Hrvatskoj filmskoj producentici uspjelo je ono što u Hrvatskoj od 1990. nikome nije uspjelo: kao koproducentica rumunjskog filma ‘Sieranevada’ redatelja Cristija Puiua pozvana je na festival u Cannesu, gdje konkurira za Zlatnu palmu

Zdenka Gold ovih dana uživa u najvažnijim i najuspješnijim trenucima svoje karijere filmske producentice. Uspjelo joj je ono što u Hrvatskoj od 1990. godine nikome nije uspjelo: kao koproducentica rumunjskog filma “Sieranevada” redatelja Cristija Puiua došla je na filmski festival u Cannes, gdje taj film konkurira za nagradu Zlatna palma. I ta nada da će film dobiti neku nagradu nije bez temelja jer je film dobio odlične kritike.

Za Puiua, uspjeh u Cannesu nije novost. On je 2008. filmom “Smrt gospodina Lazarescua” pobijedio u sekciji “Un Certain Regard”, a kako se festival u Cannesu brine o “svojim” redateljima, tako je njegov novi film uvršten u kompeticiju i bori se za Zlatnu palmu. S obzirom na to da su u europskom filmu nužne koprodukcije, tako je i Zdenka Gold sa svojom producentskom kompanijom Spiritus Movens postala partnerica na filmu, zahvaljujući čemu je hrvatska glumica Petra Kurtela dobila i ulogu u “Sieranevadi”.

Za Zdenku Gold to je nastavak poslovnog uspjeha. Nakon što je producirala film Bobe Jelčića “Obrana i zaštita” koji je prikazan na filmskom festivalu u Berlinu, a kratki film Dubravke Turić “Belladonna” osvojio nagradu za najbolji kratki film na festivalu u Veneciji, “Sieranevada” je dokaz da itekako dobro zna odabrati filmske projekte u koje treba uložiti novac i znanje. O svemu tome razgovarali smo u subotu u Cannesu sa Zdenkom Gold, prvom hrvatskom producenticom koja se prošetala crvenim tepihom u Cannesu zbog rada na filmu koji konkurira za Zlatnu palmu.

NACIONAL: Kako je došlo do vaše suradnje s rumunjskim redateljem Puiujem na filmu “Sieranevada”?

Redatelju je trebalo nekoliko zemalja partnera kako bi mogao zatvoriti financijsku konstrukciju i to je bio osnovni razlog što je tražio nekoliko koproducenata. Prije tri godine upravo u Cannesu bila sam predstavnica Hrvatske u programu “Producers on the Move”, a te su godine u njemu sudjelovale i Anka Puiu, redateljeva supruga koja je i producentica, te Labina Mitevska iz Makedonije. Svatko je predstavio svoj projekt, a Anka Puiu predstavila je suprugovu “Sieranevadu”. Čim mi se ukazala prilika da popričam s njom o suradnji, odmah sam je i iskoristila. Anka Puiu tada mi je rekla da traže izvore financiranja i dogovorile smo se da bi bilo dobro pokušati dobiti novac iz Hrvatske. Nama su na ruku išla pravila koja je odredio HAVC, a odnose se na sudjelovanje u inozemnim koprodukcijama. Dogovoreno je da će na tom projektu vođa snimanja biti iz Hrvatske, zatim asistentica šminkerice i frizerka, a dio postprodukcije obavljen je u Hrvatskoj pa je tako vizualne efekte radio Tom Vujnović iz Zagreba, dok je Bojan Gagić bio kompozitor. Najteži dio dogovora o uključivanju hrvatskih elemenata u film bio je odabir glumca ili glumice. Mi smo dogovarali da čak tri hrvatska glumca dobiju uloge u “Sieranevadi”, ali kako se radi o filmu koji je sniman na rumunjskom jeziku i događa se u Bukureštu, dogovorili smo jednu glumicu. Odabir je na kraju pao na Petru Kurtelu.

NACIONAL: Je li točno da je Puiu odbio niz ponuđenih hrvatskih glumica prije nego što je odabrao Petru Kurtelu?

