Objavljeno u Nacionalu br. 792, 2011-01-18

Dugogodišnji urednik televizijskog Dnevnika i glavni urednik Hrvatske radiotelevizije za Nacional govori o svojoj novinarskoj karijeri, poznanstvu s Franjom Tuđmanom, odnosu s HDZ-om i SDP-om te planovima za umirovljeničke dane

”Samo vas molim, nemojte da ispadnem nekakav mračnjak jer to nikada nisam bio“, tiho je izustio Obrad Kosovac kada smo završavali intervju za Nacional. Iako je od Nove godine u mirovini, žurio je na Hrvatsku televiziju završiti specijalni prilog TV kalendara posvećen 19. obljetnici međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, što pokazuje da ga bivša redakcija još uvijek treba. Rijetko koji novinar je u novijoj povijesti Hrvatske televizije, izazivao takve reakcije poput ovog vitalnog sedamdesetogodišnjaka.

Premda je na TV Zagreb došao daleke 1964., potom punih 14 godina uređivao Dnevnik i osmislio TV kalendar, starije generacije ga se sjećaju po dokumentarnom filmu ”Put izdaje” u kojem je Alojzija Stepinca prikazao kao klerofašista. S tom reputacijom je dočekao 1990., napravio političko-ideološki salto i vrlo brzo se etablirao kao jedan od vodećih medijskih promotora Franje Tuđmana i HDZ-a. Stvorio je „motrištarce“, grupu mladih desničarskih novinara koji su u drugoj polovici 90-ih vladali HTV-om, i predstavljali desničarski agitprop u najjačem mediju u zemlji. Kosovac nije bio samo njihov šef nego i zaštitnik zahvaljujući bliskosti s Tuđmanom. Kada je na vlast došla trećesiječanjska koalicija, smijenjen je s položaja glavnog urednika HTV-a i poslan natrag u redakciju TV kalendara. Uz sarkastičan osmijeh kaže da mu nisu mogli napraviti veću uslugu. U svakom slučaju, Obrad Kosovac u razgovoru ne ostavlja dojam mračnog tipa, a čak i njegovo veličanje Tuđmana više djeluje kao prkos negoli nešto što će vas iznervirati. Reklo bi se da je jedan od onih ljudi s kojima se može lijepo razgovarati, ali im ne treba dati preveliku vlast u ruke.

NACIONAL: Jeste čuli da odnedavno postoji punk band koji se zove “Obrad Kosovac”?

– Naravno da jesam. Nedavno me nazvala mlada kolegica Martina Validžić i pozvala na idući koncert. Pitao sam koji im je to nastup i kazala je treći, a koliko čujem, drugi je bio potpuno rasprodan. Ja vam o muzici nemam pojma i ništa mi ne znače pojmovi kao što je punk, ali baš me veseli da postoji band “Obrad Kosovac” i sa zadovoljstvom ću biti njihova maskota. Uvijek me spominju kao dio prošlosti, a ovo je način da završim u budućnosti.

NACIONAL: A još ako “Obrad Kosovac” postane uspješna grupa, možda dobijete i nešto novca na ime tantijema?

– Uzet ću im lovu kada odsviraju svoj tisućiti koncert. Budući da imam skoro 70 godina, a oni tek pripremaju treći nastup, rekao bih da ne trebaju biti zabrinuti jer sumnjam da ću toliko živjeti.

NACIONAL: Što ćete raditi kao umirovljenik?

