Objavljeno u Nacionalu br. 475, 2004-12-21

Ratko Rudić, najveći živući vaterpolski trener na svijetu, prošlog je tjedna preuzeo vođenje hrvatske reprezentacije i poslije 35-godišnjeg dobrovoljnog egzila vratio se u domovinu: za Nacional govori o igračkim počecima u splitskom Jadranu i prvim uspjesima u beogradskom Partizanu, trenerskoj disciplini i osvajanjima olimpijskih i svjetskih zlatnih medalja, motivima povratka i odnosu s Antunom Vrdoljakom

Ratko Rudić, najveći živući vaterpolski trener na svijetu, prošlog je tjedna preuzeo vođenje hrvatske reprezentacije. Ugovor traje do Olimpijade u Pekingu a Rudićev je zadatak osvajanje medalja na velikim natjecanjima. Za njega to nije ništa novo jer je trostruki olimpijski pobjednik, dvostruki prvak svijeta i Europe, a trenirao je Jugoslaviju, Italiju i SAD. Rodio se 1948 u Beogradu a kako mu je otac bio oficir, u mladosti je živio i u Rijeci, Zadru, Splitu i Zagrebu. Karijeru je počeo u splitskom Jadranu, 1971. je prešao u Partizan, tih godina najjaču ekipu Europe i svijeta. Odlazak u Beograd hrvatskii nacionalisti nikad mu nisu oprostili pa je još sredinom 90-ih, dok je vodio Italiju, njegovo ime bilo sinonim za lošeg Hrvata. Kao u mnogim sličnim slučajevima, i u tom je prednjačio Antun Vrdoljak. Napetosti su polako nestale kad je 2000. otišao u Ameriku i od SAD-a napravio ekipu koja je ove godine u Ateni pobijedila Hrvatsku. Kako mu je bilo dosta Kalifornije, a hrvatski vaterpolo odnedavno vodi njegov bivši igrač Perica Bukić, Rudić se nakon 35-godišnjeg dobrovoljnog egzila vratio u Hrvatsku.

‘Hrvatska je vaterpolo nacija i trebamo napraviti reprezentaciju koja će bitu na vrhu. U inozemstvu sam dobro živio, ali ovdje je moja kuća, moji roditelji i prijatelji’ ‘Tijekom čitave karijera sam pušio, a cigarete sam ostavio tek kad sam prestao s aktivnim igranjem’ ‘Vaterpolo je težak sport i kad igrač još završi i fakultet, to mi je dokaz da je spremah uhvatiti se u koštac sa životom’ ‘Princip mi je napraviti trening što sličniji utakmici i tako igrače pripremiti na skoro sve što ga očekuje’NACIONAL: Gdje ste počeli igrati vaterpolo? – U Zadru, gdje je na plivalištu Jedinstva otvorena škola vaterpola. Vježbao sam godinu dana, a onda je otac 1963. prekomandiran u Split gdje sam potpisao za Jadran, u kojem sam ostao osam godina, do odlaska u Partizan. Ubrzo sam postao član mladih državnih selekcija, a onda se obitelj preselila u Zagreb, tako da sam jedno vrijeme trenirao s Medveščakom a nastupao za Jadran. U to vrijeme samo ste u Mladosti i Partizanu mogli trenirati cijele godine, a kako sam već postao član seniorske reprezentacije, dosadilo mi je stalno putovati između Split i Zagreba. Mladost je imala odličnu ekipu, ali bili su to stariji igrači i vidjelo se da neće još dugo biti u vrhu. S druge strane, Partizan je tih godina doveo moje prijatelje iz reprezentacije, Belamarića iz Šibenika, Antunovića s Korčule, Maravića iz Splita, a trener je bio Vlaho Orlić iz Dubrovnika. Procijenio sam da u toj momčadi imam najveće izglede sportski napredovati i to je bio jedini motiv odlaska u Beograd gdje sam proveo idućih 19 godina.

NACIONAL: Partizan je u to vrijeme bio najjači europski klub? – Dvije godine, 1974. i 1975., nismo izgubili ni jednu utakmicu ni u Europi ni u domaćem prvenstvu. Osvojili smo Kup prvaka, nekoliko prvenstava i kupova Jugoslavije i bili stvarno jaka momčad.

NACIONAL: Kako su Splićani reagirali na vaš odlazak u Beograd? – Ne baš pozitivno, ali iz Splita je otišlo toliko sportaša da nisam bio nikakva iznimka. Nije mi bilo lako jer sam jako volio Split i Jadrana, ali ambicija i želja za dokazivanjem bili su jači. U Beogradu mi je bilo dobro jer sam se družio s dosta Dalmatinaca koji su mi bili suigrači i nisam imao nikakvih problema.

