Snimanje albuma s Oliverom Dragojevićem dogovorio je za deset sekundi u vešeraju gdje mu žena inače pegla, zbog prethodnog albuma koji je snimio za inozemno tržište osjećao se kao Jehovin svjedok, u Splitu se osjeća kao u ekspres loncu, na politiku gleda kao na nogomet, a za Nacional prvi put do kraja otkriva i svoja politička stajališta

Gotovo bez ikakve najave Zlatan Stipišić Gibonni je ovih dana objavio novi studijski album “Familija”. Da iznenađenje bude veće, album je podijelio sa svojim starim prijateljem Oliverom Dragojevićem, što ovaj album čini svojevrsnim presedanom jer nije poznato da su takav jedan zajednički album snimila dva izvođača takvog kalibra kao Gibonni i Oliver. Album je sniman u studijima od Los Angelesa do Pariza, Zagreba i Rijeke, a na njemu su ponovo surađivali vrhunski glazbenici kao što su Pino Palladino, Manu Katche, Steve Stevens, Matija Dedić, Miroslav Tadić, Elvis Stanić… Sama činjenica da je provjerena ekipa ovih vrhunskih glazbenika ponovo surađivala s Gibonnijem i rado se odazvala njegovu pozivu, govori koliko ga cijene kao autora. “Familija” je svoju službenu koncertnu promociju doživjela spektakularnim koncertom na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Ovo je njegov deseti studijski album nakon punih 25 godina izuzetno uspješne karijere. U razgovoru za Nacional Gibonni je ispričao kako je došlo do suradnje s Oliverom i snimanja zajedničkog albuma, o avanturi proboja na zapadnoeuropsko tržište s albumom na engleskom jeziku “20th Century Man”, o životu u Splitu, utjecaju oca, nacionalizmu i aktualnoj političkoj garnituri, kao i velikom prijateljstvu s Damirom Urbanom.

NACIONAL: Kako je u organizacijskom smislu izgledao vaš koncert na Trgu bana Jelačića u Zagrebu?

Brinulo nas je hoće li sve štimati i da sve tehnički prođe kako treba. Postojalo je jako veliko uzbuđenje zbog koncerta. To je bio glomazan projekt, s 18 glazbenika, 10 kamermana, troje ton majstora, troje lead vokala i zbor od 28 ljudi. To je kao da smo snimali ratni spektakl – stalno na pozornicu neko nadire: ili Nijemci ili partizani, a Nikša Bratoš je kao Veljko Bulajić, drži sve pod kontrolom. Bio sam jako iznenađen koliko se ljudi okupilo pa sam možda čak između prve dvije pjesme ostao bez teksta.

NACIONAL: Snimili ste album s Oliverom Dragojevićem, što je svojevrsni presedan jer nije poznato da su dva izvođača takvog kalibra kao vas dvojica, snimila zajednički album. Odakle uopće ta ideja?

U siječnju prošle godine Oliver i ja zatvorili smo se u kuću na Korčuli. Kako nismo neki skijaši, u vrijeme kada pola države odlazi u inozemstvo na skijanje, nas dvojica otišli smo u Velu Luku. Žive duše nije bilo u to vrijeme. Kiša, hladno, riva prazna. Bili smo kod njega u potkrovlju. Ima jedno malo potkrovlje od oko 12 m2 s izlazom na terasu. To je zapravo prostorija u kojoj njegova žena pegla. Dakle, ručnici, čarape, jedna klavijatura i mjesto samo za jednog za klavijaturama. Malo sam pomaknuo taj veš sa strane i sjeo kraj njega pa sam mu pokazao što sam radio u zadnje vrijeme. Vidio sam njegovo zabrinuto lice jer me nije htio pohvaliti da ne ostavim te pjesme za sebe, već da ih dam njemu. Predložio sam mu da ih otpjevamo zajedno. S kim ću to napraviti nego s njim?! Strategije nije ni bilo. Strategija je trajala deset sekundi nakon što sam mu predložio ideju. “Hoćemo li? Hoćemo!” i to je to.

NACIONAL: Koliko je bilo teško pri realizaciji te ideje riješiti činjenicu da ste vi pod ugovorom s Dallas Recordsom, a Oliver s Aquarius Recordsom?

