Objavljeno u Nacionalu br. 533, 2006-01-30

Jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za kirurgiju čeljusti i lica postao je član Kraljevskog zbora kirurga Engleske: na Nacional govori o svojim medicinskim postignućima, obitelji i nesreći zbog koje je umalo prekinuo karijeru te otkriva strast prema automobilizmu i jedriličarstvu

U srijedu 18. siječnja, Mišo Virag je u Londonu postao prvi hrvatski liječnik u članstvu Kraljevskog zbora kirurga Engleske – Royal College of Surgeons. Institucija koju je u XVI stoljeću osnovao Henrik VIII. okuplja vodeće svjetske kirurge, a godišnje ih prima svega desetak. U takvim okolnostima, postati član Royal Collegea iznimno je prestižna stvar u medicinskim krugovima. Stari članovi predlažu kandidate koji – baš kao i Virag – ne znaju da imaju priliku biti uvršteni u članstvo.
Mišo Virag potječe iz poznate zagrebačke liječničke obitelji. Unatoč profesionalnom backgroundu u vrijeme upisa na fakultet namjeravao je studirati građevinu, međutim u posljednji trenutak se ipak odlučio za medicinu. Bio je jedan od najboljih studenata u svojoj generaciji, a kasnije je završio dvije specijalizacije: otorinolaringologiju i maksilofacijalnu kirurgiju. Karijera mu se razvijala pravocrtno, 1981., postao je šef Klinike za kirurgiju čeljusti i lica, koja se tada nalazila na zagrebačkoj Šalati, a položaj je zadržao i nakon preseljenja u Kliničku bolnicu Dubrava. U stručnim krugovima smatraju ga jednim od vodećih svjetskih autoriteta kad su u pitanju operacije tumora čeljusti.

NACIONAL: Koliko je u medicinskim krugovima važno priznanje koje dodjeljuje Royal College of Surgeons?

– Mislim da je prilično bitno jer su tamošnji članovi dijele u tri skupine. U prvoj su engleski kirurzi poslije položenog stručnog ispita, drugo su stranci putem izbora, a treće počasni članovi. Procedura je dosta stroga jer vas predlaže netko tko već je član Royal Collegea of Surgeons, a odluke o novi članovima se donose konsenzusom. Godišnje imate dvije ceremonije učlanjenja, a ovoga puta primljena smo nas četvorica: maksilofacijalni kirurg iz Engleske, vaskularni kirurg iz Italije, abdominalni kirurg iz Japana i ja, a pridružila su nam se i dvojica počasnih članova. Amerikanac i Englez. Paralelno s kirurškom grupacijom, imate i Royal College of Physicans čiji su članovi prije nekoliko godina postali naši liječnici Izet Aganović i Mirko Koršić.

NACIONAL: U Londonu ste bili na maksilofacijalnoj operaciji i zaključili kako engleski kirurzi ne obavljaju operacije nimalo bolje od vaših hrvatskih kolega?

– Bila je to vrlo interesantna operacija jer se radilo o 26-godišnjoj djevojci iz Nigerije koja je imala rijedak oblik tumora. U prednjem dijelu donje čeljusti, pacijentica je imala na licu tumor veličine 15 puta 15 centimetara, čije je ishodište bilo u kosti. Pozitivan element je taj da se radilo o benignom tumoru, a loš utoliko jer je bio orijaških dimenzija. Kada kažem da naši kirurzi nimalo ne zaostaju, mislim na trajanje operacije od 14 sati, dok bismo mi u Hrvatskoj uspjeli isti postupak obavili dva ili tri sata brže. To je postupak koji zovemo mikrovaskularna kirurgija, a svodi se na to da se defekt nadomješta tkivom s drugog dijela tijela. Tkivo koje stavljamo također ima krvne žile, tako da ako imate defekt kosti lica, na odstranjeno mjesto prenesemo dijelove kosti ruke ili potkoljenice. Na kosti, koži ili mišićima se uspostavlja cirkulacija krvnih žila i to je standard u današnjoj kirurgija lica i vrata. Kod nas u Klinici za kirurgiju lica čeljusti i usta u Kliničkoj bolnici Dubrava imamo školovanu ekipu koja se sastoji od odjela rekonstruktivne kirurgije čiji se kirurzi priključuju operacijama i rezultati nisu nimalo lošiji od onih u Engleskoj. U Dubravi radimo i sa neurokirurzima operacije u bazi lubanje koja se nekada nazivala “ničijom zemljom”. To nije dio koji operiramo mi maksijalofacijalni kirurzi jer se ulazi u područje ovojnice mozga, a budući da se nalazi izvan lubanje to područje je strano i neurokirurzima. Sada operiramo i ovakve pacijente što je svjetski standard jer u jednoj operaciji sudjeluje više ekipa. Povremeno operiramo i na Rebru s neurokirurzima koje vodi Josip Paladino, ali ipak je najlakše raditi s ekipom s kojom ste se već uhodali.