– Pravi novinar nikada neće postati klasični penzioner koji ne radi ništa, a ionako me traže s raznih strana jer znaju da sam dobar dokumentarist. Imam dva plana. Želim osnovati udrugu građana za nadzor elektroničkih medija jer se postojeći elektronički mediji ne pridržavaju zakona, nemaju dovoljno informativnog programa, a filmski prijevodi sadrže stravične količine prostota i vulgarnosti. Udruga treba ispravljati propuste svih televizija i vratiti ih na zakonski kolosijek, i bez problema ću sakupiti pedeset ljudi koji će mi pomoći u tome, jer ništa ne utječe na odgoj i svijest ljudi kao što to čine eletronički mediji. Drugo što želim jest novo novinarsko društvo jer HND je skupina ljevičarskih fosila i neokomunista, koji umjesto da budu staleška orgnizacija koja će braniti sve novinare, brani isključivo svoje zaslijepljene istomišljenike. HND neće braniti čovjeka koji je pozvan u Haag jer je objavio neki tajni dokument, ali će tvrditi da se radi o cenzuri u situaciji kada urednik skrati ili ne objavi tekst pojedinom novinaru, iako je to normalan dio našeg posla. Mislim da mogu okupiti ljude koji bi zastupali demokršćansko-desni smjer, a sa staleške pozicije, branili sve novinare bez obzira na njihove političke stavove.

NACIONAL: Često kritizirate ljevicu, nerijetko ste ih opisivali i kao loše Hrvate. Niste li, međutim, i vi u prošlosti bili ljevičarski novinar koji se nije suprotstavljao socijalističkom režimu?

– Ne znam što to znači. Bio sam novinar u dvije države, od kojih je u jednoj vladao komunistički sustav, a u drugoj demokratski. Bio sam 14 godina urednik Dnevnika, zatim sam deset godina uređivao Dokumentarni program, ali to ne znači da sam bio ljevičar. Pitanje je kako ste odgojeni i obrazovani, i kako ste gledali na tadašnju političku situaciju. U komunizmu nisam pisao komentare nego sam radio, rekao bih, prilično kvalitetne dokumentarce koji bi se i danas mogli emitirati. Imali su lokalkaptriotski hrvatski sadržaj, iako smo živjeli u Jugoslaviji.

NACIONAL: Znate da se često spominje vaš film “Put izdaje” koji loše govori o nadbiskupu Alojziju Stepincu?

– Mene redovito podsjećaju na Stepinca, a istovremeno oko nas žive mnogi novinari koje nitko nikada nije podsjetio na njihova djela iz vremena Titove komunističke vladavine. Oni danas pišu knjige i raspredaju o svemu i svačemu, a nitko ih ne pita sjećaju li se što su nekada napisali. Znate zašto? Zato jer oni u 90-ima nisu sa srcem prihvatili stvaranje demokratske Hrvatske, a kamoli Tuđmana i njegovu cjelokupnu ulogu. Njih nitko ne dira, iako su mnogi radili za Udbu. Ali Obrada Kosovca se uvijek spominje kao tuđmanovca koji je u prošlosti nešto loše napravio.
pismeniji član redakcije

NACIONAL: Na TV Zagreb radili ste od 1966., dakle, gotovo od samog početka. Kako je izgledala Televizija prije skoro pola stoljeća?

– Zapravo sam kao mladi praktikant još 1964. došao na TV Zagreb, a dvije godine kasnije sam se zaposlio. Tadašnji Informativni program je bio malen s dosta starih novinara kojima se nije dalo trčati okolo, dok sam ja volio odlaziti na teren. Osim toga, spadao sam među pismenije članove redakcije, a prije dolaska na Televiziju sakupio sam dosta iskustva kao suradnik Narodnog sporta i Večernjeg lista. Bio sam originalan i kada bi se emitirao moj prilog, urednik bi rekao, “Aha, to je sigurno Kosovac”. Novinari trebaju iskočiti s nečime, umjesto da su poput svih ostalih u redakciji. Sve u svemu bilo je to fenomenalno vrijeme, i gdje god bi došla televizijska ekipa, svi bi nas radosno dočekali jer su željeli biti na televiziji. Bilo je svega, kao recimo kada se 1967. otvarala cesta od Jastrebarskog prema Krašiću, a vrpcu je prerezao Mika Špiljak, tadašnji predsjednik savezne vlade. Naša ekipa se izgubila i zakasnili smo desetak minuta, tako da je sve bilo gotovo. Nisam odustao i zamolio sam, “Druže Mika, jel’ možemo opet prerezati vrpcu pa da vas snimimo”, a Špiljak je rekao, “razapnite vrpcu”, spremno ustao, uzeo škare i sve ponovio. Danas je to nemoguće, ali u ono doba svi su htjeli biti na televiziji. Jednom mi je Špiljak ispričao kako su Nijemci i partizani 1945. dogovorili raspored ulaska i izlaska iz Zagreba. Nijemci su trebali otići osmog svibnja, a partizani pričekati 24 sata i devetoga ući u grad, ali Špiljkovi borci iz Posavine nisu znali za dogovor i ušli su popodne 8. svibnja 1945., što se od tada slavi kao Dan oslobođenja Zagreba. Najzanimljivije što mi je ispričao Špiljak je podatak da su kasnijih godina njemački generali koji su se dogovorili s partizanima, na poziv Subnora redovito ljetovali na Jadranu.
najveći novinarski gaf u karijeri

