Iako je autor nekoliko zbirki viceva, Vojo Šiljak nije netko tko sipa šale iz rukava ili forsira humor. Humor kod njega dolazi spontano. Tako su mu, dok smo s njim šetali od Gradske kavane na Jelačić-placu do Milčecove kavane u Jurišićevoj, prišle dvije gospođe i pitale zna li gdje je tu mjenjačnica. Napola u šali, napola ozbiljno rekao im je: “Ne znam, ja nemam više kaj mijenjati.” Kad im je ipak otkrio da je mjenjačnica točno ispred njih, gospođe su mu se požalile: “Mi se plačemo za vama, zakaj vas više nema na televiziji”, na što je on, onako više za sebe, promrmljao: “A zašto niste plakale kad ste bile mlade?” A otkako mu je ukinuta emisija “Ulicama lutam ne bih li se sreo”, za Vojom Šiljkom plaču i njegovi vjerni slušatelji Radio Sljemena. Iako je u mirovini, tu je emisiju vodio posljednje dvije godine, sve do naglog otkaza suradnje. Evo što mu je, između mnogih poruka, pisama i mailova, jedan od slušatelja ironično napisao: “Mislim da ste pomalo i sami krivi za ukidanje emisije. Jer vi ste u najavi svake emisije spomenuli:

‘Ne bih li se sreo.’ A jeste li se sreli? Niste! Jeste li bili makar blizu?”
Prije 40 godina Vojo Šiljak, koji će sljedećeg tjedna proslaviti 68. rođendan, donosio je budućnost ne samo na radio nego i na televiziju. S kolegama Zvonkom Zmazekom i Dobroslavom Silobrčićem bio je začetnik modernog talk-showa na ovim prostorima. Karijeru i započeo na televiziji 1965., ali njegova najveća ljubav ostao mu je radio. “Taksi za Babilon” i “Zeleni megaherc” emisije su koje se i danas pamte, a mlađe generacije o njima slušaju od svojih roditelja ili baka i djedova. Voju Šiljka smatraju jednim od začetnika suvremene hrvatske radiofonije, pa iako njegovi bivši urednici na Radio Sljemenu misle da je njegovo vrijeme prošlo, svojim znanjem i energijom za mnoge on je još uvijek autoritet od kojeg se još mnogo toga može i treba naučiti.

NACIONAL: Kako se osjećate zbog ukidanja emisije “Ulicama lutam ne bih li se sreo” na Radio Sljemenu i jeste li zadovoljni što će država barem zahvaljujući vama uštedjeti?

– Nisam se nadao da ću postati slučaj u godinama, za koje kaže Arsen Dedić, kada već pomalo kreće odjavna špica. Mike Bongiorno, koji je nedavno umro u 85. godini, dva mjeseca prije smrti potpisao je ugovor o vođenju jedne emisije. Talijanskoj televiziji nije smetalo što je bio penzioner. I sigurno se radi o honoraru o kojemu ja mogu samo sanjati. Izjavio sam, dakako ironično, da mi je drago što mogu pomoći financijskoj stabilizaciji HRT-a. Dokle smo stigli, kada umirovljenici spašavaju zemlju? Radio je na meni mogao zaraditi, samo da su nekomu ponudili sponzorstvo emisije. No neću opanjkavati kuću u kojoj sam proveo 40 godina. Prije 25 godina bio sam vanjski suradnik radija, a neki moji kolege, vanjski suradnici, tužili su tadašnji Radio Zagreb i dobili su spor. Nekolicina, a među njima sam bio i ja, nismo htjeli tužiti kuću u kojoj radimo. Sada kada smo išli u mirovinu poštenje nam se baš nije isplatilo jer smo imali pet, šest godina manje staža od kolega koji su dobili spor.

NACIONAL: Tko je odlučio da ne radite više tu emisiju?

– E, to se ne zna. Priopćio mi je to glavni urednik Sljemena, ali to nije njegova odluka. Vjerojatno netko iznad njega. Nije toliko bitna ta emisija. Mene žalosti što je tako u gotovo svim segmentima našeg društva. Ne zna se tko donosi odluke i nitko nije odgovoran. Nama ne trebaju Hašek, Cervantes, Iljf i Petrov… Dovoljno je da čovjek zna pisati. I neka samo zapisuje što pročita, vidi, čuje u životu, na radiju, novinama. To će biti svjetski humoristički hit, ali će to biti i tužna knjiga.

