Objavljeno u Nacionalu br. 529, 2006-01-02

Jedan od pionira rocka u Hrvatskoj i član grupe iz 60-ih Magneti i Mi, urednik u Croatia Recordsu, u povodu knjige ‘Kad je rock bio mlad’ za Nacional govori o počecima domaćeg rocka te otkriva zanimljive priče o glazbenicima

Prošlotjednim objavljivanjem knjige “Kad je rock bio mlad”, u podnaslovu nazvane “Priča s istočne strane 1956. – 1970.”, te šesterostrukog CD box-seta s pjesmama domaćih izvođača i grupa iz tog vremena, Siniša Škarica uspio je skupiti hrvatsku glazbenu zaostavštinu na jednome mjestu, što do sada nitko nije ni pokušao napraviti a kamoli objaviti. Siniša Škarica (60), dugogodišnji urednik u Jugotonu i poslije Croatia Recordsu, posljednjih desetak godina brine se da postojeće stare glazbene snimke hrvatskih izvođača budu sačuvane i objavljene, a u posljednje tri godine uspio je skupiti dvjestotinjak pjesama od kojih se barem za pola vjerovalo da nikada neće biti pronađene. Tako se na CD-ima toga box-seta mogu čuti snimke Ive Robića, Bijelih strijela, Mladih, Atoma, Kristala, Robota i mnogih drugih, a u knjizi se opisuju okolnosti nastanka glazbene scene u pedesetima i šezdesetima te se nude biografije brojnih sastava iz bivše Jugoslavije.

Škarica je i sam bio član grupa Magneti i Mi iz Šibenika, a osobito je sastav Mi bio popularan krajem šezdesetih. Nakon što je 1974. diplomirao pravo na zagrebačkom fakultetu zaposlio se u Jugotonu kao urednik naklade. Sedamdesetih je ujedno radio kao glazbeni novinar, a krajem 70-ih i u 80-ima bio je najzaslužniji za promoviranje brojnih novovalnih grupa u Jugoslaviji njihovim albumima koje je objavljivao Jugoton. Škarica je 1985. postao glavni i odgovorni urednik Jugotona, i u 90-ima, kada je Jugoton postao Croatia Records, pokrenuo je podetiketu Perfekt Music koja se bavi hrvatskom glazbenom baštinom. Tada su, primjerice, objavljeni albumi Matta Collinsa, Crvenih koralja i Bijelih strijela, box-set “Zvuk osamdesetih”, te je reizdan prvi album Arsena Dedića “Čovjek kao ja”. Upravo zbog tih izdanja dobitnik je nekoliko nagrada Porin, a 2002. tu je nagradu dobio za poseban doprinos hrvatskoj diskografskoj industriji.

NACIONAL: Je li skupljanje hrvatske rock’n’roll antologije posao koji, da nema vas, nitko u Hrvatskoj ne bi napravio te bi se glazbeni tragovi iz 50-ih i 60-ih potpuno zagubili?

