Umjetnička direktorica i selektorica natjecateljskog dijela festivala dokumentarnog muzičkog filma NBG DokendRoll, za Nacional je predstavila taj novi filmski festival koji će se održati krajem lipnja u Beogradu

Dugogodišnja glazbena novinarka, producentica, filmska i televizijska autorica Sandra Rančić, ujedno i jedna od autorica dokumentarne TV serije “Rockovnik” i koautorica filma o grupi EKV “Kao da je bilo nekad” te dugogodišnja selektorica pratećeg programa muzičkih dokumentarnih filmova na Festivalu Mediteranskog Filma u Splitu, pokreće novi festival dokumentarnih muzičkih filmova pod nazivom NBG DokendRoll koji će se održati od 23. do 26. lipnja u Beogradu. Ujedno je to i prvi festival dokumentarnog muzičkog filma u Srbiji. U razgovoru za Nacional umjetnička direktorica i selektorica natjecateljskog dijela festivala NBG DokendRoll ispričala je kako je uopće došlo do pokretanja festivala, po kojim su kriterijima birali filmove u službenoj konkurenciji i koliko je teško uopće danas u Beogradu i Srbiji pokrenuti takav festival, a osvrnula se i na kvalitetu dokumentarnih muzičkih filmova koji se stvaraju u regiji.

NACIONAL: Radili ste kao koautorica na filmu “EKV – kao da je bilo nekad” i bili izvršna producentica mnogih dokumentarnih muzičkih filmova. Radite li trenutno na kakvom novom projektu?

Nešto novo ne spremam, ali zato spremam nešto staro. Imam ideju da završim jedan svoj stari projekt, koji sam davno započela, a nikada nisam završila zbog nedostatka financija. Ako festival dobro prođe, planiram završiti film o grupi Zabranjeno pušenje. I jednoj i drugoj. O fenomenu koji se zove Zabranjeno pušenje. Taj film ima radni naziv “Zabranjeno pušenje i ja”. Dakle, ja kao Sandra Rančić i ja između oba Zabranjena pušenja, ali i svatko od njih u odnosu prema fenomenu Zabranjenog pušenja. Sudjelujem i na dokumentarcu o klavijaturistu Bijelog dugmeta Lazi Ristovskom, koji će producirati njegova kći Sandra Ristovski Grlić i režirati njezin suprug Ivan Grlić. Oni će i producirati i režirati, a Dušan Vesić i ja pomažemo na filmu.

NACIONAL: Nakon filma o grupi EKV “Kao da je bilo nekad” Dušan Vesić i vi snimili ste film o Ribljoj čorbi, ali nikada nije prikazan. Zašto?

To je jedna od težih priča iz mog života. Film je, po mom mišljenju, jako dobar, ali nažalost nije nigdje prikazan jer je došlo do nesporazuma s RTS-om.

NACIONAL: Oni su bili producenti filma?

Ne, oni su naručili od nas kao samostalne produkcijske kuće da snimimo film, što smo mi i učinili ulažući naš vlastiti novac. Kada je film bio gotov, dogovor je bio da film otkupe i prikažu, ali se to nije dogodilo.

NACIONAL: Bez obzira na to što ste vi film završili i predali ga njima?

Da. Potom se dogodilo nešto što zapravo i meni nije bilo neko iznenađenje jer mi se već više puta to dogodilo. Ljudi kradu dobru energiju, dobre ideje, novac, muževe, žene… i to što se dogodilo tom prilikom je jadno i bijedno, ali nije iznenađujuće. Oni su film pogledali i odlučili ga ne otkupiti jer navodno nemaju trenutno toliko novca. Nakon što smo mi spustili cijenu filma do najniže granice isplativosti, odjednom se pojavio neki redatelj koji je napravio film o Bori Đorđeviću, a zapravo o Ribljoj čorbi, u kojem smo mi prepoznali dosta naših scenarističkih ideja. Naš film “Riblja čorba – pesme bez kojih se ne može” zasad nije nigdje prikazan.

NACIONAL: A hoćete li ga uskoro negdje prikazati?

Vidjet ćemo. Mislim da još nije pravi trenutak.

NACIONAL: Možda na vašem festivalu?

Ne, ali vidjet ćemo što će biti s njim u budućnosti.

