Objavljeno u Nacionalu br. 424, 2003-12-30

Razgovor s trenerom i menedžerom Paris Saint-Germaina koji je tom klubu udahnuo novi život kao i Lilleu, najboljim francuskim strijelcem početkom osamdesetih, svojedobno jednim od najboljih europskih centarfora o tome kako je u jugoslavenskoj reprezentaciji bio zapostavljen jer je dolazio iz Veleža, kako je u ratu u Bosni izgubio sve te o putu do vrha francuske prve lige

Nakon treninga zatvorenog za javnost, uoči utakmice s Olympic Lyonom u francuskom nogometnom prvenstvu, deseci novinara strpljivo čekaju da im se obrati Vahid Halilhodžić koji je u lipnju preuzeo Paris Saint-Germain. Otkako je postao trenerom i menadžerom najpopularnijeg francuskog nogometnog kluba, Halilhodžić ga je u nekoliko mjeseci uspio podići s 11. mjesta prve lige na treće, opasno se približivši Lyonu, ne zaostajući previše niti za Monacom na čelu ljestvice. Trener PSG-a je strog, to je, čini se, njegov recept za uspjeh.
U 42. godini života Halilhodžić imao je za sobom uspješnu igračku karijeru: centarfor Veleža, jedan od najboljih strijelaca jugoslavenske lige, zatim je u Francuskoj s Nantesom bio najbolji francuski strijelac početkom 80-ih. U ratu u BiH ostao je bez ičega. Nakon što je postao prvakom Afrike, spasio je francuske klubove Rennes i Lille, da bi danas, u 51. godini života, postao trenerom PSG-a, kluba koji smatra jednim od najboljih u Europi. U Francuskoj je medijski vrlo tražen.

‘Ne vjerujem u boga, ne vjerujem u politiku. Jedino u što vjerujem su moja obitelj i lopta’ ‘Na svaki naš trening dođe dvadeset novinara, a na utakmice dvjesto do tristo’ ‘Lille sam napustio ostavivši ga u Ligi prvaka i s punom blagajnom. Dakle, idelano’

NACIONAL: Može li PSG osvojiti ovogodišnje francusko prvenstvo? – Mislim da su Lyon, Marseille i Monaco jače ekipe od nas. Ali mnogo smo radili i postigli rezultate iznad očekivanja. Isprva je bilo vrlo teško. Poslije smo počeli malo bolje igrati i rezultati koje smo postigli plod su mukotrpnog rada.

NACIONAL: Kad ste u lipnju preuzeli klub, stanje je bilo jako loše? – Zadnjih godina PSG nije napravio nikakve rezultate. I ekonomska situacija bila je katastrofalna, a i međuljudski odnosi u klubu. Vlasnik kluba, poznata televizija Canal+, bio je u nedoumici da li da proda klub. Zato je ova godina vjerojatno jedna od najvažnijih za budućnost jer Canal+ posluje s velikim gubicima i očekuje bolje rezultate i bolji ugled kluba u francuskoj javnosti. Sada više nema afera. Kad se priča o PSG-u, napokon se govori o dobrim stvarima, biranim riječima i u superlativima. Tako da su vjerojatno sadašnje stanje i ugled PSG-a mnogo bolji.

NACIONAL: Što namjeravate postići nakon što ste vratili ugled klubu? – Prvi cilj je sportski, izboriti se za natjecanje barem u Kupu UEFA, a po mogućnosti u Ligi prvaka. Za kup UEFA dvije-tri ekipe mogu se ravnopravno nositi s mojom: Auxerre, Sochaux, a možda i Lens. Zadnja kola bit će posebno neizvjesna.

NACIONAL: Sudeći po interesu francusih medija, trenirati PSG jedna je od prestižnih uloga u Francuskoj? – Ovo mjesto je vjerojatno najbolje za trenera i menadžera. Velik je ponos i zadovoljstvo biti menadžer PSG-a, ali obveze su velike i donose velik rizik. Medijski pritisak je tolik da je teško sve to kontrolirati i regulirati. Ne želim se ulagivati, a neki novinari me kritiziraju kao osobu, s dosta omalovažavanja i cinizma, a s takvima prestajem razgovarati.

NACIONAL: Kad ste došli u Lille, kako ste uspjeli od ekipe koja je bila pred raspadom stvoriti francuskog prvaka? – Ekipa je bila 18. u drugoj ligi. Kako smo postali prvakom? Radom i odricanjem, znao sam raditi 15-16 sati dnevno, kao što i ovdje radim. Srećom, imam obitelj koja me razumije i shvaća moju strast za nogometom. A ono malo slobodnog vremena posvećujem obitelji.

