Objavljeno u Nacionalu br. 540, 2006-03-20

Nenad Bogdanović (47), jedan od najpoznatijih europskih neurogerijatrologa, neurokirurg i voditelj švedske banke mozgova, govori o svojim istraživanjima Alzheimerove bolesti na Karolinskom institutu u Stockholmu

Kada je 1990. napustio Zagreb i otišao u Stockholm, Nenad Bogdanović vjerojatno nije mislio da će postati jedan od vodećih istraživača Alzheimerove bolesti i medicinskih profesora u Švedskoj. Kao prvi stranac u povijesti, 2005. je dobio tzv. Malog Nobela – prestižnu nagradu koja se dodjeljuje za doprinos u znanstvenom i obrazovnom radu, a uručivanju su prisustvovali Richard Axel koji je tri dana prije dobio Nobelovu nagradu za medicinu i vodeći švedski znanstvenici i političari. Sve u svemu, Bogdanović se etablirao kao jedan od najpoznatijih europskih neurogerijatrologa i član ekipe istraživača koji rade na lijeku za Alzheimerovu bolest.

Rođen je 1958. u Zagrebu i, kako kaže, odrastao u Zvonimirovoj ulici. Prvi prijelomni trenutak dogodio se početkom osamdesetih, kada je izišao na ispit iz neuroanatomije kod profesora Ivice Kostovića. Najbolje je napisao test i od tada počinje suradnja s Kostovićem koja se nastavila i na Institutu za mozak. Poslije četiri godine prešao je na Rebro k Stevi Kneževiću koji ga je uveo u područje demencija. Potom mu je 1990. povjerena organizacija medicinskog kongresa u Dubrovniku gdje je uspostavio kontakt s Bengtom Winbladom s Karolinskog instituta u Stockholmu. Ubrzo je s obitelji otputovao u Švedsku i danas kaže kako mu je u Stockholmu tako dobro da, za razliku od drugih znanstvenika koji putuju svijetom, ne namjerava nikamo odlaziti. Već poslije dvije godine na Karolinskom institutu dobio je jedan od rukovodećih položaja i danas je voditelj švedske biobanke mozgova i laboratorija za neurobiologiju neurodegenerativnih bolesti. Prošlog tjedna u Opatiji i Zagrebu sudjelovao je na Tjednu mozga gdje je iznio najnovija dostignuća u liječenju Alzheimerove bolesti.

NACIONAL: Možemo li u posljednjih dvadeset godina govoriti o svojevrsnoj pandemiji Alzheimerove bolesti?

– Ove godine navršava se 100. godišnjica otkako je njemački liječnik Alois Alzheimer na svojoj pacijentici Augusti prvi put dijagnosticirao simptome koji su poslije nazvani po njemu. Važno je shvatiti da stoljeće poslije još uvijek ne znamo uzrok Alzheimeru, a nismo niti blizu otkrivanju lijeka. Točno je da se suočavamo s pandemijom, i to iz više razloga, prije svega zato što danas ljudi žive dulje nego u prošlosti, a Alzheimer kao poremećaj kognitivnih funkcija u pravilu se javlja kod starije populacije. Drugi razlog su sve veća ulaganja u dijagnostiku te se danas mnogo kvalitetnije otkrivaju oboljele osobe nego prije dvadesetak godina. Naravno da u dijagnostičkim postupcima postoje značajne razlike između država, ali istraživanja pokazuju da u Zapadnoj Europi 29 posto osoba starijih od 85 godina pati od nekog oblika demencije, a u Aziji se ta brojka penje na 46 posto. U Latinskoj Americi ili Africi postotak je manji, ali mislim da je to posljedica lošijih dijagnostičkih metoda i kraćeg ljudskog života. Brojke su ozbiljne jer približno 1,2 posto populacije ima probleme u kognitivnoj domeni. Naše projekcije pokazuju da u Hrvatskoj oko 50.000 stanovnika ima neki rani kognitivni poremećaj, od kojih će oko 12.000 razviti Alzheimerovu bolest. Prevalencija ukupnih demencija u Švedskoj koja ima 9 milijuna stanovnika je 150.000, od čega 120.000 pacijenata ima Alzheimerovu bolest. Hrvatska je upola manja pa te brojke treba okvirno podijeliti s dva.