NACIONAL: Koliko traje ovakva operacija?

– Standardna operacija tumora traje 3-4 sata, ali kako se ovdje mijenjaju ekipe sve traje puno dulje. Neurokirurške operacije su izuzetno dugačke i taj dio traje 4, 5 ili 6 sati, a zatim slijedi i rekonstruktivni dio koji također može trajati satima. Kad dva tima rade paralelno i jedan uzima dio kosti s ruke ili noge, a drugi operira u području tumora sve ide relativno brzo. Međutim, kad skidate mišiće s pacijentovih leđa, tada operacija lica mora pričekati i postupak se dodatno produljuje. Najdulje operacije traju oko 12 sati.

NACIONAL: U kojoj mjeri se maksilofacijalna kirurgija promijenila u posljednja tri desetljeća?

– Može se govoriti o tri faze kroz koje je prošla. Sve do 70-tih godina nastojalo se defekte zatvoriti okolnim tkivom, međutim ti su postupci znali trajati mjesecima pa čak i godinama. Uslijedilo je prenošenje režnjeva kože koji imaju vlastite krvne žile i u tome smo mi bili među pionirima u Hrvatskoj. Kasnije smo koristili režnjeve kože i mišića. Samo dvije godine poslije Amerikanaca, već 1981., napravio sam prvu takvu operaciju i uskoro je ovakav postupak postao standard u hrvatskoj rekonstruktivnoj kirurgiji, tako da je na ovakav način dosad u klinici operirano približno 700 pacijenata. U devedesetima se razvila mikrokirurgija koja je sofisticiranija i lice je moguće kvalitetnije rekonstruirati. Problem je trajanje operacija i edukacija kadrova. Zato smo školovali mikrokirurge, a prvi je bio Vedran Uglešić koji je godinu dana proveo u Engleskoj. Danas imamo tri kirurga koji su se školovali u Engleskoj i sada smo po kvaliteti ravnopravni vodećim europskim ustanovama u ovom području. U nekim situacijama smo i bolji, kao što je liječenje tumora gornje čeljusti koju odstranjujemo zajedno s očnom šupljinom. U prošlosti bi nakon ovakvih operacija ostala ogromna šupljina u koju se stavljala gaza ili dio kože i pacijenti su ostatak života bili vrlo nesretni zbog izgleda. Prije petnaestak godina, počeli smo uzimati komad mišića s pacijentovih leđa i dio lopatice i time nadomjestili odstranjene dijelove. Današnji pacijenti više nemaju šupljine kao nekadašnji, a vrlo često im uspijemo ugraditi i stakleno oko. Na socijalnoj razini ovi ljudi danas izgledaju puno bolje i samim time bolja je i njihova rehabilitacija. Do sada smo obavili pedesetak ovakvih operacija i na tom smo području među najboljima na svijetu.

NACIONAL: A općenito gledajući, gdje je hrvatska maksilofacijalna kirurgija?

– Prije 25 godina bio sam na usavršavanju u Houstonu i otišao sam u NASA-in muzej. Prva slika koju sam ugledao bila je karikatura dva majmuna koji šeću po Mjesecu, što je predstavljalo aluziju na tadašnju utrku u osvajanju svemira koju su vodili SSSR i Amerikanci. Na slici majmun objašnjava svom prijatelju: “Čuj, nismo tako dobri kao Rusi, ali smo bolji od Amerikanaca.” Otprilike na isti način i ja opisujem status naše kirurgije u svjetskim relacijama. U nekim segmentima smo stvarno odlični i sigurno bolji od pojedinih institucija koje su na odličnom glasu. S druge strane, imamo problem materijala i opreme što je posebno nezgodno u traumatologiji. Kod trauma lica i skeleta danas se koriste izuzetno skupi materijali koji su postali standard. S našim budžetom jako teško pokrivamo troškove materijala u traumatologiji i moramo improvizirati što je razlog da u ovom području kaskamo za vrhunskom svjetskom medicinom.

NACIONAL: Koliko ste operacija obavili u karijeri?

– Radim ovaj posao trideset godina, a u prosjeku imam 350 operacija godišnje. Nisam računao, ali mislim da ih je bilo više od 10.000.

NACIONAL: Koje od njih pamtite?

