Jedna od najčitanijih i najprodavanijih hrvatskih književnica koja je dosad prodala oko 150.000 knjiga, priča o potrebi razvoja čitanja kod djece, a osvrnula se i na lektiru te dala svoje prijedloge o tome kako poboljšati pristup radu s djecom kad je lektira u pitanju

Sanja Polak jedna je od najčitanijih i najprodavanijih hrvatskih književnica. Njezine knjige za mlade o Paulini P. apsolutni su rekorderi po broju ponovljenih izdanja, prodanih primjeraka i posuđenih knjiga u knjižnicama, a nedavno je predstavljena “Skijaški dnevnik Pauline P.”, šesta knjiga o Paulini P.

Sanja Polak rođena je 1968. u Zagrebu, gdje je i diplomirala 1990. na Učiteljskoj akademiji i stekla zvanje učiteljice razredne nastave, a diplomirana učiteljica razredne nastave s pojačanim predmetom hrvatski jezik postala je 2005. na istom fakultetu. Od 1991. Sanja Polak radi u Osnovnoj školi Davorina Trstenjaka, a od samog početka rada u školi, osim s učenicima, radila je i kao učitelj mentor za studente Učiteljske akademije, predajući i osposobljavajući studente za izvođenje javnih i individualnih predavanja u okviru svih metodika razredne nastave.

Od 1995. bavi se i spisateljskim radom. Priče za djecu objavljivala je u časopisima za učenike nižih razreda osnovne škole Smib, Radost i Prvi izbor. Knjiga “Drugi dnevnik Pauline P.” nagrađena je 2004. književnom nagradom “Mato Lovrak” za najbolji dječji roman. Knjiga “Petrica Pričalica” nominirana je 2006. za međunarodnu književnu nagradu “Mali princ”. Nekoliko njezinih priča objavljeno je u hrvatskim čitankama za drugi, treći i četvrti razred osnovne škole. Prema tekstu romana “Dnevnik Pauline P.” i “Drugi dnevnik Pauline P.” napravljena je kazališna predstava za djecu koja se izvodi u Gradskom kazalištu Žar ptica u Zagrebu. Od 1995. urednica je časopisa za učenike nižih razreda osnovne škole Prvi izbor. Suautorica je pet udžbenika za učenike od 1. do 4. razreda. Deset godina sudjeluje u radu Sajma dječjih knjiga u Bologni, gdje prati svjetska dostignuća na području dječje književnosti. Članica je Društva dječjih pisaca, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga čitateljskoga društva, Matice hrvatske i Hrvatskoga društva istraživanja dječje književnosti.

U intervjuu za Nacional priča o potrebi razvoja čitanja kod djece, a osvrnula se i na lektiru te dala svoje prijedloge o tome kako poboljšati pristup radu s djecom kad je lektira u pitanju.

NACIONAL: “Skijaški dnevnik Pauline P.” šesti je nastavak serije romana o djevojčici Paulini P. Vi apsolutno obarate sve rekorde, i po broju prodanih primjeraka, ali i po broju posuđenih knjiga. Možemo li “zaokružiti” te brojke? Čula sam da se radi o brojci od 150.000 prodanih primjeraka, o tome mnogi mogu samo sanjati, je li točna ta brojka?

Nakon petnaest godina književnog rada jedan novinar me je pitao koliko je do sada izdano mojih knjiga. Nisam znala odgovor jer o tome nikad nisam posebno razmišljala. Zbog njegova pitanja podvukla sam crtu i počela računati. I tako sam stigla do brojke od 150.000. Nekoliko puta sam računala provjeravajući jesam li se negdje zabunila. Međutim, nisam. Brojka je zaista točna. Možda i nešto veća.

NACIONAL: Kako je došlo do Pauline P.?

