Neno Belan krajem veljače velikim koncertom u Domu sportova obilježit će 30 godina karijere: u intervjuu za Nacional govori o sukobu interesa na Zagrebačkom festivalu, objašnjava zašto ne voli glazbene talent emisije i otkriva na što troši novac od tantijema

Kada se usred eksplozije novog vala 1986. godine na sceni pojavila grupa Đavoli, koja nije svirala ni punk ni new wave, nego hitove po uzoru na glazbu 50-ih i 60-ih, bilo je jasno da su se odlučili nametnuti vlastitim stilom. Prvi album “Ljubav i moda”(koji je dobio naziv po istoimenom domaćem filmskom hitu iz 1960.) predstavio je Belana kao najperspektivnijeg skladatelja mlade generacije. Omot albuma krasila je ilustracija strip crtača Igora Kordeja, dok je produkciju potpisivao Ivan Piko Stančić. Od izlaska tog albuma prošlo je 30 godina, tijekom kojih je Belan doživio uspone i padove. Nakon razlaza grupe Đavoli početkom 90-ih Belan je započeo solo karijeru. Danas je on jedan od najizvođenijih autora popularne glazbe u Hrvatskoj. U razgovoru za Nacional prisjetio se svojih početaka, preseljenja iz Splita u Zagreb, a potom i Rijeku, prokomentirao zašto se u svojim pjesmama nikada nije osvrtao na politiku te najavio projekte na kojima trenutno radi, kao i trostruku obljetnicu koju će obilježiti velikim koncertom u Domu sportova 27. veljače 2016.

NACIONAL: Prije tri godine uključili ste se u rad Zagrebačkog festivala kao član uredništva. Međutim, publika je ostala zbunjena činjenicom da ste vi kao jedan od urednika festivala, dvije godine za redom imali svoju pjesmu među 20 koje su se izvodile na festivalu. Štoviše, svi članovi uredništva festivala, uključujući i umjetničkog direktora Antu Pecotića, sve tri godine za redom imaju svoje pjesme među 20 odabranih. Zar nije to sukob interesa?

Moglo bi se to nazvati sukobom interesa, ali mi smo to tako koncipirali kroz statut u kojem smo odlučili da je nekome tko sudjeluje u radu festivala dozvoljeno nastupati s jednom svojom pjesmom. Zašto ne? Naročito ako pjesma zadovoljava neke kriterije. S jedne strane to jest sukob interesa, ali s druge strane – naša ideja bila je da festival postane poligon za promociju novih radijskih hitova.

NACIONAL: Zar ne mislite da se tako smanjuje prostor za proboj mladih skladatelja i izvođača kojima svojim sudjelovanjem uskraćujete mogućnost promocije?

Kad smo mi startali, na natječaj nije dolazilo puno pjesama. Ove godine prijavljeno je oko 230 pjesama, zbog čega sam se ove godine i povukao kao autor s festivala. Prije tri godine je trebalo dignuti festival i dovesti nekoliko jakih imena. To nije festival mladih. Naša je ideja bila da pola repertoara bude rezervirano za etablirana imena koja će ponuditi kvalitetne pjesme, a pola za mlađe snage.

NACIONAL: Koliko su talent i reality showovi dobra odskočna daska za talentiranog glazbenika?

Ja nisam pobornik tih emisija. Svi ti mladi talenti, koji su nesumnjivo vrlo talentirani, fantastično pjevaju i imaju u sebi ono nešto, iskorišteni su. Uzmu ih, koriste ih godinu dana i ispljunu, da bi potom uzeli nove. Oni su potrošna roba. Na kraju krajeva, hoće li netko od njih uspjeti, ovisi samo o njihovu autorskom radu. Među njima ima jako malo kantautora pa ovise o drugim kantautorima koji za njih trebaju stvoriti pjesme. S druge strane, događa se hiperprodukcija talenata koje ne možete sve ni pokriti. Jednostavno nemamo dovoljno autora koji mogu to kvalitetno pokriti i onda se događa da ti ljudi padnu u zaborav. Mislim da to nije pravi put. Ipak je pravi način onaj kad vježbaš u garaži, sviraš, trudiš se i stvaraš autorske pjesme.

