Objavljeno u Nacionalu br. 789, 2010-12-28

Trener Crvene zvezde govori o svojoj bogatoj inozemnoj karijeri, opisuje zašto se u beogradskom nogometu osjeća ugodnije nego u zagrebačkom, govori o dramatičnim trenucima zbog bolesti, ljubavi prema ocu Đuri i trenerskim uzorima

“Stvarno ne razumijem ljude koji kažu da sam trebao odbiti Crvenu zvezdu. Ljudi božji, Zvezda je najveći klub na ovim prostorima, kao njezin igrač osvojio sam Kup prvaka i stekao niz prekrasnih poznanstava, i zašto ne bih prihvatio ovako veliku ponudu. U budućnosti želim postati uspješan trener i voditi najjače europske klubove, a Crvena zvezda je, barem se nadam, prvi korak u mojoj trenerskoj karijeri”, uzbuđeno je u svojoj pizzeriji Prosikito, Robert Prosinečki opisivao motive odlaska u Beograd.

Iako su prošla dva tjedna od objave ove informacije, Prosinečki je i dalje zvijezda srpskih medija. Zbog poziva tamošnjih novinara, intervju je prekidan pet puta, a taman kada smo bili pri kraju, jedna beogradska ekipa koja ga je došla snimati javila je kako će zakasniti jer su se izgubili u okolici maksimirskog stadiona. U svakom slučaju, nakon tolikog medijskog pritiska ne iznenađuje odluka da zajedno s ženom i kćerima, božićne praznike provede u Oviedu, kod sestre i njenog partnera. U Zagreb se namjerava vratiti 30. prosinca, a već petog siječnja odlazi – drugi puta u karijeri – u Beograd, kako bi preuzeo Crvenu zvezdu. U medijskom smislu, Robert Prosinečki nikada nije bio konvencionalan tip.

Rođen je 1969. u gastarbajterskoj obitelji u okolici Stuttgarta, a kao 10-godišnjak vratio se u Hrvatsku jer je otac Đuro želio da njegov sin trenira u Dinamu. Iako je sa Zvonimirom Bobanom apstrofiran kao najtalentiraniji igrač Dinama, poslije svađe s Ćirom Blaževićem, 1987. odlučio je prijeći u Crvenu zvezdu. Iste godine u Čileu je proglašen najboljim igračem neslužbenog svjetskog prvenstva za juniore, a 1991. Crvena zvezda je osvojila Kup europskih prvaka. Dok je u Hrvatskoj počinjao rat, Prosinečki je otišao u Real iz Madrida, a kasnije je nastupo u Oviedu, Barceloni i Sevilli. Godine 1997. potpisao je za Croatiju, odakle je otišao poslije tri godine, no klub je proglasio stečaj i Prosinečki, Dražen Ladić i Igor Cvitanović su ostali bez novca koji im je pripadao.

NACIONAL: Kako gledate na svoj prelazak u Crvenu zvezdu, sada kada je splasnula početna euforija?
– Moji životni i igrački putevi su takvi kakvi jesu. U četiri beogradske godine napravio sam dosta toga i igrački i korektnim ponašanjem, i normalno da mi je godilo kada su mi ponudili trenerski položaj u Crvenoj zvezdi, ali prije nego što sam odlučio, morao sam se dogovoriti s onima prema kojima sam imao moralne obveze, a to su žena i djeca i Slaven Bilić. Želio sam se osamostaliti kao trener, i kada su me podržali obitelj i dečki iz reprezentacije, više nije bilo dileme hoću li otići u Zvezdu.

NACIONAL: Koliki je izazov odlazak u klub koji je posljednjih godina u sportskom smislu strahovito ruiniran?
– Ne bih se složio. Crvena zvezda je u financijskim problemima, ali to je i dalje jedan od najvećih klubova na Balkanu. Tek započinjem samostalnu trenersku karijeru i Zvezda je najveći klub koji možete dobiti u takvim okolnostima, i što se mene tiče, dobio sam priliku koja je fantastična. Nism prorok i ne želim govoriti kako će sve biti idealno, ali sigurno ću donijeti pozitivni pomak u igri i ponašanju ekipe. Da ne vjerujem kako mogu uspjeti, sigurno ne bih prihvatio tako veliki izazov.