Paulina P. je književni lik, a dobila je ime po mojoj prvoj kćeri, Paulini Polak. Paulina P. kao književni lik nastala je nekoliko mjeseci nakon rođenja moje Pauline Polak. Ime ovom književnom liku dao je moj prijatelj Darko Cindrić. Kao mladi i entuzijastični učitelji u to vrijeme smo stvarali časopis za djecu Prvi izbor i za taj časopis trebala je kolumna. Darko je predložio da pišem dnevničke zapise jedne djevojčice i rekao: “Evo, neka se kolumna zove Dnevnik Pauline P.” I tako sam počela pisati bilješke Pauline P. Nakon toga, u Prvom izboru objavljivane su i zapisi jedne druge djevojčice Petrice Pričalice koje su kasnije objavljene i u istoimenoj knjizi. Taj književni lik dobio je ime po mojoj drugoj kreći, Petri Polak. I ta knjiga je jako popularna, do sada je doživjela osam izdanja. Ali “Dnevnik Pauline P.” je bio na lektirnom popisu i njegova popularnost je bila puno veća.

• ‘LEKTIRA MORA ŽIVJETI u razredu svakodnevno i biti tema razgovora cijeli mjesec. Učitelj mora osmisliti aktivnosti kojima će djecu motivirati i potaknuti na čitanje’

NACIONAL: Može se reći da je Paulina P. kao Adrian Mole kad smo mi bili djeca, svaka knjiga je jako čitana, predstava je jako popularna. Je li razlog njezina uspjeha u tome to što ste prepoznali ono što muči djecu i mlade? Može li se govoriti o hrvatskom društvenom i književnom fenomenu i kako ga objašnjavate?

Nikad ne razmišljam o sebi i svojim djelima kao društvenom i književnom fenomenu. Ali, posljednjih godina to sam već nekoliko puta čula pa sam ostala malo zatečena. Prilaze mi mnogi roditelji i zahvaljuju mi što pišem i omogućujem svojim tekstovima da njihova djeca zavole čitanje. Jedna mama mi je nedavno rekla: “Znate, jako sam vam zahvalna. Kad sam bila djevojčica zavidjela sam dječacima iz razreda što imaju Koka kojeg s užitkom čitaju.” Mislila je na seriju knjiga Ivan Kušana o dječaku Koki i nastavila: “Sretna sam što moja Sara ima Paulinu P. Dok sam ja bila mala, nije bilo knjiga o djevojčicama poput Pauline P. s kojom bih se mogla poistovjetiti.”

NACIONAL: Vi predajete u školi pa ste u neprestanom kontaktu s djecom, je li vam to pomoglo u stvaranju Pauline?

Smisao mojeg pisanja je želja da djeca imaju pristupačnu literaturu uz koju će zavoljeti čitanje. Svakodnevno sam okružena djecom i u tim situacijama nastojim biti dobar refleksivni promatrač i slušatelj. Svakodnevno razmišljam o djeci, njihovim radostima i tugama. To sve kasnije postaju motivi pisanja. Nakon svakog pisanja slijedi čitanje onoga što sam napisala. Tijekom tog autorskog čitanja pretvaram se u djevojčicu i križam sve ono što mi je nerazumljivo, dosadno ili suviše zamorno. Nakon takva čitanja nastaje pravi tekst za objavljivanje. Ponekad više vremena i truda uložim u preoblikovanje vlastitog teksta u tekst primjeren dječjoj recepciji nego na prvo pisanje.

NACIONAL: Sad se intenzivno priča o reformi školskog kurikuluma, a lektira i čitanje jedna je od važnijih stavki. Što mislite o sadašnjem konceptu lektire? Nudi li se djeci lektira koja je neprikladna, neprilagođena njihovim godinama?