NACIONAL: U to vrijeme vaterpoliste su smatrali intelektualcima među sportašima? – Zbog toga me otac i natjerao da se posvetim vaterpolu, a ne nogometu. Dok smo živjeli u Splitu, igrao sam i nogomet, no otac je želio da završim fakultet, a nogometaši nisu imali diplome, dok vaterpolisti jesu. Na kraju sam diplomirao na Fakultetu za fizičko obrazovanje i potvrdio pravilo. Vaterpolo je težak sport i kad uz karijeru igrač još i završi fakultet, za mene je to dokaz da je on spreman uhvatiti se u koštac sa životom. Novac je sve to promijenio jer vrhunski igrači u Europi godišnje mogu zaraditi oko 100.000 eura i sve je manje motiva za studiranje.

NACIONAL: Što ste studirali? – U Zagrebu sam upisao studij arhitekture, iako sam htio otići na Akademiju za likovnu umjetnost i baviti se slikarstvom. Arhitektura od studenta traži da cijeli dan bude na fakultetu, a kad sam otišao u Beograd, postao sam profesionalac i nisam mogao pratiti takav tempo. Naposljetku sam završio Fakultet za fizičku kulturu, a cijeli život pomalo slikam. Kad sam odlazio u Ameriku, slike sam odnio na tavan obiteljske kuće u Gorskom kotaru i jednog ću ih dana možda javno pokazati.

NACIONAL: Kako ste dobili nadimak Tiranin? – Kad sam 1984. preuzeo reprezentaciju Jugoslavije, zahtijevao sam priličnu dozu rada i discipline. Mislim da je to zdrav princip jer u vrhunskom sportu moraš poštovati određena pravila, od pristupa treningu do odmora i prehrane. Neki sportaši sami se podvrgavaju takvoj disciplini, a nekima treba trener kakav sam ja koji će ih nadgledati. O pravilima sam se uvijek dogovarao s igračima i kad smo se oko nečega dogovorili, smatrao sam da to svi moraju poštovati. Uvijek sam im govorio da mi ne prodaju fore jer sam kao igrač volio izbjegavati obveze i znam kad me netko pokušava prevariti. Najlakše je raditi s Amerikancima jer oni imaju samodisciplinu. Kad shvate što je za njih dobro, to poštuju. Treniraju ujutro od 5 do 7, onda su cijeli dan na poslu, zatim navečer opet vježbaju i poslije idu spavati i samo im nedostaje sposobnost privikavanja na različite uvjete. Talijani su taktički dobro potkovani, ali nedostaje im disciplina u igri. Na kraju smo i to postigli i danas sam u odličnim odnosima sa svim svojim bivšim igračima.

NACIONAL: Kakav ste bili vaterpolist? – Sve samo ne onakav kakvi želim da budu moji igrači. Tijekom čitave karijere sam pušio, a cigareta sam se okanio tek kad sam prestao aktivno igrati. Nisam pretjerano sportski živio, makar o tome ne volim govoriti. Na gostovanju u Budimpešti Partizan je igrao protiv Vasasa koji nas je redovito pobjeđivao i nisu nam davali nikakve izglede ni u toj utakmici. Došli smo u Budimpeštu, cijelu noć proveli u krčmi uz muziku i piće i u hotel se vratili pred zoru, a onda navečer pregazili Mađare. Danas je nešto slično nemoguće jer se sport puno više bazira na snazi i da tako živite, protivnik bi vas pregazio.

NACIONAL: Jesu li vaši igrači zaista morali vježbati osam sati na dan? – To je sve relativno. Neki su treninzi poprilično dugi, ali ne radi nabijanja kondicije nego jer kroz njih igrači dobivaju psihološku čvrstinu. Htio sam stvoriti situaciju maksimalno sličnu uvjetima na pravoj utakmici. Ispitivanja su pokazala da sportaši tijekom utakmice imaju vrlo visoku količinu laktata u krvi i zato je moj princip napraviti trening što sličniji utakmici i tako igrače pripremiti na sve što ga očekuje s protivnicima.