NACIONAL: Obavljali ste pet godina i funkciju selektorice pratećeg programa muzičkih dokumentarnih filmova na Festivalu Mediteranskog Filma u Splitu. Kako biste ocijenili sveukupnu produkciju i kvalitetu muzičkih dokumentarnih filmova koji se snimaju na prostoru regije?

Možda ću biti subjektivna, ali mislim da postoji velika kvaliteta ili barem jaka želja da se naprave neke dobre priče o našoj muzici koja je jako dobra, zanimljiva i utjecajna. Međutim, kako financije uvijek određuju finalni proizvod, imam dojam da se često događa da netko krene pun entuzijazma u neku priču, ali nakon nekog vremena posustane. Ako istovremeno radiš još neki posao od kojega živiš, onda ti za film sigurno treba nekoliko godina. Dok dođeš do treće godine, već su se promijenili i tehnički standardi u odnosu na uvjete u kojima si snimao prije tri godine. Da ne govorimo o ključnom problemu dokumentaraca, pa i muzičkih, a to je nedostatak arhive. Da bi nadomjestio tu arhivu i da bi ta slika izgledala kako treba, moraš raditi jaku postprodukciju koja onda košta. Ako ćeš raditi neku dodatnu animaciju, to zahtijeva velike dodatne troškove. Autori uglavnom rade u samostalnoj produkciji i rijetko kada mogu to postići pa onda na kraju dobijemo rezultat koji je daleko od onoga što bi trebalo biti. Iako postoje volja, znanje, energija i istraživački duh, većina filmova uglavnom završi tako da u prvih pola sata izgledaju OK, a zadnjih 15 minuta su katastrofa jer je čovjek koji je radio film izgubio živce. Riječ je o trošenju živaca, a svako takvo djelo je komadić nečijeg života. Svima nama koji to radimo istovremeno se događaju privatne i poslovne drame, bolesti, selidbe, poplave… Osnovni problem su financije, ali se to može riješiti ako se svi mi koji smo u toj priči borimo na istoj strani, potegnemo i pomognemo jedni drugima da bismo od toga što sada imamo kroz nekoliko godina, kada se okrenemo unatrag, mogli reći da je to jedan novi filmski val muzičkog dokumentarnog filma.

• ‘FILMOVI O NAŠOJ POP ROCK SCENI ali i muzičkoj sceni uopće, snimaju se vrlo malo i sve se svodi na entuzijaste, zaljubljenike u nečiji lik i djelo, a to nije dobro’

NACIONAL: Kako to da ste odlučili pokrenuti festival dokumentarnog muzičkog filma u Beogradu?

Ideja je stara desetak godina. Kada je Toni Šarić pokrenuo festival DORF (festival dokumentarnog rock filma koji se održava u Vinkovcima), ja sam već od druge godine bila prisutna na tom festivalu. Pratila sam ga od samih početaka jer sam tada na televiziji Music TV Station radila TV emisiju “Balkan Art Report” u sklopu koje sam posjećivala festivale u regiji. Jedan od tih ključnih festivala za mene je bio upravo DORF jer i sama pokušavam cijeli život pokrenuti takav jedan festival s muzičkim dokumentarcima. Godinama sam kucala na razna vrata, međutim, nisu se otvarala sve dok se napokon početkom ove godine nisu otvorila vrata Doma kulture Studentskog grada u Novom Beogradu. Kako se to obično događa kada se nešto dugo čeka i kada se na nečemu dugo radi, na kraju se dobije dodatno ubrzanje, tako da ćemo u manje od mjesec i pol dana napraviti neke stvari koje neki ljudi pripremaju godinama.

NACIONAL: Kako ste zamislili sam program festivala?

Osim filmova u natjecateljskom dijelu, imat ćemo i filmove u revijalnom dijelu festivala, među kojima će biti prikazan najnoviji film o Janis Joplin “Janis: Little Girl Blue” redateljice Amy Berg, kao i još nekoliko aktualnih stranih dokumentarnih filmova. Imat ćemo i program koji će ići ususret festivalu gdje ćemo prikazati neke dokumentarce koje bismo rado vidjeli i u natjecateljskom dijelu, ali je to nemoguće zbog starije godine proizvodnje. Na samom festivalu imat ćemo dvije važne stvari u dnevnom pratećem programu. Prva je takozvani “Works in progress”, dokumentarci u nastajanju, gdje ćemo predstaviti neke dokumentarce koji se tek snimaju. To će biti program od oko pola sata tijekom kojih će autori, uz nekoliko kadrova, objasniti dokle su stigli s filmom na kojem trenutno rade.