Mislim da je krajnje vrijeme da lektira postane omiljena djeci. Lektira je izuzetno lijepa riječ koja podrazumijeva izuzetno vrijedne i korisne životne čarolije. Ali lektira se gotovo uvijek spominje u negativnom kontekstu. I tu je njezina nesreća u suvremenom društvu. Kad bi svi mediji glasno i snažno afirmativno progovorili o lektiri, situacija bi se bitno popravila. Sustavno smo i redovito izloženi medijima i oni usmjeravaju naše misli, htjeli mi to ili ne. Zamislite situaciju da u jednom nacionalnom projektu mjesec ili dva svi, ali baš svi mediji pišu i govore o stvarnim vrijednostima lektire i potiču svakodnevno na čitanje. Vjerujem da bi se i razmišljanja o lektiri bitno promijenila nabolje. Uvijek ističem da su na popisu lektire važna i vrijedna djela domaće i stane književnosti i to uopće nije upitno. Upitan je pristup čitanju lektire! Ne može se na početku mjeseca zadati djeci knjiga da je samostalno pročitaju i na kraju mjeseca pokupiti bilježnice s bilješkama o pročitanome. Lektira mora živjeti među učenicima i učiteljem u razredu svaki dan. Ona mora biti tema razgovora cijeli mjesec. Učitelj mora osmisliti kreativne aktivnosti kojima će djecu zaista motivirati i potaknuti na čitanje. Tako da svako dijete koje ne čita osjeti uskraćenost pri sudjelovanju u zanimljivim nastavnim situacijama. Pa si kaže: Moram i ja čitati kako bih mogao sudjelovati u igri, razgovoru, raspravi, improvizaciji, plesu, pisanju…

NACIONAL: Koje biste vi rješenje ponudili kao autorica lektirnih naslova?

Prije svega, svaki učitelj treba redovito čitati djela koja može ponuditi učenicima. Dječja književnost nije samo za djecu. Mislim da bi ovaj svijet bio puno ljepši i ugodniji da svi važni i istaknuti ljudi u društvu više čitaju dječju književnost. Svaki učitelj bi trebao uz svoj stol imati kovčežić knjiga za djecu i mlade. Taj kovčežić bi trebao otvarati nekoliko puta tjedno i pričati djeci o knjigama i užitku čitanja. Trebao bi im čitati na glas omiljene dijelove knjiga koje je pročitao, pitati ih što oni o tome misle. Učitelji razredne nastave na svom bi stolu trebali držati knjigu za svakodnevno čitanje na glas djeci. To svakodnevno čitanje ne bi trebalo biti duže od pet do deset minuta i nitko mi ne može reći da se za to u školi nema vremena. Potpuno sam uvjerena da bi nakon nekoliko tjedana u kojem se otvara književni kovčežić, djeca spontano počela nositi svoje književne kovčežiće u školu. Djeca bi počela skupljati knjige i razgovarati o njima kao što sad razgovaraju o naljepnicama za albume. Ja sam to doživjela i to je zaista tako.

NACIONAL: Može li izbor knjiga za lektiru pomoći da djeca zavole čitanje?

Smisao lektire je upravo u tome da djeca zavole čitanje i postanu cjeloživotni čitatelji. Smisao književnosti je da djeca prepoznaju vrijednosti i stvaralačke čarolije koje krije književni tekst i da ta književna iskustva obogate njihovu osobnost. Stoga je izbor knjiga za lektiru izuzetno osjetljivo područje. Često se naglašava vrijednost različitih osobnosti, uvažavanje različitosti uz poznatu rečenicu: bogatstvo je u različitosti. Stoga lektira ne bi smjela biti jednaka za sve. Djeca dolaze u školu iz različitih sredina, obitelji, različitih su svjetonazora, imaju različite interese i potrebe i, naglašavam, potpuno jedinstven jezični razvoj te spoznajne i recepcijske sposobnosti. Stoga se svaki učitelj treba potruditi s učenikom odabrati knjigu za čitanje koja će odgovarati njegovoj osobnosti, potrebama i interesima.