To je točno, odbio je dvadesetak hrvatskih glumica dok nije pronašao Petru Kurtelu. Ona je odabrana zbog neospornog glumačkog talenta, ali i zato što je Puiu tražio glumicu koja je tjelesno slična rumunjskoj glumici, a njih dvije u filmu glume prijateljice. S obzirom na to da je Petra Kurtela već glumila u rumunjskim filmovima, odabrao je nju.

NACIONAL: Poznato je da je Puiu osobenjak i, prema tome, težak za suradnju. Je li se to primijetilo na snimanju “Sieranevade”?

Kao producentica, ja to gledam s financijske strane. Petra Kurtela trebala je doći u Bukurešt na pet ili šest dana i snimiti svoj dio, pa smo mislili da će tako obaviti posao. Platili smo jednu avionsku kartu i šest dana smještaja. Ali kada je došla u Bukurešt, rečeno joj je da tih dana neće ništa snimati. Puiu jednostavno zna što hoće i kako to postići, ali to za producenta vrlo često zna biti nezgodno. Rad s njim znači povećanje predviđenog proračuna filma, promjene plana snimanja, promjene u postprodukciji, a sve se to događa u posljednji trenutak. Recimo, rasvjeta korištena na snimanju filma došla je iz Hrvatske, a kako to nije bilo odmah u planu, onda sam to uspjela organizirati dva dana prije početka snimanja. Pritom sam imala sreće jer je rasvjeta bila slobodna i svi su u Hrvatskoj brzo reagirali na moj zahtjev. U svakom slučaju, bilo je izazovno raditi s Puiujem.

• ‘VRLO JE TEŠKO PRODUCIRATI FILMOVE u Hrvatskoj, ali je takva situacija u cijeloj Europi. Osnovni problem u Hrvatskoj je taj što imamo samo jedan izvor financiranja, HAVC’

NACIONAL: Možete li usporediti rad na ovom filmu s radom na filmu “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića, kojem ste bili producentica?

Moja pozicija je bila različita. Kad si koproducent, onda tvoja nije zadnja. Kad si producent, onda si odgovoran za sve što se događa. Na filmu “Sieranevada” bilo je pet koproducenata. Što se tiče načina rada Jelčića i Puiua, postoje velike sličnosti. Puiu ima enormno mnogo proba, a i Jelčić insistira na njima. Trenutačno pripremamo Jelčićev novi film “Sam samcat” i već smo dogovorili da će imati jako puno proba s glumcima, koliko god će nam trebati. Na račun toga dobijemo nešto drugo. Primjerice, film “Obrana i zaštita” snimili smo u dva dana kraćem roku od predviđenog. I onda ljudi misle da Puiu improvizira. Nisu to improvizacije, nego je to nešto što je vrlo dobro pripremljeno.

NACIONAL: Jeste li, nakon što ste postali koproducentica Puiujeva filma, pomislili kako je to njegov rad koji će sigurno biti pozvan na neki veliki filmski festival, što će vam otvoriti nove mogućnosti poslovne suradnje?

Naravno da sam, kao odgovoran poslovni čovjek, razmišljala o tome. Ne radi se samo o tome da radiš nešto što voliš, nego razmišljaš i o tome kakve će to imati posljedice. Želiš imati uspješan film. To ne znači da sam kalkulantski ušla u projekt, nego zato što volim njegove filmove i bilo mi je čast sudjelovati u nastanku jednog tako velikog djela.

NACIONAL: Svaki europski autor sanja o tome da mu je film kandidat u Cannesu za Zlatnu palmu i da prošeta crvenim tepihom, što se vama i dogodilo.

Ulazak u konkurenciju za Zlatnu palmu je vrhunac za svakog europskog autora. Prekrasan je to osjećaj jer tako dobivaš potvrdu za ono što radiš, znači da si odabrao dobar projekt i da si na dobrom putu. Nisam se u Cannesu družila s poznatim facama. Nekoliko dana prije dolaska na festival dobili smo protokol na nekoliko stranica o događajima koji nas čekaju u Cannesu, ali on se prvenstveno odnosi na redatelja i glavnog producenta, a to je Puiujeva supruga. Gdje bismo stigli kad bismo sve koproducente zvali na sve događaje?

