Najveći srpski izdavač magazina u razgovoru za Nacional priča o medijskoj sceni na prostoru bivše Jugoslavije, o isprepletenosti politike, kriminala, podzemlja i estrade te pojašnjava zašto je svoje medijske planove proširio na organizaciju regionalnih konferencija s gospodarskim, društvenim i kulturnim temama

Robert Čoban, Hrvat rođen u Vojvodini, najveći je srpski izdavač magazina, sa 78 magazina, preko 300 zaposlenih suradnika i tvrtkama u sedam država takozvane regije. Osnivač je i vlasnik tvrtke Color Press Group sa sjedištem u Novom Sadu, a srednjoj generaciji hrvatskih kolega novinara i urednika još uvijek je u sjećanju kao dopisnik zagrebačkih, sarajevskih i beogradskih novina i magazina s kraja osamdesetih godina, poput Večernjih novosti, Arene i Naših dana. Kao apsolvent prava odlučio se ipak za nemirne novinarske i uredničke vode, trajno inficiran uređivanjem novina. Sasvim atipičan medijski tajkun, kako ga nazivaju u srpskoj javnosti, Robert Čoban umjesto da vidljivo troši svoje bogatstvo na materijalne statusne simbole, danas širi svoje medijske planove na organiziranje regionalnih konferencija s važnim gospodarskim, društvenim i kulturnim temama, a njegova tvrtka je sponzor Olimpijskog komiteta Srbije i važnih međunarodnih izložbi moderne umjetnosti.

U ekskluzivnom intervjuu za Nacional, koji je napravljen tijekom održavanja uspješne i posjećene regionalne ženske konferencije ProFemina u hotelu Metropol Palace u Beogradu, čiji je inicijator upravo Robert Čoban, pojasnio je kako se već dvadesetak godina održava na poslovnom vrhu, koliko Hrvatsku i Srbiju i dalje veže isto nasljeđe isprepletenosti politike, kriminala, podzemlja i estrade, koliko je snažno odjeknulo i ostalo zapamćeno ubojstvo Ive Pukanića na cijelom prostoru regije i zašto misli da nas jedino ulaganje u obrazovanje i kulturu može spasiti od tereta prošlosti.

NACIONAL: U Srbiji imate status kralja žute štampe, balkanskog kralja tabloida, ali vas jednako tako prati glas da nikada niste prešli granicu ukusa u objavi nekih tema i fotografija i niste gazili ili ucjenjivali ljude putem tiska. Kako to komentirate?

Ovaj prvi glas me definitivno prati, a ne znam prati li me i ovaj drugi; u svakom slučaju, istina je da sam se uvijek trudio da tako i bude. Vjerojatno nisam uvijek u tome uspijevao, moglo bi se naći ljudi koji su u ove dvadeset i četiri godine, koliko se bavim ovim poslom, bili i povrijeđeni. Čak i da uređujete novine koje su potpuni mainstream, uvijek ćete naći nekoga tko je nečime povrijeđen. Činjenica je da danas meni i mojim suradnicima tabloidi čine samo pet posto portfolia, izdajemo praktično samo tri tabloida, a sve ostalo su magazini koji se bave drugim temama: ženskim, tinejdžerskim, hranom, arhitekturom, frizurama, bebama…

• ‘PROBLEMI O KOJIMA JE PUKANIĆ pisao nisu nestali, već su i dalje prisutni; još uvijek su oko nas narkodileri, krijumčari, ratni zločinci i profiteri, kriminalci na visokim funkcijama u javnim službama’

NACIONAL: U kojem ste trenutku donijeli odluku da se ogradite od toga da pišete o politici, ali i o kriminalu?