• ‘LEKTIRA NE BI SMJELA BITI jednaka za sve. Djeca dolaze iz različitih sredina, obitelji, različitih su svjetonazora, interesa. Stoga s učiteljem treba odabrati knjigu koja odgovara pojedincu’

Važno je da postoji vrlo širok popis djela za samostalno i cjelovito čitanje koji će pomoći učitelju stvaranje razrednog literarnog kurikula, a poželjno je, iako često neostvarivo, stvaranje literarnih kurikula za svakog učenika ili barem za grupe učenika. Nemam ništa protiv popisa obaveznih djela za čitanje, ali tko će se u današnjem društvu dogovoriti koji bi to naslovi bili obavezni za sve. Književna nacionalna i svjetska povijest kao i suvremenost obiluju izuzetno vrijednim književnim djelima i zaista je teško izdvojiti desetak ili dvadesetak djela za obavezna. Jer čim stavite jedno djelo na popis obaveznih postavlja se pitanje: A zašto ovo da, a ono ne? Osim toga, postoje djela koja su suvremenom učeniku zaista zahtjevna i djelomično ili potpuno nerazumljiva za čitanje. Inzistiranje na obaveznom čitanju takvih djela kod većine će učenika stvoriti negativan odnos prema čitanju, a to nikako nije dobro. I tako rasprava nikad ne prestaje, jer svi smo mi različiti, i potencijalni sastavljači popisa, i mladi čitatelji.

NACIONAL: Kakvo je razmišljanje djece po tom pitanju?

Ovo pitanje je izuzetno važno, a o njemu se vrlo rijetko raspravlja. Evo, mi nemamo veći broj istraživanja koja govore o dječjoj recepciji književnih djela. Vrlo rijetko se pitamo što djeca misle i kako se osjećaju. Mi odrasli dajemo si pravo da djeci većinu toga određujemo, ponekad bez velikog razmišljanja. Većini djece, posebno na početku školovanja, čitanje je problem iz dva razloga. Čitanjem djeca tek uvježbavaju tehniku čitanja, a u isto vrijeme se od njih očekuje da razumiju tekst i pravilno ga prime sa svim njegovim vrijednostima. I tu nastaje problem. Važno je odabrati književne tekstove i djela koja su primjerena djetetovu jezičnom razvoju, razini čitalačke pismenosti i koja su djetetu razumljiva jer su pisana jednostavnim stilom bez previše nerazumljivih stilskih izražajnih sredstava. Često u razredu provodim anketu nakon pročitanog književnog djela gdje djeca iskreno kažu što o djelu i čitanju djela misle. Najviše se raduju kad ocjenjuju pojedino književno djelo. I tu su izuzetno kritični, a meni zbog toga izuzetno dragi.

Trenutačno sam presretna što su moja djela na lektirnom popisu većini djece omiljena i što ih s radošću čitaju. Zadovoljna sam jer moja djela ostvaruju lektirnu misiju da djeca zavole čitanje. Ali svjesna sam prolaznosti i pripremam se na trenutak kad moja djela nekoj djeci u budućnosti neće biti zanimljiva. Taj trenutak treba također prihvatiti i pozdraviti jer svijet je velik i toliko različit i toliko promjenjiv da nema potrebe za ikakvim frustracijama koje donose promjene, ako su to one promjene u kojima vidimo vrijednost za pozitivan razvoj svakog mladog bića.

NACIONAL: Na čemu treba posebno raditi kad je u pitanju knjiga za djecu i mlade?

Prije svega, potreban je velik i važan nacionalan projekt za poticanje svakodnevnog čitanja u koji će biti uključeni svi stručnjaci čija je misija dobrobit djetinjstva. Posebno je važno da taj nacionalni projekt redovito prate svi mediji kako bi se kod svih ljudi osvijestila i ponovo oživjela vrijednost i važnost čitanja, pogotovo za djecu i mlade. O važnosti čitanja, o novim knjigama za djecu, o književnicima za djecu, o programima poticanja čitanja potrebno je puno više i afirmativnije informirati javnost. Jer istraživanja pokazuju da pitanje čitanja nije samo pedagoški, jezični, književni, psihološki, sociološki ili filozofski, nego i zdravstveni problem. Dokazano je da se neke mentalne funkcije u mozgu razvijaju isključivo čitanjem.