NACIONAL: Očito ste brzo profesionalno napredovali kada ste već 1971. postali reporter koji je pratio Richarda Nixona i Tita prilikom posjeta Zagrebu?

– Izvještavao sam iz džipa koji je vozio ispred Titova i Nixonova mercedesa. S nama je bio i dopisnik Associated Pressa koji je kada smo došli do tadašnjeg američkog konzulata na Zrinjevcu, iskočio na cestu i u želji da napravi fotografiju, zaustavio predsjednički mercedes. U taj tren iz pratećeg vozila je iskočio tjelohranitelj s pištoljem u ruci, ali se zaustavio kada je ugledao kameru. Tada smo prvi put vidjeli kako izgleda američko osiguranje jer su se oko Nixona stalno motali tipovi kockastih glava sa slušalicom u uhu. Bilo nam je nepojmljivo i kada se Nixon išao rukovati s masom okupljenom na Markovu trgu, jer Tito je vrlo rijetko ulazio u direktne kontakte s ljudima. Tada sam napravio najveći novinarski gaf u karijeri. Na aerodromu je trajao ispraćaj američkog predsjednika, i Nixon je u jednom trenutku stao pred moj mikrofon, pored njega me Tito gledao onim ledenim sivim očima, a ja stojim i ne mrdam. Nixon me pogledao, vidio da ne reagiram, slegnuo ramenima i zajedno s Titom otišao u avion. Vratio sam se u redakciju i pitao urednika što bi bilo da sam zatražio Nixonovu izjavu o posjetu Hrvatskoj, a on mi je odgovorio, “Ili bi te nagradili ili bi dobio otkaz”.

NACIONAL: Koliko mi je poznato, napravili ste posljednji intervju s Vladimirom Bakarićem, prije njegove smrti.

– Bakarić je uvijek bio pristojan, završio je pravo i bio je obrazovan i načitan, iako je na partijskim sastancima znao fulirati i pozivati se na nekakve Marxove tekstove koje niste mogli pronaći da ste bog-otac. Bio je to dobar intervju, međutim bavili smo se samo događajima do 1941. i njegovim mlađim danima, dok smo kasniji period namjeravali obraditi drugom prilikom, ali Bakarić se ubrzo razbolio i umro. Poslije intervjua smo sjedili i razgovarali, a on si je natočio dva decilitra viskija i počeo pričati kako je 1946. imao problema s Markom Belinićem čiji su ljudi pokušali kamenovati Stepinca. Stepinac je u Zaprešiću namjeravao posvetiti jednu malu crkvicu, i Belinićeva ekipa je kamenjem gađala nadbiskupov automobil. Jedan kamen je razbio staklo i Stepinac ga je uzeo i kasnije čuvao kao dokaz kako se postupa sa svećenstvom. Crkva se žalila Bakariću koji je bio predsjednik Vlade Narodne Republike Hrvatske, i dok je pio viski, koji je očito jako volio, ispričao nam je kako je na mrtvo ime iskritizirao Belinića, a zatim otišao u Biskupske dvore i ispričao se Stepincu.