Pa to su praktički bila dva trenutka. Prvi trenutak je prestanak one prve faze rata, kada je potpisan Daytonski sporazum, dakle, govorimo o 1995. To je koincidiralo s mojim boravkom u Americi, gdje sam bio pet tjedana na jednoj stipendiji i gdje sam vidio da su najtiražnije i najprodavanije upravo one novine koje se ne bave politikom, već showbusinessom i zabavom. Bio sam negdje ipak svjestan da pomoć koju smo ranije i mi i drugi s ovih prostora dobivali od EU-a i Soros Fonda, neće trajati dugo i da ako ne budemo imali profitabilne projekte, uvijek ćemo ovisiti o nekoj političkoj partiji ili državi. Nakon 1995. ljude zaista više nije toliko zanimala politika, ni rat nakon toga par godina nije bio tema i tada smo krenuli sa zabavnim konceptom tiska. U jednoj fazi ta je moja odluka bila pomiješana i s događanjima na beogradskom asfaltu devedesetih godina. U drugoj polovici devedesetih gotovo smo svakodnevno imali neke atentate, ubojstva i slično, a to je ljude interesiralo pa smo to i pratili. Onda se u jednom trenutku 1999. dogodilo da je ubijen Slavko Ćuruvija pa kasnije i Arkan, no već smo oko 2000. odlučili da je bolje da imamo 20 posto manju tiražu zato što ne pišemo o ubojstvima na asfaltu, jer da to naprosto nije vrijedno glave nekoga od nas. Imali smo situacije koje su bile vrlo blizu toga, vrlo rizične i to iz nekih naoko benignih, bezazlenih i na kraju iracionalnih razloga; barem za moj mozak iracionalnih, ali za te ljude sasvim opravdanih. Mislim da je pravilan potez bio da se iz svega toga izmaknemo.

NACIONAL: Dakle, smatrate da niste pogriješili kada ste se odlučili maknuti od izvještavanja o kriminalu i podzemlju radi sigurnosti svojih novinara i urednika?

Jednostavno, ako živite u zemlji poput Srbije, kao i cijele regije – a imali smo to priliku vidjeti i doživjeti – to je zaista stvar odluke. Eto, 2004. ubijen je crnogorski novinar Duško Jovanović, glavni urednik i osnivač Dana, u Podgorici ispred redakcije i takve su se stvari neprekidno događale. Divim se ljudima poput Ive Pukanića koji su istraživali te teme ili poput naše novinarke Brankice Stanković iz „Insajdera“ koja živi s bataljunom osiguranja. Ja i dalje u intervjuima i na društvenim mrežama govorim o stvarima iz politike i svakidašnjice – dakle, ja kao ja – ali se u novinama tim temama ne bavimo.

NACIONAL: Kako je ubojstvo Ive Pukanića odjeknulo u tom dijelu regije?

Kako nije! Sjećam se da smo 2001. godine, kada je Nacional počeo pisati o duhanskoj mafiji, baš radili intervju s Ivom u prostorijama Nacionala, ispred kojih je sedam godina kasnije ubijen. Ne mogu reći da smo bili prijatelji, ali smo zaista bili dobri kolege i izvrsno smo surađivali. Ivo i ja smo se sreli u jednom restoranu u Slavonskom Brodu, na pola puta između Beograda i Zagreba, tog ljeta 2008. i pričali smo o nekom potencijalnom zajedničkom poslu, o pokretanju nekih magazina u Hrvatskoj. Znam da ga je čuvala policija, i tada su pored nas sjedili policajci u civilu koji su ga čuvali. Nažalost ga nisu uspjeli spasiti. Svi smo pratili što mu se dogodilo jer je Ivo na neki način bio simbol novinara koji je razotkrivao mafiju. Pukanićevo ubojstvo je za većinu ljudi bilo samo još jedan razlog da se takvim stvarima ne bave. Ti svi problemi o kojima je Pukanić govorio i pisao ne da nisu nestali, nego su i dalje prisutni u regiji; i dalje su oko nas narkodileri, krijumčari, ratni zločinci i profiteri, kriminalci na visokim funkcijama u javnim službama.

NACIONAL: Nije se dogodila neka opća katarza na ovim prostorima?