NACIONAL: Koji su vaši ciljevi?
– Nikada nisam tražio alibije pa neću ni sada. Najprije želim da se za vrijeme zimskih priprema momčad dobro uigra, a onda trebamo pokušati prestići Partizan. Crvena zvezda me dovela na 2,5 godine što znači da imamo srednjoročne planove. To je veliki klub koji iza sebe ima milijune navijača i sada želimo financijsku stabilnost i osvajanje prvenstva. Idući cilj je ulazak u neko od europskih natjecnja, kao što je ove godine Partizan ušao u Ligu prvaka ili Dinamo u Ligu Uefa. To su ambicije, međutim, da bi ih ostvarili treba proći neko vrijeme.

NACIONAL: Koliko će vašim odlaskom izgubiti reprezentacija Hrvatske, budući da prevladava mišljenje kako ste bili glavni strateg u sastavljanju taktike?
– To su zlonamjerne priče. Točno se zna koja je bila čija funkcija u stožeru reprezentacije. Slaven Bilić me nije doveo jer smo najbolji prijatelji ili zbog toga što volimo skupa popiti kavu, nego zato jer smo kao igrači bili bliski, i vjerojatno je zaključio da nešto vrijedim kada je u pitanju nogomet. Isto vrijedi i za Nikolu Jurčevića i Aljošu Asanovića. Ali nije istina kako sam sastavljao ekipu, već sam pomagao sugestijama i smislom za određene detalje. Slaven Bilić je glavni i odgovorni u hrvatskoj reprezentaciji i njegova je bila posljednja, a nas trojica smo iznosili prijedloge i sve je odlično funkcioniralo.

Nisam ambasador pomirenja

NACIONAL: Koji treneri su najviše utjecali na vaš profesionalni razvoj?
– U karijeri sam nastupao za vrhunske momčadi i normalno da su me trenirali mnogi dobri treneri, ali mislim da mogu izdvojiti trojicu. To su bili Ivica Osim, Radomir Antić i Leo Beenhakker. Sva trojca su bili izuzetno iskusni stručnjaci, vodili su velike ekipe i osvojili brojne trofeje. Još kao igrač sam naučio dosta o taktici, a dodatno sam se formirao u posljednje četiri godine rada s reprezentacijom. Slušam i učim, evo, nedavno sam se susreo s nekadašnjim suigračem Sinišom Mihajlovićem koji je trener Fiorentine, i zanimalo me njegovo gledanje na nogometnu taktiku. Kada je riječ o aktualnim trenerima, mnogi hvale Joséa Mourinha, ali meni je bliža vizija igre koju vodi Josep Guardiola s Barcelonom. Nitko ne igra poput Barcelone, ali to je posljedica sistema koji njeguju posljednjih 25 godina, i koji počinje u omladinskom pogonu gdje točno znaju kakve igrače žele pripremiti za prvu momčad. Pepu Guardioli su, kao sada meni, na početku trenerske karijere predbacivali da nema previše iskustva, a on je u prvoj sezoni osvojio šest trofeja, i vjerujem kako će i ove godine uzeti Champions League.

NACIONAL: Guardiola i vi ste bili suigrači u Barceloni?
– Jesmo, sezonu i pol. Još kao igrač je dominirao u razgovoru i ponašanju i siguran sam da će kao trener obilježiti iduće razdoblje. Guardiola je i kao igrač i kao trener osvajao Ligu prvaka, Barcelona igra najljepši nogomet na svijetu, a posebno je važno to što on Barcelonu, i klub i grad, izvrsno poznaje i oni koji su ga izabrali za trenera napravili su odličan posao.

NACIONAL: Što vas je pred kraj igračke karijere motiviralo da nakon Crvene zvezde, Reala i Barcelone, zaigrate u Hrvatskom dragovoljcu i Olimpiji. U pozitivnom smislu može se reći da ste ludi za nogometom?
– Još od najranijeg djetinjstva volim nogomet, a dao mi je jako puno toga u životu. Odlaskom u Crvenu zvezdu na neki način želim vratiti dio tog duga. Dobio sam veliku priliku u velikom klubu u kojem sam kao igrač proveo četiri godine i znam kakve su okolnosti, a i ljudi me prihvaćaju. Nedavno sam u Beogradu proveo sedam dana i u tom razdoblju deset puta sam gostovao na televizijama. Svima želim poručiti da u Beograd ne odlazim kao nekakav ambasador pomirenja Hrvata i Srba, nego kao trener velikog kluba koji će možda u budućnosti igrati s Dinamom ili u regionalnoj ligi. Moj jedini zadatak je da Zvezda igra najbolje što može i osvaja prvenstva. Konzum otvara dućane u Srbiji, pjevači pjevaju za Novu godinu i ne vidim razlog da se neki čude što ja idem kao trener u Crvenu zvezdu.