NACIONAL: Uz takav pristup osvojili ste zlatnu medalju 1984. na Olimpijadi u Los Angelesu, prvom velikom natjecanju na kojem ste nastupili kao trener. – Godinu dana prije preuzeo sam juniorsku reprezentaciju Jugoslavije i s njom bio drugi u Europi i svijetu, što su bile prve medalje koje su mlade jugoslavenske selekcije osvojile na međunarodnim natjecanjima. Za nju su nastupali Dubravko Šimenc, Perica Bukić, Danko Duhović, Niko Bezmalinović, Igor Milanović, Veljko Vičević i kako su svi imali pobjednički mentalitet, 1984. sam ih uveo u olimpijsku selekciju. Postali smo olimpijski pobjednici, a Bukić i Milanović igrali su vrhunski.

NACIONAL: U Hrvatsku vas je 20 godina nakon Los Angelesa doveo upravo Perica Bukić. Sada je on saborski zastupnik HDZ-a i predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza, a vi trener koji mora spasiti hrvatski vaterpolo. – Nas dvojica već desetljećima imamo dobre odnose, a upravo je Perica Bukić primjer kako se nakon završetka sportske karijere može uspješno nastaviti raditi u politici i drugim poslovima. Bukić je prošao moj dril u kojem sam od igrača tražio potpuno posvećivanje sportu, a sada smo suradnici koji nastoje naći prava rješenja za hrvatski vaterpolo. Danas u svijetu dominiraju samo Mađarska i SiCG, što znači da Hrvatska može osvajati olimpijske i svjetske medalje. Hrvatski juniori drugi su u Europi i neki od njih vrlo su zanimljivi za seniorsku reprezentaciju. Zasad je imperativ da se na siječanjskim kvalifikacijama plasiramo na SP, a ne poznam igrače i ne znam koji će se odazvati na pripreme. Ako to uspijemo, do olimpijade u Pekingu lijepo ćemo posložiti momčad.

NACIONAL: To je bio glavni motiv povratka? – Ima još nešto. Izvan Hrvatske sam 35 godina i mislio sam da je došlo vrijeme da se vratim i pokušam napraviti nešto što sam i vani. Hrvatska je vaterpolska nacija i trebamo reprezentaciju koja će uvijek biti u svjetskom vrhu. U inozemstvu sam dobro živio, ali ovdje je moja kuća, moji roditelji i prijatelji. Vani si uvijek stranac, makar sam svugdje imao prijatelje.

NACIONAL: Zbog čega ste 1990. napustili Jugoslaviju i preuzeli reprezentaciju Italije? – Godinama sam forsirao intenzivan način rada i počelo me kopkati mogu li slične rezultate postići i u inozemstvu. Osim toga, kad sam osvojio zlato u Los Angelesu, ljudi su rekli: “Svakom se to može dogoditi.” A kad smo poslije bili prvaci svijeta i olimpijski pobjednici u Seulu 1988., govorili su: “S takvim igračima to nije teško.” Zato sam 1990. otišao u Rim i provjerio mogu li s talijanskom selekcijom ponoviti takve rezultate. Bila je to dobra ekipa, ali nisam mislio da ćemo već 1992. uzeti zlato na Olimpijadi u Barceloni. Zatim smo 1994. postali prvaci svijeta, a onda sam odlučio pomladiti reprezentaciju i na dulji rok stvoriti novu. Odmah smo osvojili europsko prvenstvo, čemu se doista nisam nadao.

NACIONAL: Pretpostavljam da je desetljeće života u Italiji bilo ugodno iskustvo? – Za mene je to bilo zanimljivo razdoblje. Nisam bio samo trener reprezentacije nego su me uključili i u rad olimpijskog odbora i na poslovima organizacije. U Rimu je prekrasno živjeti. Ali nakon deset godina došlo je vrijeme za promjenu, a Amerika je bila izazov.

NACIONAL: Kako ste se snašli? – Četiri godine živio sam u Long Beachu na jugu Los Angelesa. Naišao sam na situaciju koja je bila lošija nego što sam očekivao i prve su godine bile najteži dio moje karijere. Nije bilo igrača, organizacije, sustava natjecanja i, kad se okrenem unatrag, mislim da sam napravio dobar posao. Amerikanci imaju osposobljenu selekciju i neka natjecanja koja produciraju igrače. Zvuči nevjerojatno, ali u Americi se vaterpolo igra u školama i na fakultetima, i to tri mjeseca godišnje, dok im je ostatak vremena zabranjeno igrati. U vaterpolu je nemoguće uspjeti na takav način, a ipak stvorili nekoliko dobrih igrača i dobru ekipu. S druge strane, samo u Kaliforniji ima 30.000 registriranih igrača, a na vaterpolske susrete srednjih škola dolazi 3000 gledatelja. To je nevjerojatan osjećaj.

