicago napredujući dalje, dok je ona u njemu zaglavila. Razvila je osjećaj da je simptom njezina neuspjeha to što nije napustila Chicago. Zato su mnogi imigranti, poput mene, puno više vezani za Chicago od samih Čikažana, jer smo došli iz kultura u kojima rodni grad figurira kao vrlo važan segment života.

NACIONAL: Kad ste osvijestili uvjetovanost tom ljudskom infrastrukturom, što ste zaključili – je li vas ona donekle istovremeno i kočila?

Naravno. Ja sam, kao i mnoga djeca u socijalizmu, s roditeljima živio duboko u svojim 20-im godinama i ni u jednom mi trenutku nisu prestali govoriti stvari poput: “Ponesi džemper, bit će ti hladno.” Naravno da život u takvoj sredini ima mnogo pozitivnih strana, ali on u jednom trenutku postane previše udoban i prestanemo se razvijati. Ja sam, recimo, u tom periodu već pisao i radio i volio sam stvari povremeno zatalasati. Tako sam jednom prilikom, pišući za Omladinski list o Nicku Caveu, iskoristio riječ pička. Moja tadašnja djevojka rekla je: “Kako si to mogao napisati, što ako moji roditelji to pročitaju?” Bilo mi je čudno da se jedna mlada žena, koja studira umjetnost, opterećuje time što će misliti njezini roditelji i njihovi prijatelji o nečemu što sam napisao. Takvim razmišljanjem zakidamo sebe za to da napravimo nešto što želimo, iz straha što će o tome misliti čika Pero iz susjedstva, s kojim nikad nismo razgovarali duže od nekoliko minuta. Utoliko je, recimo, Amerikancima lakše realizirati sebe, jer nisu opterećeni time što će tko o njima misliti. Međutim, ima to i dobru stranu: čovjek zahvaljujući pripadnosti toj infrastrukturi razvije osjećaj odgovornosti prema određenim ljudima, zbog čega su kod nas međuljudski odnosi puno jači. Prednost postojanja ljudske infrastrukture je i u tome što se priče dijele i nakupljaju u jednu zajedničku prošlost, koja ljudima daje osjećaj povezanosti i sigurnosti. Te spoznaje navele su me da sasvim drukčije počnem promišljati o književnosti; ona je slična infrastruktura, polje informacija u kojem komuniciramo međusobno i u kojem smo svi povezani, dijeleći priče jedni s drugima. Shvatio sam da je književnost polje ljudskog iskustva koje nam omogućava da se povezujemo kroz vrijeme, prostor i različita iskustva.

NACIONAL: Kako gledate na krhkost te ljudske infrastrukture? Mržnja koja je s ratom eskalirala preko noći izbrisala je predratne međuljudske odnose.

Mislim da je intenzitet rata na ovom području velikim dijelom bio toliki baš zbog toga – trebalo je puno nasilja da se razbiju veze među ljudima, samo su tako radikalni užasi mogli pokidati toliko čvrste veze među prijateljima i komšijama. Divljaštvo je u ratu strateška stvar.

NACIONAL: Pišući o tome u knjizi, kažete da je cilj rata bio da se potpuno onemogući da se ikad više uspostavi normalan suživot u BiH. Naziru li se u Sarajevu s protokom vremena ipak kakve promjene?

Naravno da dio ljudi funkcionira po nekom normalnom ljudskom principu, ali taj je cilj zaista postignut i struktura zajedničkog življenja potpuno je razorena. Uništena je ljudska infrastruktura koja je omogućavala zajednički život. Osim toga, jedna četvrtina predratnog stanovništva danas je u inozemstvu, a kad se uzmu u obzir migracije unutar zemlje, vidi se da je vrlo mali broj ljudi danas tamo gdje je bio prije. Segregacija koja postoji u obrazovanju, političkom i fizičkom prostoru zagarantirana je Ustavom i zajednički život koji je nekad bio pravilo, sad je izuzetak. Naravno da vjerujem da se to može promijeniti, ali da bi se to desilo, prvo je potrebno promijeniti političku infrastrukturu u BiH, kao i njezin Ustav. Hoće li se to i dogoditi, zbilja ne znam, jer ova daytonska koncepcija tako prikladno omogućava da svatko ima svoju domenu kojom vlada i koje se ne želi odreći. Međutim, razmišljajući o svemu što se dešava u BiH, kao i o svom odnosu prema zemlji i gradu, shvatio sam da je to kontinuirani proces koji nikad ne završava. Mijenjamo se i ja, i grad, i zemlja i svi se možemo promijeniti nabolje.