– Čovjek se najbolje sjeća operacija u kojima sve nije išlo po planu ili se dogodila neka neočekivana situacija. Nikada neću zaboraviti kada sam operirao pacijenta koji je bolovao od vaskularnog tumora koji je zahvaćao čitavo lice. Prilikom operacije došlo je do obilnog krvarenja i morao je primiti nevjerojatnih 18 litara krvi. To je četiri puta više nego ima krvi u ljudskom organizmu, ali naposljetku smo ga ipak uspjeli spasiti i operacija je uspjela. Danas je on 50-godišnjak koji živi normalnim životom i susreli smo se prije nekoliko godina. Dobro pamtim i nekoliko operacija u Ljubljani. Kolege i prijatelji su me u nekoliko navrata posljednjih godina zvali da im pomognem pri operaciji gigantskih tumora novorođenčadi, bilo je teško i dugo, ali sve je prošlo odlično.

NACIONAL: Što mislite o transplantaciji lica koje je nedavno obavljena u Francuskoj?

– Prije nekoliko godina bilo je jasno da je to tehnički izvodivo, no drugo je pitanje što to sve skupa znači. Do sada su se ljudi transplantacijom rješavali hemodijalize ili bi im se presadilo srce jer je njihovo vlastito bilo u strahovito lošem stanju i pacijentima je prijetila smrt. U odnosu na prijetnju da će umrijeti, rizik presađivanja srca ili jetara je prihvatljiv. Međutim, pacijenti za transplantaciju lica su zdravi, najčešće mlađi ljudi i kada imaju i najmanju sklonost tumoru, oni će ga sigurno dobiti. Tu su još i psihološki problemi koji se javljaju u ovakvim situacijama. Prije nekog vremena je objavljeno da je u Beču transplantiran jezik osobi koja je bolovala od tumora. Došli su mi naši mladi liječnici i rekli da bi i oni to bili u stanju napraviti, ali bio sam skeptičan. Osim toga, znam da klinika u Beču, kada se radi o onkologiji uopće nije bolja od nas i to je dodatno pojačalo moju skepsu. Nedugo poslije toga bio sam u Austriji i pitao šefa bečke klinike kako je završila ova priča, i dobio odgovor da ću sve pročitati u njihovom stručnom časopisu. Nikada ništa nije izišlo, ali prošle godine na jednom predavanju u Austriji su nam rekli kako se pacijentov jezik nikada nije počeo pomicati, a on je ubrzo poslije toga i umro. U skladu s time, ne znam kakva je budućnost transplantacije lica. Očekujem da će na kongresu koji će u rujnu biti održan u Španjolskoj, kirurzi koji su obavili transplantaciju lica prikazati detalje i što se dešava s pacijenticom. Što se mene tiče, strahujem od imunosupresije.

NACIONAL: Sve u svemu, vi ste skeptik?

– Dijelom jesam, iako će se možda pokazati da griješim. Ali živimo u Hrvatskoj gdje se transplantira premalo bubrega i ne znam koja će familija dopustiti da nekom čovjeku date lice njihova sina ili kćeri. Uostalom zamislite šok koji ljudi mogu doživjeti kada bi na cesti susreli svog pokojnika.

NACIONAL: Koliko je poznato najprije ste specijalizirali otorinolaringologiju, a tek tada se prebacili na kirurgiju?

– Nakon stažiranja dobio sam volontersko mjesto na otorinolaringologiji na Šalati. Prve dvije godine nisam dobivao plaću, a negdje pred završetak specijalizacije sa susjedne klinike za maksilofacijalnu kirurgiju su mi također ponudili asistentski položaj. Kada sam završio specijalizaciju iz ORL, prešao sam na kirurgiju i počeo drugu specijalizaciju tako da sam osam godina bio specijalizant. Moram iskreno priznati kako sam zbog tolikog vremena provedenog u šegrtskom statusu imao povlašteni status jer sam bio samostalniji od ostalih specijalizanata. Sve u svemu, rado se sjećam tih osam godina jer mi je u karijeri jako pomoglo to što sam specijalizirao dva tako bliska područja.

NACIONAL: Vaši roditelji su također bili liječnici. Koliko su utjecali na to da se počnete baviti medicinom?

