Direktor Zagrebdoxa govori o tome zašto je snimio film o svojoj generaciji ’68. koja nije uspjela u pokušaju promjene svijeta, ali ipak vjeruje da su se neke njihove vrijednosti i ideali počeli vraćati, unatoč tome što smatra da je trenutna društvena i politička situacija u Hrvatskoj gora od one u 90-ima te što smo u svjetonazorsko-etičko-intelektualnom pogledu na najnižoj razini u posljednjih 25 godina

Dodjelom nagrade publike i žirija u nedjelju navečer završilo je dvanaesto izdanje ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma, na kojem je ove godine prikazano 160 filmova u 17 festivalskih programa. Publika je mogla vidjeti i brojne nagrađivane filmove s ostalih festivala, poput aktualnog kandidata za Oscara “Zemlja kartela“, kao i prošlogodišnje i ovogodišnje dokumentarne pobjednike Sundancea “Čopor” i “Sonita“. Prikazan je i dobitnik nagrade VPRO za najbolji dugometražni dokumentarni film na IDFA-i “Don Juan” Jerzyja Sladkowskog, kojem je direktor festivala Nenad Puhovski dodijelio svoju nagradu “Mojoj generaciji”. Od gostiju festivala koji su održavali seminare i radionice, svakako treba spomenuti redatelja Erika Gandinija, kao i njegov film “Švedska teorija ljubavi” koji se natjecao u međunarodnoj konkurenciji, zatim film “Ljudski” redatelja Yanna Arthusa-Bertranda, kontroverzni dox o mađarskom načelniku – jobbikovcu “Model Erpatak” ili film o bivšim džihadistima u Velikoj Britaniji “Džihad – priča o drugima“. Ove godine u regionalnoj konkurenciji bilo je čak 10 premijera hrvatskih autora, a poseban fokus bio je na ruskoj kinematografiji. Naposljetku je Veliki pečat za najbolji film u međunarodnoj konkurenciji osvojio “Pjesnik na poslovnom putu” redatelja Jua Anqija, a Veliki pečat za najbolji film u regionalnoj konkurenciji “4.7” redatelja Đure Gavrana. Kao poslastica izvan konkurencije prikazan je film “Generacija ’68” autora Nenada Puhovskog, direktora i osnivača festivala, koji je ujedno i direktor producentske kuće Factum koja festival organizira još od 2005. Profesor Puhovski, koji od 1978. predaje film i TV režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, bio je vidno uzbuđen na premijeri svog filma koji je dovršavao doslovce do zadnje minute. Film je nostalgični hommage jednoj generaciji koja je vjerovala da može promijeniti svijet.

NACIONAL: “Generacija ‘68” vrlo je osobna priča o generaciji kojoj pripadate – ali i svim događajima koji su označili tu revolucionarnu godinu. Počeli ste vrlo rano sami snimati, već sa 16 godina, i u filmu su vaše privatne snimke iz različitih perioda vašeg života, tu su vaši prijatelji, obitelj. Jako intimistički pristup. Kako je došlo do ideje?  