• ‘GLAZBENI SE FILMOVI zapravo nemaju gdje pogledati. Ako ih autori ne stave odmah na YouTube, ljudi ih nemaju gdje pogledati. Distribucija tih dokumentaraca jako je problematična’

Predstavit ćemo film o Vladi Divljanu, o Lazi Ristovskom, Cargo Orchestru, a možda i novi film Andreja Korovljeva o Tusti iz KUD Idijota. Imat ćemo i predstavljanje muzičkih knjiga jer se pojavio izuzetno veliki broj knjiga na temu muzike. Ove godine predstavit ćemo, između ostalih, i knjigu “Kako smo propjevali” o pop rock sceni SFRJ autora Ivana Ivačkovića, kao i knjigu o Amy Winehouse “Amy, My Daughter” njezina oca Mitcha Winehousea koju će, kao i još neke knjige, predstavljati poznati muzičari, a ne ljudi koji se inače pojavljuju u toj ulozi. Malo smo odlučili promijeniti pristup. Žiri festivala još nije kompletiran, ali će u žiriju sjediti i jedna poznata osoba iz Zagreba čije ime još ne smijem otkriti.

NACIONAL: Koji će filmovi biti prikazani u službenoj konkurenciji festivala?

Budući da je ipak riječ o „nultom“ izdanju festivala, nismo išli na prijave i pozive autorima da šalju filmove jer ih nema baš bezbroj. Odlučili smo se za neke filmove koje smo pogledali i koji su po svojoj kvaliteti i referencama te po mom mišljenju kao umjetničke direktorice i selektorice natjecateljskog djela festivala, dovoljno kvalitetni da sudjeluju i natječu se na prvom izdanju festivala. Jako mi je drago što ćemo imati nekoliko premijera.

Nismo još do kraja definirali program, ali znam da ćemo prikazati film “Pola stoljeća disca” Zvonimira Rumboldta, što je ujedno i srpska premijera tog filma, kao i “Fina umjetnost zrcaljenja” Corinne Enquist i Tome Bačića. Prikazat ćemo i film “Posljednjih 100” Morane Komljenović o posljednjih sto dana kluba Palach u Rijeci. U natjecateljskom programu imat ćemo i jednu makedonsku premijeru, jednu iz BiH i jednu svjetsku, ali o tom filmu kad dođe vrijeme. U revijalnom programu također ćemo imati jednu veliku premijeru!

NACIONAL: DORF prikazuje dokumentarne muzičke filmove iz regije i svijeta neovisno o godini proizvodnje. SPFF u Opatiji bazira se na premijerama muzičkih dokumentaraca iz cijelog svijeta. Kakva je programska politika vašeg festivala? Kako ćete vršiti selekciju i kakve ćete filmove prikazivati u konkurenciji?

Prikazivat ćemo najnovije i najvrednije iz žanra iz svijeta i regije. Filmovi iz regije bit će prikazani u natjecateljskom djelu programa, a filmovi s drugih strana svijeta u reviji festivala. Možda je važno reći da će u ovom trenutku filmovi u natjecateljskom dijelu imati legitiman promotivni tretman na našem festivalu.

Mnogo pažnje posvetit će se natjecateljskim filmovima i njihovoj promociji. Gledat ćemo da ti filmovi budu što svježiji i da još uvijek nisu prikazani u Srbiji. Pokušat ćemo insistirati na toj vrsti posebnosti. Ono što će također biti različito u odnosu na druge slične festivale jest da kada kažemo regionalni film, to ne znači automatski film iz države u kojoj je proizveden, već film koji se bavi tematikom regionalne muzičke scene.

NACIONAL: Znači, ako neki američki, ruski, francuski ili turski redatelj snimi film o nekom izvođaču, koncertu ili fenomenu iz naše regije, taj film bit će prikazan u službenoj selekciji?

