Objavljeno u Nacionalu br. 761, 2010-06-15

Zagrebački psihijatar Veljko Đorđević nedavno je vodio 600. televizijsku emisiju o zdravlju ‘Ekspertiza’, a za Nacional govori o tome kako treba skinuti stigmu s duševnih bolesti te na koji način i kome sve mogu psihijatri pomoći

“Psihijatrijom se bavim 35 godina, i nikada u životu nisam govorio o svojim pacijentima. Među mojim pacijentima bilo je i mnogo liječnika kao i umjetnika, radnika, poljoprivrednika, ali i političara. Moja su im vrata uvijek bila otvorena, a oni mogu sami rećijesam li im uspio pomoći. Najvažnije je da volim svoj posao, a lijep je osjećajkada na televiziji, u sportu ili političkom životu vidim osobe kojima sam bio terapeut i koje su danas dobro”, opisuje svoj posao Veljko Đorđević, barem kada je riječ o medijima, najpoznatiji hrvatski psihijatar.

Već 17 godina Đorđević predstavlja spoj terapeuta i poznatog televizijskog voditelja. Godine 1993. na OTV-u je pokrenuo emisiju “Ekspertiza” u kojoj obrađuje medicinske teme, a gosti su vodeći liječnici. Koncept je jednostavan i gotovo da se nije promijenio od samog početka: u skromno uređenom studiju sjede Veljko Đorđević i gosti i razgovaraju o transplantacijama, novom lijeku protiv raka gušterače ili umjetnoj oplodnji. Do sada je u “Ekspertizi” gostovalo više od 700 liječnika, i svi ministri zdravstva, osim ovog recentnog Darka Milinovića. Veljko Đorđević se rodio u Zagrebu, a djetinjstvo je proveo u Osijeku. Nakon diplome na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, specijalizirao je psihijatriju u Vinogradskoj bolnici kod Vladimira Hudolina, poznatog protivnika pušenja, alkoholizma i svih vrsta ovisnosti. Sličan put slijedi i Đorđević, koji jednim od svojih glavnih profesionalnih zadataka smatra educiranje nacije kako treba zdravo živjeti, a ne gutati tablete i ići liječnicima. Kao vlastiti doprinos ovom stavu u neformalnom razgovoru ističe kako kad je bolestan pokušava ne uzimati lijekove.

NACIONAL: Pate li i psihijatri od psihičkih problema?

– Naravno da pate. I psihijatri su ljudi. Posao koji obavljaju je izrazito stresan, jer rade s ljudima koji imaju psihološke, tjelesne, a u posljednje vrijeme, sve češće i socijalne probleme. U dobrom terapijskom odnosu i komunikaciji s pacijentima neminovno „preuzimate“ dio njihovih problema. Poznato je da su i psihijatri pod rizikom razvoja sindroma sagorijevanja i sekundarne traumatizacije u radu s traumatiziranim osobama, a uz to se moraju kao i svi ostali ljudi nositi s brojnim drugim životnim stresorima. Neka europska istraživanja su pokazala da velik broj mladih psihijatara koji su na početku profesionalne karijerepati od depresije, anksioznosti, poremećaja prilagodbe, a ponekad se javljaju i suicidalne ideje. Upravo zbog toga značajan dio profesionalnog rasta i razvoja psihijatara mora biti rad na sebi i suočavanju s vlastitim emocijama.

NACIONAL: Nedavno ste imali 600. emisiju “Ekspertize”.

