Jedan od najznačajnijih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara dobio je posebno priznanje za doprinos likovnoj umjetnosti. U intervjuu govori o tome zašto je ostao daleko od političkih sinekura i klanova te zašto je bavljenje umjetnošću ultimativni znak borbe za slobodu duha

U zagrebačkoj Gradskoj skupštini nedavno je Hrvatsko društvo likovnih umjetnosti dodijelilo akademiku i profesuru emeritusu Tonku Maroeviću posebno priznanje za doprinos likovnoj umjetnosti. Tonko Maroević jedan je od najpoznatijih hrvatskih povjesničara umjetnosti, likovnih i književnih kritičara, ali jednako tako bogatog pjesničkog, esejističkog, uredničkog i prevoditeljskog opusa. Nakon diplome iz povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, od sredine šezdesetih godina 20. stoljeća do danas javno djeluje paralelno na svim navedenim područjima. Dugogodišnji je savjetnik zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti i redovni član Razreda za književnost HAZU-a. U obrazloženju nagrade navodi se da “širina i stručnost njegova opusa svjedoče o radnom vijeku posvećenom jednakim intenzitetom likovnom i književnom stvaralaštvu. Izniman i trajan doprinos znanstvenom bavljenju temama iz povijesti umjetnosti te nadasve likovne kritike aktualnog trenutka, čini njegov značaj za hrvatsku likovnu scenu neusporedivim”. Gotovo da ne postoji veliko ime moderne i suvremene hrvatske umjetnosti o kojemu Tonko Maroević nije sustavno pisao, napravio retrospektivnu izložbu ili monografiju…

Kupite digitalno izdanje Nacionala i pročitajte više, a platite manje