NACIONAL: Jedan ste među rijetkima koji su bili bliski s Franjom Tuđmanom, a da ga se u međuvremenu niste bar djelomično odrekli. Kada ste upoznali Tuđmana?

– Detuđmanizacija je ista glupost kao kada bi se Amerikanci devošingtonizirali ili da se Britanci dečerčiliziraju. Tuđman je jedina osoba u povijesti koja je uspjela utemeljiti modernu hrvatsku državu, i to mu nitko ne može poreći. Za stotinu godina nitko se neće sjećati drugog i trećeg predsjednika, kao što svi u Americi pamte Georgea Washingtona, ali nitko ne zna imena njegovih nasljednika. Tuđmana sam upoznao 60-ih kada sam kao mladi novinar dolazio u Institut za povijest radničkog pokreta, ali intenzivnije smo se sretali poslije njegova izlaska iz zatvora. Obojica smo zalazili u antikvarijat na Zrinjevcu, i vlasnik Marijan nas je puštao u sobicu u pozadini, u kojoj je držao dosta zabranjenih knjiga u to vrijeme. Sjećam se da je Tuđman još u 70-ima zastupao teze koje su vodile prema jačanju hrvatske državnosti, i u jednoj prilici sam mu rekao „Vi ćete, druže Tuđman, jedanput biti hrvatski predsjednik”. On mi to nikada nije zaboravio, i kada god su me kasnije opanjkavali neki njegovi suradnici, uvijek bi me branio i podsjećao kako sam bio prvi koji je nagovijestio da će postati predsjednik.
novinarstvo zemlje u ratu

NACIONAL: U neku ruku bio je vaš zaštitnik?

– Kada se u 90-ima malotko želio družiti sa mnom, on je uvijek bio spreman na druženje i razgovor. Vi znate da se Tuđman trudio pomiriti ustaše i partizane, desne i lijeve, a ja sam slijedio njegov put i zbog toga me mnogi nisu voljeli. Neću spominjati imena, ali nisu me voljeli neki njegovi ključni suradnici jer nisam bio njihov, nego Tuđmanov, i slušao sam jedino njega.

NACIONAL: Zar nikada niste pomislili da je loše ako novinari dopuštaju da predsjednici ili političari kreiraju uređivačku politiku?

– Postoji vrijeme rata i vrijeme mira, a ja sam kao urednik Informativnog programa radio u vrlo teškim vremenima kada se Hrvatska branila od agresije. Kao novinar sam slijedio osnovne pravce državne politike, a to je bilo oslobađanje Hrvatske. Takvo je novinarstvo u bilo kojoj zemlji koja je u ratu. Uzmimo primjer SAD-a u čijim medijima poluistine postaju istine, nešto se prešuti, a ponešto se podmetne protivniku. Kada ste usred krvavog rata u kojem ginu stotine i tisuće ljudi, nitko me ne može uvjeriti kako treba otkrivati tajne koje mogu ugroziti opstanak države.

NACIONAL: Nije li ekipa koju ste okupili oko emisije “Motrišta”, predstavljala čvrstu HDZ-ovu struju na Hrvatskoj televiziji?

– Prije toga ste imali struju predvođenu Dubravkom Merlićem, koji su radili emisiju “Slikom na sliku”. Ta emisija se pretvorila u Merlićevu prćiju punu podmetanja na račun državne politike, i zato sam osobno ukinuo “Slikom na sliku”, a formirali smo “Motrišta” čija je gledanost iznosila vrlo visokih 18-20 posto. Motrištarci su radili u jednom zapletenom vremenu jer je HDZ bio dugo na vlasti i stvarala se koalicija šest stranaka predvođenih Ivicom Račanom. Provjerite minutažu “Motrišta” i vidjet ćete da su jedni i drugi dobivali otprilike podjednaki prostor, uostalom tadašnji HTV-ov program bio je pod stalnim nadzorom tadašnjeg američkog veleposlanika Williama Montgomeryja, i predstavnika Vijeća Europe i Europske unije. Kada je 2000. došlo do promjene vlasti, počelo se tvrditi da je HTV bio pod kontrolom HDZ-a.

