Uoči desetog Festivala tolerancije direktorica Festivala priča o kroničnom nedostatku komunikacije, razumijevanja i tolerancije te stvaranju uvjeta za razvoj tolerancije u društvu, što počinje od edukacije. Najavila je i otvaranje centra za krizno komuniciranje u Zagrebu

Od 9. do 15. travnja u zagrebačkim kinima Europa i Tuškanac održat će se deseti Festival Tolerancije – JFF Zagreb. Radi se o jednom od najuglednijih domaćih filmskih festivala za koji su filmove odabrali dvostruki oskarovac Branko Lustig i direktorica festivala Nataša Popović. Na ovogodišnjem jubilarnom izdanju bit će prikazano gotovo 70 dugometražnih, kratkometražnih, dokumentarnih i dječjih filmova koji upozoravaju na diskriminaciju i uče o toleranciji.

Publika će tako, između ostalih, moći pogledati film “Mi smo mladi, mi smo snažni” o okrutnosti i rasizmu mladih u Njemačkoj. Na temu holokausta bit će prikazani filmovi “Let’s Go!” Michaela Verhoevena, koji će prisustvovati projekciji, zatim dokumentarac “Od Caligaria do Hitlera”, kao i filmovi “Kapo u Jeruzalemu” i “Prisutnost Arnosta Lustiga”. Festival je dijelom financiran i iz fonda EU Europa za građane.

Pored projekcije filmova, održat će se i predavanja koja će voditi Branko Lustig, Mirko Ilić i Frank Stern te brojne diskusije.

Kao svojevrsni uvod u Festival, 5. travnja u Laubi, u suradnji s Talijanskim institutom za Kulturu u Zagrebu, otvorena je i izložba fotografija Alessandra Pensa “From Afar”, na kojoj su izložene fotografije izbjeglica koje je autor snimao na balkanskoj ruti od 2009. do 2015. godine. Cilj izložbe koja traje do 15. travnja je prikazati proturječje migrantske politike u Europi i kako se odražavalo na izbjeglice s Bliskog istoka koji su tražili azil u Europskoj uniji.

Nacional je o tim zbivanjima razgovarao s Natašom Popović. Osim toga, direktorica festivala govorila je i o brojnim drugim programima i inicijativima koje su pokrenuli, poput Edukacijskih jutara, izgradnje memorijalnog centra i spomenika Holokaustu u Zagrebu i Ljubljani, otvaranja centra za krizno komuniciranje, a dotakla se i aktualnih političkih zbivanja te potrebe širenja tolerancije u društvu.

NACIONAL: Ove godine obilježavate desetu obljetnicu Festivala tolerancije, koje biste filmove posebno istaknuli?

Od svih filmova koje ćemo prikazati teško mi je izdvojiti najbolje. Pregledali smo više od 800 sinopsisa, Lustig je pogledao oko 350 filmova i odabrao oko 70 najboljih. Sve što ćemo prikazati pomno smo odabrali kako bi bili u duhu festivala. Unaprijed bih se ispričala našoj publici što ćemo, suprotno željama, nekima od njih i ovog puta prikazivati svaki film samo jednom, ne možemo drugačije jer ne naplaćujemo ulaznice za projekcije.

NACIONAL: Festival je pokrenut kao Festival židovskog filma. U kojoj mjeri se do danas promijenio?

Festival je i dalje posvećen Holokaustu i sjećanju na njega. Ali već duže vrijeme program proširujemo i drugim aktualnim temama. Da je to dobro, pokazuje to što smo lani uveli diskusije. Događalo nam se da publika ne želi izići iz dvorane jer želi nastaviti diskutirati o filmu. Te su diskusije dobra platforma za razvijanje kulturnog dijaloga koji nedostaje u Hrvatskoj od njezina nastanka. Dobrodošli su i lijevi i desni, mladi i stari, svima dajemo priliku da izraze svoje mišljenje. Na Festivalu tolerancije ne smije biti netolerancije. Iako nije uvijek lako biti tolerantan, smatram da je to nužno, inače ćemo se kao društvo strovaliti ravno do dna.

NACIONAL: Dojam je mnogih da je tolerancija u našem društvu danas na vrlo niskoj razini, što je razlog tome?