– I tata i mama su bili liječnici opće medicine koji su specijalizirali stomatologiju. Tata je želio specijalizirati maksilofacijalnu kirurgiju, ali na kraju se bavio oralnom kirurgijom. Kao gimnazijalac sam razmišljao o medicini i negdje u vrijeme mature sam odlazio na Šalatu u sale za obdukciju. To sam podnio, a onda sam otišao i u dvoranu za sudsku medicinu što je predstavljalo ružnije iskustvo. Djeca misle kako mogu biti doktori ako su u stanju gledati mrtvace, što je pogrešno jer liječnici rade sa živim ljudima. U tom trenutku sam se uplašio medicine i upisao elektrotehniku gdje nisam morao polagati prijemni ispit, a koja je bila moj drugi izbor jer sam htio studirati građevinu. Mislio sam da ću u životu graditi mostove i ceste. Onda sam otišao na odmor na Lošinj i dok sam se vozio autobusom po neasfaltiranim putovima, razmišljao sam kako gradim ceste i shvatio da me ta ideja više ne privlači. Poslije nekoliko dana na moru, dobio sam snažnu anginu koju je riješio lošinjski liječnik opće medicine tako što mi je dao tri injekcije penicilina. Brzo sam ozdravio i shvatio da me efikasnost koju pruža medicina privlači jače nego da cijeli život gradim ceste. Vratio sam se u Zagreb i u zadnji trenutak uspio upisati medicinski fakultet, a ostatak priče je poznat.

NACIONAL: Vaš otac Đuro Virag je osnivač kirurgije čeljusti u tadašnjoj Vojnoj bolnici iz koje se razvila današnja Klinička bolnica Dubrava?

– On je 1941. otišao na specijalizaciju u Beč, a onda ga je nova vlast 1945. mobilizirala i počeo je raditi u Vojnoj bolnici u Zagrebu. Dobio je stomatološku službu, međutim želio je predavati i svake godine je podnosio zahtjev za demobilizaciju i redovito je bio odbijan. Vojsku je uspio napustiti tek poslije 15 godina i postao je profesor na Višoj stomatološkoj školi u Rijeci. Tako je ipak uspio postići što je želio.

NACIONAL: Koliko mi je poznato, djeca vam se ipak nisu opredijelila za medicinu?

– Kćerka je diplomirala pravo, radi na Sudu za prekršaje i mislim da jako voli svoj posao. Sin ima 27 godina, arhitekt je i nikada mu nije palo na pamet da ide na medicinu. Ambiciozan je, prijavljuje se na javne natječaje a prije nekoliko mjeseci on i kolega dobili su prvu nagradu za projekt nove škole u Španskom. U ovakvim okolnostima sve nade za nastavak liječničke tradicije u obitelji polažem u trogodišnjeg unuka Jana.

NACIONAL: Dosta hrvatskih liječnika je ostvarilo uspješne karijere u inozemstvu. Jeste li i vi razmišljali o odlasku?

– U jednoj kratkoj fazi, nakon završetka fakulteta sam razmišljao, ali nisam ništa poduzeo po tom pitanju. Činjenica je da su neki naši liječnici napravili izvanredne karijere, a dio ih je i financijski prošao odlično, međutim bilo bi mi teško napustiti Zagreb i ovdašnje prijatelje i rodbinu. Često sam putovao u inozemstvo, ali nisam želio otići zauvijek.

NACIONAL: Manje je poznato da ste prije dvadesetak godina, zbog ozljede, zamalo morali prekinuti kiruršku karijeru?

– Zbog toga sam prvi put bio na novinskim naslovnicama. Bio sam na liječničkom kongresu u Singapuru, a nekoliko dana kasnije u Tajlandu i odlučio pokušati letjeti padobranom kojega vuče gliser. Vozač je pogriješio i zabio me u palmu, a onda sam s dvadeset metara visine pao u plićak. Slomio sam desnu ruku, zdjelicu i imao niz ozljeda, tako da me odmah operirao kolega iz Tajlanda, a zatim sam ležao mjesec dana u Bangkoku. Izgledalo je kako više nikada neću primiti skalpel u ruke, ali sam puno vježbao i uspio. Kad sam se vratio u Zagreb, svaki dan sam na Šalati vježbao od 8 do 15, a poslijepodne sam još imao privatne sate rehabilitacije s fizioterapeutom. Mnogi su mislili kako više nikada neću biti u stanju operirati, ali nakon manje od godine dana sam se vratio kirurgiji. Prvi pacijent mi je bila vlastita žena. Na nozi joj se pojavila bradavica i pitala me hoću li je ukloniti. Uzeo sam skalpel i maknuo tu izraslinu što je predstavljao i moj povratak u kirurgiju.

NACIONAL: Navodno ste odličan jedriličar i najbolji skiper među liječnicima?