Nije se dogodila nikakva katarza! Slušao sam neki dan jezive podatke, da samo 20 posto građana Republike Srpske vjeruje da se zaista dogodila opsada Sarajeva. Evo, samo šest posto Republike Srpske vjeruje da je bilo logora u Prijedoru! Nevjerojatno. Vidim da i vi imate situaciju sada s Jasenovcem i tri različite komemoracije. Pa onda sve presude u Haagu koje nisu pridonijele pomirenju i katarzi, nego ponovnom razbuktavanju nacionalizma. Kada je Karadžić dobio četrdeset godina zatvora, gotovo sve srpske naslovnice su ga branile, oko 80 posto tiska, tiskali su mu i postere. Zamišljam što bi bilo da su njemačke novine, kada su 1962. Izraelci u Argentini uhvatili Eichmanna i osudili ga, tiskale naslovnice koje ga slave i tiskale mu postere u čast. E zato mi na Balkanu nikada nećemo biti kao Njemačka! Nijemci i Japanci uspjeli su pobijediti zlo, shvatiti svoje pogreške i već dvadeset godina poslije Drugog svjetskog rata bili su ekonomske velesile, a mi se dvadeset godina nakon Daytona i dalje davimo u istim problemima.

NACIONAL: Mislite li da će se mlade generacije na ovim prostorima uspjeti odmaknuti od svih tih nacionalno-političko-folklornih mitova?

Tu vidim neka dva trenda, iako mi kroz svoja izdanja pokušavamo edukativno djelovati na mlade. S jedne strane je mlada generacija koja je na YouTubeu, bave se znanošću, pronalascima, idu u inozemstvo, uče strane jezike, potpuno su operirani od bilo kakvih balkanskih stvari, jednaki su mladima cijelog svijeta, a opet postoji dio mladih koji su deset puta konzervativniji i tradicionalniji u svjetonazorima od ljudi koji su rođeni šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I po pitanju ženskih prava, LGBT prava, abortusa, crkve, svih tekovina koje su donijeli emancipacija žena i seksualna revolucija. To je strašno. Na to ih gura Crkva, dio medija, dio patrijarhalnih intelektualaca s Akademije znanosti i umetnosti (SANU) i onda što se događa? Takvi mladi muškarci pokušavaju vratiti žene u tu kutiju, a žene koje su jednom emancipirane više ne možete vratiti na prethodno. I zato se događaju sva ta ubojstva žena. Sada smo na ProFemini imali prezentaciju turskog plastičnog kirurga koji je pokazivao ozljede žena koje su ranili muški partneri kada su se htjele rastati ili su ih napustile, od polijevanja kiselinom, spaljivanja, masakriranja, nakon čega liječnici rade složene rekonstrukcije lica. Dakle, muškarac koji je tako od Crkve, medija i elite vraćen u srednji vijek, ne može reagirati na modernu ženu na drugačiji način. On je tempirana bomba!

• ‘U PET GODINA veća količina novca ušla je u medije iz državnih i paradržavnih tijela, ministarstava, agencija, javnih poduzeća, nego od komercijalnih oglašivača’

NACIONAL: Na ovim našim prostorima estrada i kriminal također su vrlo blizu, često isprepleteni i povezani. Jeste li se ikad zamjerili nekom bossu, kriminalcu, barem posredno, zbog pisanja?

Mnoge pjevačice, glumice i manekenke bile su u vezi, braku ili su se zabavljale i na razne načine bile povezane s ljudima iz te sive zone. Tako je bilo devedesetih, a tako je djelomično i danas. I kada smo imali jednu od najozbiljnijih prijetnji, kada je jedan beogradski kriminalac pozvao ekipu 2001. godine za Novi Sad – dakle, poslije Miloševića, ali za vrijeme Đinđićeve vladavine, kada se mnogo takvih stvari događalo – jedan lokalni novosadski pripadnik tog miljea zaustavio ga je da me ne likvidira. Kada sam kasnije s njim razgovarao i pitao ga zašto me taj čovjek htio ubiti, misleći da smo u pisanju povrijedili nečiju djevojku, ispostavilo se nešto bizarno: da je jedan svećenik, koji je tada bio episkop, povrijeđen nekim tekstom, a taj koji me htio ubiti proveo je s njim pola godine u manastiru jer ga je episkop tamo skrivao nakon nekog ubojstva. Tada sam vidio da nisu povezani samo kriminal i estrada, već i crkva i estrada, i kriminal i politika, i kompletni taj društveno-elitni establišment. Nažalost, teško možemo reći da se to do danas pročistilo. Na sreću, ne događaju se više stvari kakve su se tada događale, ali taj establišment je i dalje povezan.