• ‘OSAMDESETIH GODINA nismo kao danas bili opterećeni političkom situacijom. I onda je bila kriza i devalvacija, ali to nismo percipirali kao opterećenje poput ovoga danas’

NACIONAL: Kroz svoje pjesme nikada niste pričali o društvu u kojem živite niti ste se osvrtali na politiku. Ni prije ni sada. Kako se uspijevate u potpunosti odmaknuti od svakodnevnog života i pjevati samo o ljubavi?

Nisam se ja nešto previše trudio oko toga. Valjda sam to ja. Nisam tip koji je osjetio misiju da bude glasnogovornik neke političke opcije. Ja sam tip koji se našao u glazbi 60-ih. Ako promatrate s današnje distance, na neki način imam idealistički pristup tom vremenu i atmosferi koja je tada vladala, iako je i tada bilo velikih političkih previranja koja sam ja više doživio kroz glazbu Beatlesa i ostalih bendova tog vremena. To su ipak bili bendovi koji su zabavljali ljude i prenosili emocije. Ja sam sebe doživio kao čovjeka kojemu je zadatak da publici prenese emociju.

NACIONAL: Prošle godine nastupili ste na slovenskom natjecanju za pjesmu Eurosonga sa slovenskom pjevačicom Aylom. Jeste li zadovoljni uspjehom?

Simpatično je to bilo. Show u kojem sam već na početku stekao dojam da se zna tko će pobijediti, ali bilo mi je svejedno lijepo malo otići u Sloveniju i družiti s tamošnjim kolegama da vidim kako dišu.

NACIONAL: Je li se pjesma vrtila u slovenskom eteru?

Malo, s obzirom na to da smo pjevali na engleskom jeziku. Međutim, to je pjesma koju sam kasnije prepjevao i sada jer pjevam s Majom Posavec jer sam shvatio da je u pitanju dobra pjesma pa bi bilo šteta da propadne. Malo sam promijenio melodiju jer je hrvatski jezik drugačiji od engleskog. Već smo skoro deset tjedana na prvom mjestu po broju emitiranja u Hrvatskoj.

NACIONAL: Koliko je točna informacija da prevodite svoje pjesme na poljski kako biste polako pokušali ući i na poljsko tržište?

To je u stvari ideja mog dobrog prijatelja Zvonimira Zrilića, nekadašnjeg gitarista grupe Riva. Danas je ekonomist u jednoj zadarskoj tvrtki, često putuje u inozemstvo i surađuje s Poljacima. Tako je naučio poljski jezik i došao na ideju da napravimo moje pjesme na poljskom. Kći njegova poslovnog partnera iz Poljske udana je u Rovinju za jednog našeg čovjeka i studirala je hrvatski jezik pa je bila idealna osoba za prijevod tekstova na poljski. Malo smo se zabavljali, napravili nekoliko snimaka i poslali njihovim diskografskim kućama pa čekamo. Nemam neka prevelika očekivanja.

NACIONAL: Nedavno ste završili rad na drugom mjuziklu za djecu “Matilda’’. O čemu je riječ?

Jesam, a dobio sam već narudžbu i za treći mjuzikl. To je zapravo dječja predstava za odrasle, ozbiljna predstava s ozbiljnim glumcima i djecom. Tematika je takva da je i djeci zanimljiva. Redateljica oba mjuzikla je Nina Kleflin, libretistica Marijana Nola, a radili smo pod pokroviteljstvom šibenskog HNK-a za festival djeteta u Šibeniku. Nova predstava “Matilda”ispala je odlično pa sam došao na ideju da napravim soundtrack na kojem upravo radim. Zamolio sam kolege da otpjevaju te pjesme, pa tako pjevaju Oliver Dragojević, Marijan Ban, Jelena Rozga, Davor Gobac, Vanna, Maja Posavec i Luka Nižetić. U siječnju bi trebao izaći taj album.