NACIONAL: Kako objašnjavate podatak da nakon stotinu godina znanstvenici nisu pronašli uzrok te bolesti?

– Zato što je Alzheimer sindrom koji se događa na više razina i vrlo suptilnih biokemijskih osnova. Situaciju otežava to što više uzročnika može izazvati istu patološku sliku. Kada je odgovoran jedan gen ili protein, vrlo lako ga možete identificirati, ali stvari su teže ako se javlja niz različitih uzročnika. Neurodegenerativne bolesti su procesi u više tipova stanica i funkcionalnih biokemijskih sustava i onda je teško naći uzročnika. Otkako je otkriveno da je jedan od uzročnika amiloidni protein, počela je potraga za lijekom koji bi zaustavio njegovo širenje. U ovom trenutku imamo lijekove za različite vrste transmitera, molekula koje komuniciraju među stanicama i tako odgađaju do dvije godine napredovanje simptoma oboljelima. Tako se omogućuje da pacijenti mnogo dulje ostaju kod kuće, što je za njih vrlo važno jer je riječ o ljudima koji se teško uspijevaju naviknuti na nove sredine kakve su bolnice ili domovi za dementne osobe.

NACIONAL: Kako biste laički definirali Alzheimerovu bolest?

– Specifičnost te bolesti je propadanje onih moždanih stanica koje su odgovorne za naše kognitivne funkcije. Te stanice su također odgovorne i za naše funkcioniranje kao osoba u odnosu na sebe i okolinu. Pacijenti koji boluju od Alzheimerove bolesti najprije gube pamćenje, osobito za novije događaje, a onda s vremenom i druge kognitivne funkcije, tako da naposljetku prestaju funkcionirati kao osobe.

NACIONAL: Odakle interes za istraživanje Alzheimerove bolesti?

– Poslije završenog studija četiri godine sam se bavio neurološkim istraživanjima na Institutu za mozak kod profesora Ivice Kostovića. Educirao sam se iz neuroanatomije, a zatim sam prešao na Rebro gdje mi je mentor bio profesor Stevo Knežević koji je u to vrijeme bio vodeći hrvatski stručnjak u tom području medicine. Zatim sam otišao na stručno usavršavanje u Švedsku gdje sam stekao saznanja o demenciji, a bio sam im interesantan zbog dvostrukog znanja neurologije i neuroanatomije, što im je odgovaralo zbog planiranih istraživanja. Prvih godina u Švedskoj pomogao sam da započnu istraživanja na životinjskim modelima Alzheimera, a nešto kasnije su me uveli u kliničku praksu.

NACIONAL: U počecima karijere bili ste bliski s Ivicom Kostovićem?

– Kao student doživljavao sam ga vrhunskim profesorom neuroanatomije i propustio sam četiri ili pet ispitnih rokova jer me bilo sram doći s rupama u znanju. Bilo me je jako strah i mislio sam da moram sve znati. Izišao sam na posljednji rok i napisao najbolji test u generaciji. Ponudio mi je da preko ljeta surađujem na Institutu za mozak i pristao sam. Ubrzo sam postao Kostovićev demonstrator, a pri kraju studija medicine i asistent. Krajem osamdesetih u zagrebačkom naselju Blato gradila se nova bolnica i među nama na Rebru počeli su se stvarati tzv. timovi za Blato. Smatralo se da će u Blatu biti neurološki centar i izabran sam zajedno s drugih 200 kandidata. Kuriozitet je da sam neko vrijeme čak i primao plaću kao da radim u Blatu, makar ta klinika ne samo da nikada nije zaživjela nego je i dandanas u pravom blatu.

NACIONAL: Na međunarodnu scenu ste izišli 1990., kada ste organizirali medicinski kongres u Dubrovniku?