NACIONAL: Bili ste jedini izdavač u Srbiji koji nakon ubojstva Arkana i hapšenja Cece nije gazio po njoj i loše pisao, a jednom ste rekli da vam je ona čak i pomogla s tiražom magazina Svet dok ste ga vodili?

Devedesetih godina je ona zaista prema nama bila kooperativna, davala je intervjue, no sada više njezina fotografija na naslovnici nije garancija milijunskih tiraža. Kada je 2003. Ceca bila uhapšena nakon atentata na Đinđića i provela u zatvoru više od tri mjeseca, bila je odvojena od tada još male djece i ja sam smatrao da nije u redu da je blatimo. Svi oni kojima su se do jučer još tresle noge pred Arkanom i koji su joj se bjesomučno uvlačili, počeli su je javno pljuvati, a ja to nisam želio raditi. To je pitanje ljudskosti, ali i etike posla. Objavili smo čak i njezin intervju iz zatvora. Jedan političar pitao me zašto to radim, s obzirom na to da je ipak upletena u ubojstvo premijera, a ja sam mu odgovorio da ću se jednako tako postaviti i kada on bude bio u zatvoru. Kad je Ceca izašla iz zatvora, svi oni koji su je pljuvali, jasno, nastavili su joj se ulizivati, a spomenuti političar postao je jedan od njezinih najboljih prijatelja. Ceca je veliko ime pa je to imalo i odjek, ali nastojim se tako ponašati prema svima koji se nađu u nevolji, a nije im baš dokazana krivnja.

NACIONAL: Koliko je danas još kod kolega novinara prisutna neka vrsta cenzure i autocenzure, čak i kad se bave nekim društvenim temama?

Mislim da je autocenzura i kod novinara i kod urednika apsolutna, barem kada govorimo o Srbiji. Možda u Hrvatskoj malo manje, koliko pratim medije, ali na obje strane se novinari boje za svoj posao. Šef deska jednih novina je na televiziji prokomentirao nešto o sastavu vlade i bio je promptno smijenjen s te pozicije. Ljudi imaju obitelji, djecu, kredite, brinu se i ne žele riskirati. Druga razina su urednici koji opet ne žele riskirati prema vlasnicima, treća razina su vlasnici koji također spajaju kraj s krajem zbog ekonomske krize i pada tiraže te smanjenih budžeta. Imali smo izvještaj Savjeta za borbu protiv korupcije koji je zaista frapantan, a kaže da je u proteklih pet godina veća količina novca ušla u medije iz raznih državnih i paradržavnih tijela, od ministarstava, agencija, javnih poduzeća, nego od komercijalnih oglašivača. Znači, ako je tako, normalno da će se svaki izdavač i vlasnik novina ili televizije truditi biti dobar s vlastima, upravo da bi dobio taj novac koji je veći od komercijalnog.

NACIONAL: Često ističete da nemate ambicija baviti se politikom ili na bilo koji način kroz svoja izdanja biti politički sponzor, već ste rijedak primjer medijskog magnata koji sponzorira i ulaže u kulturu i umjetnost?

Da, sponzorirao sam mnoge izložbe i sve razmjene između Hrvatske i Novog Sada, poput Zbirke Pavla Beljanskog ili Miroslava Kraljevića i njegovih sljedbenika, gdje sam surađivao s vašom Modernom galerijom, Zvonkom Makovićem i Biserkom Rauter Plančić. U jednom trenutku je čak bilo pitanje hoće li pokrajina Vojvodina moći sve financirati pa smo mi osigurali i smještaj, hotele u Novom Sadu i Zagrebu i pomogli na svaki mogući način. Smatram da su kultura i umjetnost važne stvari i da je kulturna razmjena jako važna jer imamo jedni drugima što pokazati. Ovaj prvi dio pitanja, oko politike… da, mislim da se tu zaista razlikujem od većine ljudi iz medijske sfere na ovim prostorima, za koje smo prije ili kasnije vidjeli da su svoje medijske imperije ili novine upotrebljavali da bi postali lideri stranaka, poslanici, ministri, kandidati na listama, dakle, kao poligon politike. Mene to apsolutno ne zanima! Naravno, zanima me društveni utjecaj mojih medija ako taj društveni utjecaj može izgurati neku stvar poput dobre izložbe ili akcije za donaciju organa. Uživam u svojem poslu, ne želim biti političar i smatram da je profesija političara užasno kontaminirana te je nažalost postala know-how posao kada se radi o tomu da namještate ljudima, perete novac, pokrivate nekoga za nešto. Ja to niti znam niti želim raditi.

