Jedan od najznačajnijih srpskih redatelja kojem će na Motovun Film Festivalu biti dodijeljena nagrada Maverick, namijenjena autorima koji su individualnošću, slobodnim duhom i inovativnošću širili granice filmskog izraza, govori za Nacional

Ove godine na Motovun Film Festivalu redatelj Želimir Žilnik dobit će nagradu Maverick koja se dodjeljuje autorima koji su individualnošću, slobodnim duhom i inovativnošću širili ili šire granice filmskog izričaja. Uz imena kao što su Ken Russell, Terry Jones, Terrence Davies i Andrej Zvjagincev, Žilnik je prvi redatelj iz regije kojemu će biti dodijeljena ta nagrada jer je riječ o pioniru dokudrame i jednom od začetnika jugoslavenskog crnog vala te ga se smatra jednim od najvećih autora u ovom dijelu Europe. Jedan od najznačajnijih srpskih redatelja za svoj film”Rani radovi” primio je Zlatnog medvjeda u Berlinu 1969. koji se smatra i dan danas jednim od najuspješnijih ostvarenja nekadašnje jugoslavenske kinematografije i svojevrsnim vrhuncem crnog vala jugoslavenskog filma, karakterističnog po eksplicitnom političkom angažmanu. Njegovi su filmovi tijekom dugogodišnje karijere, tijekom koje je snimio preko 37 igranih filmova i drama, često zabranjivani zbog oštre kritike društva. Paralelno s filmskom karijerom redatelja, Žilnik se bavio i pedagoškim radom te je predavao u Londonu, Beču, Budimpešti… Neposredno nakon povratka s Yerevan International Film Festivala – Golden Apricot u Armeniji, gdje je predsjedao žirijem, Žilnik je dao intervju za Nacional te prokomentirao nagradu Maverick koja će mu biti dodijeljena na Motovun Film Festivalu – gdje će tom prilikom biti prikazana i njegova tri filma”Rani radovi”,”Marble Ass” i”Destinacija Srbistan” – izbjegličku krizu koju je obradio u posljednjem dokumentarnom filmu”Destinacija Srbistan”, aktualno stanje u Srbiji i Europi, jačanje fašizma te dokumentarni film kojeg naziva jednim od preostalih otvorenih i kritičkih medija.

NACIONAL: Koja je cijena individualnosti, slobodnog duha i inovativnosti zbog kojih vam Motovun Film Festival ove godine dodjeljuje nagradu Maverick?

Ako obrazloženje nagrade Motovun Film Festivala filmove koje sam radio ocjenjuje inovativnim, slobodnim i relevantnim, nemam ništa protiv toga što sam za pravljenje tih filmova morao “platiti”. Uvijek je tako bilo ako ste se odlučili za nepoćudni umjetnički stav i rukopis. Protiv vladajuće struje i protiv tabua. Cijena varira: ideološka proskribiranja, etikete da ste neprijatelj i strani plaćenik. Zabrane, brisanje sa spiskova donacija, povlačenja filmova iz distribucije, cenzuriranje, prijetnje sudskim procesima. Sve te peripetije, osim robije, smo prošli i prolazimo. Tako je to kod nas. U kakvim klimavim režimima i državama živimo, uz organiziranu pljačku nacionalnih resursa, uz falange konvertita na vlasti, pritužbe da su “umjetnost i kultura ugroženi”, nema tko čuti.

• ‘SIGURNOST KRETANJA, SLOBODA prostora Europe, suživot kršćana i muslimana, bijelih i obojenih, pod znakom su pitanja. Posljedice grešaka moćnika proizvele su katastrofu’

NACIONAL: U Motovunu će biti prikazan i vaš posljednji dokumentarni film”Destinacija Srbistan”, u kojem se bavite izbjegličkim valom koji je pogodio Balkan. Jesu li te migracije bile očekivane i zbog čega se Europa toliko prepala te rijeke ljudi koja je krenula u potragu za boljim životom?