Ja sam imao jedan dugoročni ugovor s Dallasom, a Oliver ima ugovor od albuma do albuma s Aquariusom. Puno je slobodniji čovjek od mene po tom pitanju. Ja sam s Dallasom imao jako prijateljske odnose. Obožavatelj sam albuma kao forme. Uvijek sam želio da mi sva jaja budu u istoj košari. Imponirali su mi bendovi kao Led Zeppelin koji su oduvijek snimali za Atlantic, od prvog singla do zadnjeg albuma snimali su za isti label. Samim tim, raspolagali su svim snimkama. Ja nisam imao takvu sreću jer sam imao različite izdavače pa je svaki od njih slagao kompilacije kako mu padne na pamet, s onim čime raspolaže. Onda imaš moj “Best Of” bez mojih najboljih pjesama. Dallas Records je u to vrijeme, kada sam potpisao za njih, bila gotovo pa mala i nepoznata nezavisna diskografska kuća. Taman su dobili licencu za EMI i radili distribuciju novog albuma Rolling Stonesa “Bridges To Babylon”. Kako se album mogao pronaći baš svugdje, shvatio sam da ti momci dobro rade. Otišao sam iz velike tvrtke u malu kancelariju među svoje gerilce. Pokazali su tada veliko umijeće i s tih par albuma koje sam objavio za njih napravili čudo. Razišli smo se kao prijatelji.

• ‘NIKAD NISAM IMAO OTPOR prema Boži Biškupiću jer nije pitao za koga glasam. Kada su lijevi bili na vlasti, odbili su životno djelo mog oca. A Tim izgleda kao znalac, ali…’

NACIONAL: I na novom albumu ostali ste dosljedni tom nekom vašem specifičnom arhaičnom dalmatinskom izrazu koji istovremeno daje vašim pjesmama određenu čistoću. Zašto toliko insistirate na tim starim i već zaboravljenim riječima u svojim pjesmama?

To mi je nekako iskonski. Nije da ih pišem s lakoćom, ali puno lakše napišem pjesmu koja je negdje valjda i genetski zabilježena u meni.

NACIONAL: Znači, utjecaj oca, proslavljenog etnomuzikologa i melografa Ljube Stipišića – Delmate, neizbježan je u vašem stvaralaštvu?

Sigurno da je imao utjecaja na mene, iako mi nikada nije s namjerom bilo što nametnuo. Kad si mlađi, mozak ti je spužva. Ni sam ne znam gdje sam ja to sve pokupio.

NACIONAL: Prošlo je šest godina od posljednjeg studijskog albuma “Toleranca” objavljenog za hrvatsko tržište. U međuvremenu ste 2012. objavili album “20th Century Man” za inozemno tržište, koji i nije baš ispunio očekivanja. Što se zapravo dogodilo?

Kad si u nečemu prvi, sve greške koje radiš su tvoje vlastite i učiš na njima, a to zna biti izuzetno trnovito. Konzultant mi je bio direktor Warner Recordsa u Londonu. Producent mi je bio dobitnik Grammyja. Suradnici su bili nevjerojatni. Zabili smo nekoliko golova i autogolova. Još dok smo radili album, već smo imali dogovoreno da ćemo raditi europsku turneju s grupom Simple Minds. Sve je bilo dogovoreno, ali su oni u hodu odlučili da neće objaviti novi studijski album, već idu na retrospektivnu turneju i ne bi voljeli imati nikakav support act jer će ionako svirati duže od dva i pol sata. To je bio problem već u samom startu. Recenzije albuma bile su odlične i imali smo veliku podršku tiska, ali ruku na srce, nismo baš imali podršku radijskih postaja. To je interesantna situacija – kao kada pročitaš u novinama da je album jako dobar i da ga vrijedi poslušati, a nemaš ga gdje poslušati. Zanimljivo je da sam vani imao veliku podršku medija koji se bave hard rockom. Dobio sam sedam zvjezdica u Metal Hammeru, pa u britanskom Power Play magazinu osam zvjezdica… Kritičar Rolling Stonea je napisao “u najboljoj maniri Eddieja Veddera”. To mi je najdraži kompliment koji sam dobio kao pjevač. Moj put s tim albumom bio je kao da smo Jehovini svjedoci koji idu od vrata do vrata – tako smo i mi išli u svaki klub, odsvirali smo nekih 50 koncerata, ali realno je trebalo odsvirati 5550. A da sve to postignem, morao bih biti barem 20 godina mlađi. Ipak, ne bih se nikada odrekao tog iskustva i mislim da me je sve to učinilo žilavijim i normalnijim.