NACIONAL: Čini se da ste kroz godine uspjeli sačuvati idealizam u poslu i da se s najnovijim poslovima organiziranja različitih konferencija mičete od kontaminirane prošlosti regije?

Upravo sam ovih dana pričao o tome koliko sam sretan što ne radim u dnevnim novinama jer je tržište dnevnih novina toliko kontaminirano prljavštinom, političkim utjecajima, potpunom tabloidizacijom koja je u sferi politike, a ne zabave i showbusinessa, da je to postalo nepodnošljivo i jezivo. Moja tvrtka u tome ne želi sudjelovati, mi smo odgovor na krizu i tehnološke promjene našli upravo u organiziranju konferencija, iako i dalje radimo print izdanja. Neka smo ugasili, neka pokrenuli, našli neke nove niše; radimo magazine o krono-prehrani, vegetarijanstvu, dekupaž tehnikama, dječjim i tinejdžerskim temama… Radimo internetske portale, pokrenuli smo ove konferencije kao neki treći kanal i to je nešto što neće izumrijeti.

NACIONAL: Nisu li stranci ipak uveli profesionalizam i red u srpsko tržište magazina i štampe?

Imam jednu sjajnu prezentaciju koja se zove „Zašto su otišli“. Možete pretpostaviti što je tema prezentacije. Od deset velikih stranih medijskih kuća u Srbiji, osam je do danas napustilo tržište. To se dogodilo i u Hrvatskoj, tamo su kod vas ostali još neki najveći, poput Styrije ili Adria Medie. Naše tržište se prije ekonomske krize, dakle prije 2008. godine, činilo dosta dobrim, ali onda se pokazalo koliko je opterećeno korupcijom, pranjem novca, političkim protekcijama i stranci se u tome jednostavno nisu snašli. U svojoj prezentaciji točno pokazujem kako je, primjerice, Waz došao 2001. otišao 2010., Burda je došla 2002. i otišla 2006., Sanoma došla 2005. otišla 2013., Gruner+Jahr došao 2006. a otišao 2013., Fox Channel došao 2006. i otišao 2010. godine i tako dalje. Ali moram reći da su oni, u trenutku kada su došli, zaista natjerali nas lokalne igrače na neke standarde u dizajnu, kvaliteti papira, ponašanju, prezentaciji i mislim da je njihov boravak bio koristan. Kada je Burda 2002. došla s Lisom, natjerali su nas da se pokrenemo iz te neke učmalosti i da sami počnemo tražiti licence i sami odemo van po njih, od Bravo magazina, Joya, kasnije Helloa i svega drugoga.

• ‘MISLI SE DA SU USPJEŠNI LJUDI ekstravagantni. A moje iskustvo govori da su najveći ljudi jednostavni jer su sve stekli radom. Oni drugi samo prikrivaju svoje komplekse’

NACIONAL: U Hrvatskoj su jako opale tiraže tiskanih izdanja, mladi su se prebacili na web i e-izdanja, no čini se da se u Srbiji, unatoč krizi, ipak još uvijek bolje prodaju tiskana izdanja?

Nedavno sam gledao podatke ABC Hrvatska i pratio vaše tiraže, za razliku od Srbije, gdje su prestali postojati od prošle godine jer su svi skrivali koliki im je pad tiraže pa su se odjavljivali. Iznenadio sam se što neke novine u Hrvatskoj imaju i do tri puta veću tiražu od istih novina u Srbiji, tu mislim na magazine. U Srbiji su dnevne novine bukvalno prepolovile tiraže u posljednje dvije godine, desetkovane su, a to je zato što dnevne vijesti svi gledaju online, više se ne čeka ni Dnevnik. Kada govorimo o magazinima, oni imaju dio magije koju imaju i knjige, ljudi ih vole više puta listati, čitati pa i kolekcionirati. Što se tiče elektronske knjige, ona se na globalnoj razini zaustavila na 4 posto. Znači, 96 posto ljudi i dalje želi pročitati knjigu, vratiti je na policu, pisati bilješke, da je ima kao predmet. Magazini su negdje između: neki su pali, neki stoje. Vjerojatno će propasti muški magazini. Ali ženski Lepota&zdravlje ili celebrity magazin Hello! odlično stoje. Hello! je ekskluzivno popratio svadbu Novaka Đokovića na Svetom Stefanu i to je ključ uspjeha, na tri platforme brenda: print, digital i event. Onda tu ulaze i sponzori jer se oni vezuju uz printani brend.