NACIONAL: Koliko bi regionalna nogometna liga bila korisna za klubove iz Hrvatske, Srbije i susjednih zemalja?

– U ovom trenutku je teško reći. Mislim kako bi se u prvo vrijeme podigla kvaliteta, ali presudno je da takva liga ima natjecateljski karakter jer ako pobjednik neće ući u Ligu prvaka, cjelokupna ideja gubi smisao. Balkanski klubovi teško mogu ući u europske kupove i Dinamo je ove godine dosegnuo plafon, baš kao i Partizan, međutim, veliko je pitanje mogu li postići više od ovoga. Pretpostavljam kako bi regionalna liga imala i veću gledanost od nacionalnih prvenstava.

NACIONAL: A i višestruko veće nasilje?
– To je moguće, ali želim se ograničiti isključivo na sportsku dimenziju ovakvog natjecanja.

NACIONAL: Na što ste mislili kada ste rekli kako vam je nogomet dao puno?
– Možda sam u igračkom smislu mogao pružiti više u Realu i Barceloni, ali ostaje činjenica da sam igrao u dva najveća kluba na svijetu. Barcelona i Real su veliki klubovi, ogromne organizacije, mase navijača, a oba grada su ugodni za život. Isto tako mi je bilo lijepo igrati i živjeti u Sevilli. Kada dodate da sam igrao i u Crvenoj zvezdi i Dinamu, koji su dominantni na prostorima bivše Jugoslavije, mogu zaključiti kako sam napravio lijepu karijeru na koju imam pravo biti ponosan.

‘Nisam boem’

NACIONAL: S obzirom na vaš način života, jeste li boem?
– Ma nisam, to je fama koja me prati, nema veze s istinom. Čim se nekog vidi kako pije, on je automatski pijanac. Možda sam živio drugačije od većine nogometaša i nikada nisam skrivao što radim, a onda se u javnosti stvarala fama da sam boem koji ne voli raditi. To nije istina, uostalom moji bivši suigrači će potvrditi da sam često trenirao više od drugih. Ali volio sam izići ili zapaliti cigaretu, i odmah se govorilo “Robert je narodni tip koji se voli zabavljati”. To je istina, ali čitav život nisam odustajao od nekih principa i donosio sam hrabre odluke. Prijatelji znaju kakav sam čovjek, a onih dvadeset ili trideset posto koji o meni misle loše me ne zanimaju.

NACIONAL: Kakav osjećaj je bilo otići u Crvenu zvezdu kao osamnaestogodišnjak?
– Teško, bar dok se nisam naviknuo. Bio sam klinac koji u Beogradu nikoga nije poznavao i za sve sam se morao izboriti. Na isti način želim se izboriti kao trener, iako je sada drukčija situacija jer nekada sam morao brinuti isključivo o sebi, a sada o trideset ili četrdeset ljudi koje ću voditi. Razumije se da sam u životu radio greške i ima stvari koje bih sada promijenio, ali posljednjih 11 godina sam oženjen i uživam u braku i s naše dvije prelijepe kćerkice. Familija mi je sve u životu i kada sam s njima zaboravljam sve probleme.

NACIONAL: Prije nekoliko godina imali ste teške zdravstvene probleme. Kako je sve počelo?
– Bio je to najšokantniji period u mojem životu. Poremetio mi se centar za ravnotežu i nisam mogao funkcionrati. Punih sedam mjeseci osjećao sam se kao da sam na Titanicu. Sve je počelo iznenadno, odveo sam djecu na odmor u Malinsku i najedanput mi se počelo strahovito vrtjeti u glavi. Na Rebru sam ležao punih mjesec dana, svaki treći dan mi je vađena krv, išao sam na magnetnu rezonancu i CT, ali liječnici nikako nisu uspijevali ustanoviti od čega sam obolio. U jednom trenutku sam se strahovito uplašio da mi možda ne žele reći što se događa. Čak i danas nismo sigurni o čemu se radilo, međutim, prema službenoj dijagnozi, u krvotok mi je ušao herpes zaoster, koji se zalijepio na centar za ravnotežu koji se nalazi iza desnog uha. Taj herpes se ne vidi na pretragama, i liječnici su mi cijelo vrijeme govorili kako je sve u redu, a ja sam bio u banani.