Na prvom mjestu je izostanak edukacije. Drugi je taj što se ljudi previše bave krivim temama u krivo vrijeme. Zbog toga kao da su se svi digli na zadnje noge. U našem društvu potrebno je osigurati prostor za svakog od nas. Netolerancija postoji u svakom od nas, jer svi u nekom trenutku znamo biti netolerantni i nepravedni. Nije dobro osuđivati nešto, a ne vidjeti cijelu sliku.

NACIONAL: Slažete li se s tvrdnjom SDP-ovca Zlatka Komadine da su za postrojavanje crnokošuljaša jednako odgovorni i Tomislav Karamarko i Zoran Milanović?

Definitivno se slažem. I ljevica i desnica imaju istu retoriku. Oni ne komuniciraju, oni se vrijeđaju. Smatram da je to jedan od osnovnih razloga jačanja ekstremne desnice, jačanja isključivosti i neprihvaćanja. S druge strane, moram primijetiti da postoji jako puno mladih ljudi koji nisu zatrovani svakodnevnim politikantstvom i koji rado volontiraju na našem festivalu.

NACIONAL: Kako su ostali “imuni”, u čemu je njihova tajna?

Mislim da su razvili zdravu sposobnost ignoriranja. To su ljudi koji se bave glazbom, fotografijom, pisanjem, snimanjem filmova… Oni su mladi i kreativni, a utočište pronalaze u svojoj kreativnost. Taj bijeg je dobar za njih, ali ne i za naše društvo jer im je potrebno pružiti puno više pažnje i prostora za razvoj. Istaknula bih da volontiranje na festivalu doživljavaju kao doprinos zajednici. Sami sebi pronalaze zadatke, a aktivni su i prije i poslije festivala.

NACIONAL: Na festivalu će biti prikazan “Mi smo mladi, mi smo snažni”, predstavlja li taj film sasvim drugačije mlade ljude od onih koje ste sada opisali?

Da, film prikazuje ulične nerede u istočnonjemačkom gradu Rostocku iz 1992., odmah nakon ujedinjenja Njemačke. Tamo je više od 3000 ljudi glasno odobravalo paljenje stambenih zgrada s imigrantima, u kojima se našlo oko 120 žena, djece i muškaraca iz Vijetnama. Iako se radi o 1992., takav događaj bi se lako mogao preslikati i na današnje vrijeme. Pitanje je koliko se na razini Europske unije trudimo oko integracije imigranata. Pitanje je i u kolikoj mjeri se migranti žele integrirati. Sve je to isplivalo na površinu u aktualnoj migrantskoj krizi, a ovaj film upozorava na mogući scenarij ako nešto ne počnemo mijenjati.

• ‘UČESTALI USTAŠKI POVICI predstavljaju nepoštivanje zakona na državnoj razini. Oni koji vode te grupe dobro znaju odakle uzvik potječe i što nosi sa sobom. Njih treba kazniti, ali i educirati’

NACIONAL: Kako nastaje dojam većinskog dijela populacije da ih manjine ugrožavaju?

Do toga dolazi kada se istina skriva i kada se prikazuje samo ono što izaziva strah i netrpeljivost. Uzmite primjer istospolnih brakova koji su legalni u cijelom zapadnom svijetu, ali ne i kod nas. Kako istospolni brakovi mogu ugrožavati nekoga? Ljubav je ljubav i nikoga od nas se ne treba ticati tko je moj partner ako je meni dobar i ako ne radi ništa loše za zajednicu. Problem je u nedostatku edukacije o toleranciji.

NACIONAL: Tko je odgovoran za nedostatak te edukacije?

Ne bih tu nikoga posebno izdvojila jer smo svi pomalo odgovorni. Postoji značajan broj udruga koje rade dobre projekte, ali se teško probijaju izvan svojih uskih krugova. Mislim da im se ne pruža dovoljno pažnje, ali i sredstava da se dalje razvijaju. Ako jače ne potaknemo tu kreativnost, ti mladi ljudi ostat će u svojim malim svjetovima, a rezultat bi mogao biti društvo koje većina nas vjerujem ne želi.