NACIONAL: Sljedeće godine slavite 30 godina karijere, 30 godina od prvog albuma Đavola “Ljubav i moda”i 30 godina od prvog nastupa u Kulušiću. Jeste li razmišljali o tome da od pjesama s albuma “Ljubav i moda”napravite jednog dana mjuzikl?

Da! Slavim 30 godina profesionalne karijere. Kada smo 1986. objavili “Ljubav i moda’’, postao sam profesionalni glazbenik i tako sam sebe doživljavam. Proglasio sam trostruku obljetnicu: 30 godina profesionalnog bavljenja glazbom, 30 godina od prvog albuma i 30 godina od koncerta u Kulušića koji je bio prijeloman u mojoj karijeri. Planiram 27. veljače u Domu spotova održati taj slavljenički koncert. Pogodio si što ću napraviti. Koncert sam zamislio u tri djela. Prvi dio zove se “Ljubav i moda”. Svirat ćemo kompletan album. Drugi dio bit će unplugged s mediteranskim orkestrom, a treći dio uobičajeni nastup. Bit će i gostiju.

NACIONAL: U vrijeme kada ste osnivali Đavole na sceni se stvarao progresivni novi val. Međutim, vi ste se odlučili vratiti u pedesete i šezdesete. Zašto?

Puno stvari u životu događa se slučajno i spontano pa tako i to. Prije povratka s Đavolima okačio sam gitaru o klin jer sam se u svemu razočarao. Imao sam grupu Narodno blago i svirali smo neki rhythm & blues poput ranih Rolling Stonesa. Pratili smo prijatelja pankera Marinka Biškića koji je danas najpoznatiji čokolatijer i proizvođač začina Nadalina. Nije imao bend pa nas je zamolio da ga pratimo. Imali smo dva paralelna repertoara. Jedan taj rhythm & blues i drugi kao njegov prateći bend. Potom sam otišao na odsluženje vojnog roka u Sarajevo. U međuvremenu sam se bio upisao i na fakultet, na elektroniku. U jednom momentu zasitio sam se glazbe i prodao gitaru. Odlučio sam završiti fakultet i postati inženjer. I tako je to trajalo nekoliko godina. Samo sam ljeti svirao dalmatinske narodne pjesme na mandolini s jednim bendom, za džeparac. I onda se nakon nekoliko godina opet u igru vratio Marinko. Kopali smo po ormarima svojih roditelja i pronašli singlove iz 50-ih i 60-ih godina. Kako bi se pojavio neki hit u svijetu, tako bi ti pioniri rock’n’rolla u Jugoslaviji to prevodili i pjevali na materinjem jeziku. Jednog dana Marinku je pala na pamet ideja da okupimo bend i poskidamo te pjesme, a on će pjevati. Prvo ime tog benda bilo je Marinko i Galebovi asfalta. Trajalo je to kraći period dok on nije dobio posao u Zagrebu. Kako se odselio u Zagreb, mi smo ostali bez pjevača. Odlučio sam privremeno pjevati i do danas sam privremeni pjevač.

• ‘IMAM IDEALISTIČKI PRISTUP 1960-ima i atmosferi koja je tada vladala, iako je i tada bilo velikih političkih previranja koja sam ja doživio kroz glazbu Beatlesa i ostalih bendova tog vremena’

NACIONAL: Kako je izgledalo to vrijeme u Splitu osamdesetih?

Meni je bilo izvrsno jer je bilo ležerno i opušteno. Puno smo se družili i bavili glazbom. Nismo kao danas bili opterećeni političkom situacijom. I onda je bila kriza i stabilizacija i devalvacija, ali mi to nismo percipirali kao neko opterećenje poput ovoga danas, kada smo svi preopterećeni situacijom. Lijepo smo živjeli. Nismo imali novca, ali bilo je dovoljno za nove starke, zapravo šangajke tada. Tu i tamo mogli smo skočiti do Trsta kupiti levisice, a moglo se uštedjeti i za gitaru.