Za bahate i budalaste političare, izbjeglički val je iznenađenje. Međutim, znam da se narodi Balkana ne čude jer smo ta iskustva savladali devedesetih. Od nas je prema zapadu migriralo zbog rata milijun i više ljudi, žena i djece. A “kod kuće” je ubijeno 150.000. U Iraku, Siriji, Afganistanu, Libiji dosad je dva milijuna mrtvih. Raseljenih i izbjeglih je oko deset milijuna. U skladu s našom praksom, prema Europi namjeravaju krenuti, kako bi sklonili glavu, tri-četiri milijuna ljudi iz Sirije, Libije, Afganistana, Eritreje, Jemena, Somalije… Dižu se protiv njih zidovi, bodljikave žice i policijski kordoni, izvana i iznutra šengenskih granica. To, za sada, ne zaustavlja bujicu, ali vidimo da dodatno potiče samoubilačku odlučnost ekstremista koji frustriranost i vjersku ludost pravdaju osvetom za “opću nepravdu”. Sigurnost kretanja, sloboda javnih prostora Europe, suživot kršćana i muslimana, bijelih i obojenih, pod znakom su pitanja. Odjek i posljedice ranijih grešaka političkih, ekonomskih i vojnih moćnika svijeta proizveli su tako katastrofalan učinak da je “novi svjetski poredak” uspostavljen poslije pada Berlinskog zida praktično razvaljen, kao i taj hladnoratovski zid. Ne bi me iznenadilo da za godinu, dvije pristup na Elizejske poljane ili Potsdamer Platz bude isključivo kroz elektronske detektore, bez torbi i metalnih predmeta u džepovima. Prošle zime sam bio u Firenci, na filmskoj reviji. Oko galerije Uffizi i katedrale Santa Maria del Fiore bili su kordoni policajaca i parkirana mnogobrojna vojna vozila žandarmerije.

NACIONAL: U filmu tematizirate odnos tih izbjeglica prema Srbiji kao o zemlji koja je bogatija od zemlje iz koje oni dolaze, ali su ljudi svejedno nezadovoljni svojim životom. Kako biste opisali današnji život prosječnog građanina Srbije?

Ljudi žive u neizvjesnosti, siromaštvu i strahu. Neizvjesnost je osobna i opća. Što djetetu reći kada pita koju će školu i profesiju odabrati, da bi imao od čega živjeti? Kako majka koja radi u “svjetski poznatom brendu” Yura Corporation treba reći kćeri da nije najgore što joj je plaća 200 eura mjesečno, nego što je ne puštaju tijekom radnog vremena na toalet. U isto vrijeme, ta i druge strane firme dobivaju od države Srbije po zaposlenom radniku “donaciju” od po 10.000 eura! Kažem – siromaštvo i strah. Kako je radnicima u privredi, tako je i u državnim službama. Ovi prvi na volji su nestrpljivim, halapljivim gazdama koji bi htjeli za pet godina ostvariti profit, za koji je privatniku u Engleskoj ili Francuskoj trebalo pet generacija predaka koji su razvijali firme, registrirali patente, stekli povjerenje na tržištu. Zaposleni u državnoj administraciji i javnim poduzećima su na uzici političkih partija. Nomenklature se mijenjaju, ali svaka “osvaja” državu, kao što su španjolski konkvistadori osvajali Peru i Meksiko u 16. stoljeću. Države nam zato i izgledaju kao astečko kraljevstvo poslije posjete Hernana Cortesea. Strah je rezultat shizofrene politike. Srbija je i na putu ka Europskoj uniji, ali i na putu ka Ruskoj federaciji. To svakodnevno u medijima govore brojnih političara. Zanimljivo je da to ne govore ljudi iz različitih političkih opcija, nego iz svih. Narod je u brizi da između tih dviju opcija ne tresne zadnjicom na tvrdi pločnik a političari se razbježe, jedni na istok, drugi na zapad.

NACIONAL: Koliko je Srbija danas otvorena prema umjetnicima, a koliko prema filmašima i redateljima poput vas? Računate li na njihovu pomoć kada planirate novi film?