NACIONAL: Kako komentirate učestale ustaške povike koji se sve češće mogu čuti, kao što je bio i slučaj na nogometnoj utakmici Hrvatske i Izraela u Osijeku?

Tu se radi o nepoštivanju zakona na državnoj razini. S druge strane, opet ću se vratiti na edukaciju, mislim da malo onih koji su izvikivali taj poklič zna odakle potječe i što nosi sa sobom. Oni koji vode te grupe dobro znaju, ali većina koja se povodi ne zna. Njih treba kazniti, ali i educirati. Jer kad nas sve ogolite od ideologija, svaki normalan čovjek želi mir i spokoj, dati i primiti ljubav. Uzrok agresivnosti u pojedinaca najčešće je posljedica nedostatka ljubavi, bilo u djetinjstvu ili kasnije. Njihova negativna energija ne može stvoriti pozitivnu. Da bi bilo dobro meni, mora biti dobro i drugima oko mene. Samo s takvim stavom možemo poboljšati stanje u našem društvu. Ako smatramo da nekog treba uništiti, tako uništavamo i sebe same.

NACIONAL: Festival tolerancije prerastao je okvire filmskog festivala. Tako ste, između ostalog, pokrenuli Edukacijska jutra, na kojima Branko Lustig djeci svjedoči o svom iskustvu iz koncentracijskih logora. Kako djeca reagiraju na predavanja?

U sklopu Edukacijskih jutara prikazujemo film na temu Holokausta. Film je medij koji djeca vole, a nakon njega, kad Lustig ispriča svoje svjedočanstvo, dešavaju se promjene kod djece. Do tada mnogi Holokaust doživljavaju kao daleku priču iz znanstvene fantastike. Vjerujem da smo puno napravili za edukaciju o Holokaustu u školama uz pomoć Ministarstva obrazovanja i Agencije za odgoj i obrazovanje. Najviše predavanja održali smo u Hrvatskoj, ali smo gostovali u regiji pa i šire, u Austriji. Odazivamo se na većinu poziva s obzirom na Lustigove godine, iako je on još uvijek u velikoj snazi i ima želju podijeliti iskustva o Holokaustu.

NACIONAL: Lustig je za Nacional ispričao da je imao nekih neugodnosti na predavanju u Kninu. Unatoč tome, u ožujku ove godine opet ste posjetili taj grad. O čemu se radilo?

Prvi put kad smo došli u Knin, dogodio se veliki nesporazum. Na predavanju je bilo troje djece, Lustig i ja u dvorani s 400 sjedala. Problem je nastao nakon što su mediji 2012. prenijeli Lustigovu izjavu da Bog ne postoji. A on je rekao da nakon toliko žrtava u Drugom svjetskom ratu i Holokausta ne može vjerovati da Bog postoji. Međutim, ravnatelju Osnovne škole Domovinske zahvalnosti to se nije svidjelo jer je baratao krivim informacijama i preporučio djeci da ne idu na predavanje.

Nakon toga nismo odustali i svake smo godine posjećivali Knin. Ravnatelj se sljedeće godine ispričao Lustigu nakon što se sam uvjerio kakva su predavanja i kad je shvatio o čemu se radilo. Ove godine dogodio se još jedan pozitivan pomak jer smo gostovali u samoj školi “Domovinske zahvalnosti”. Uzrok cijeloj situaciji je bila novinarska spačka. Žao mi je što je do toga došlo jer Lustig na svojim predavanjima uvijek ističe ljepotu dobrote u čovjeku i da nije važno tko si i što si, nego da si dobar čovjek. Na koncu ova priča ima epilog da svi možemo pogriješiti i krivo interpretirati nekoga, ali moramo razgovarati i analizirati situaciju.

• ‘MIRKO ILIĆ govorit će o prešućivanju grafičkih simbola mržnje i njihovoj infiltraciji u nogometne navijačke skupine. Primjerice, ’18’ znači Adolf Hitler, a ’88’ Heil Hitler’

NACIONAL: Na Edukacijskom jutru u sklopu Festivala predavanje će održati i Mirko Ilić, dugogodišnji prijatelj festivala, o čemu će govoriti?