– Ne tvrdim to sa sigurnošću, ali je lako moguće. Sve je počelo od moje želje da napravim dvostruki CD instrumentalnog rocka, trenda koji je potpuno zapušten, da ne kažem zaboravljen, osobito među mladom publikom. Taj je instrumentalni rock na prijelazu s pedesetih na šezdesete godine bio vrlo “in” u globalnim razmjerima, a potaknuo je pokretanje prvih rock ansambala, tzv. električara na području bivše Jugoslavije. Želja da to napravim datira još od sredine sedamdesetih, kada sam završio svirački staž, diplomirao na pravnom fakultetu i zaposlio se u Jugotonu. Našavši se na izvoru tadašnje fonografske industrije pokušao sam te snimke naći u fonoteci. Nažalost, našao sam samo snimke za koje sam od prije znao da postoje, a to su bile snimke Atoma, Bijelih strijela i Crvenih koralja. Mnogo njih bilo je napravljeno za Radio Zagreb, ali i za Radio Dubrovnik, Radio Beograd, Radio Novi Sad itd. Tada sam krenuo u potragu za tim snimkama i u 90-ima pokrenuo serijal “Kad je rock bio mlad” s izdanjima Bijelih strijela, Crvenih koralja i Matta Collinsa. Prije tri godine odlučio sam završiti dio oko instrumentalnog rocka, za što sam se dugo pripremao, i s vremenom sam odlučio uključiti i one koji su zvukom obilježili šezdesete a dolazili su iz Sarajeva, Beograda, Novog Sada, Skoplja, Ljubljane itd. Uskoro sam shvatio da materijala ima više nego što je to na početku izgledalo. Istraživao sam dokumentaciju, fotografije, sve snimke, počevši od ploča koje je bilo lako naći do radijskih snimki koje je bilo teže naći pa do privatnih napravljenih na probama i koncertima koje su bile sačuvane u nekim kutijama, u nečijim podrumima. Potom sam shvatio da CD izdanje trebam proširiti na vokalno-instrumentalne sastave. Ujedno sam zaključio da količina svih tih bilježaka i dokumentacije mora biti pretvorena u knjigu koja bi bila glavni medij, a čime bi na neki način box-set postao zvučna ilustracija knjige.

NACIONAL: Iako se kultura na području bivše Jugoslavije često dijelila, pa je tako hrvatska književnost značajnija od srpske ali je srpski film značajniji od hrvatskoga, vi je glazbeno objedinjavate.

– Apsolutno, jer se u to vrijeme sve temeljilo na reprodukciji nečeg što je dolazilo izvana. Je li to napravio netko iz beogradskih Silueta, Zlatnih dečaka ili skopskih Bezimenih, ljubljanskih Albatrosa ili zagrebačkih Atoma, čini se manje bitnim. Svi su oni uzimali nešto što ih je nadahnjivalo i što su željeli interpretirati, a razlike su bile jako male, praktički jedino u tome što je netko otpjevao neki strani hit na ekavici, na srpskom, netko na hrvatskom a netko na makedonskom. U početku je to bila jedina razlika. Moglo bi se govoriti o tome gdje je to započelo. Ipak je Zagreb bio centar, u 60-ima su ga zvali “Mali Liverpool”. Prve grupe pojavile su se 1960., poput Sjena, Bezimenih i Bijelih strijela. Bila je to, kako sam je ja zvao, škvadra s Medveščaka opičena rockom. Oni su počeli izmjenjivati prva “električarska” iskustva, prve gitare, koje su bile ručni rad, jer se nije moglo doći do pravih instrumenata, i prve ploče. U tim pionirskim koracima jako im je pomogao Radio Zagreb koji je od 1958. emitirao emisiju “Po vašem izboru” gdje su se slušale originalne snimke zapadnih hitova. Oni su otvorili vrata prvim “električarima” koji su snimali u studiju Radio Zagreba.

NACIONAL: Kako to da su se u to vrijeme najviše snimale i pjevale obrade stranih hitova dok je vidan nedostatak autorskih pjesama?

– Tu se na neki način može redefinirati ta povijest. Uvijek se spominjalo da su šezdesete godine bile reproduktivne i da se tek krajem šezdesetih pojavio album grupe 220 pod nazivom “Naši dani”. Tek u sedamdesetima se artikulirao domaći rock jezik a krajem sedamdesetih pojavio se novi val kao manifest pune autorske zrelosti. Ovaj box-set govori nešto drukčije. Prvi, amaterski svirači, s tri akorda i gitarama uštekanim u radioprijemnik a ne u pravo pojačalo, fascinirani zvukom Duanea Eddyja, Shadowsa, Islandersa, Champsa i ostalih grupa imali potrebu napraviti nešto slično. Pokazalo se da je dobar broj prvih snimki, pogotovo radijskih, zapravo autorski.

NACIONAL: Knjiga izgleda vrlo romantično. To se razdoblje opisuje kao vrijeme bez skandala, bez droge i seksa. Je li rock’n’roll u to vrijeme doista bio takav?