NACIONAL: Jeste li u međuvremenu dobili ponudu od nekog privatnog radija ili imate u planu sami ponuditi emisiju nekome?

-Svojedobno sam imao ponuda, ali ostajao sam vjeran Hrvatskomu radiju. Možda ću neku emisiju ponuditi nekom radiju, poput Stojedinice, ali ova ukinuta emisija je rađena upravo za slušatelje Radio Sljemena. Iako sam tu emisiju radio relativno kratko, oko dvije godine, nikad nisam dobio više mailova i pisama podrške te protesta zbog toga što je emisija ukinuta.

NACIONAL: Planirate li što novo za televiziju?

– Ništa. Sad su u modi neke druge emisije koje ja ne znam raditi. Kad je proslavio 50. godišnjicu pjevanja na koncertu u “Lisinskom”, Zvonko Špišić je rekao da više neće nastupati na pozornici, jer “da si više nije feš”. I nije više nastupio. Treba na vrijeme prestati. Najgori su starci koji su marljivi, ambiciozni i imaju ideja. Ipak, možda napravim još poneki dokumentarac.

NACIONAL: Većina ljudi, iako ste rođeni u Bjelovaru, doživljava vas kao predstavnika onog starog, danas izgubljenog Zagreba i kulture. Je li to stvar odgoja ili se čovjek s tim rađa?

– Znate, jedan je dječak na televiziji rekao da je vidio kravu uživo. Ja mogu reći da sam vidio purgera uživo. Nekad sam imao priliku biti u društvu pravih purgera. Međutim, samouk sam u svemu: sam sam naučio biti voditelj, voziti bicikl, plivati, ljubiti… Mi nismo imali uzore koje smo mogli kopirati. Ako sam gospodin kao što kažete, to sam naučio od prave gospode, kojih je nekada bilo, a imao sam sreću biti im u blizini.

NACIONAL: Jedan ste od rijetkih novinara koji je s televizije prešao na radio. Kako je započela vaša televizijska karijera?

Kao student komparativne umjetnosti i povijesti književnosti, bio sam član Studentskog društva Ivan Goran Kovačić i jedan od pokretača Goranovog proljeća. Tada već završeni glumci Sven Lasta i Fabijan Šovagović preporučili su me za audiciju na tv emisiju “Nedjeljom u 7” koju je režirala Višnja Lasta, a uređivao Nikola Vončina, dok je glazbeni suradnik bio Krešimir Oblak. Prošao sam audiciju i 1965. uz Željku Fattorini, tada Marković, i Ratka Buljana počeo voditi emisiju.

NACIONAL: Upravo ste vi 1970. s Dobroslavom Silobrčićem i Zvonkom Zmazekom, svojom emisijom “Mali noćni razgovori” bili začetnici talk-showa u Jugoslaviji.

– Sredinom 60-ih emitirala se emisija Angela Miladinova “Četvrtkom otvoreno” koju je vodila njegova supruga Sanda Langerholz i Ivan Hetrich. Ali prvim pravim talk-showom smatraju se ipak “Mali noćni razgovori”. Sami smo zvali goste i sastavljali pitanja, bila je to u potpunosti autorska emisija. I danas se zalažem da voditelji budu prvenstveno novinari i autori, ne samo vješalice za tuđe misli. Emisija je emitirana jednom mjesečno u cijeloj Jugoslaviji osim, zbog jezika, u Sloveniji i Makedoniji. No, to nam je bio usputni posao uz naše radijske emisije.

NACIONAL: Jedna od najpopularnijih bila je “Taksi za Babilon”, kontakt-emisija u kojoj su prvi put direktno u eter emitirani telefonski pozivi slušatelja. Tko je osmislio naziv emisije?

– Zmazek i ja, kad smo taksijem iz Praške išli u Šubićevu na snimanje prve emisije. Ja sam inventivno rekao da bi se emisija mogla zvati “Taksi”, a Zmazek je opalio “za Babilon”. U emisiji je, naime bilo i putopisnih elemenata, priča o raznim kulturama i svjetskim jezicima, a i emitirali smo emisiju nekoliko puta iz Radio Pariza, Barcelone, Monte Carla, Cannesa itd.