NACIONAL: Tada ste smijenjeni i ponovno ste završili u TV kalendaru?

– Kada me Račanova koalicija smijenila, nisu znali što će sa mnom. Jedni su predlagali da mi se da otkaz, a onda se netko pametniji sjetio kako je bolje ostaviti me na HTV-u, ali, kako ne bih napravio veliku štetu, poslati da radim neki neopasni posao. U to vrijeme u mirovinu je otišao Vladimir Fučijaš, s kojim sam u prošlosti radio TV kalendar, tako da sam po njihovu mišljenju po kazni vraćen u svoju nekadašnju redakciju. U stvarnosti desilo mi se nešto najljepše u životu jer sam spojio posao s hobijem.

NACIONAL: Ako ste znali da ćete biti smijenjeni, zašto niste dali otkaz i koliko-toliko se elegantno povukli?

– Zato jer sam borbeni tip, ima jedna fotografija na kojoj plazim jezik čanovima Vijeća HRT-a koji me smjenjuju. Mirko Galić je tražio da dam ostavku i obećavao kako ću postati urednik specijalnih projekata, a usput zadržati plaću. Odbio sam jer sam odlučio braniti svoj moralni i profesionalni integritet. U moje doba, HRT je emitirao 3 programa po 24 sata, gledanost je porasla deset posto i gledajući profesionalno, trebao sam dobiti nagradu, ali Račanu i njegovoj ekipi se digla ona stvar, i smijenili su me iz političkih razloga. Ljudi su vidjeli moj otpor i desila se divna stvar – na Saboru HDZ-a ušao sam u Središnji odbor kao treći po broju glasova. U meni su vidjeli borca, a ne jednog od mnogih koji su kukavno pobjegli sa svojih funkcija. Ali ja sam novinar i kada sam nakon godinu dana dobio mjesto u TV kalendaru, odustao sam od politike.
visoki, lijepi sanader i gnomi eu

NACIONAL: Ali ste prije toga podržali Sanadera u sukobu s Ivićem Pašalićem?

– Nikada nisam bio Pašalićevac nego pripadnik središne linije, koju je zagovarao i Sanader koji se obračunao s radikalima u HDZ-u. Druga stvar je sve što se poslije zbivalo s njim, ali u ono doba Sanader je predstavljao umjerenu liniju i kao europeizirani čovjek, davao HDZ-u nadu da će se ponovno uzdići. U ono doba bilo je lijepo vidjeti visokog, lijepog i obrazovanog Sanadera među onim malim gnomima koji predstavljaju Europsku uniju. Ali politika kvari ljude, no za to nisu krivi oni koji su u Sanaderu vidjeli perspektivu.

NACIONAL: Znate za aluzije zbog vašeg imena, tako da se često pisalo da se sramite svojeg porijekla?

– Znate kako se ja zovem? Moje puno ime glasi Obrad Anton Martin Kosovac, gdje je Anton po djedu, a Martin po kumu. Ljudi misle da imam srpsko ime, iako je Obrad starohrvatsko ime koje dolazi od riječi radost. Treba znati da se Obrad zvao i jedan od hrvatskih knezova koji su 1102. sklapali Pactu Conventu s mađarskim kraljem Kolomanom.

NACIONAL: Zapravo vaša obitelj je spadala među najbogatije u Zaprešiću?

– Moj djed Anton Štrgar je bio jedan od najbogatijih stanovnika Zaprešića. Prije rata je imao trgovinu i gostionicu, vozio automobil i bio vlasnik prve kuće s balkonom u gradu. Za vrijeme NDH Ante Pavelić je ljeti često boravio u Jelačićevim dvorima i u njegovu gostionicu često je svraćao Joco Rukavina i brojni visoki ustaški časnici, ali djed je pomagao partizane. Kad je došao komunizam, nova vlast mu je sve oduzela, godinu dana zatvoren je bez suđenja i do penzije je radio kao poslovođa u vlastitoj gostionici.