NACIONAL: Jeste li imali tremu pri ulasku u glavnu cannesku dvoranu i čekajući reakcije gledatelja na kraju filma?

Naravno da svatko strepi čekajući reakciju publike jer svaka je umjetnost subjektivna. Svi smo imali tremu, i koproducenti i glumci. Ulazak u dvoranu je veliko uzbuđenje. Kada film započne, emocije se slegnu. Film “Sieranevada” traje dva sata i 50 minuta, radi se o životnoj priči koja izgleda kao dokumentarni film. On gledatelja uvuče u priču i meni je to genijalno, uopće nisam primijetila da traje gotovo tri sata. Na canneskoj premijeri normalno je da osluškuješ reakcije publike, pratiš tko se smije nekim scenama, tko reagira na neke scene drugačije od tebe, ali najvažnije je to da publika korespondira s filmom. Primjerice, kada je film “Obrana i zaštita” imao premijeru na festivalu u Berlinu, gledala sam koliko je ljudi izašlo iz kina. U slučaju “Sieranevade” primijetila sam da su izašla samo tri čovjeka. To mi je bio vrlo dobar znak. A kada su se na kraju projekcije upalila svjetla, kada se cijela dvorana digla na noge i pljeskom pozdravila film i Puiua, svima nam je to bio uzvišeni trenutak. Tada zaboraviš na sve teške trenutke tijekom stvaranja filma, to više ne postoji.

NACIONAL: Nakon toga slijedi iščekivanje kritike filma u trima najvažnijim svjetskim magazinima, a to su Screen, Hollywood Reporter i Variety. Dobra kritika omogućuje da se film proda za prikazivanje diljem svijeta. Imate li podatke o toj prodaji?

Francuski distributer filma je kompanija Wild Bunch, a svjetsku prodaju vodi kompanija Elle Driver. Ja sam kao koproducentica iz Hrvatske zadržala prava na distribuciju filma u svojoj zemlji. Film se, koliko znam, uspješno prodaje diljem svijeta.

NACIONAL: Koliku će težinu u vašoj poslovnoj biografiji donijeti to što je, producentski gledano, vaš film “Obrana i zaštita” prikazan na festivalu u Berlinu, kratki film “Belladonna” osvojio je nagradu na festivalu u Veneciji, a “Sieranevada” je prikazan u Cannesu? Koliko će vam se time otvoriti novih koproducentskih prilika diljem Europe?

Cijela Europa funkcionira na temelju koprodukcija, a meni će to otvoriti jako puno vrata. Već sam dobila neke nove ponude, ne samo nakon premijere “Sieranevade”, nego i prije nje. Reći ću vam jedan primjer. Svaki producent nastoji doći do što boljeg svjetskog distributera filmova. Meni je prije festivala u Cannesu pisala nekolicina svjetskih distributera s kojima doista želim raditi i svi su se interesirali za moj novi film koji režira Jelčić. U situaciji sam za koju nisam vjerovala da mogu doći. I taj će film biti koprodukcija, u ovom trenutku to je sigurno koprodukcija s Bosnom i Hercegovinom, nadamo se još jednoj zemlji iz regije i Nizozemskoj kao partneru. Ali to će većinski biti hrvatski film.

NACIONAL: Koliki je to napredak u odnosu na vaš prvi film “Obrana i zaštita” koji je bio prikazan u Berlinu?

Napredak je velik zato što je taj film bio prikazan u Berlinu, u selekciji Forum, što nije selekcija u kojoj se filmovi bore za Zlatnog medvjeda. S obzirom na to da je to bio moj prvi film i Jelčićev prvi samostalni film, bilo nam je važno da je uvršten na jedan od tzv. A festivala. To je bila odskočna daska, stavili smo se na mapu. Cannes je nešto drugo.