– Kostović i Knežević su na neki način odredili moju daljnju sudbinu. Činilo mi se zanimljivim na istome mjestu okupiti neuropatologe, neuroanatome i kliničare, ali ni jednom od njih dvojice ta se ideja nije svidjela. Morao sam odigrati igru kako bih ih nagovorio da spojimo bazična istraživanja s kliničkim radom. Poslužio sam se lukavstvom i najprije rekao Kostoviću kako se Kneževiću sviđa moja ideja. Ivica Kostović je odgovorio: “Ako pristaje Stevo, onda ću i ja”, pa sam s istom pričom otišao do Kneževića koji mi je rekao: “Pa dobro, kada pristaje Ivica, tada pristajem i ja.” Zahvaljujući njima u Dubrovnik su došli vrhunski svjetski stručnjaci iz neurologije i razvojne neuroanatomije, a među njima i Bengt Winblad, profesor s Karolinskog instituta u Stockholmu, moj tadašnji i sadašnji sef. Osobno sam također profitirao jer me najprije stipendirala hrvatska, a poslije i švedska vlada koje su financirale moj odlazak u Stockholm.

NACIONAL: Kakvo je iskustvo bilo selidba u Švedsku?

– Dobre stvari koje su nas dočekale u toj zemlji su te da engleski govore doslovce svi, od čistača ulica do premijera, tako da nismo imali početnih teškoća u sporazumijevanju, a dočekale su nas i radne dozvole. S druge strane, radio sam 25 sati na dan jer sam baš kao i drugi stranci želio dokazati da znam svoj posao. Šveđani su zatvoreni i nikada vas neće potapšati i kazati “bravo, stvarno si dobar”, međutim oni vas bez buke promatraju i procjenjuju. Nakon nekoliko godina shvatio sam da postajem važan kotačić u cjelokupnom mehanizmu. Švedska je jako zanimljiva jer u njoj autoritet nemate na temelju položaja na kojem se nalazite nego zbog znanja kojim raspolažete. Za vrijeme prve godine boravka u Stockholmu imao sam veliki problem jer sam kolege stalno titulirao s doktore, profesore i slično. Iz mene jednostavno nije izlazio austro-ugarski odgoj koji usađuju ovdašnjim studentima medicine. To je toliko razbjesnilo mog šefa da mi je jednog dana rekao: “Slušaj, ako nas odmah ne prestaneš titulirati, sutra se vraćaš u Hrvatsku.” Naravno da sam prestao i od tada ga zovem Bengt, a najviše volim kada mene drugi zovu imenom.

NACIONAL: Što je Karolinski institut?

– To je medicinsko sveučilište koje se sastoji od sedam fakulteta gdje ukupno studira 6000 – 7000 studenata, a Karolinska bolnica kao nastavna baza smještena je na dvije lokacije u Stockholmu. U početku sam stanovao preko puta bolnice i bio član tima koji je izvodio eksperimente na životinjama u eksperimentalnom gerijatrijskom laboratoriju. Odmah su mi dali da obavljam neurokirurške operacije, što mi je išlo prilično dobro zahvaljujući poznavanju anatomije. Paralelno sam učio jezik i Šveđanima se svidio moj rad. Uključio sam se u kliniku te postao voditelj banke mozgova i od tada vodim istraživanja Alzheimerove bolesti. Pojednostavnjeno govoreći, postavljam kliničke i neuropatološke dijagnoze prije i nakon što ljudi umru. Znanje koje postižete na taj način neprocjenjivo je. Doslovno vidite kako ste uspješni u postavljanju dijagnoze demencija. Čovjek stvarno uči na svojim pogreškama.

NACIONAL: U medicini su rijetki slučajevi da se ista osoba paralelno bavi istraživanjima i kliničkim radom?