Govorit će o problematici prešućivanja sveprisutnih grafičkih simbola mržnje neonacističkih grupacija i njihovoj infiltraciji u nogometne navijačke skupine. Naime, većina nas ne zna kakvu poruku nose pojedini grafiti. Na primjer, broj “18”na fasadi znači Adolf Hitler, a “88” znači Heil Hitler. Postoji veliki broj simbola koje obični ljudi ne prepoznaju. Od kada Ilić održava ovu edukaciju, ljudi ih počinju prepoznavati. Često nas pitaju kako da to zaustave, ali im na to, na žalost, ne znamo odgovoriti.

NACIONAL: Otvorili ste izložbu fotografija Alessandra Pensa na temu migrantske krize u Europi, a temom njihove asimilacije i integracije bavit ćete se na Festivalu. U kakvom su položaju ti ljudi nakon nedavnih terorističkih napada na Pariz i Bruxelles?

Temom migracija i azilantima bavimo se već duži niz godina. Ne smije se dogoditi da većina u Europi na sve muslimane gleda kao na teroriste i prijetnju. Istina je da je veliki dio terorista iskoristio ovu migrantsku krizu da prođu i ojačaju. Terorizam je možda najveće zlo koje nam prijeti, ali se protiv njega možemo boriti samo svi zajedno. Većina migranata nema veze s terorizmom. Oni bježe od rata i uništenja. Pogledajte slike današnje Sirije, tamo više nema nijedne čitave kuće.

NACIONAL: Kako napreduje vaša inicijativa izgradnje memorijalnog centra i spomenika Holokaustu u Zagrebu?

Godine 2012. počeli smo osvještavati javnost da u Zagrebu i Ljubljani ne postoje spomenici Holokaustu. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović lani je posjetila s Lustigom Yad Vashem (memorijalni centar Holokaustu u Izraelu, op.a) i tamo je obećala izgradnju spomenika žrtvama Holokausta u Hrvatskoj. U veljači ove godine organizirali smo videokonferenciju između Zagreba i Ljubljane na tu temu. Tamo smo saznali da nadležni gradski uredi i Ured predsjednice intenzivno rade na izgradnji spomenika koji bi trebao biti ispred Glavnog željezničkog kolodvora, pored pošte u Zagrebu.

Radi se i na otvaranju Muzeja tolerancije u prostoru bivše tvornice ulja “Zvijezda” u Branimirovoj ulici u Zagrebu. Ideja je da se jedan dio tog muzeja posveti Holokaustu, a da drugi dio bude centar koji bi imao suvremeni postav i u kojem bi sudjelovala publika. Taj centar ne bi bio korišten samo za izlaganje. Cilj nam je napraviti centar za krizno komuniciranje, prvi u ovom dijelu Europe. Nastojimo Zagreb pozicionirati kao vodeći grad za krizno komuniciranje u regiji. Tamo bi se trebale odvijati diskusije, radionice…

NACIONAL: Kakav je bio vaš susret sa Zlatkom Hasanbegovićem, ministrom kulture koji je početkom godine bio na otvorenju izložbe Manfreda Bockelmanna, na kojoj su bili izloženi portreti djece ubijene u nacističkim logorima u Drugom svjetskom ratu?

Rekao nam je da redovito prati naš rad i da radimo dobre stvari. Osim njega, bilo je tamo i bivših ministara, jako me veseli što svi oni prate naš rad.

NACIONAL: Bojite li se da bi vam Ministarstvo obrazovanja moglo uskratiti potporu za neke projekte, kao što je neprofitnim medijima učinilo Ministarstvo kulture?

O potpori Ministarstva jako ovise Edukacijska jutra, a zanimljivo je da su nam lani prije promjene vlasti bila uskraćena državna sredstva.

NACIONAL: Koji je bio razlog?

Bilo je to čudno. Čestitali su nam jer smo imali 72,13 bodova, a trebalo ih je imati 75 za sufinanciranje. Zamjerali su nam način na koji smo pisali aplikaciju, što je neobično jer smo je pisali na isti način kao godinama prije. Na njihovu smo se odluku žalili i naveli da živućih svjedoka Holokausta ima sve manje i da ih je sve manje koji o tome žele pričati. Nakon toga su nam odobrili 50 posto sredstava. Ne vjerujem da će se to ponoviti.