– Ovo je za mene u svakom pogledu jubilarna godina, jer obilježavam 40 godina kako sam maturirao, 35 godina kako sam diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, 30 godina od specijalizacije psihijatrije, a tu je i 600.emisija „Ekspertize“, koju sam počeo uređivati i voditi još 1993. godine. Nakon dugogodišnjeg rada u KB Sestre milosrdnice, 1992. godineotvorio sam privatnu psihijatrijsku ordinaciju, ali kako sam cjelokupnu karijeru proveo radeći na klinici, želio sam zadržati kontakte s kliničkom medicinom i pokrenuo sam “Ekspertizu”. Nakon 17 godina kliničke prakse bio sam svjestan koliko javnosti nedostaje zdravstvene prosvjećenosti, koliko je medicina i njen jezik udaljen od običnog čovjeka, često puta nerazumljiv i skriven u latinske izraze. Svi govore o prevenciji, zdravom stilu življenja, pozitivnom mišljenju, a činilo se da se sami liječnici sve više udaljavaju međusobno zbog subspecijalizacija, ali i od ljudi. Od početka nisam želio da to bude emisija posvećena isključivo psihijatriji, nego sam se orijentirao na cjelokupnu medicinu, i trudio da mi u emisiji gostuju ugledni liječnici i profesori s najnovijim otkrićima ali i bogatim kliničkim iskustvom. Tako sam tijekom vođenja “Ekspertize” održao jako dobar kontakt sa svim strukama u medicini, pa mi kolege nerijetko kažu “Veljac, ako netko sustavno prati medicinu, onda si to ti, jer ju pratiš kao da si diplomirao prije godinu dana.” Moj princip vođenja emisije je vrlo jednostavan. Uvijek pokušavam pojednostaviti liječnički jezik tako da bude razumljiv svakom gledatelju. Neki misle da tako banaliziram medicinske termine i zamjeraju mi laički pristup, ali ja sam svjestan da kao liječnik, psihijatar, kliničar ne moram pokazivati svoju stručnost i znanje velikom auditoriju, ali se moram približiti čovjeku, koji u svakom trenutku treba razumjeti o čemu govorimo. Vjerojatno je i ovo razlog, gotovo punoljetnosti emisije.

NACIONAL: Bez uvrede, ali u produkcijskom smislu “Ekspertiza” ne djeluje kao emisija u koju se ulažu velika sredstva?

– Nerijetko se znalo dogoditi da na brzinu, zbog aktualnosti teme, organiziramo emisiju, a kada bismo stigli u studio, vidjeli bismo kako scena nije ni postavljena. Onda bi moji gosti na brzinu donijeli stolce i odmah bi započelo emitiranje. Na jednoj od proslava obljetnica “Ekspertize”, jedan od uglednih profesora govorio je da je morao postavljati scenu i stolce, a prof. dr. Andrija Hebrang je rekao da to nije ništa, jer je iz njegova stolca virio čavao, a znalo se dogoditi da tijekom emisije eksplodira rasvjeta u studiju pa smo emisiju radili u polumraku ili se od šoka bacili na pod. Jednom nije bilo kamermana, pa je kamera koja se pomaknula snimala strop dok smo jedan ugledni neurokirug i ja objašnjavali na slikama što se radi pri operaciji kralježnice. Tek nakon nekoliko minuta shvatili smo da govorimo u prazno. A bilo je još puno sličnih situacija, od vođenja emisije u zimskim kaputima u hladnom studiju pa do pregrijavanja na +40.

NACIONAL: Što mislite o medijskoj popularizaciji psihijatrije, poput dr. Phila u Americi?

– To je jedan od modela približavanja psiholoških problema najširoj javnosti. Čovjek se mora suočiti sa svojim emocijama i psihološkim problemima da bi ih osvijestio i počeo rješavati. Kod čovjeka se tjelesno, psihološko, socijalno i duhovno snažno isprepleću, pa je nemoguće liječiti bilo koju bolest bez uvida u psihološko. Danas znamo da je oko 80% bolesti u medicini povezano sa stresom. Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek postoji neugoda, strah i sram od odlaska psihijatru, iako se u posljednjih 20 godina oni smanjuju. Za skidanje stigme s psihijatrijskih bolesti važno je uključiti javne osobe. Postoji primjer norveškog premijera Kjella Bondevika koji je 1998. na nacionalnoj televiziji priznao da pati od depresije, i privremeno se povukao s funkcije. Kada je Bondevik poslije nekoliko mjeseci ozdravio, opet se pojavio na televiziji i objavio kako se vraća na posao. Nakon nekoliko mjesecipobijedio je na izborima, zadržao premijerski položaj, a birači su očito cijenili njegovu iskrenost i depresija im nije bila smetnja za davanje povjerenja.