NACIONAL: Jeste li se uspjeli priviknuti na američki način života? – To mi je bilo najteže. Potpuno sam se priviknuo na život u Rimu, a Italija je poput Splita ili Zagreba, jer kad iziđeš van, točno znaš gdje ćeš koga naći bez prethodnog dogovora. Kad se u Americi dogovoriš za susret, pripreme traju dva dana. Los Angeles se prostire na području dugom 200 kilometara i kad netko stanuje 50 kilometara dalje, ispada da živite blizu. Više mi odgovara europski stil koji omogućava više druženja. Amerikanci puno rade i danju nikoga nema na ulici. Vikendom su slobodni, a ja sam najviše radio baš petkom, subotom i nedjeljom pa nisam imao posebno zanimljiv društveni život.

NACIONAL: Zašto u vaterpolu ima tako malo crnaca? – To je kulturološko pitanje, jer po tjelesnim predispozicijama crnci mogu postati igrači poput svih ostalih. Crnci su više okrenuti košarci, baseballu i footballu koji su najpopularniji američki sportovi, iako vjerujem da će ih jednog dana biti više i u plivanju ili vaterpolu.

NACIONAL: Gdje vam je obitelj? – Razveo sam se, imam 25-godišnju kćer Martinu koja je glazbenica u Milanu. Pokušao sam je nagovoriti da se bavi plivanjem, ali nije poslušala i sada svira violončelo u Filharmoniji mladih i nastupa u Scali.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad su vas u hrvatskim medijima napadali jer ste dugo živjeli u Beogradu, a za vrijeme rata otišli u Italiju? – Moj odlazak nije imao veze s politikom, a u medijima se povremeno objavljuje svašta. Otišao sam prije početka rata i u Italiju došao 1990. i cijelo vrijeme bio izvan politike, tako da je prenapuhan čak i sukob s Antunom Vrdoljakom.

NACIONAL: Vrdoljak vas je 1996. nakon poraza od Italije nazvao izdajicom i Ciganom. – Neki ljudi koj u sportu reagiraju neprimjereno. Vrdoljak je navijač i ponašao se poput navijača. Ali bilo bi suludo očekivati da sam, samo zato što sam Hrvat, trebao talijanskim reprezentativcima, čiji sam bio trener, reći da izgube od Hrvatske. Dobili smo taj susret, a ja sam postupio kao profesionalac. Međutim, moram podsjetiti da je upravo Vrdoljak bio prvi čovjek koji me otvoreno pozvao da se vratim u hrvatsku reprezentaciju i tom kasnijem incidentu ne pridajem pažnju. Uvijek kada se sretnemo, Vrdoljak i ja normalno se pozdravimo.

NACIONAL: Kao igrač zapamćeni ste kao sudionik velike doping afere zbog koje ste i suspendirani. Jeste li uzeli doping? – Nisam. Fina je izdala službeni časopis u kojem je prikazan moj slučaj kao velika greška. Ako pušite ili pijete coca-colu, u organizmu se može zadržati kinin i izgleda da ste se dopingirali. Poslije utakmice nisam mogao mokriti i davali su mi pića, a i pušio sam i na doping kontroli sam ispao pozitivan. Bio je to šok i odmah nakon turnira otišao sam u Koln u laboratorij Manfreda Donekea, tadašnjeg šefa doping kontrole Međunarodnog olimpijskog odbora. U Kolnu sam ostao tri dana, napravljena je nova analiza i pokazalo se da sam čist, a Doneke je u stručnu literaturu uvrstio moj slučaj kao primjer pogrešne analize.

RATKO RUDIĆ
Biografija

Rođen 7. lipnja 1948. u Beogradu – U mladosti živio u Beogradu (2 godine), Rijeci (4), Zadru (4), Splitu (4) i Zagrebu (6) – 1971. odlazi u Partizan i do 1990. živi u Beogradu – 1990.-2000. živi u Rimu i trenira Italiju – 2000.-2004. u Los Angelesu je trener reprezentacije SAD-a
Kao igrač bio je prvak Europe i Jugoslavije. Kao trener Jugoslavije olimpijski pobjednik 1984. i 1988. prvak svijeta
S Italijom pobijedio na Olimpijadi u Barceloni 1992., svjetski prvak 1994. i europski prvak 1994. – 1996. bronca na Olimpijskim igrama – 1999. bronca na Europskom prvenstvu
Diplomirao na beogradskom Fakultetu za fizičku kulturu, trenerski smjer.
Nikada ne ulazi u bazen, osim kad ga poslije osvajanja medalja unutra ubace igrači.