Tako je. Sasvim sam sigurna da ćemo za nekoliko godina, nakon što izguramo početak, imati čak i neka velika svjetska imena koja će se baviti ex-jugoslavenskom scenom jer ona to zaslužuje. Mislim da je to još jedan dokaz veličine i jačine muzičke scene koju smo tada imali. Imamo je još uvijek, ali na jedan drugi način.

NACIONAL: Koliko je teško danas u Beogradu organizirati takav jedan festival i koliki je budžet potreban za njegovu realizaciju? Kako ste riješili pitanje financija?

U Beogradu nikada nije postojao festival sličnog tipa. I to ne samo u Beogradu, već u cijeloj Srbiji. Postojale su neke naznake; prije nekoliko godina pokušavalo se napraviti festival dokumentarnog muzičkog filma, ali se završilo na jednom festivalu revijalnog karaktera koji nije bio natjecateljski. Na našem festivalu imat ćemo i nagradu publike i nagradu žirija.

NACIONAL: Jesu li vam gradska i državna tijela povezana s kulturom izašla u susret pri organizaciji festivala?

Kao što sam rekla na početku našeg razgovora, kucala sam na razna vrata proteklih desetak godina, ali se nisu otvarala. Na većini tih vrata pišu neka poznata imena. Institucije nisu baš na prvu loptu prepoznale značaj festivala, ali stvari se mijenjaju, nadam se. Vjerujem u naš festival jer sam sigurna da će biti vrlo kvalitetan i dobro posjećen pa se nadam da će samim time i sponzori zagristi već sljedeće godine.

NACIONAL: Na neki način se cijelog života bavite muzičkim filmovima, popularnom muzikom, produkcijom muzičkih filmova… Ima li u našoj regiji dovoljno kvalitetnih filmova koji bi se premijerno mogli prikazivati na festivalima sličnog tipa ili je produkcija još uvijek preslaba?

Mislim da se filmovi o našoj pop rock sceni, ali i muzičkoj sceni uopće, snimaju vrlo malo i sve se svodi na entuzijaste, zaljubljenike u nečiji lik i djelo, a to nije dobro. Ovakvi festivali mogu autorima pomoći shvatiti da imaju šansu dosegnuti do nekih visina, što dokazuje i činjenica da su u nekoliko prethodnih godina tri Oscara za dokumentarce osvojili upravo muzički dokumentarci. Znam gdje smo i daleko je Amerika, ali mislim da možemo početi.

S obzirom na to da kasnimo u pravilu pola stoljeća, računam da bi neki autori za 20 godina mogli dobiti priliku osvojiti Oscara. Osim toga, jedan od ciljeva ovog festivala jest muzičkom dokumentarcu napraviti prolaz da postane uvažen kao svi ostali žanrovi koji postoje u kinematografiji. To zaslužuju i autori i muzička scena.

NACIONAL: Postoji li uopće interes beogradske publike za takvu vrstu filmova i takav festival?

Imam povratnu informaciju jer se vodim za time da čega nema na webu, nema ni u realnosti. Ja to zovem (n)i na netu (n)i na zemlji. Mi smo s filmom “EKV – Kao da je bilo nekad” o grupi EKV obišli prostor bivše Jugoslavije i shvatili kroz razgovor s publikom na terenu da ih interesira sve što se tiče bivše i sadašnje scene.

Potom sam malo više pažnje posvetila internetu i komentarima uz tekstove koji pokrivaju tu tematiku i svi se slažu da nam treba takav jedan festival. Ti se filmovi zapravo nemaju gdje pogledati. Ako ih autori ne stave odmah na YouTube, ljudi ih nemaju gdje pogledati. Distribucija tih muzičkih dokumentaraca jako je problematična.

NACIONAL: Hrvatska televizija je često i sama bila koproducent dokumentarnih muzičkih filmova, a posljednjih godina imamo priliku gledati niz vrhunskih dokumentarnih muzičkih filmova. Kakva je situacija s RTS-om? Imate li njihovu podršku i pomoć?

S RTS-om, nažalost, nije takva situacija. Oni imaju neku svoju politiku koja je takva kakva jest. Promjene su u tijeku pa ćemo vidjeti što će se dogoditi. Ne očekujem ništa epohalno prije jeseni vezano uz tu temu, ali sve je moguće. Ja sam optimist.