NACIONAL: Dojam je da ste pomalo naprasno napustili Lille? – Nisam, u Lilleu sam proveo četiri godine. Imali smo sportskih i ekonomskih uspjeha. Klub je zaradio mnogo novca. I tako je jedan nogometni ciklus bio završen. Dolazili su novi ljudi s kojima nisam htio nastaviti raditi. Napustio sam Lille ostavivši ga u Ligi prvaka i s punom blagajnom. Dakle, idealno.

NACIONAL: U čemu se razlikuje trenerski posao u Parizu i Lilleu? – PSG je velik klub. Na samo jedan naš trening dolazi dvadeset novinara, dok ih se na utakmici nađe dvjesto do tristo. U Lilleu su na treninzima bili jedan do dva novinara, a na utakmicama deset do dvadeset. PSG je velik klub s okruženjem koje je teško kontrolirati. Igrači su često na iskušenjima Pariza i okoline tako da je teško sve to kontrolirati i sportski i medijski. Zbog toga sam okružen kompetentnim ljudima koji mi daju informacije neophodne kako bih mogao reagirati u pravom trenutku.

NACIONAL: Zašto niste zadržali Ronaldinha u PSG-u? – Htio sam ga zadržati i napraviti duet Pauleta ? Ronaldinho. Međutim, njegov je ugovor bio bizaran: bio je vlasništvo poduzeća koje ga je kupilo i dobivalo velik profit, tako da je zadržavanje Ronaldinha bilo veliki rizik za opstanak kluba. Teško sam pristao da ga prodamo, no kad sam vidio koliko je kompliciran njegov ugovor, uvidio sam da je to dobar razlog da se on proda. PSG je bio u teškoj financijskoj situaciji i zadržavanje Ronaldinha u klubu bilo je preveliki rizik za egzistenciju kluba. Kao treneru jako mi je žao sto ne radim s jednim od najvećih talenata današnje generacije. No za mene je najvažnija ekipa jer tražim da svaki igrač oduzme malo od svog vlastitog egoizma za momčad, kako bi se stvorila koherentna i solidarna grupa. Ali ima u Parizu dobrih igrača: Pauleta, Enze, Fiorese…

NACIONAL: Koliko vam je kao strancu bilo teško uspjeti u Francuskoj? – Jako, jako teško. Pogotovo kad ste, kako se to tu kaže, iz Istočne Europe, uvijek vas gledaju malo drukčijim očima. Vjerojatno sam morao pokazati mnogo na svakom planu da bih došao do PSG-a. Prije PSG-a promijenio sam nekoliko klubova, bio u Africi, igrao, radio u francuskim klubovima, dokazao se i nakon uspjeha u svakom klubu dobio ponudu da vodim jednu od prestižnih, najpopularnijih, no vjerojatno i jednu od ekipa koje je najteže voditi. Mnogi su nakon mog dolaska u Pariz pitali jesam li ja u stanju voditi takav klub. Rekao sam: vrijeme će pokazati.

NACIONAL: Određene rezultate već ste postigli. – Najveća greška koju bih mogao napraviti u životu jest da kažem “ja sam uspio u Parizu”. Točno je da nisam mogao ni zamisliti da će se u šest mjeseci ovako nešto moći napraviti, ali znam da se to može preokrenuti, kao što se dogodilo Marseilleu gdje se u mjesec dana sve obrnulo naopako. U mjesec dana mogu biti istjeran iz kluba. Prema tome, svjestan sam da je trenutačno situacija ugodna, no i da u samo sedam ili deset dana može nastati košmar. Pričali su ovdje da su neki treneri poludjeli zbog pritisaka.

NACIONAL: Kao centarfor Veleža bili ste jedan od najboljih strijelaca nekadašnje jugoslavenske lige, ali su vas selektori često zaobilazili. Je li razlog bio to što ste igrali u malom klubu? – Vjerojatno je to istina. Na primjer, proveo sam devet godina u reprezentaciji, no stalno sam nekako bio u rezervi. Nikad neću zaboraviti Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 1982. kad sam bio rezerva. Bio sam tada jedan od vjerojatno najboljih svjetskih centarfora, a nisam igrao. To mi je jedno od najvećih sportskih razočaranja. U to bih vrijeme vjerojatno bio postao i najboljim strijelcem SP-a, no nisam dobio priliku. To mi je jako zagorčalo sportsku karijeru.