DJETINJSTVO BEZ TELEVIZIJE

NACIONAL: Koliko su te emisije bile značajne i što je u to doba uopće značio radio?

– Kada sam bio mali, nije bilo televizije, a i kinodvorana je bilo vrlo malo, ljudi su se doslovno okupljali oko radio prijemnika jer nisu svi ni imali radio. To su bili radio aparati s magičnim okom koji su se zvali Kosmaj, Sava, Triglav. Naročito su se okupljali slušajući “Veselo veče”, a sjećam se da su moj djed i tata potajno slušali “Glas Amerike” i političke vijesti tada čuvenog reportera Grge Zlatopera. Sedamdesetih godina, kada ja počinjem raditi na radiju, radio je još uvijek imao funkciju najbržeg medija. Značajniji novinari radija u to vrijeme, a među njih su ubrajali i nas, bili su po popularnosti ravni televizijskim i filmskim zvijezdama. Na primjer, 1972. godine bio sam na petom mjestu popularnosti u nekadašnjem listu Studio, a prije mene su bili samo televizijski voditelji Oliver Mlakar, Mića Orlović, Ljubo Jelčić i Vladimir Levak.

NACIONAL: Kad ste prije nekoliko godina primali nagradu HND-a Otokar Keršovani za životno djelo, osvrnuli ste se i na pitanje slobode medija i cenzure. Na koji ste način u onom sistemu bili cenzurirani?

Nama je bilo zabranjeno puštati neke pjesme, iako to nije bilo službeno rečeno, niti napisano. Tako, recimo, poslije 1971. nije bilo poželjno puštati Vicu Vukova. Pjesma “Trla baba lan” Korni grupe nije se smjela svirati nigdje, naročito ne nakon vijesti, i to otkad je Milovan Ilić Minimax u Beogradu tu pjesmu pustio nakon Titova govora. Prešutno se nije smjela svirati ni “Lili Marleen”, ni “Morgen” Ive Robića, a na pločama i vrpcama Edith Piaf netko je rukom, možda čak iz vica, napisao: “Nije uputno izvoditi zbog kurvanjskog glasa pjevačice koji izaziva pohotu.” Naravno, izbjegavali smo to, nismo se htjeli dovesti u glupu situaciju, jer smo načinom stvaranja emisije pomalo demokratizirali i medij i sudjelovali u demokratizaciji društva. Bili smo stvarno popularni jer smo donosili nešto novo. Prvi smo prekidali glazbu govorom, nismo čekali fade out, puštali smo modernu glazbu, čekali bismo prije emisije na aerodromu da nam stigne neka ploča izvana. Uvodili smo razne efekte, koje smo sami snimali, od laveža pasa i mijaukanja mačaka, pa do šuškanja sa staniolom, puštanja vode u kadu itd.

NACIONAL: Je li Radio 101 vaš nasljednik?

– Pa ne znam bili se to tako moglo reći. Stojedinica je naš najbolji radio. No oni su krenuli desetak godina poslije nas. Prvi direktor Stojedinice Veljko Jančić angažirao me da držim predavanja novinarima Omladinskog radija.

NACIONAL: Jeste li bili ikad pozivani na obavijesne razgovore?

– Ne, ali znam da je i toga bilo. Međutim, kad su 1990. i 1991. otvarani dosjei raznih ljudi, zamolio sam jednu prijateljicu koja je tome imala pristup da mi pročita što piše u mom dosjeu. Rekla mi je da je pisalo: “Na njega ne možeš računati, on je običan jebivjetar.” Ako je to stvarno tako, to je za mene fantastična policijska karakteristika.

VICEVI S TITOM I TUĐMANOM

NACIONAL: Kako to da ste s pisanja pjesama prešli na pisanje viceva?