NACIONAL: Unatoč uspjehu s Đavolima, iz Splita se selite u Zagreb, a potom i u Rijeku. Zašto?

Živio sam tri godine u Zagrebu. To je već bilo ratno doba. Đavoli su se raspali kada smo shvatili da bend s repertoarom pjesama s ljubavnim nabojem jednostavno ne funkcionira u ratnom ozračju. Prijateljski smo se razišli i dan danas smo si dobri. Ja sam tada pokušao drugi put završiti fakultet. Ostalo mi je bilo još samo pet ispita koje sam tada položio, uzeo mentora za diplomski rad, odabrao temu, napravio diplomski, predao ga mentoru koji mi je rekao da još samo napišem zaključak. Više se nikada nisam vratio. U međuvremenu sam započeo solo karijeru. Došao sam u Zagreb i nisam znao što me sutra čeka. Radio sam na prvom albumu šest mjeseci i imao sreću jer je prvi singl s pjesmama “Sunny Day”i “Vino noći”pomeo scenu i vratio me u igru. Zaradio se i novac pa sam opet mogao normalno funkcionirati. Tako je bilo tri godine, nakon čega sam se iz privatnih razloga preselio u Rijeku.

NACIONAL: Iz ljubavnih razloga?

Bila je ljubav, ali nerado pričam o privatnim stvarima. Neke detalje nikada ne iznosim jer smatram da je mali komadić mog života samo moj.

NACIONAL: Koliko taj komadić vašeg života koji nije za javnost, izlazi van kroz vaše pjesme?

U dobroj mjeri. Većina mojih pjesama inspirirana je životnim iskustvom. Ne mora to biti moje iskustvo, ali ima među njima i dosta osobnih. Uglavnom, otišao sam u Rijeku i “restartao”. Karijera je bila lagano u padu jer sam se maknuo iz Zagreba, a što si bliže oltaru, lakše ti je. Trebalo mi je ponovo par godina da uspijem okupiti bend koji je ostao do dan danas. Ista ekipa koja se okupila 1997..

NACIONAL: Počeli ste karijeru u Splitu osamdesetih. Kakav je Split danas? Je li danas novoj generaciji teže uspjeti nego vama prije 30 godina?

Ja ne živim u Splitu, ali održavam veze s ljudima koji tamo žive. U međuvremenu se u Splitu promijenilo kompletno ozračje. Vladaju neka nova pravila, neka nova glazba, a promijenila se i struktura stanovništva; puno ljudi otišlo je iz Splita, puno se njih doselilo. Nema smisla ulaziti u neku sociološku analizu, ali vidim da ima mladih bendova danas u Splitu kao i u Rijeci i Zagrebu. Nisam siguran da im je lakše nego nama. Mogu možda lakše dospjeti u medije, ali mogu jednako brzo iz njih nestati. Teško je nama tada bilo doći do studija i snimiti album, ali ako bismo nakon toga potpisali ugovor, značilo bi da smo uspjeli. Danas kada objaviš album ili se pojaviš na televiziji, to više ništa ne znači.

NACIONAL: Jedan ste od najizvođenijih autora u Hrvatskoj, što podrazumijeva i da je vaša zarada od tantijema među boljima. Na što trošite zarađeni novac?

Svojevremeno sam imao veliku želju da riješim svoj stambeni problem, a potom i svojoj majci, i to sam sve već napravio. Dosta sam novca uložio i u svoj studio jer stalno pratim što je novoga na polju audio opreme i opreme potrebne za rad u studiju. Osim toga, snimanje je temelj mog posla, volim snimati, a i nezavršeni sam elektroničar. I te ambicije sam na neki način ostvario jer sam spojio glazbu i elektroniku tako što sam pola studija sam postavio, lemio i spajao kablove. To je neki moj atelje u kojem mogu realizirati svoje ideje i u kojem mogu možda pomoći nekim svojim prijateljima kada je potrebno.