Mislim da je to jedna priča koja nije ispričana, radi se o generaciji koja je nestala, koja je zapravo bila vrlo tiha. Za razliku od generacije ‘71. koja je imala volju za moć, koja je nastojala politički djelovati, mi smo se bavili društvenim promjenama, a ne politikom. I kako to obično biva, osobito u Hrvatskoj, cijela ta generacija praxisovaca – i profesora i nas studenata – nekako je nestala, svi smo se počeli baviti nekim svojim profesijama. No unatoč tome, nastavili smo, svatko u svom poslu, pokušavati utjecati na društvena zbivanja. Zanimljivo je da se ta generacija zapravo tako ne percipira. Zato sam ja i pokušao doći do odgovora što stoji iza toga, što stoji iza sintagme šezdesetosmaša. U jednom trenutku moj zet Marijan Alčevski napisao je tekst koji je bio dosta provokativan i meni je to poslužilo kao neki triger, da vidim koliko to uopće postoji u realnosti, a ne samo u našoj fantaziji ili željama za boljom prošlošću i koliko je možda od svega toga ostalo. Na kraju filma sjedim sa svojim kćerima, to je meni vrlo drag i dosta zanimljiv dijalog u kojem one meni objašnjavaju da nije baš nešto puno ostalo od tih naših ideja i revolucije, da bi nekoliko dana nakon toga išle protestirati protiv referenduma o definiciji braka. Dakle, ono što mi se čini da je lijepo u svemu tome skupa, osim što generacija naše djece puno više sluša našu glazbu – od Beatlesa preko Janis Joplin do Boba Dylana, glazbu koja ima neki karakter – nego ovu današnju glazbu koja je velikim dijelom umjetna i fabricirana, jest i to što se te neke vrijednosti vraćaju. A film ima taj jedan luk, od prvih demonstracija u Zagrebu 1967. ispred američkog konzulata, kada smo protestirali protiv rata u Vijetnamu, do Occupyja i blokade sveučilišta 2008. koja je nakon ‘71. bila prvi studentski štrajk u Hrvatskoj. Pokušao sam sebi objasniti što se dogodilo između. A dogodilo se to da je blokada, za razliku od nas, pokušala biti konkretna. Mi smo htjeli društvene promjene, “socijalizam s ljudskim likom”, zapravo neke romantične stvari, a oni su htjeli nešto mnogo konkretnije – besplatno školovanje. No i jedno i drugo nije uspjelo. Postavlja se pitanje je li ta vrsta promjena uopće moguća i to u Hrvatskoj koja nema tradiciju javnih prosvjeda. Danas možemo na društvenim mrežama časkom okupiti tisuću ljudi na Markovu trgu – i što onda? Društvene mreže neće maknuti nekog ministra.

• ‘BUNILI SMO SE PROTIV RODITELJA, neki su bili pobjednici u ratu, neki gubitnici, ali su se odmaknuli od idela i 60-ih živjeli potrošački život. Mi smo smatrali da je to zapravo nepristojno’

NACIONAL: Jako su dirljivi ti vaši intimni momenti – Korčula ‘68., druženja, radne akcije, sve ono što je označilo vaše odrastanje. Tu bih dodala i “revolucionarni turizam” – vi ste bez puno razmišljanja sjedali u fićeke, na autobuse ili vlakove, da biste se pridružili demonstracijama u Parizu, Beogradu, gdje su već bile. Takav aktivizam kod današnje generacije rijetko se može vidjeti. Kako to komentirate?

Točno, ta pokretljivost bila je uobičajena. Svijet je onoliko velik koliko mi sami želimo i to nema veze s tehnologijom ili sredstvima putovanja; putovali smo sporije i vjerojatno ljepše, o tome u filmu govore i Slavenka Drakulić i njezin prvi suprug Slobodan Drakulić koji je živio u Kanadi. Bilo je to neko drugarstvo – baš je to dobra riječ. To jedno povjerenje, jedan osjećaj da smo svi u istome. Mi smo bili generacija koja se, naravno, bunila protiv svojih roditelja – koji su bili različiti. Neki su bili pobjednici u ratu, neki su bili gubitnici, ali u svakom slučaju su bili ljudi koji su počeli živjeti jedan, kako smo mi to tada vidjeli šezdesetih, potrošački život. Dakle, oni su se odmaknuli od nekih ideala i htjeli su dobro živjeti. Mi smo smatrali da je živjeti dobro zapravo nepristojno. Da treba razmišljati o jadnim Vijetnamcima. To je, naravno, pomalo naivno, što smo mi tada željeli proživljavati i tuđe probleme, a ne samo svoje.

NACIONAL: Koliko dugo ste snimali film?

Uzimajući sve u obzir, snimao sam ga zapravo cijeli život. Tu su raznorazni materijali – i moje snimke s istočnonjemačkom super-osmicom, nešto snimki koje sam dobio i od prijatelja, a tu je i video. Ima tu svega, međutim, pokušao sam učiniti nešto što mi u Factumu znamo raditi. Naime, kad uzmemo neku arhivu, mi je posvojimo. Tretiramo je kao da je naša, kao da je naš osobni materijal. Pa ako je nešto, na primjer, materijal s pogreba Jana Palacha, što jest arhivski materijal, ili materijal koji je upotrijebljen u filmu o Golom otoku, ili o ratnim reporterima – tretiramo ga kao da je naša osobna arhiva. Tako, čini mi se, nešto što je dosta hladno učinimo toplim. Nešto što može biti TV kalendar pretvaramo u osobne priče.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s Darkom Rundekom na glazbi za film?