– Pjesme sam pisao u mladim danima. Sada još ponekad napišem neki tekstić za uglazbljivanje. A viceve sam počeo prikupljati, jer se nitko sustavno time ne bavi: ni skupljanjem viceva ni pisanjem o njima, a ja tvrdim, da su dobri vicevi, šale, duhovite pjesme, pričice dio narodne baštine. Profesor doktor Milivoj Solar kaže da su to male književne forme. Napisani i izgovoreni vic se razlikuju. Vic treba znati napisati, važan je poredak riječi, interpunkcije, u nekoliko rečenica napraviti karakter i opisati situaciju.

NACIONAL: Jeste li u komunizmu imali problema zbog pričanja političkih viceva?

io sam toliko istreniran i imao takvu autocenzuru, pa se nikada nisam doveo u takvu situaciju. Međutim bio je velik broj viceva o nekadašnjem visokom političaru Miki Špiljku, ne Šiljku. Ti su se vicevi mogli pričati u društvima. Javno ne. Kao ilustraciju ću vam ispričati ovu anegdotu: Jednoga dana Vikija Glovackog nazvala je Nela Eržišnik i pita ga bi li htio zabavljati Tita, koji je taj dan bio u Zagrebu, jer ona ne može budući da je prehlađena, bolesna. Viki pristaje, ali sumnja da je to moguće, s obzirom da baš nije u milosti vlasti. Nazvali su ga iz Titova protokola i Viki je u “Okrugljaku” zabavljao druga Tita. Nakon što se Tito bio smijao Vikijevim šalama, rekao je: “Viki, sad ću ja tebi ispričati jedan vic!” A veli on: “Slobodno, druže predsjedniče, samo, prosim vas, nemojte niš politički. Oko vas ima tolko udbaša da se bojim da vam se nekaj ne dogodi!” Drugovi su se mrštili, ali Tito je bio dobre volje, smijao se, bio je jako zadovoljan.
Od tada su Vikiju bila otvorena vrata, ali nažalost otvorila su mu se nedugo nakon toga i vrata raja. Ja osobno nisam upoznao Tita, što mi je žao. Jedanput sam samo na radiju komentirao njegov dolazak na radne akcije u Zagreb, bio sam u njegovoj blizini, ali se nisam rukovao s njim.

NACIONAL: A jeste li se kad sreli s predsjednikom Tuđmanom?

– Sredinom 90-ih vodio sam jednu Novu godinu u tadašnjem hotelu Intercontinental. Ugovor sam potpisao još u svibnju, a onda sam 10 dana prije proslave saznao da će doći i predsjednik. I došao je s kompletnom pratnjom. Bili su u dvorani “Opera” Suad Rizvanbegović, Gojko Šušak, Ćiro Blažević, gotovo svi važni članovi HDZ-a. Našao sam se u nezgodnoj situaciji znajući po pričama da Tuđman nije imao smisla za šalu. Pričao sam neke viceve misleći – ako prođe, prođe. Ispalo je da se to Tuđmanu jako svidjelo. Počeo se čak dobacivati sa mnom, pripetavati. Kad sam ja rekao Zagorac, on je dobacio Zagorec. U ponoć su mu svi čestitali, a među zadnjima smo bili tadašnji direktor hotela Zlatko Novak i ja. Kad sam mu prišao, rekao mi je da ispričam viceve o njemu. Rekao sam: “Predsjedniče, ali ja ne znam ni jedan vic o vama.” Naime, sve koje sam znao bili su vrlo negativni. Onda sam pitao šefa osiguranja Matu Laušića da mi on ispriča neki vic o Tuđmanu, a Mate veli: “Jesi li ti zdrav i normalan?” Ipak sam se sjetio jednog vica, kad Hercegovac uhvati zlatnu ribicu. Veli ribica: “Pusti me, pusti, ispunit ću ti tri želje”. Hercegovac baci ribu na gradele i kaže joj: “Ribice, ideš ti meni na gradele, a sve naše želje ispunit će meni moj Frane.” Na to je tadašnji čuvar pečata Ivan Milas počeo pljeskati: “Dobro si ovo reka, sve će nam ispunit želje naš Frane.”

NACIONAL: Premijerka Jadranka Kosor bila vam je kolegica dok je radila na radiju. Jeste li direktno surađivali?

– Ne, ona je bila u obrazovnom i dječjem programu, ali smo se družili na radiju, a nekad i na kavi.

NACIONAL: Što mislite, smeta li muškarcima što je na čelu države jedna žena?