NACIONAL: Postoji li psihijatrijsko objašnjenje na pitanje zašto su Hrvati nezadovoljna nacija?

– Ne treba generalizirati ljude i nacije, jer ne postoje dva ista čovjeka i dvije identične psihološke reakcije. Kada čujemo da su Hrvati depresivni ili najnesretniji narod u Europi, to su zapravo često pojednostavljena gledišta, iako ih treba čuti. Međutim, sigurno je da poraće, tranzicija, recesija i socijalni problemi utječu na raspoloženje pojedinca i zajednice. Loša ekonomska situacija, nezaposlenost i strah od otkaza sasvim sigurno kod mnogih izazivaju tjeskobu, depresiju, bespomoćnost i poremećaje prilagodbe, pa i psihosomatske reakcije. Moramo se pitati i kakav nam je sustav vrijednosti i zašto je često kod nas važnije imati nego biti. Mi smo mala zemlja, dobro se poznajemo i često znamo što i kako tko radi.Često se iscrpljujemo u jalovom politikanstvu, jadikovkama, a od svih emocija jal je najprisutniji, i tu fazu u našem razvoju treba prekinuti. Vrlo brzo ćemo iz nezadovoljstva preći u zadovoljstvo i optimizam te se osloboditi faze straha ukoliko se počnemo rješavati negativnih emocija, počnemo uživati u tuđem uspjehu i pokušamo u njemu prepoznati i vlastiti udio.

NACIONAL: Imate li uzore u psihijatriji?

– Najveći trag na moju karijeru psihijatra ostavio je prof. dr. Vladimir Hudolin, a kasnije Graham Barnes i u novije vrijeme Norman Sartorius. Hudolin je promovirao socijalnu psihijatriju, prvi otvorio vrata psihijatrijskih odjela, a još neposredno nakon Drugog svjetskog rata proveo koncept ukidanja hijerarhije na psihijatrijskim odjelima. Bio sam njegov najmlađi specijalizant i pamtim svoj prvi radni dan na klinici. Obukao sam bijeli mantil, bijele hlače i u džep stavio slušalice, a Hudolin me pogledao i rekao da obučem nešto normalno, jer će me se u ovako službenoj uniformi pacijenti preplašiti: “Vi niste kirurg, nego psihijatar koji će sjediti s alkoholičarima, ovisnicima ili duševnim bolesnicima.” Hudolin je držao nekoliko svjetskih kongresa socijalne psihijatrije, i zahvaljujući njemu kao mladi specijalizanti upoznali smo vodeće psihijatre tog vremena. Iako nam se tada nije tako činilo, bili smo u centru svjetske psihijatrije.

NACIONAL: Koje je vaše mišljenje o Sigmundu Freudu, kojeg se često osporava?

– Psihoanaliza i psihoterapija sigurno imaju važno mjesto u psihijatriji, a Sigmund Freud je otvorio put u nesvjesno, nagone, psihoseksualni razvoj čovjeka, odnos pacijenta i liječnika, odnos duše i tijela. Freudov rad je ostavio ogroman trag ne samo u medicini i psihoanalizi, već i u odgoju djece te cjelokupnoj umjetnosi pa i filozofiji. Fascinantno je da suvremena neuroznanost često potvrđuje tehnikama oslikavanja živog mozga (neuroimaging) ono što je Freud uočio promatrajući pacijenta na kauču. Zato smo danas svjedoci velikog razvoja neuropsihoanalize. I danas Freuda treba poznavati, ali se i kritički postavljati prema njegovu učenju. Danas postoji niz psihoterapijskih škola, ali bitno je da osobe koje se bave ovim terapijskim tehnikama budu dobro educirane, kao i da u svemu pronađu sebe. Jako je važno znati koja je tehnika efikasna za koji psihijatrijski poremećaj, jer i u psihoterapiji kao dijelu medicine vrijedi „medicina temeljena na dokazima“. U psihijatriji ne liječi samo tehnika, nego odnos između terapeuta i osobe koja ima problem.

NACIONAL: Čime se danas bavite?

