Robin Harris britanski je povjesničar, bivši savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher, a u Hrvatskoj je najpoznatiji po svom zalaganju za Hrvatsku još od Domovinskog rata. Kasnije, kako je pripadao Konzervativnoj stranci, postao je blizak s HDZ-om, a 2006. nakon što je njegova knjiga “Povijest Dubrovnika” (objavljena 2003. na engleskom) prevedena na hrvatski jezik, dobio je hrvatsko državljanstvo koje mu je odobrio Tomislav Karamarko, tada ministar unutarnjih poslova. Živi u Cornwallu u Engleskoj, Hrvatsku posjećuje najmanje jednom mjesečno, a u uskoro će se stalno preseliti u stan u Zagrebu.

Na Hrvatskoj televiziji će ga se od sredine travnja uskoro moći vidjeti kao jednog od sugovornika u dokumentarno-igranom serijalu “Republika” redatelja Božidara Domagoja Burića. Radi se o serijalu koji prikazuje povijest Dubrovačke Republike. Nakon što je lani premijerno prikazana prva epizoda u Dubrovniku, a prošlog tjedna u Zagrebu, mnogi serijalu predviđaju tržišni uspjeh. Harris je, pored toga, napisao knjigu o Alojziju Stepincu koju će u rujnu objaviti na engleskom jeziku, a nada se uskoro i na hrvatskom. O svemu tome, ali i o aktualnoj političkoj te ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj, Harris je govorio za Nacional.

NACIONAL: Prije deset godina objavili ste knjigu “Povijest Dubrovnika”, što vas je ponukalo da je napišete?

Ja nikad nisam bio u Jugoslaviji, nisam znao ni riječ vašeg lijepog jezika. Radio sam za Margaret Thatcher do 1990. i bilo mi je komplicirano posjećivati komunističke zemlje. Kada je počeo Domovinski rat u Hrvatskoj, bio sam šokiran i htio sam nešto poduzeti. Smatrao sam da najviše mogu pomoći ako pišem o Hrvatskoj i svojim pisanjem ukažem na to da je Hrvatska europska zemlja, europske kulture i tada žrtva balkanskog barbarizma. To je bio naš europski razlog, ne samo hrvatski. Činilo mi se da je najbolje pisati o Dubrovniku jer je dosta poznat, brojni su ga posjetili, ima krasnu umjetnost i kulturu. Bio je to moj doprinos tijekom rata koji nije puno mogao pomoći, ali to je bilo jedino što sam mogao napraviti.

NACIONAL: Pisali ste knjigu sedam godina, koliki je izazov bio prikupiti potrebnu građu?

Sakupiti građu i materijale nije bio problem, ali učenje jezika jest. Iskreno, učenje hrvatskog jezika bilo je iskustvo ravno svakodnevnom vađenju zuba. Ali to je bilo neophodno jer je bilo nemoguće napisati knjigu o Hrvatskoj, a da ne poznajem jezik. Morao sam pročitati puno materijala koje su proteklih godina pisali Hrvati i Srbi. Arhivi su prepuni materijala o Dubrovniku. Građu sam prikupljao u Britanskoj knjižnici, vašoj Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci koja je otvorena 1996. i u arhivima u Dubrovniku.

NACIONAL: Jeste li samo zahvaljujući toj knjizi sudjelovali kao savjetnik u nastanku serije “Republika”?

Moglo bi se reći da sam u toj seriji bio savjetnik. Burić je vrlo talentirani redatelj, kontaktirao me i pitao bi li htio sudjelovati u serijalu. Pristao sam. S ekipom je došao u Englesku i intervjuirao nekoliko stručnjaka. Tako je posjetio i mene pa smo puno sati razgovarali o Dubrovniku. Bio je to zanimljiv proces.

NACIONAL: Pogledali ste prvu epizodu “Republike”, kakvi su vaši dojmovi?

Sudeći po prvoj epizodi, serija je briljantna. Tehnički je odlično napravljena. Fotografija je fantastična. Razgovori sa stručnjacima, pa tako i sa mnom, odrađeni su jako kvalitetno. Možda će kasnije epizode biti malo manje dramatične, s manje bitaka, jer ih se uz povijest Dubrovnika ne veže baš previše.

NACIONAL: U čemu je tajna uspjeha i dugovječnosti Dubrovačke Republike?