– Bilo je doista tako. Ponajprije generacija prvih rockera bili su klinci od 16 i 17 godina. Naravno da su se na tulumima, odnosno žurovima, kako se to tada nazivalo, ljudi znali napiti od konjaka ili vermuta. Naravno da smo počeli doživljavati prva seksualna iskustva. Droga se počela spominjati tek krajem šezdesetih godina. Većina grupa trajala je kratko. Dakle kod većine se nije uspijevao ni razviti sindrom zvijezda. Riječ je o generaciji koja je tek počela komunicirati sa svijetom, pa 1957. napravljene su prve putovnice koje su koristili sportaši i rijetki glazbenici poput 4M.

NACIONAL: Zašto su tadašnje grupe trajale vrlo kratko i vrlo se brzo raspadale?

– Grupe su se pojavljivale i raspadale preko noći. Svatko tko je imao nekoliko razreda glazbene škole ili je svirao harmoniku kod časnih sestara ili klarinet u limenoj glazbi počeo je svirati u nekom sastavu jer je rock’n’roll izgledao tako uzbudljivo jednostavan i izraćajan i drukčiji od svega što su odrasli u glazbi tada nudili. Dečki bi počeli svirati ta tri akorda, ali onaj koji nije imao dovoljno vještine i kreativnosti, odustajao je. Samo su rijetki, čak i oni odlični poput Atoma ili Sjena, trajali više od dvije godine. Sastav Mladi trajao je četiri godine a kvalitetom je bio u rangu svih europskih sastava iz sredine 60-ih koji su promovirali beat nadahnut Beatlesima i Rolling Stonesima.

NACIONAL: Koliko je to dokaz da Jugoslavija u to vrijeme ipak glazbeno nije bila zemlja iza “željezne zavjese”?

– Netko tko će sa sociološke ili političke strane promatrati moju knjigu može doći do takvog zaključka. Glazbeno smo bili dobar korak ispred Bugarske, Mađarske, Češke ili Poljske. Primjerice, najpoznatija poljska grupa o kojoj pišem u knjizi, a zvala se Plavo-crni, napravljena je po direktivi iz Varšave pa su okupljeni najbolji glazbenici iz cijele Poljske. Ta je grupa sjajno svirala, ali je daleko odskakala od njihova prosjeka.

NACIONAL: U knjizi spominjete euforične koncerte nekih grupa i brojnu oduševljenu publiku. Je li, uz takvu demokratičnost, ipak postojao politički utjecaj na domaću glazbenu scenu?

– Naravno da je postojao, što se može iščitati iz zabrane pjesme “Morgen” Ive Robića. Ta je pjesma u to vrijeme bila najveći europski hit u Americi, i to je bilo prvi put da se neka pjesma otpjevana na njemačkom jeziku plasirala na američku top-listu. Ona se nije mogla čuti na domaćim radiopostajama. Amerikanci su je doživjeli kao egzotičan zov jodlera, a kod nas je pjesma doživljena kao njemačka budnica koja je nastala prerano u odnosu na Drugi svjetski rat. Tek je 1969. snimljena pjesma “Morgen” na hrvatskom jeziku te se počela normalno emitirati. Zbog politike su neke grupe morale paziti pri odabiru imena. Sve je ovisilo od komiteta do komiteta, od osobe do osobe. U 80-ima, pjesma Haustora “Radnička klasa odlazi u raj” zbog nekih iz zagrebačkog partijskog vrha nije mogla biti objavljena, a beogradski magazin Džuboks u to je vrijeme uredno objavio tekst pjesme i komentirao takav postupak republičke “komisije za šund”.

NACIONAL: Jesu li zbog političkih ili nekih drugih dekreta mnoge snimke pjesama iz 50-ih i 60-ih nestale i ne mogu se naći?