• ‘AMERIKANCIMA JE LAKŠE REALIZIRATI SEBE jer nisu opterećeni time što će tko o njima misliti. Mi takvim ponašanjem zakidamo sebe za to da napravimo nešto što želimo’

NACIONAL: Imate li dojam da čitatelji drukčije reagiraju na literaturu za koju znaju da nije fikcija, da se lakše poistovjete s problemima likova za koje znaju da su stvarni?

Ljudi su se poistovjećivali s romanima kao domenom ljudskog iskustva i prije nego što su autobiografije i memoari postali popularni. Prema romanima se sve do prije 20-30 godina odnosilo kao prema pričama koje bi mogle biti istinite, jer ono što je zamislivo je moguće, a ono što je moguće već se desilo. Međutim, danas se to mijenja, što se najbolje može vidjeti u Americi gdje je zavladala ogromna potreba za stvarnošću i autentičnošću. To je posljedica manjka stvarnosti svuda oko nas.

NACIONAL: Koliko vam je bilo teško pisati o vašoj obiteljskoj tragediji, smrti desetomjesečnog djeteta, pogotovo s obzirom na to da je u trenutku pisanja ona bila poprilično svježa?

Ljudi često krivo pretpostavljaju da je teško vraćati se na proživljeni užas, ponovno to proživljavati. Međutim, to nikad nije otišlo iz mene, to je neprestano dio mene. Nisam se morao u to vratiti, jer se nikad od toga nisam ni udaljio. Pisanje je samo formulacija svega toga. Ne mogu reći je li mi to pomoglo terapeutski, ne znam što bi tek onda bilo da nisam pisao, ali nisam to radio iz tog razloga. Kad sam razmišljao zašto uopće želim o tome pisati, razgovarao sam sa svojom ženom koja to nikad ne bi napravila. Nije imala ništa protiv da ja to uradim, jer je zapravo jedini razlog zašto to pišem taj što ne mogu da ne pišem. Tako se odnosim prema svijetu – pisanjem. Pisati samo o onom o čemu mi nije teško pisati, nema mi smisla.

NACIONAL: Promatrajući svoju stariju kćer tijekom tog razdoblja, koja je u trenutku tragedije imala tri godine, kažete da ste puno naučili o sebi. Na što ste mislili?

Moja starija kći u tom razdoblju počela je govoriti o svom bratu iz mašte. Imati izmišljenog prijatelja tipično je za tu dob, djeca tada otkrivaju jezik i teško vide granicu između stvarnosti i mašte, tako da bi se to vjerojatno desilo i bez bolesti u obitelji. Međutim, gledajući nju shvatio sam da je ona radila isto što sam i ja radio kroz čitanje i pisanje: uz pomoć izmišljenog brata našla je način da naracijom organizira iskustva kroz koja prolazi. Pokušavala je pronaći priče uz pomoć kojih će procesuirati to svoje iskustvo, koje je dijelila s Mingusom, svojim bratom iz mašte. On je sada u penziji i kad smo je lani pitali što je s njim, rekla je samo: “Pa gotovo je.” No ja mislim da je osnovni razlog što je Mingus u penziji taj što je počela čitati knjige, i to ne slikovnice. Ona je vrlo rano počela gutati kompleksnu dječju literaturu poput knjiga o Harryju Potteru. Kad je počela procesuirati svoje iskustvo kroz knjige, Mingus joj više nije trebao. I u tome je važnost čitanja i književnosti općenito: uvlači nas u to iskustveno polje u kojem smo svi povezani, a koje pomaže ljudima da unesu u njega svoja iskustva i tako ga organiziraju. Ako pak pišu, ostavljaju svoje iskustvo u tom polju i ono u njemu ostaje, kruži, olakšavajući nekom drugom da pomoću njega procesuira neko svoje, možda baš jednako bolno iskustvo.