Nevjerojatno sam sretan što je Rundek pristao to raditi. Iako smo mi već surađivali u Kolbasovim filmovima, imao sam mali strah jer, kao prvo, on je veliko ime ne samo naših prostora, nego i međunarodne scene. Sjajan glazbenik vrlo specifičnog osobnog iskaza i koliko god znam da je radio odličnu filmsku i kazališnu glazbu, ipak sam imao određeni strah. No suradnja s njim bila je fantastična i na ljudskoj i na profesionalnoj razini. To je čovjek kojem ništa nije teško, nije mu teško deset puta nešto napraviti, doći u montaže, a kako je on zapravo neka međugeneracija, meni je bilo jako zanimljivo čuti kako će on interpretirati tu muziku. Na kraju je ispalo sjajno i što je u filmskoj glazbi zapravo najvažnije, vi prepoznate da je to Rundek, ali Rundek koji je otputovao tamo negdje u šezdesete, a rezultat je odličan.

NACIONAL: Tijekom 90-ih, konkretnije 1996., došlo je do masovnih građanskih prosvjeda zbog Radija 101 u Zagrebu. Zagreb se i tada digao u obranu nekih građanskih vrijednosti, slobode govora. Slažete li se s tvrdnjama da današnje mlade generacije ne planiraju neku sličnu revoluciju? Zapravo, uopće mi ne djeluju revolucionarno jer su i nedavno na Markovu trgu u velikoj mjeri demonstrirali isti oni koji to rade već dvadeset godina.

Uvjeren sam da oni misle da je ono što smo mi radili “kajgod”. To što oni rade – poput demonstracija za Cvjetni – jest pobuna zbog neke vrlo određene, ograničene i konkretne stvari za koju se oni bore, ali čini mi se da je nemoguće boriti se za neki detalj, a zanemariti globalnu situaciju. Nemoguće je unutar liberalnog kapitalizma boriti se samo protiv jedne garaže. Jer ta garaža simbolizira puno više i posljedica je nečega što je mnogo, mnogo veće, jedne šire priče. Ja nemam moralno opravdanje tvrditi da smo mi bili u pravu ili da smo nešto napravili. Očito je da nismo. Jer da smo nešto napravili, ne bismo danas živjeli u situaciji u kojoj živimo. Prema tome – mi nismo uspjeli. A ovaj film je pokušaj objašnjenja i zašto nismo uspjeli. Nismo uspjeli zato što smo htjeli mijenjati svijet. A svijet se, kako to sjajno kaže Bobo Drakulić, ne želi mijenjati. Postoji jedna arogancija nas koji ga želimo mijenjati – a svijetu se ne mijenja. Ljudi bi, kaže on, popili, pojeli, povalili, ali baš da bi mijenjali svijet, do toga im i nije. Vi možete otići na Korčulu, sresti Marcusea, Blocha, Fromma, najveće umove svijeta i razgovarati, a onda – a to je ono što se nama dogodilo – uđu Rusi u Prag i sve se raspadne. I to je taj trenutak u filmu koji je meni strašno važan, koji pokazuje da sav taj intelekt, sva ta pamet – sve je to nula pred ruskim tenkovima.

NACIONAL: Kako komentirate demonstracije protiv novog ministra kulture? Koliko imenovanjem kadrova takvog profila Hrvatska opet ide u rikverc?

Mislim da smo se jako unazadili. Nisam mislio da ćemo doći opet u devedesete. Dapače, čini mi se da su neke stvari, politički gledano, i gore od devedesetih. Pri tome zaista ne mislim prvenstveno na ideološku razinu. Mislim na svjetonazorsko – etičko – intelektualnu razinu. Čini mi se da je to gdje smo mi sada, intelektualno na najnižoj mogućoj razini u posljednjih 25 godina. Jer mi smo i u Tuđmanovo doba i u svim vladama nakon njega ipak imali neke ljude s kojima smo mogli razgovarati. Neke ljude koji su možda bili na drugačijim političkim pozicijama, ali su mogli razumjeti argumente. Ja sada nemam utisak da se s bilo kim od tih ljudi može sjesti i razgovarati. Argumentirano. Osim ako se radi o brojkama, možda o brojkama. Ali o bilo čemu drugome – o kulturi, znanosti, bilo čemu, nemam osjećaj da je moguć dijalog. To je ono što me plaši. Ja sam mogao i s Božom Biškupićem i s Jasenom Mesićem i mnogim drugima sjesti i razgovarati. Slagali se ili ne slagali. I mislim da ovaj pritisak kulturnjaka i nevladinih udruga nažalost neće imati rezultata jer popuštanje pod tim pritiskom značilo bi gubitak dijela moći. A znamo da je svrha moći – moć! Mislim da će to doći nešto kasnije, možda za godinu dana, kada će morati doći do nekih promjena. Ali ne zbog nas, nego zato što će doći na naplatu ogromna potraživanja koja Vlada vjerojatno neće htjeti ili moći provesti i ući u nove obaveze bez nekih promjena ili možda novih izbora. Ali da bi se zbog nekoliko tisuća umjetnika koji “tamo nešto pišu” mijenjalo ministra, nemam te nade.