Srećom, zidine nikad nisu bile iskušane. To je bila snažna fortifikacija i sprečavala je mnoge da se usude napasti grad, s kopna ili mora. Ali zidine nisu bile krucijalne. Najvažnije su bile tri stvari. Prvo, ekonomski je Dubrovačka Republika bila vrlo uspješna. Da se nije uspješno bavila trgovinom kojom je stekla veliko bogatstvo, ne bi tako dugo opstala. Drugo, imali su vrlo pametnu, vještu, odgovornu i mnogobrojnu vladajuću klasu. Republika je bila stabilna, osim kad ju je pogodio potres 1667. Inače, u njoj nije bilo socijalnih pobuna. Ali treća i najvažnija stvar, Dubrovnik je, pomalo i zahvaljujući sretnim okolnostima, bio sposoban balansirati između različitih međunarodnih sila. Bio je blizak s Otomanskim Carstvom, a s druge strane s papom i španjolskim kraljem. Tako da su se mogli požaliti jednom ili drugom ili trećem. Mudro su balansirali silama.

NACIONAL: Koliko je Dubrovnik važan za zapadnu kulturu?

Dubrovnik je njezin važan dio. Rekao bih da pripada istom kulturnom krugu kao Italija. Iako Talijani vole misliti da su oni jedini napravili nešto vrijedno u Hrvatskoj, to nije istina. To je bila zajednička kultura, slavenski umjetnici su radili u Italiji, talijanski u dalmatinskim gradovima. To je samo jedan primjer. Dubrovnik je dio mediteranskog, kršćanskog, zapadnog svijeta.

NACIONAL: Danas Dubrovnik postaje sve popularnije turističko odredište, kolika je opasnost da se stari dio grada pretvori u “veliki muzej” bez domicilnog stanovništva?

Postoji realna opasnost da se to dogodi. Broj ljudi koji žive u starom gradu godinama se smanjivao. U staroj Republici unutar zidina bilo ih je oko 6000. Ne znam koliko ih danas tamo živi, ali vjerujem da ih je puno manje. Moj je dojam da ljudi koji stanuju u starom gradu vjerojatno nisu presretni svojim životom. Pretpostavljam da bi bili sretniji u nekom stanu izvan centra, pogotovo ako imaju djecu. Mislim da bi trebalo sačuvati barem jedan dio starog grada, da ostane za život lokalnih ljudi.

NACIONAL: Studirali ste povijest na Sveučilištu u Oxfordu. Što vas je uvuklo u politiku i kako ste postali savjetnik Margaret Thatcher?

Studirao sam 70-ih, a to je bilo politički vrlo napeto razdoblje u Britaniji. U jeku je bio Hladni rat i bilo je mnogo aktivizma s ljevice, štrajkova, mnogo militarizma i različitih jakih političkih osjećaja među mladima, a tad sam bio mlad. Stoga sam se uključio u Konzervativnu stranku u ožujku 1979., dok je još bila u opoziciji. Nakon pobjede na izborima te godine, postao sam savjetnik Margaret Thatcher.

NACIONAL: Kad je Margaret Thatcher postala premijerka, Britanija je bila u velikoj krizi, vladala je velika nezaposlenost. Koje biste njene poteze izdvojili da se stanje popravilo?

Britanija je 1977. bila u velikoj ekonomskoj krizi, a stranka laburista, koja je tada bila na vlasti do 1979., stvorila je dojam kod većine ljudi da se iz nje izlazi. Te godine bilo je teško dobiti izbore. Ali kad smo preuzeli vlast, prvih nekoliko godina bilo je još gore. Nezaposlenost i inflacija su porasli. Štrajkalo se posvuda, imali smo ogromne poteškoće. Nekoliko godina nije bilo dovoljno da bi se Britanija okrenula u pravom smjeru, ali činjenica je da smo na kraju uspjeli. Srezali smo javnu potrošnju smanjivanjem utjecaja radničkih sindikata koji su vrlo rašireni u Britaniji. Zatvarali smo ili prodavali nacionalne industrije koje su trošile ogromne količine javnog novca. Ali najvažnije je bilo to što smo uspjeli smanjiti javnu potrošnju. Sve to stvorilo nam je povoljne okolnosti da snizimo poreze i tako stvorimo priliku za ekonomski oporavak. Glavni razlozi za neuspjeh pojedine ekonomije su vlada i veliki državni aparat jer uzimaju previše novca i previše oporezuju. To sve potiče pametne ljude da napuste zemlju. Mi smo napravili pravilan okvir koji nam je omogućio da prosperiramo, iako je prvih nekoliko godina bilo jako teško. Tek nakon što smo dobili rat 1982. na Falklandskim otocima, stvari su počele djelovati sigurnije.