– Ne bih rekao da su politički. Tadašnji glazbeni establišment mislio je da je riječ o amaterski neprofiliranoj glazbi koja nije vrijedna. Smatralo se da je to uvozna moda koja kratko traje i brzo će proći. S druge strane, zbog ekonomske situacije vrpce za snimanje pjesama na radiopostajama nisu se mogle lako uvoziti pa su se postojeće presnimavale. Tada je netko rekao “daj ove snimke Kristala, Atoma i Sjena presnimi novim materijalima jazza ili klasične glazbe”. Možda postoji i treći razlog, da u fonoteci nije bilo dovoljno mjesta za sve vrpce, a kada je trebalo nešto izbaciti zbog skučenog prostora, izbacivane su vrpce sa snimkama “električara”.

NACIONAL: Ne bojite se političkog konteksta tog vremena, što se vidi i po omotu knjige i box-seta sa šest CD-a i knjige gdje se nalazi fotografija grupe a na zidu slika druga Tita.

– Neki su me pitali čemu to. Odgovor je jednostavan. Ikonografija socijalističke estrade prepoznaje se s jedne strane po rekvizitima i modi uvezenoj sa Zapada – električne gitare, pojačala, poslije i duge kose – i s druge, po plesnim i koncertnim prostorima u kojima je često stajao natpis “Proleteri svih zemalja, ujedinite se” ili Titova slika. Kada sam tražio fotografiju za omot CD-a, našao sam ovu grupe Pirati iz 1963. To je prava grupa, u pravoj situaciji iz tog vremena. Ako stranac želi naći nešto iz rockerskih početaka s ovih prostora, sve će mu biti jasno kad vidi omot i sadržaj box-seta. Ta ikonografija koja je karakteristična za sve komunističke sustave govori sve.

NACIONAL: Vi ste tada bili član jedne od grupa. Jesu li rockeri u to vrijeme mogli zaraditi značajniji novac?

– Nažalost, rockeri ni onda ni danas nisu zarađivali posebno velik novac. Danas se na prste jedne ruke mogu nabrojiti pjevači, a osobito sastavi koji mogu dobro živjeti, a tako je bilo i onda. Ni jedna se grupa nije obogatila, čak ni oni koji su svirali u inozemstvu poput Crvenih koralja, Mladih, Silueta i Robota. Možda je netko od njih kupio automobil marke Triumph ili Mini Cooper, što je tada izgledalo kao šminka. Grupa Mi, koje sam bio član i koja je dosta radila, bila je od 1968. do 1970. stalno tražena. Tada se živjelo od plesnjaka, a mi smo studirali. No mogli smo dosta dobro zaraditi i kupiti nove instrumente, novo ozvučenje, imali smo svoj kombi. Međutim, mimo toga nismo zarađivali ništa više, a nismo ni razmišljali o tome da bi nam glazba jednog dana mogla osigurati egzistenciju. S druge strane diskografija je bila u povojima. Tek se album Arsena Dedića iz 1969. kao pop-ploča prodao u više od 50 tisuća primjeraka i nakon toga su albumi sastava Time i Josipe Lisac iz 1972. i 1973. imali dobar odaziv publike te se prodavali u desetinama tisuća primjeraka. Singlovi su se u 60-ima dobro prodavali, ali kako su većina njih bili coveri inozemnih rock hitova s tek rijetkim autorskim skladbama, nije se moglo računati na osobitu zaradu od tantijema. Tek se u 70-ima moglo dobro živjeti od autorstva.

NACIONAL: Zar ni Karlo Metikoš nije zarađivao znatno više od ostalih?

– Metikoš je propustio veliku priliku kada je u Francuskoj bio u vrhu i našao se uz bok francuskim idolima poput Johnnyja Hallydaya i Richarda Anthonyja i drugih koji su tada harali Francuskom. Metikoš je bio sjajan, odlično je izgledao i pjevao, ali menadžeri su odigrali glavnu ulogu. Netko je u Francuskoj u njemu sigurno prepoznao talent i mogućnost zarade, ali ako su razmišljali o tome treba li promovirati francuskog pjevača ili nekog iz Jugoslavije, onda je Metikoš bio u lošijoj poziciji. On je nastupao po Europi, Africi i Aziji, ali ljudi u tim godinama ne razmišljaju o tome kako će odrediti svoj život nego se živi od trenutka do trenutka. On je sigurno dobro zaradio, ali “kako došlo tako otišlo”.