NACIONAL: Dobili ste i potvrdu Predraga Šustara, novog ministra obrazovanja?

Ne, nismo se još upoznali. Nadam se da ću imati priliku na otvorenju festivala ili na nekom Edukacijskom jutru.

• ‘SPONZORI SE U SKLOPU SVOJIH korporativnih strategija ne vežu ni za što povezano s religijom. Žalosti me samo što im ne smeta njihov logo pored slova ‘u’ na stadionu’

NACIONAL: Zašto se filmovi s vašeg festivala vrlo rijetko mogu pogledati na nacionalnim televizijama?

To morate pitati njih. Razlog bi mogao biti i u novcu, jer su to visokobudžetni i često skupi filmovi. Doduše, neke dobijemo i besplatno. Najčešće nam ih ustupe režiseri nakon što ih kontaktiramo i opišemo koncept festivala jer smatraju da radimo dobru stvar. Ponekad nam ga nakon što ga platimo, na primjer, za Zagreb, ustupe besplatno za Ljubljanu. Dogodi se i da nam distributeri nabiju cijenu, ali ako je film tako dobar i ako se Lustig za njega veže, platimo i puno više od realne cijene.

NACIONAL: Kako skupljate novac za filmove?

Grad Zagreb nam je pokrovitelj. Istaknula bih još Orbico i Atlantic grupu kao dugogodišnje sponzore, kulturne institute, veleposlanstva, velike i male tvrtke i pojedince, brojne medijske pokrovitelje i druge. Lijepo je što je većina sponzora koji su nam se pridružili na početku i ostala s nama. Ali me žalosti što ne možemo naći generalnog sponzora. Sve velike korporacije su nas odbile uz obrazloženje da smo povezani s religijom, što nije točno.

NACIONAL: Jeste li zato promijenili naziv festivala?

Prvo moram naglasiti da se sponzori u sklopu svojih korporacijskih strategija ne vežu za išta što ima veze s religijom. To što su nas odbili nema veze s time što su nas povezali sa židovskom vjerom. Isto bismo prošli da su nas vezali uz katoličanstvo, protestantizam, islam…. Žalosti me samo što tim istim korporacijama ne smeta njihov logo pored slova “u” na stadionu.

A ime festivala promijenili smo iz drugih razloga. Htjeli smo prikazivati filmove koji su dobri, iako se ničim nisu mogli povezati sa židovima. Čak nam je i publika sugerirala da nismo židovski festival, nego festival tolerancije. No najviše je promjeni imena kumovala gospođa Katrin Ostwald-Richter, ravnateljica Goethe instituta, kao i Davor Bruketa, koji su nam rekli da naš festival nije isključivo ni židovski, a ni samo filmski.

NACIONAL: Uz vaš festival se neizostavno veže njegov predsjednik Lustig. Kako je došlo do vaše suradnje prije deset godina i kako izgleda danas?

Pokrenula sam festival 2007. Moja mama je digla kredit kako bismo ga financirali. Mjesec dana prije festivala saznala sam da Lustig dolazi u Zagreb na odmor. U pismu sam ga pozvala da bude naš gost i objasnila da mu ne možemo ponuditi honorar. Kad je došao u Zagreb, nazvao me, našli smo se na kavi i pristao je da uz gradonačelnika Milana Bandića otvori prvi festival. Pristao je na to da će biti dostupan i medijima. Nakon otvorenja, u kinu je tri dana bio od jutra do mraka i pogledao sve filmove. Kad je festival završio, ponudili smo mu da bude predsjednik. On je odmah pristao i tražio da aktivno sudjeluje. Zamislite, dobili smo dvostrukog oskarovca da nam bude počasni predsjednik.

Za suradnju je odličan. Kad me pitaju koje škole imam, najdraže mi je reći da sam završila fakultet Branka Lustiga. Kroz deset godina naučila sam o organizaciji isključivo od njega. Naša suradnja je prerasla u pravo obiteljsko prijateljstvo. On je vrhunski producent, ima veliko srce i zna napraviti dobru stvar koja iskače iz svih okvira.