NACIONAL: Kako to da nikad niste prešli u Zvezdu, Dinamo? – Jedan-dva puta malo je nedostajalo da prijeđem u Dinamo. U ono vrijeme bilo je i ponešto političkog utjecaja.

NACIONAL: Koji vam je najupečatljiviji događaj u karijeri, kao igrača i kao trenera? – Kao igrač imao sam mnogo i kolektivnih i individualnih uspjeha. Kad smo bili prvaci Europe s mladom selekcijom 1978. Kad je Velež osvojio prvi Kup maršala Tita u Beogradu. Tada sam u sedam dana doživio tolike počasti da ni jedan od tih sedam dana nisam dolazio kući nego smo slavili to osvajanje kupa. Kao treneru uspjeh mi je naslov prvaka Maroka. Nezaboravno je i ono što sam učinio u Lilleu i Rennesu. Ali biti trener u Parizu najveći mi je uspjeh.

NACIONAL: Kako ste došli u Maroko? – U to vrijeme, kad sam došao u Francusku za vrijeme rata, bio sam bez posla. Ovdje su me već bili zaboravili i onda je došla ponuda iz Maroka. Kad smo osvojili naslov klupskog prvaka Afrike, doživio sam počasti koje samo afrički narod može pružiti. Između milijun i dva milijuna ljudi slavilo je našu titulu na ulicama Casablance.

NACIONAL: Jeste li vjerovali da ćete postati tako uspješan trener? – Nisam nikad mislio ni da ću doći ovamo kao trener. Kad je Velež trebao ispasti iz prve lige, zvali su me da budem sportski direktor i uspjeli smo ga spasiti. Prije rata bio sam tamo sportski direktor, no u vrijeme rata došao sam u Francusku i počeo trenirati. U Bosni i Hercegovini stekao sam diplomu koju francuska federacija i sindikat nisu priznali. Morao sam ponoviti sve ispite na francuskoj višoj školi, što je trajalo četiri do pet godina. Bilo je vrlo teško dobiti tu diplomu. Zatim, mnogo sam putovao, gledao najbolje klubove Europe što i kako rade. Sve sam ih obišao i vidio da se mnoga znanja, bila ona intelektualna, sportska ili životna, mogu nadopuniti. Tako sam zapravo počeo trenirati s već mnogo znanja. Da bih došao do ovih rezultata, morao sam prijeći mukotrpan put. Počeo sam od male ekipe u drugoj ligi, zatim je uslijedila Afrika, pa Lille, Rennes, a sam sad došao do Pariza.

NACIONAL: Priča se da inzistirate na disciplini. – Profesionalan sam sa svima, znam što hoću od ljudi s kojima radim. Tražim, isto tako, besprijekorno ponašanje. Da bi se postigli najbolji mogući rezultati, treba se žrtvovati.

NACIONAL: Jedan navijač rekao je da ne tolerirate kad igrači kasne? – Ne volim kašnjenja, to je nedostatak poštovanja, kulture i odgoja. Smatram da je najmanja, odnosno prva stvar poštovati dogovoreno vrijeme sastanka. Ono što se kaže mora se i sprovesti, a ne govoriti jedno, a raditi drugo. Ne volim dvosmislenosti. Disciplina, rad, strogost u radu, to je baza za rezultate. Kad svatko odlučuje i radi što hoće, to postaje nemoguće. Ako rezultati nisu dovoljno dobri, ja sam taj koji će prvi biti na udaru, prvi koji će biti kritiziran, izbačen iz kluba. Znači, kad radim, trebam raditi prema svojim uvjetima, metodama, mišljenjima.

NACIONAL: Tko će sljedeće ljeto postati europski prvak u Portugalu? – Mislim da je uvjerljivo najbolja francuska selekcija. Možda nešto mogu napraviti Portugal, možda Italija, Češka, Nizozemska, ali sigurno ne Engleska i Njemačka.

NACIONAL: Što mislite o hrvatskoj reprezentaciji? – Velik je uspjeh već to što se plasirala. Vjerojatno je jedan od autsajdera, no hrvatski sastav uvijek može iznenaditi, kao na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Ta ekipa ima mnogo talenata i na takvim prvenstvima uvijek su spremni napraviti podvig. Vrlo slabo poznajem hrvatsku, kao i, uostalom, i bosanskohercegovačku reprezentaciju, da bih izricao mjerodavne sudove. Žao mi je što se Bosna i Hercegovina nije uspjela plasirati. Što se tiče Hrvatske, želim puno uspjeha hrvatskom sastavu na Europskom prvenstvu.