NACIONAL: Plan je bio da osvojite i britansko tržište?

Ne, u Engleskoj smo svirali samo jedan koncert i taj je bio humanitaran i to za Engleze. Nastupili smo u klubu tipa Saxa i pamtim taj koncert zbog fenomenalnih reakcija. Amsterdam je bio odličan, House of Blues u Chicagu smo rasprodali, Hamburg je bio dobar, München… Beč smo svirali čak sedam puta. Bilo je puno odličnih koncerata.

NACIONAL: Album “Familija” snimali ste u studijima u Parizu, Los Angelesu, Skoplju, Splitu, Zagrebu, Opatiji, Lovranu, Korčuli i Madridu. Zašto?

Zapravo je dobrim dijelom sniman u Zagrebu i dobrim dijelom u Rijeci. Nikša Bratoš i Elvis Stanić bili su producenti, ali smo ritam sekciju snimali u Parizu i to taman u vrijeme uzbuna. Pino Paladino je došao vlakom, a Manu Katche nije htio napustiti Pariz. Pokušao sam mu objasniti da imamo odličnih studija u Hrvatskoj i Sloveniji, ali je mislio da je bolje da mi dođemo u Pariz jer je Pariz sigurniji. Međutim, kada usporedimo te dane u Parizu s 1991. u Hrvatskoj, to je neusporedivo. Jednu gitaru snimili smo u Los Angelesu, a usnu harmoniku u Madridu.

NACIONAL: Puno ste putovali svijetom posljednjih par godina. Koliko vam je nedostajao Split? Kako se osjećate u Splitu danas?

Volim ja Split. Split je kao neki naš ekspres lonac. Sve što se događa u Zagrebu, događa se i u Splitu, ali na entu. Sve je na entu. Sve je prenaglašeno.

NACIONAL: Ni na jednom vašem albumu, pa tako i na novom “Familija”, ne dotičete se aktualnih političkih problema. Kako se uspijevate izolirati od toga?

Da ti budem iskren, na politiku sam uvijek gledao kao na različite klubove koji trebaju selektora. Taj selektor trebao bi na račun naše bolje budućnosti sastaviti najbolji tim, ali u stvari u tim ulaze najposlušniji. Ja ne mislim da je situacija u Hrvatskoj bezizlazna, nisam pesimist. Upoznao sam kroz život jako puno kvalitetnih ljudi. Bilo je i dosta političara među njima, ali onih koji sjede na klupi. Nikada ti pametni ljudi nisu na terenu. Ne mogu baš reći da ih ima na tisuće, ali su pametni, obrazovani ljudi, s iskustvom, intelektualci. Oni kao da su nepravilno raspoređeni. Čovjeka za kojega si uvjeren da će, ako ga stave u neko ministarstvo, dati gol za nas, oni stave za portira na stadionu. Ne znam što s nama nije u redu. Uzimaju poslušne. Mislim da bismo nas dvojica za ovim stolom mogli sastaviti uspješnu vladu, ali od više stranaka. Imamo mi bistrih ljudi.

NACIONAL: Smeta li vam jačanje nacionalizma u Hrvatskoj?

Ako je umjetnik pravi, a ja bih volio za sebe to reći, on se ne klanja stilovima, nego talentima. Čim se klanjaš talentu, klanjaš se Jimiju Hendrixu koji je crnac. Kada se klanjaš Senegalcu Youssou N’Douru, klanjaš se talentu. Nemaš vremena biti tvrdi nacionalist jer tako imaš jako sužen izbor. Po samom izboru svog zanimanja sam liberalan. Freddie Mercury bio je gej, a Jimi Hendrix crnac – i što ćemo sada s njima? Kako možeš biti nogometaš na tvrdoj liniji, a nogomet je izmislio Pelé? Kako možeš biti košarkaš i tvrdi nacionalist ako je Michael Jordan izmislio košarku? Ako se klanjaš talentu, nemaš problema s nacionalizmom niti te brine tko s kime ide u krevet.

• ‘NIKOME NE ULAZIM U DŽEP niti u bilo čiji prostor. Odavno letim ispod radara i ne razmišljam jesam li autsajder. Ja sam kao Đorđe Balašević. Nisu znali gdje će s njim kad su radili selekcije’

NACIONAL: Kako komentirate aktualnu vladu, tzv. Timov tim?