NACIONAL: Treba li hrvatska vlada poduzeti slične poteze da bi ostvarila značajniji ekonomski rast?

Da, treba, iako je stanje u Hrvatskoj pomalo drugačije. Hrvatska ima problem ogromnog vanjskog duga, Vlada previše troši, porezi su previsoki i previše je regulacija. Sve to očito treba mijenjati, ali treba objasniti ljudima što je potrebno učiniti. Mislim da ste tek započeli s novom vladom koja je na dobrom putu, ali pred vama je dug put.

NACIONAL: Jedan od najvažnijih poteza Margaret Thatcher bio je privatizacija tvrtki u državnom vlasništvu, kako je to prošlo u Ujedinjenom Kraljevstvu i kriju li se tu potencijalne zamke za Hrvatsku?

Ne mislim da tu postoji opasnost za Hrvatsku. Privatizacija se u Hrvatskoj već događala, ali ju je u nekoliko slučajeva obilježila zloporaba i korupcija. Privatizacija mora biti čista i transparentna. U pravilu je puno bolje s produktivnog aspekta da tvrtke budu u rukama privatnika, a ne države. U Hrvatskoj se neki protive privatizaciji vode, šuma… Možete sve to privatizirati, samo je potrebno imati urednu regulaciju kakvu smo mi napravili. Na primjer, u Britaniji su sve vodovodne tvrtke privatizirane i sad imamo bolju kvalitetu vode nego ikad dosad, ali je sve propisano i sve kontrolira nadležno tijelo. Smatram da sva imovina treba biti u privatnom vlasništvu, ali treba osigurati regulativu koja će spriječiti zloporabu.

NACIONAL: Bili ste na protestima na Trafalgar trgu u Londonu, u lipnju 1991. kada su Hrvati i Slovenci ukazivali na to da su njihove zemlje napale Srbija i Jugoslavenska narodna armija. Tada ste medijima izjavili da vas je sram što ste Britanac. Zašto su tadašnja britanska javnost i vlada ignorirali događaje u bivšoj Jugoslaviji?

Javnost je velikim dijelom bila zbunjena događajima, ali su postajali sve svjesniji. Međutim, tadašnja britanska vlada htjela je brzi svršetak sukoba i nadali su se brzom porazu Hrvatske. Vjerojatno su tada shvaćali da JNA neće zaustaviti Sloveniju na putu osamostaljenja, ali su se nadali da će Jugoslavija opstati u nekom obliku i da će se njome upravljati iz Beograda. To su htjeli postići tako što su proglasili embargo na uvoz oružja za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. To sam smatrao sramotnim i zato sam rekao da me je sram što sam Britanac. Ali to je bio stav britanske vlade, a ne Britanaca. Danas je Britanija prohrvatski nastrojena, ali to nije bio slučaj 1991.

NACIONAL: Česti ste sudionik na HDZ-ovim ekonomskim forumima, smatrate li izbor Tihomira Oreškovića za premijera dobrim?

Mislim da vam je Tihomira Oreškovića sam Bog poslao, jer on je biznismen, pošten čovjek, hrvatski patriot i razumije kako funkcioniraju zapadna i globalna ekonomija. Takvu osobu nemate ni u jednoj stranci. Ne mogu se sjetiti ijednog vašeg vodećeg političara koji ima te osobine. On je ogromna prilika za Hrvatsku. Ali u ovom trenutku on jedino može pokušati stabilizirati situaciju. Stoga sada pokušava povući što više novca iz europskih fondova i dobiti povoljnije kredite. Ali to je vrlo oprezan start jer se ne biste trebali uopće zaduživati zato što već sad imate dug koji teško možete vraćati. Trebali biste rezati javnu potrošnju da možete vraćati dug, stabilizirati se i dobiti dobar kreditni rejting te naravno, smanjiti poreze i nagraditi poduzetnike. To još niste počeli raditi, a Orešković je najbolja osoba za taj posao, u to ne sumnjam. Pravi put za ekonomski oporavak tek je pred vama.

NACIONAL: Poznajete li teškoće koje imaju hrvatski poduzetnici i zašto ih smatrate najvažnijim faktorom za ekonomski rast?