Ne znam točne podatke, ali filmski fond ima od dva do tri milijuna eura godišnje. S tim novcem, uz koprodukcije, snimi se šest, sedam dugometražnih filmova. Podatke i brojke o svom radu reći ću vam precizno. Od raspada Jugoslavije snimio sam jedanaest dugometražnih filmova te osam kratkometražnih i srednjometražnih. Za taj rad dobio sam, dakle za svih devetnaest naslova, stotinu i pedeset tisuća eura. Ako vam se cifra čini mala ili velika, provjerite u Srbiji i Pokrajini Vojvodini, na stranicama Filmskog centra Srbije www.fcs.rs i Pokrajinskog sekretarijata za kulturu www.kultura.vojvodina.gov.rs. Dakle, kad pripremam novi film, a to upravo sada radim, ne prepuštam se milosti državne administracije.

• ‘ZIDOVI, ŽICE I POLICIJSKI KORDONI za sada ne zaustavljaju bujicu izbjeglica, ali potiču samoubilačku odlučnost ekstremista koji frustriranost opravdavaju osvetom za opću nepravdu’

NACIONAL: Fašizam se proteklih nekoliko godina drastično raširio Europom, kao da se nitko ne sjeća što se dogodilo tijekom Drugog svjetskog rata. Kako komentirate taj uspon ksenofobije i nacionalizma?

To da se nitko ne sjeća u Europi što je fašizam napravio, nije točno. Prošetajte centrom Berlina, na primjer. Neposredno pored Brandenburških vrata i Bundestaga, na 19.000 kvadratnih metara, prostire se upečatljivi spomenik “Denkmal für die ermordeten Juden Europas”, spomenik pobijenim Židovima Europe. Otiđite pet stotina metara dalje, u Prinz Albrecht Strasse. Tu je veliki muzej koji se diže nad temeljima nekadašnje centrale Gestapoa – “Topographie des Terrors”. Muzej do detalja izlaže faktografiju najstrasnije fašističke mašine za ubijanje – Gestapoa i SS trupa. S detaljno dokumentiranim metodama proganjanja, mučenja i ubijanja ljudi. S kompletnim spiskovima i fotografijama vladajućih hijerarhija tih dviju organizacija. A u podrumskim prostorijama koje su autentično sačuvane, policijske fotografije stotine zatvorenika koji su tu čamili i bili ubijeni ili prebačeni u koncentracijske logore. Imena stradalih nisu izložena selektivno: tu su i parlamentarci i dužnosnici komunističke i socijaldemokratske partije koje je Hitler zabranio. A tu su i neka poznata imena kasnije nomenklature u Istočnoj Njemačkoj koji su logore preživjeli. Imamo li išta slično mi u Beogradu ili vi u Zagrebu? Dakle, prije općeg lamentiranja nad rehabilitacijom fašizma, trebali bismo se pozabaviti našim povijesnim revizionizmom. On se promovira s vrhova vlasti, proteže se preko medija, do osnovnih škola i sveučilišta. Slušao sam u Münchenu i Berlinu razgovore naših mladih s njihovim vršnjacima. Djelujemo kao debili. Mislim da se u priličnoj mjeri tako gleda i na naše političare kad krstare Europom.

NACIONAL: Unatoč glasnom busanju u prsa mnogobrojnih političara koji se zaklinju da sloboda medija nikada nije bila veća, mediji su ipak sve samo ne slobodni. Kakva je situacija na filmu danas kada je riječ o kritici društva?

Film je, posebno dokumentarni, jedan od preostalih otvorenih i kritičkih medija. I naših dokumentaraca ima solidnih, ali da me mlađi kolege ne hvataju za riječ, predlažem nekoliko odličnih inozemnih:”Cartel Land”, snimljen lani u Meksiku. Redatelj Matthew Heinman;”We Come as Friends”, snimljen u Africi. Austrijsko-francuska produkcija, redatelj Hubert Sauper;”Jagal” (Mesar), snimljen u Indoneziji. Redatelji Christine Cinn i Joshua Oppenheimer. I dva filma koje smo nagradili na festivalu u Erevanu. Bio sam predsjednik žirija:”Curumim” Marcosa Pradoa i”Across the Don” Evgenija Grigorova.