Meni ovaj Tim izgleda kao znalac, ali on dolazi iz jedne maksimalno uređene sredine i ne znam koliko se snalazi u ovom našem kompotu. Ja mu želim sreću iz vrlo sebičnog razloga, a to je bolja, sređenija i pravednija budućnost. I za moju i za tvoju djecu, dragi Dubravko.

NACIONAL: Kako objašnjavate činjenicu da je na mjesto ministra kulture došao čovjek koji ne dolazi iz kulturnih krugova, kojega ljudi iz kulturnih krugova ne poznaju i koji još uvijek nije predstavio neku kulturnu strategiju?

Kako ja idem za talentom, a ne za opcijama, tako nikada nisam imao, primjerice, otpor prema Boži Biškupiću. On je bio istinski znalac. Nikada nas nije pitao koga smo zaokružili na glasačkom listiću, uvijek je pažljivo saslušao i zanimalo ga je što tko ima reći. Umjetnici se bave emocijama, a političari crnom magijom državnog proračuna. Jako je važno tko te sluša i čuje li te! Kada su bili lijevi na vlasti, odbili su životno djelo mog oca “Anima Delmatica” jer su zaključili da to nije prioritet, a 15 dana kasnije javili su se iz UNESCA sa željom da upravo klapsku pjesmu zaštite kao svjetsku nematerijalnu baštinu! Ne favoriziram ja nikoga. Ne znam što nas više u životu košta – primitivci ili intelektualci bez širine. Primitivac ima mišiće, ali intelektualac bez širine ima zvanje i pečat i on odlučuje. Odlučuje zamagljenih prozora jer nema širinu.

NACIONAL: Kako komentirate taj neki specifičan iskrivljeni stav domaćih rokera prema vama i vašoj glazbi jer ste od početka svoje karijere za njih svojevrsni autsajder?

Nikome ne ulazim u džep niti u bilo čiji prostor. Odavno letim ispod radara i ne razmišljam puno o tome. Ja sam svim tim genijalcima ostavio otvoren prostor. Album “Mirakul” objavio sam 2001. godine, 2006. objavio sam “Uncu fibre”. Znači, šest godina su mogli svi oni raditi što god su htjeli. Ne mogu govoriti da sam im zauzeo prostor. Od 2006. do 2010. kad sam objavio “Tolerancu”, opet su imali četiri godine. Nikome nisam smetao. Ni od 2010. do sada isto nikome nisam smetao. Imali su dovoljno vremena da pokažu koliko su odlični.

NACIONAL: Jedan od vaših najboljih prijatelja je Damir Urban, jedan od pripadnika rock scene s kojim ste očito pronašli zajednički jezik. Otkud veliko prijateljstvo među vama?

Mene gotovo nikada nije zanimalo što se događa u domaćoj pop glazbi. Nije me zanimalo, iako su me često svrstavali na tu stranu. Ja imam možda jednu nezahvalnu situaciju kakvu je svojevremeno imao Đorđe Balašević. Nisu znali gdje će s njim. Kada su se radile te rock selekcije, njega nisu zvali jer je on pjevao o salašima, a to nije rock’n’roll?! Ja imam jednu sličnu poziciju. Kod Urbana volim to što njega uopće ne zanima tko će koga staviti u koju ladicu i ide za talentom te je jedan od rijetkih koji ne robuju klišeu. Čak je i Tajči opjevala domaćeg rokera: “Moj mali je opasan, nosi jaknu s nitnama i pije pivo bez pjene.” To je kliše koji je općeprihvaćen, a u stvari je ridikulozan. Volim one koji drže do sadržaja, a ne do forme.

NACIONAL: Hoće li nakon ovog spektakularnog nastupa na Trgu bana Jelačića uslijediti koncertna promocija albuma “Familija” i u ostatku Hrvatske?

Imat ćemo još nekoliko zajedničkih nastupa, ali će svatko svirati svoje koncerte jer smo glomazan aparat. Ne toliko zbog nas dvojice, koji smo i najjednostavniji, već su tu dva benda, veliki razglas… nije baš najjednostavnije. On se brine za svoje ljude kao kvočka, ja za svoje ljude prema kojima gajim neke roditeljske osjećaje. Da bismo bili na jednom mjestu zajedno, sa svim gostima koje bismo htjeli pozvati i prikladnim ozvučenjem, morali bismo ići u pulsku Arenu i u neke velike dvorane. Veselim se svemu što je pred nama.