– Prenaporno je ako osam sati radite u klinici, a zatim odlazite u laboratorij. Tada nešto mora patiti, najčešće je to obitelj. Ali u Švedskoj se smatra da liječnici moraju neprestano proširivati svoja znanja i zato inzistiraju na permanentnoj edukaciji. Dat ću vam primjer, ako liječnik u današnje vrijeme želi ostati u skladu s medicinskim dostignućima, svakodnevno mora pročitati 14 stručnih tekstova. To nije moguće ako radite samo s pacijentima i zato država stimulira znanstveno usavršavanje. Dok vas u bolnici zamjenjuje drugi liječnik, vi radite na određenom projektu i primate redovitu plaću. I obrnuto. Zato je švedska medicina među vodećim u svjetskim razmjerima. Osim toga, zahvaljujući preciznim crkvenim knjigama u Švedskoj već skoro 500 godina imaju iznimno precizne popise obitelji sa svim njihovim karakteristikama. To je bila fenomenalna baza za istraživanje neurodegenerativnih bolesti jer smo pratili što se događa iz generacije u generaciju. Na temelju toga otkrili smo dvije specifične mutacije Alzheimerove bolesti na 21 kromosomu koje smo nazvali Švedska i Arktička mutacija.

NACIONAL: Za razliku od nekih znanstvenika koji smatraju kako su osobe s višom inteligencijom podložnije Alzheimeru, vi smatrate da inteligencija i obrazovanje usporavaju razvoj te bolesti?

– Informacije u mozgu stvaraju strukturne promjene i ako se bavite učenjem ili bilo kojom kreativnom djelatnosti, i one nastaju već poslije 15 dana. Promjene na neki način očvrsnu vaš mozak i smatra se da kreativni ljudi mogu kompenzirati posljedice bolesti. Tako visokointeligentni ljudi prolongiraju nastanak bolesti, iako se pokazalo da ima slučajeva kada oni puno brže propadaju od manje obrazovanih osoba. Činjenica je da pretklinički stadij može trajati i 20 godina, što znači da dva desetljeća možete imati Alzheimera, a da nemate nikakvu kliničku sliku da ste bolesni. Drugi stadij u kojem se vide neke promjene također traje 10 – 20 godina, a kada je Alzheimer definitivno dijagnosticiran, pacijenti žive najdulje još 10 godina. Zanimljivo je da od prvih promjena stanica do smrti možete pola stoljeća bolovati od Alzheimerove bolesti.

NACIONAL: Na temelju čega ste kao jedini stranac u 73 godine dobili nagradu Mali Nobel za znanstveni i pedagoški rad?

– Predlažu vas studenti, a iskreno, niti danas ne znam tko je bio u žiriju koji mi ju je dodijelio. Stvarno je čast biti jedini ausländer koji je dobio tu nagradu i mislim da je ona priznanje svim stranim predavačima na Karolinskom institutu u Švedskoj. Morate znati da predajem na švedskom jeziku i valjda su studenti medicine osjetili strast u mojim nastupima. Švedski obrazovni sustav je potpuno otvoren i studenti gotovo sami odlučuju kako i koliko će učiti. Komunikacija je vrlo otvorena jer glavna poruka tamošnjeg društva je da se mora otvoreno misliti. Autoriteti postoje da bi ih se pitalo i izazivalo, a ne strepilo od njih. Stalno moram obnavljati vlastito znanje jer znam da će me pitati razne stvari i ne smijem biti nespreman. Uz to permanentno predajem još od 1994., i to ne samo studentima nego i liječnicima, socijalnim radnicima, skrbnicima i svima koji se brinu za oboljele od Alzheimerove bolesti. Moderna društva jako stare i netko je još 40-ih s pravom rekao kako je gerijatrija specijalizacija budućnosti.

NACIONAL: Hoće li u doglednoj budućnosti većina 80-godišnjaka biti vitalne osobe?

– Kornjače na Galápagosu dožive 200 godina jer živčani sustav i živčane stanice mogu opstati jako dugo ako je sve oko njih u redu. Tako i ljudi imaju gene koji bi se mogli stimulirati da žive jako dugo i vjerujem da će jednog dana 80-godišnjaci biti vitalni poput današnjih 40-godišnjaka. Teoretski gledano, utjecajem na genom moći će se produljiti i ljudski život. Zahvaljujući eliminaciji negativnih utjecaja iz okoline u posljednja četiri stoljeća ljudski vijek se produljio za 30 – 40 godina. Ako smanjimo negativne faktore poput pušenja, nepravilne prehrane, stresa i utjecaj različitih virusa i mikroba, ne vidim zašto dodatno ne bismo produljili i trajanje i kvalitetu života.