NACIONAL: U knjizi spominjete kako su u 60-ima mnogi sastavi bili i ostali neshvaćeni. Nije li se takva situacija nastavila i poslije? Primjerice, Psihomodo pop je u 80-ima sedam godina čekao da mu Jugoton objavi prvi album.

– Razlika između 60-ih i 80-ih je u tome da su šezdesete bile pionirske, početničke i amaterske, ali pune entuzijazma, što je davalo privid da smo mi dio svijeta. Beatlesi i Stonesi doista su mijenjali svijet glazbom, a naši glazbenici mijenjali su svoj mikro svijet. Na neki način ta je naša generacija bila prešućena i ova knjiga i box-set posveta su njoj. Sve pjesme, singlice i albumi iz tog vremena bili su dokaz da postojimo i ništa više. Tek u drugoj polovici 70-ih i 80-ima glazba je postala posao. Tada su i mediji postali važni, televizija s emisijama poput “Hita meseca” i novine poput Poleta stale su iza rock’n’rolla. Upravo zbog toga Psihomodo pop je trebao čekati na objavljivanje svog prvog albuma jer je to postao ozbiljan posao. Oni su bili drugi ešalon novog vala koji se pojavio u pravom trenutku. Meni su donosili svoje snimke u Jugoton i unatoč očitim kvalitetama, činilo mi se da još moraju raditi na terenu kako bi dobili album. Njihov prvi album “Godina zmaja” postigao je uspjeh zato što je došao na pripremljen teren.

NACIONAL: Je li izdanjem ove knjige i objavljivanjem box-seta dovršen vaš istraživački rad o glazbi u nas od 1956. do 1970.?

– Što se tiče 60-ih, mislim da bi se možda u drugom izdanju knjiga mogle dopuniti nama nepoznatim podacima o drugim anonimnim grupama. U knjizi postoji prazna stranica i svatko od kupaca koji vidi da nema njegove grupe ili grupe iz susjedstva može tu stranicu ispisati, odnosno može mi se javiti pa da spomenemo sastave koji su zaslužni za promociju rocka u njihovim malim sredinama. Postoje priče iz glazbene povijesti, iz 50-ih, 60-ih i 70-ih godina, koje bih ja rado oblikovao i objavio. Od trenutka kada me neki šlager “dirnuo” kao klinca pa do 80-ih, kada su mnoge pjesme i albumi dio moje životne profesije. Književnik Nick Hornby odabrao je 31 pjesmu i pristupio im kao kritičar govoreći o izvođačima i njihovu radu. Ja bih, kao glazbeni insajder, motiviran pjesmama i albumima koji su obilježili različite faze ne samo mojeg života, mogao napisati priču o vremenima i događajima u kojima su utjecali na naše sudbine.

SINIŠA ŠKARICA

Biografija

Rođen: 22. veljače 1946. u Šibeniku

– 1962. Osniva prvi rock sastav u Dalmaciji, VIS Magneti

– 1965. Spajanjem s grupom Mjesečari stvara grupu Mi

– 1974. Zapošljava se kao urednik naklade u Jugotonu

– 1977.-1985. Najzaslužniji je za objavljivanje brojnih albuma jugoslavenskih novovalnih grupa

– 1985. Postaje glavni i odgovorni urednik Jugotona

– 1994. Pod okriljem Croatia Recordsa utemeljuje etiketu Perfekt Music

– 1997. Napušta Croatia Records i odlazi u Orfej

– 1999. Vraća se u Croatia Records

– 2002. Osvaja Porin za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj industriji