NACIONAL: Imate li uzore iz politike, kulture, sociologije, medijskih strategija koji vam pomažu u formiranju svjetonazora i radnoj etici?

Teško je mi je to personalizirati kroz jednu ličnost, jednog pisca ili novinara. Razvijam se kao politički svjesno biće od osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se u svijetu događaju neke velike promjene, u Americi dolazi na vlast Reagan, Margaret Thatcher u Britaniji, vodi se Iransko-irački rat i počinje se raspadati socijalizam, prvo s Poljskom, sindikatom Solidarnost i Lechom Walesom. Ako bih sve to mogao svesti u jednu kulturnu matricu, onda bi to bilo ono što je Azra pjevala u prvoj polovici osamdesetih. Ta tri, četiri albuma Azre znam napamet i mogu potpisati svaki stih i o Poljskoj i o društvenoj situaciji u tadašnjoj Jugoslaviji. Novi val, fenomenalni srpski filmovi iz tog vremena, sve je to utjecalo na mene. Ti ideali slobode koji su nam tada svima ulijevali nadu, ne očekujući da će se oni izroditi u ono što se dogodilo devedesetih, to je na mene utjecalo. Beograd je danas mnogo konzervativniji nego što je bio početkom osamdesetih. Imali smo Olivera Mandića koji je bio obučen u ženu, Bebi Dol, Slađanu Milošević… Danas bi Oliver vjerojatno dobio batine da se takav pojavi na ulici. Netko me pitao na jednoj konferenciji kojom bih riječju sebe definirao i ja sam odabrao riječ – sloboda.

NACIONAL: Često vas u medijima prozivaju kakav ste to tajkun kada nemate gotovo ništa nekretnina, jahti, palača, praktički vam se rugaju da biste morali nešto kupiti ako držite do sebe, a ne da ovako normalno živite, investirate dalje u svoju tvrtku i ne izvlačite iz nje dobit. Mi na ovim prostorima očito cijenimo samo one koji žive na tuđoj grbači ili „na van“, zar ne?

Da. Kao da bi uspjeh trebalo pokazati kroz kuću, vilu, brod i ne znam što još. A kad to postignete, onda je to „game over“. Treba znati ostati na vrhu u svojem poslu, a to možete samo investiranjem. Moja glavna strast su putovanja. Nisam još bio u Butanu, Keniji, na Uskršnjim otocima i zanimaju me takve stvari. U Srbiji su, kao i u cijeloj regiji, putovanja luksuz pa kada stavite na Facebook ili Instagram fotografije s nekog putovanja, to onda znači da ste tajkun, da ste bogati. Naravno da nemam jahtu, živim u obiteljskoj kući svojih roditelja u centru Novog Sada koju sam samo preuredio. Hodam okolo u polo majicama, nemam ni neki skupi sat ili cipele od 800 eura, smatram to apsolutnom besmislicom, ali na putovanja trošim novac. Pa ja kao svoju najpozitivniju osobinu – kada sretnem ljude koji me ne poznaju – čujem: „Jaoo, pa ti si skroz normalan!“ Misli se da su ljudi koji su uspješni ili neke javne ličnosti neobični, ekstravagantni. A moje iskustvo govori mi da su najveći, najmarljiviji i najbogatiji ljudi koje sam upoznao normalni i jednostavni jer su sve stekli radom. Oni drugi samo prikrivaju svoje komplekse, prave drame za javnost, potreban im je Mercedes od 100.000 eura ispred kuće i Rolex od 20.000 eura na ruci da bi dokazali svoju veličinu i značaj. Smatram to besmislenim, a u okolnostima i društvima u kojima živimo – i pomalo nepristojnim.