– Uvijek radim jedno te isto, a to znači da svakodnevno radim s velikim brojem pacijenata, odnedavno u Klinici za psihološku medicinu KBC-a Zagreb i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U želji da zajednički stvorimo prijedlog nacionalne strategije o mentalnom zdravlju RH, prijedva mjeseca organizirao sam sa suradnicima prvi kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji. Otvorili smo pitanja dječje i adolescentne psihijatrije, osoba s poteskoćama u intelektualnom razvoju, ovisnosti, depresije, shizofrenije, psihosomatskih bolesti, demencije, palijativne medicine, seksualnog zdravlja te forenzičkih i etičkih pitanja u psihijatriji. Nekada smo na primjer učili da postoji pet ili šest psihosomatskih bolesti, a danas znamo da gotovo i ne postoji poremećaj koji nije psihosomatski ili somatsko-psihički. Koju god bolest analizirate, uvijek postoji i psihološka komponenta. Uz infarkt miokarda je često povezana depresija i tjeskoba, uvijek je to spoj fizičke bolesti i psihološkog stanja, samo je pitanje što je bilo prvo, a što drugo. Isto je i s oboljelima od raka ili moždanog udara, tako da se u današnjoj medicini javlja sve veća potreba suradnje psihijatara s liječnicima koji se bave tjelesnim bolestima. Sada pokrećemo i organizaciju palijativne medicine na akademskoj i kliničkoj razini, a koja u Hrvatskoj, nažalost, zaista nedostaje. Mislim kako će to biti jedan od mojih prioriteta u idućih nekoliko godina, jer ljudima koji pate od neizlječivih bolesti treba umanjiti patnju, ublažiti bol i omogućiti dostojanstven kraj života.

NACIONAL: U javnosti slovite kao borac protiv poroka pušenja, alkohola, droga, kockanja, pretilosti. Zar stvarno nikada ne pijete ili zapalite cigaretu?

– Nisam potpuni apstinent od alkohola, pijem uglavnom na slavljima. Što se tiče pušenja cigareta, poznato je da sam jedan od suosnivača Zagrebačke škole nepušenja, iako sam od osamnaeste do tridesetpete godine pušio lulu. Propušio sam na maturalcu, a prestao kada sam se uključio u rad škole nepušenja. Kada smo dr. Nevenka Blažić i ja imali grupe, obično bi mi neki sudionik rekao kako mogu govoriti o pušenju i odvikavanju, a nikada nisam zapalio. Onda bi mu kolegica Blažić objasnila da sam bio pušač lule. Što se tiče droga, na svu sreću nisam ih nikada isprobao. Nažalost, nisam redovit ni u uzimanju lijekova, pa me članovi obitelji uvijek podsjećaju. Posljednjih nekoliko godina vodim i grupe za odvikavanje od pretilosti, i posebno sam ponosan jer su mnogi od članova izgubili i po četrdeset, pedeset kilograma u tom procesu.

NACIONAL: Manje je poznato da ste krajem 80-ih zamalo dobili atribut kontrarevolucionara, kada ste otišli pomoći albanskim rudarima koji su štrajkali u rudniku Trepča?