NACIONAL: Skeptični ste prema znanstvenicima koji smatraju da će matičnim stanicama liječiti Alzheimerovu ili Parkinsonovu bolest?

– Poznavajući kompleksnost mozga, ali i Parkinsona ili Alzheimera, mislim da ugradnja nekoliko stanica neće biti svrsishodna. To je kao da u Ericssonovu telefonsku centralu ubacite mobitel i očekujete da proradi sam od sebe jer se nalazi u prirodnom okruženju. Mozak je fascinantan organ i ne možete nadograđivati dio po dio, ili točnije govoreći, to je stvar znanstvene fantastike. Ono što bismo mogli jednog dana jesu intervencije na fetusima kod kojih mozak još nije razvijen. Na temelju poznatih biokemijskih ili genski oštećenja i mutacija u nekim slučajevima točno znamo u kojim će se porodicama razviti Alzheimer i tada teoretski možemo djelovati, zamjenjujući oštećenu centralu koju zovemo mozak najnovijom vrstom telefona odnosno kvalitetnih gena.

NACIONAL: Član ste ekipe koja za Japance radi na lijeku protiv Alzheimerove bolesti?

– Japanci su po svijetu tražili grupu koja će izvoditi bazična istraživanja i pronaći protein koji bi razvila i stvorila novi lijek. U konkurenciji su bili stručni timovi iz Italije, Njemačke i Engleske, ali izabran je naš laboratorij. Japanci su uložili 50 milijuna kruna i svakih šest mjeseci imamo sastanke na kojima pokazujemo koliko smo napredovali. To je dugotrajan proces jer od traženja i definiranja proteina do prve upotrebe lijeka mora proći 10 – 15 godina.

NACIONAL: Jeste li naučili govoriti švedski jezik?

– Jesam, iako po načinu kako ga izgovaram svi znaju da sam stranac. Iz neurobiologije je poznato da ni jedan jezik nećete naučiti kao original ako ga počnete učiti nakon 12. godine. Švedski sam počeo učiti kao 33-godišnjak i definitivno se čuje da sam stranac, ali čitam novine, a tehničarku s kojom radim zamolio sam da me upozori svaki put kada kažem pogrešnu riječ. Imao sam sreću jer je stariji sin išao u vrtić tako da sam švedski jezik učio čitajući njegove kratke priče. To je savršen način da se svlada strani jezik, svima ga preporučujem. Pričama iz vrtića izgradio sam piramidu poznavanja švedskog jezika.

NACIONAL: Čime se bavi vaša supruga?

– Ona je klinički virolog i također radi na Karolinskom institutu. Bavi se virusima, influencom, HIV-om i sličnim temama. Ako pitate moju djecu, ona će vam kazati da je tata stalno na poslu, ali ako želite raditi, to oduzima cijeli dan. U klinici sam od 8 do 16.30, zatim odlazim u laboratorij i kući se vraćam oko 19 sati. Stariji sin ima 21 godinu i studira biotehniku a mlađi ima 14 godina i još ide u školu. Nemam baš mnogo slobodnog vremena, ali u Zagrebu sam bio košarkaš Medveščaka, tako da jednom tjedno bacim hakl s bivšim igračima švedske prve lige. Ako uzmete u obzir snagu švedske košarke, možete mi vjerovati kada kažem da nisam ništa lošiji od ostatka ekipe. Makar se ta naša košarka i u Stockholmu, baš kao i u Zagrebu, svodi na istu stvar, a to je odlazak na pivo s društvom poslije utakmice.

NENAD BOGDANOVIĆ

Biografija

Rođen 1958. u Zagrebu
1982. Diplomirao na zagrebačkom Medicinskom fakultetu
1984.-1988. Radio u Institutu za istraživanje mozga
1988.-1990. Kliničar na Rebru
1990. Stipendist na Karolinskom institutu, a iduće godine definitivno seli u Stockholm
1993. postaje voiditelj Švedske banke mozgova
2004. Dobiva “Malog Nobela” za znanstveni i predavački rad u Švedskoj
Supruga Gordana je liječnica, imaju dvojicu sinova