NACIONAL: Koju pouku čovjek kao vi može izvući nakon što je bio na vrhu, zatim ostane bez ičega, a sada je ponovno slavan i uspješan? – Pune 42 godine živio sam nestvaran život. Sve mi je uspijevalo, nisam nikad znao za teškoće, sve mi je polazilo za rukom. U tridesetoj godini završio sam uspješnu nogometnu karijeru, imao sve, osnovao obitelj, ukratko, želio sam, nakon rada, malo uživati u životu. I zatim se dogodi nešto sto ne možete ni zamisliti. Tako sam u 42. godini ostao s košuljom, hlačama i cipelama, a sve što sam zaradio bilo mi je uništeno, opljačkano i popaljeno. Nakon što sam doživio velike počasti u privatnom i sportskom životu, proživio sam i rat i velike tegobe. Vidio sam fašizam, ubojice, najgori ološ, vidio sam kad čovjek postane životinja. Ja sam u tom ratu toliko ljudi spasio, toliko pomogao, gradu Mostaru, Bosni i Hercegovini i kao nagradu sve mi je opljačkano i popaljeno. U mojoj 42. godini, ja, moja obitelj i obitelj moje žene ostali smo bez ičega. Svi su me bili zaboravili. Međutim, zahvaljujući radu, trudu, a vjerojatno i talentu, danas sam trener i menadžer Paris Saint-Germaina, što je jedno od prestižnih mjesta u Europi, odnosno prvo u Francuskoj. Da bih došao do toga, uložio sam puno rada, truda i odricanja. Pouka je : uvijek sam se pošteno odnosio prema životu i prema obavezama. Uvijek sam poštovao druge i uspio sam se vratiti iz pepela. Stvarno iz pepela.

NACIONAL: Jadran Topić i Franjo Vladić bili su igrači Veleža, a u ratu vođe HVO-a. Jeste li ih ikad pitali zašto nisu spriječili razaranje vaše kuće u Mostaru? – Ne volim pričati o tim stvarima jer me to jako boli. Zašto nikad nitko to nije spriječio, zašto se nitko nikad ispričao radi toga. Vrlina mi je da ne mogu mrziti, ali za neke ljude ne volim ni čuti ni izgovoriti im ime. To je tužno i tragično razdoblje u mom životu zbog kojeg sam se napatio.

Vahid Halilhodžić, menadžer Paris Saint-Germaina: – rođen 15. svibnja 1952. u Jablanici (Bosna i Hercegovina) – 1968. ? 1971. Turbina Jablanica – 1971. ? 1981. Velež Mostar – 1981. ? 1986. Nantes – 1986. ? 1987. Paris Saint-Germain

Naslovi: – 1981. Kup Jugoslavije – 1983. prvak Francuske (Nantes) – 1983., 1985. najbolji strijelac francuskog prvenstva (Nantes)

Trener – 1990. ? 1992. Mostar – 1993. ? 1994. Beauvais – 1997. ? 1998. Raja Casablanca – 1998. ? 2002. Lille – 2002. ? 2003. Rennes – 2003. PSG

Naslovi: – 1997. pobjednik Afričke lige prvaka – 1997., 1998. prvak Maroka

NACIONAL: Što ćete raditi kad prestanete voditi PSG? – Pravo da kažem, ne znam, kao ni koliko ću ostati u Parizu. Vjerojatno ću uzeti otprilike godinu dana da se odmorim jer ovo mjesto i ovaj rad toliko iscrpljuje da je teško izdržati taj ritam života, ako se ovo može smatrati životom. Nogomet je moja opsesija i sve sam u životu postigao zahvaljujući njemu. S 18 godina morao sam odlučiti : budući da sam bio dobar đak, nastaviti studij elektrotehnike i postati inženjer, ili se odlučiti za nogomet. Odlučio sam postati nogometaš i nikad ne mogu biti dovoljno zahvalan toj magičnoj okrugloj lopti koja mi je dala mnogo radosti, nekad i razočaranja. Prema nogometu se odnosim kao prema svetinji. Ne vjerujem u boga, ne vjerujem u politiku. Za mene to ne postoji. Jedino u što vjerujem su moja obitelj i lopta.