• ‘ULAZAK U KONKURENCIJU ZA Zlatnu palmu vrhunac je za svakog europskog autora. Tako dobivaš potvrdu za ono što radiš, da si odabrao dobar projekt i da si na dobrom putu’

NACIONAL. Već nekoliko godina spominje se kako u Hrvatskoj nema novih producenata, pa čak ni interesa za produkciju. Međutim, vi ste tu iznimka. Koliko je teško baviti se filmskom produkcijom u Hrvatskoj?

Vrlo je teško producirati filmove u Hrvatskoj, iako mislim da je takva situacija u cijeloj Europi. Sve je teže i teže financirati filmove, a tu kreću glavni problemi. Imate genijalni scenarij koji zahtijeva dva milijuna eura, a vi možete naći milijun i pol, što znači da ćete morati ići na određene kompromise, nešto ćete morati rezati, što u startu znači da film neće iskazati puni potencijal. Osnovni problem u Hrvatskoj je taj što imamo samo jedan izvor financiranja, a to je HAVC. Ne postoje regionalni fondovi, onaj u Zagrebu služi samo za financiranje kratkih filmova, dok onaj u Rijeci daje jako male iznose. Tu je još novac iz europskog fonda Eurimages za koji je jako teško napraviti aplikaciju i moraš poštovati hrpu pravila.

NACIONAL: Bez obzira na sve, niste odustali i niste se predali.

Nisam ni daleko od toga.

NACIONAL: Zašto?

Navest ću vam svoj primjer. Ja sam, otkad HAVC postoji, dobila financijsku potporu za dva dugometražna igrana filma, za “Obranu i zaštitu” i za novi Jelčićev film “Sam samcat”. Smatram da je tako nemoguće preživjeti. Za prvi film dobili smo novac 2009., za drugi 2015., a tako se ne možeš profesionalno baviti tim poslom. Doslovce nemaš od čega živjeti.

NACIONAL: Znači li to da vas je HAVC odbijao na ostalim projektima?

HAVC me je odbijao na svim ostalim projektima, a riječ je o proizvodnji domaćeg dugometražnog filma. Od HAVC-a sam dobila potporu za dvije koprodukcije, jedna je za “Sieranevadu”, a druga za film “Naša svakodnevna priča” Ines Tanović. Iako su moji filmovi međunarodno priznati, i tu me HAVC slabo prati. Dobila sam novac za kratki film Dubravke Turić “Belladonna”. Da je HAVC prepoznao kvalitetu scenarija i produkcijskih planova koje sam predavala na natječaje, onda bi uspjeha bilo više.

NACIONAL: Često se čini da nagrade na festivalima HAVC-u nisu referenca za dobivanje novca za nove filmove nagrađivanih autora.

Moram priznati da je Dubravka Turić dobila novac na posljednjem natječaju, pa se možda može reći da se HAVC brine o nekim redateljima. U mom slučaju je situacija takva kakva je, a to je da projekti koje predlažem ne prolaze na natječajima. Zašto je to tako? To se i ja pitam. Voljela bih čuti neki dobar odgovor na to pitanje. Tog odgovora nema.

NACIONAL: Bez obzira na to, čini se da Jelčić ima povjerenja u vas i želi i dalje raditi s vama. Riskira li zbog toga on ili neki drugi redatelj da neće uspjeti snimiti film?

Sigurno je da riskira. Jelčić i ja imamo poseban odnos, jako puno smo naučili radeći zajedno. Dogovorili smo se da ćemo i dalje surađivati, iako je on svjestan rizika te suradnje i da možda neće dobiti novac od HAVC-a. Svim redateljima čije sam projekte prijavljivala na natječaje HAVC-a rekla sam da razmisle o tome da se prijave s nekim drugim producentom jer je mala šansa da će sa mnom proći. Oni su ostajali uz mene jer su prepoznali ono što sam postigla za hrvatski film i hrvatsku kinematografiju.