Dvije najveće prepreke za poduzetnike u Hrvatskoj su birokracija i, bojim se, previše korupcije. Te dvije stvari se nadopunjuju. Jer što je birokracija kompliciranija, veće su mogućnosti da vas političari, birokrati i drugi traže mito.

Poduzetnici su jako važni, iako nisu samo oni važni u državi. Poduzetnici uviđaju nove poslovne prilike koje pretvaraju u nova radna mjesta. Jako je važno da se poduzetnici mobiliziraju i da se mladi, obrazovani i talentirani mladi ljude zadrže u zemlji. Neki dan sam pročitao istraživanje prema kojem polovica vaših studenta želi otići iz zemlje. Nije loše provesti malo vremena u inozemstvu, ali to morate promijeniti. Ako vam najtalentiraniji ljudi odu, možda ih nećete uspjeti vratiti sljedećih 25 godina ili nikad.

S druge strane, vlada ne može stvarati nova radna mjesta. Ako pogledate javni sektor, njegova je produktivnost u svakoj zemlji vrlo niska jer nije izložen konkurenciji. Javni sektor ne može pogriješiti jer uvijek može uzeti još novca od poreznih obveznika. To znači da je vlada uvijek neefikasna i zato ne može stvarati nova radna mjesta. Radna mjesta stvara samo privatni sektor koji je odgovoran prema svojim korisnicima. Što je državni aparat manji i što je ekonomija slobodnija, postoji i više radnih mjesta. Pogledajte primjere diljem svijeta i vidjet ćete da je to istina.

NACIONAL: Kako doživljavate konstantnu političku raspravu u Hrvatskoj o Drugom svjetskom ratu?

Smatram da je opsesivna koncentracija političara na tumačenje zbivanja u Drugom svjetskom ratu rezultat toga što ne znaju što bi rekli i poduzeli o trenutnim problemima u državi. Ako ne znaju što bi rekli o ekonomiji, lakše im je početi kriviti nekoga zbog stvari učinjenih 40-ih godina prošlog stoljeća. Smatram da istina o Drugom svjetskom ratu treba izaći na vidjelo. Države bi trebale živjeti s tom istinom, ali to trebaju riješiti kroz debatu povjesničara. Treba otvoriti arhive i istražiti ih, ali time se ne bi trebala baviti politika. Politika bi se prije svega trebala baviti, pogotovo u Hrvatskoj, stvaranjem uspješne ekonomije.

NACIONAL: Zašto ste se 1990. s Margaret Thatcher povukli iz politike?

Nije to bilo lako razdoblje. Napustio sam politiku zbog okolnosti pod kojima je izbačena iz ulice Downing nakon 11 i pol godina, što je bio rezultat dugotrajnog internog, ogorčenog prijepora unutar stranke. Konzervativna stranka bila je duboko podijeljena. Nije se još uvijek potpuno oporavila od tada.

NACIONAL: Pišete li još povijesnih knjiga o Hrvatskoj?

Napisao sam knjigu o Blaženom Alojziju Stepincu. Na tome sam radio posljednjih 18 mjeseci i krajem rujna trebala bi biti objavljena na engleskom jeziku, nadam se da će ubrzo nakon toga biti i prevedena na hrvatski. Puno sam radio na toj knjizi ne samo čitajući objavljene materijale, nego ujedno istražujući arhivu u kojima ima puno građe o Stepincu, njegovu boravku u zatvoru u Lepoglavi, ali i bilješki špijuna koji su ga pratili. Sve će to biti objavljeno u knjizi.

NACIONAL: Koliko često ste u Hrvatskoj i kako vam izgleda život ovdje?

Svakog mjeseca posjećujem Hrvatsku i namjeravam se uskoro potpuno preseliti u Zagreb. Već sam spakirao 18 kutija prepunih knjiga. Zagreb mi je najdraži grad u Hrvatskoj, ljepše mi je tu nego u Cornwallu.

Zagreb je zanimljiv i sofisticiran grad, ima puno kulturnih sadržaja i zbivanja, a zapravo je jako mali, za razliku od drugih ogromnih europskih glavnih gradova poput Londona. U Zagrebu dobivam ono dobro od života u gradu, ali nije kao drugi puno veći glavni gradovi koji su ogromni i bez duše. Javni prijevoz je dobar. Jedino vam trebaju prijatelji za život u Zagrebu ako ste stranac. Kod vas je sve nevjerojatno komplicirano, a vi se, jadni, svakodnevno nosite s time. Život u Engleskoj je puno jednostavniji, ali je ujedno i puno dosadniji.