NACIONAL: Kaže se da ljudi u ovakvim krizama promijene način na koji razmišljaju o životu i životnim vrijednostima. Kako je bolest utjecala na vas?
– Puno toga sam promijenio, recimo, već dvije godine nisam okusio alkohol. U takvoj situaciji shvatiš kako je najvažnije zdravlje. Pokušavam izbjegavati stres, makar je to u nogometu nemoguće. Odlazim jednom vrhunskom bioenergetičaru, koji inzistira na anonimnosti, i poslije tretmana osjećam se puno bolje. Slaven, Nikola i Aljoša pokazali su se kao pravi prijatelji u teškim trenucima.

Hrvatski jal

NACIONAL: Je li vaš otac imao najvažniji utjecaj na vašu karijeru?
– Mislim da je to točno, on je bio pokretački motor u mojoj karijeri. Moj stari je bio genijalac koji je u potpunosti vjerovao da ću uspjeti kao nogometaš, a kada ste mlad momak, takva podrška je jako važna. Međusobno smo se poštovali, ali bio mi je i frend kojega sam uvijek mogao pitati za savjet. Sestra, brat i ja smo u djetinjstvu imali sve jer je tata osamnaest godina radio u Njemčkoj i puno toga stvorio. Njemačku smo napustili jer je želio da počnem trenirati u Dinamu, baš kao što me 1996. nagovorio da se iz inozemstva vratim u Croatiu. Već je bio bolestan i želio je da budem što bliže kako bi mogao dolaziti na moje utakmice. Kada mu se stanje pogoršalo, odlučio sam potpisati za Olimpiju jer je Ljubljana blizu, a onda sam, kako bismo bili zajedno, postao igrač NK Zagreba. Bio sam uz njega do kraja i to je nešto što se ne zaboravlja.

NACIONAL: Kada već spominjete Croatiju, kako ste se slagali sa Zlatkom Canjugom, koji je u Tuđmanovo ime vodio klub?
– Imali smo vrlo korektan odnos, a zahvaljujući mojem povratku, Croatia je dvije godine igrala u Ligi prvaka. Kasnije su me prevarili za lovu, doslovno sam prevaren.

NACIONAL: Reklo bi se da prema Dinamu nemate nikakve pozitivne emocije?
– Nemam, a zašto bih imao. Najprije su me otjerali 1986. kao netalentiranog klinca, a kada sam se 1997. vratio i pomogao da uđu u Champions League, na kraju me nisu platili nego sam igrao badava. Stvarno je nevjerojatno što mi se dešava u Zagrebu, a onda ispada nekakav problem kada odlučim otići u Beograd. Odlazim jer je Crvena zvezda moj klub, i to se ne sramim reći. Dinamo me je pobijedio na sudu, ali neću šutjeti jer znam što je istina. Iz Dinama me čak nisu ni pozvali da porazgovaramo i pokušamo naći rješenje, i iako se ne želim svađati s ljudima koji vode klub, ovo što govorim jedina je i prava istina.

NACIONAL: U Beogradu vas nikada nisu prevarili?
– Nisu na ovakav način. Tamo sam ostvario igračku afirmaciju, a sada me zovu kao trenera. Vidim da me tamo više cijene nego ovdje. Tužan sam jer u Hrvatskoj ne cijenimo igračke veličine i ljude koji su nešto napravili. Kod nas čovjeka žele srušiti kako bi ga zatim mogli žaliti. Tako o meni sada govore da sam neiskusan i kako neću uspjeti, pa ako ću stvarno kikasati, reći će “Vidiš, jesmo ti rekli da nisi trebao ići u Beograd”. Ali ja imam dovoljno samopouzdanja i vjerujem da mogu uspjeti, a ako ispadne drugačije svijet neće propasti, nogomet će se i ubuduće igrati, a ja ću živjeti s familijom i družiti se s prijateljima.