– Meni ne smeta. Ljepše mi je gledati Jadranku nego nekog debelog ćelavca. Osim toga, drago mi je što je predsjednica vlade iz ove naše novinarske struke, premda bi mi bilo draže da je ostala dobra novinarka. Ja sam 8. lipnja 1971. dobio zbirku pjesama “Koraci” s vrlo zanimljivom posvetom i potpisom autorice, tada učenice 3. razreda gimnazije u Pakracu, Jadranke Kosor. Potpis joj je ostao isti. Tada je već dobila nagradu na natječaju “Desankino proleće”. Zanimljiva je zadnja rečenica iz bilješke o piscu : “Vrijeme će reći svoje.” I govori, bogme! Zanimljivi su stihovi. Proročanski su na primjer ovi: “Rastrgane su sve moje Evrope, Evropa je san moje majke.”

NACIONAL: Znate li neki vic o premijerki?

– Prometni policajac zaustavi Jadranku Kosor i traži od nje prometnu, a ona nema. Pita on kako nema, a ona će na to: “A znate li vi tko sam ja? Ja sam najpoznatija i najpopularnija Hrvatica.” Na to policajac nazove svog šefa: “Šefe, što da radim, zaustavio sam Severinu Vučković, a nema dozvolu?”

NACIONAL: Poznato je da predsjednik Stjepan Mesić voli pričati viceve. Jeste li i njemu ispričali koji vic na njegov račun i što mislite o njegovoj duhovitosti?

Predsjednik Mesić ima sve moje knjige. Znamo se, uostalom, preko 30 godina, jer smo susjedi. On u Ilici, a ja u Kačićevoj. Kad su mu svojedobno zamjerali što priča viceve, napisao sam da je smijeh svojstven samo ljudima, da se životinje ne smiju. Samo inteligentni ljudi razumiju i vole humor. Predsjednik Mesić je iznimno inteligentna osoba, rekao bih da ima političku inteligenciju, kako bi to Dalmatinci rekli, ima mot za politiku. Ne priča on te viceve bez veze.Točno zna u kojemu trenutku i gdje ih treba reći.

NACIONAL: Aktivno se služite modernim tehnologijama poput interneta – jeste li u tome iznimka kad je vaša generacija u pitanju?

– U prvi razred pučke škole išao sam s pločicom, pisaljkom i spužvicom. Zadaće sam pisao uz svjetlo petrolejke. Nije to bilo zbog romantike, već nije bilo struje. Elektrifikacija sela stigla je koju godinu poslije. A sada na stolu imam računalo i laptop i odakle mi pravo, da se žalim kako su mi ti kompjutori spori, i jedan i drugi. Ej, što ti je čovjek! Ali sada bez tih aparata ne bih mogao.

ČEKAJUĆI PETRA

NACIONAL: Jeste li bili fakin ili mamin sin?

– S jedanaest godina sam otišao od roditelja, pa nisam mogao biti mamin sin, premda sam ih volio i poštivao. Nisam bio ni fakin, ali sam bio, recimo, nestašan. Plesnjaci u Zagrebu u Fijakeru, Brešću, Tucmanu, Studentskom centru, kod Slovenaca, prvi disko klubovi No 1 u Zelenom valu, Saloon, pa onda Klub književnika, Gradski podrum, Medulić. Pa vođenje modnih revija, prijatelji i prijateljice iz kazališta, filma, estrade… Bilo nam je lijepo! Možda sam koji put zbog šanka, odnosno društva zanemario neke djevojčice. To bih jedino ispravio, kad bih mogao.

NACIONAL: Kako danas živite?

– Kao i ostali. Stalno nešto čekamo. Čekali smo kad ćemo završiti školu, odguliti vojsku, zaposliti se, dobiti dijete, pa sam čekao kad će ona poći u školu, završiti studij, zaposliti se, sad čekam kad će se udati, kad ću dobiti unuke, pa čekam kad će mi stići lova u banku, hoće li dionice porasti, čekam u redu, čekam tramvaj, čekam Božić… Stalno nešto čekam. I tako će mi u čekanju proći život. Kad me upita Sveti Petar: “Što si radio?”, odgovorit ću: “Čekao sam tvoj poziv!”