• ‘NAŠA GENERACIJA NIJE USPJELA jer je htjela mijenjati svijet. Možete ići na Korčulu, sresti Blocha, Fromma, a onda uđu Rusi u Prag i sve se raspadne. Intelekt je nula pred tenkovima’

NACIONAL: Kakva je budućnost ovog vašeg filma? Je li bio u službenoj konkurenciji?  

Ne daj bože! Bio je prikazan unutar kategorije filmova koje je proizveo Factum. No s obzirom na to da je Factum organizator festivala, mi smo, naravno, izvan svih konkurencija, no pokazujemo naše najnovije uratke. Meni je drago da Factum, kojem su neki proricali tihu smrt, filmovima kao što su “Goli”, “Djeca tradicije”, pa i ovogodišnjim filmovima Pere Kvesića, Zrinke Matijević, možda i ovim mojim, pokazuje novu vitalnost, nove teme, nove autore. Mislim da je, što se toga tiče, budućnost svijetla ako budućnosti bude.

NACIONAL: ZagrebDox osnovan je 2005. skromno u Studentskom centru, a sada je jako narastao – ne samo brojem filmova, već i zemalja koje sudjeluju. Ove godine ima 160 filmova u 17 programa. Jeste li zadovoljni razvojem festivala?

Čini mi se najvažnijim što je 25 tisuća ljudi prošlo kroz kinodvorane i bune se što nema više projekcija. To je postao događaj, to više nije festival, da ne kažem event jer mrzim tu riječ. Taj događaj zanimljiv je upravo zato što nema glamura, celebrityja, partyja i DJ-a, onoga što se inače veže uz filmske festivale. Ali ipak ljudi svakodnevno dolaze, svake godine sve više. Meni je drago i što je to postalo jedno od onih mjesta u Zagrebu – a nema ih jako puno – gdje se osam dana razgovara o bitnim temama. Mi razgovaramo o filmovima, ljudi izlaze, sjede u kafićima, raspravlja se o temama današnjice: o pedofiliji, o izbjeglicama, o bulimiji, o eutanaziji… Čini mi se da je to užasno važno u zemlji u kojoj dijalog baš i nije popularan sport.

NACIONAL: Interes za dokumentarce sve više raste. Kako vi objašnjavate taj globalni fenomen?

To je prije svega rezultat zasićenja tom plastikom, kako ja zovem te franšize koje proizvodi Hollywood, uslijed straha od investiranja u nepoznato, oni proizvode stalno isto. Osim toga, zbog Michaela Moorea i njegovih uspjeha, dokumentarni film je odjednom postao zanimljiv. I treće, važno je i to što je HTV napokon shvatila da ima još dokumentarnih filmova osim onih o pingvinima i Tibetu. Mi smo ove godine i započeli festival jednim takvim britanskim  filmom “Što smo si bliže” Karen Guthrie, u kojem autorica govori o svojoj obitelji i bolesnoj majci, kroz vrlo bolno razotkrivanje. To je dokaz da mi imamo sjajnu publiku.

NACIONAL: Hoće li “Generacija ‘68” otići na još neki festival?

Nadam se, iako to ne ovisi o meni. Mislim da se svaki život sastoji od dva nejednaka dijela. Od jednog većeg, u kojem čovjek uzima, i onog manjeg, u kojem daje. Mislim da smo svi mi koji doživimo taj drugi dio, u kojem dajemo, zapravo vrlo sretni i, najiskrenije, ovaj film vidim kao način vraćanja svog duga nekim ljudima, svojoj generaciji, konačno i svojoj obitelji.