– Bila je 1989. godina, vrijeme prije raspada Jugoslavije, i Albanci su se osjećali zakinuti u svojim pravima pa je uslijedio najveći rudarski štrajk u povijesti. Oko 1800 rudara iz Trepče i okolnih rudnika spustilo se na „deveti horizont“ rudnika, duboko ispod zemlje, gdje su odlučili ostati sve dok se ne ispune njihovi zahtjevi. Gledajući sve to na televiziji, nazvao sam dr. Slobodana Langa i rekao “Slobodane, ako ti ljudi umru, to će biti najveća tragedija u povijesti. Mi smo liječnici i moramo nešto učiniti”. Lang je za nekoliko sati organizirao prijevoz i uskoro smo nas šestorica u kombiju Stanice za transfuziju krenuli prema rudniku Stari trg u Trepči. Uz Slobodana Langa tu su bili i Joža Feldabuer, Ivo Rotkvić, pokojni Frano Rušinović i Slobodan Kuvelja. Spustili smo se na „deveti horizont“i krenuli s pregovorima, uvjeravajući rudare kako svi svjetski mediji pišu o njima, da su svoj cilj već postigli, i kako nema smisla da ostanu pod zemljom i ugroze vlastite živote. Vidio sam cijeli niz psihosomatskih reakcija jadnih ljudi koji nisu mogli izdržati ostanak pod zemljom, ali su dali obećanje da neće odustati i nisu željeli izići van. Ti rudnici sliče na one iz 19. stoljeća, a unutra je bilo na stotine rudara, koji su sjedili u tamnim jamama rudnika. Poslije dva dana opet smo se spustili u rudnik i konačno ih nagovorili da iziđu van. Sada se to čini laganim, ali to su bile dramatične situacije. Kada je sve završilo, otišli smo u restoran na ručak, a dok sam pokušao platiti račun prišao mi je stari Albanac i rekao “Doktore, ništa od toga, albanski narod vas časti”. Na povratku u Zagreb, zaustavili smo se negdje u Srbiji i otišli popiti kavu, a u kavani su pjevali četničke pjesme. Dok je netko od nas rekao kolegi Rotkviću “Ivo, daj plati”, svi okupljeni su počeli vikati “Platit će Ivo, platit će Ivo”. Kolega Rušinović brzo se snašao i povikao “Đorđeviću, Đorđeviću, daj ti plati”, i tako smo se izvukli. Dok smo se vozili s Kosova, pokraj nas su prema pokrajini prolazile tenkovske kolone, i još uvijek pamtim te dramatične slike i strah koji sam osjećao.

NACIONAL: Najpoznatiji psihijatar u ex- Jugoslaviji postao je Radovan Karadžić, naravno, zbog uloge u ratnim razaranjima. Jeste li ga poznavali?

– Nisam ga nikada upoznao, iako je on bio zagrebački učenik i surađivao s nekim ovdašnjim terapeutima. Osobno čak nisam znao da je Karadžić psihijatar prije nego je počeo rat.

NACIONAL: Zašto ste otvorili, pa nakon deset godina zatvorili, privatnu psihijatrijsku ordinaciju?

– Nekoliko mjeseci prije Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine počeo sam surađivati s Željkom Mavrovićem, i imao sam obećanje tadašnjeg šefa klinike da ću moći otputovati na pripreme sa svojim klijentom. Neposredno prije priprema šef je rekao da ne mogu ići, i to me tako povrijedilo da sam dao trenutni otkaz i našao se na ulici, bez korištenja čak i godišnjeg odmora. Pomogli su mi tadašnji čelnici Olimpijskog odbora Antun Vrdoljak i Slavko Podgorelec, koji su mi idućih nekoliko mjeseci dali plaću kakvu sam primao u Vinogradskoj bolnici. Kada je Olimpijada završila, opet sam bio nezaposlen i prvog rujna 1992. otvorio sam privatnu praksu. Imao sam ordinaciju u Mesničkoj ulici i uspješno sam radio desetak godina. Onda me jednog dana nazvao prof. dr. Josip Paladino i ponudio da uđem u njegovu ekipu koja je vodila projekt izgradnje KBC-a Zagreb. Josip Paladino je bio ravnatelj i vođa s vizijom, ne samo novog KBC-a Zagreb, nego i drugačijeg odnosa prema bolesnicima, s motom „Bolesnik u središtu zbivanja“. Imponiralo mi je da me zove u ekipu u kojoj su uz njega bili Mirko Gjurašin, Mirando Mrsić i Rajko Ostojić. I tako sam ostao u KBC-u Zagreb do danas.

NACIONAL: Zbog čega ste nedavno postali član HSLS-a?

– Mislim da osobno ništa ne dobivam ulaskom u stranku, ali kako smo svi mi na ovaj ili na onaj način politična bića, očito da je negdje u meni postojala želja i za ovakvim djelovanjem u zajednici. Izbor stranke ovisio je o mojim osobnim idealima i uvjerenjima, a pozvale su me osobe koje cijenim.