– Mislim da stvarno jesam najbolji skiper među liječnicima, ali i prvi doktor među skiperima. U jedrenje sam ušao početkom sedamdesetih zahvaljujući tastu, a ubrzo nakon toga jedrenjem se počeo baviti moj prijatelj Duško Tomić i od tada zajedno plovimo. Tomić se bavio krznarstvom, a zbog ljubavi za jedrenje promijenio je profesiju i sada je najbolji proizvođač jedara u Hrvatskoj. Redoviti sam član njegove ekipe i sudbina je htjela da u studenom 1998. sudjelujem u spašavanju čovjeka iz olujnog mora. Bila je noć i plovili smo na regati od Pule do Zadra, a cijelo vrijeme je puhala bura i do 50 čvorova. S jednog krstaša je u more pao član posade i nekako smo ga uspjeli locirati i podignuti na našu jedrilicu. Sreća u nesreći je bila da smo ga čuli kako viče i uspjeli doploviti do njega i spasiti mu život. Zbog tog postupka kao posada smo dobili Plavu vrpcu Vjesnika za najhrabriji podvig te godine u spašavanju života. Koliko znam jedini smo žabari i amateri koji su do sada primili Plavu vrpcu.

NACIONAL: U mladosti ste bili i automobilist?

– Generacija sam Gorana Štroka, Jovice Palikovića, pokojnih Dade Viznera i Mladena Gluhaka i povremeno sam sudjelovao u utrkama. Automobilizam je u to vrijeme bio jako popularan i vožnja me je veselila, ali bio sam redovni student i nisam otišao među profesionalce. Štrok zna za moju ljubav prema brzinama i obično kaže da volim miris benzina, no godinama nemam problema ni sa sudarima ni s radarima, a niti policajcima.

NACIONAL: Vaš opis ratne situacije u Hrvatskoj izišao je 1991. u Asahi Shinbunu koji izlazi u dvadeset milijuna primjeraka?

– U jesen 1991., japanski kolega s kojim sam se susretao na simpozijima mi je napisao krasno pismo u kojem je izrazio zabrinutost zbog događaja u Hrvatskoj. Usput je poslao fotografiju svoje obitelji i njihova labradora. U odgovoru sam opisao što se dešava kod nas, a osim slike svoje obitelji i našeg zlatnog retrivera, poslao sam i fotografiju nas liječnika sa Šalate kako punimo vreće s pijeskom. Nekoliko mjeseci kasnije poslao mi je izrezak iz Asashi Shinbuna u kojem je objavljena fotografija i moje pismo.

NACIONAL: Za vrijeme Račanove vlade napisali ste Strategiju razvoja hrvatskog zdravstva. Izgleda da je taj dokument u međuvremenu nestao?

– Nakon 3. siječnja 2000. bila mi je ponuđena funkcija ministra zdravstva, ali sam hvala Bogu odbio jer mislim da nisam za taj posao. Onda mi je, poslije nekoliko mjeseci, Goran Granić predložio da napišem strategiju, i kako sam ih već jednom odbio, nije bilo u redu da to ponovim. Sasvim iskreno to je jedan od poslova koje sam radio s najmanje entuzijazma, koordinirao sam pisanje koliko sam mogao, a u zadnjoj fazi golem posao obavila je profesorica Aljinović, koja također radi na odjelu maksilofacijalne kirurgije. Nakon svega, tiskana je i knjiga u kojoj se nalazila strategija, ali ona nikada nije došla pred vladu.

NACIONAL: HDZ vas je smijenio s položaja ravnatelja KB Dubrave uz obrazloženje da gubitak bolnice iznosi 46 milijuna kuna?

– Niti to nisam rado prihvatio, ali vlada je zbog afere s lažnim doktorom smijenila Velimira Božikova i postavila mene. Punih 11 mjeseci sam bio v.d., a natječaj nisam raspisivao jer sam se nadao da će ipak imenovati nekog drugog. Onda je došla promjena vlasti i smijenjen sam, kao i mnogi drugi ravnatelji uz opasku kako smo nagomilali dugove. Pogledajte današnju situaciju i vidjet ćete kako situacija nije bitno bolja, što govori o argumentima za naše smjene.

Biografija

Rođen u Zagrebu 9.srpnja 1946.
1971. diplomirao na Medicinskom fakultetu
1977. specijalizirao otorinolaringologiju, a 1981 i maksilofacijalnu kirurgiju
1990. postao predstojnik Klinike za kirurgiju čeljusti i lica KBC-a, a preseljenjem klinike 1995. KB Dubrava
Od 2000.-2002., voditelj projekta “Strategija razvitka zdravstva Republike Hrvatske”
2001. imenovan ravnateljem KB Dubrava, a 2003 smijenjen nakon dolaska HDZ-a na vlast
Obavio više od 10.000 operacija, objavio 10 nastavnih radova i 157 publikacija
Hobiji su mu jedrenje i automobilizam
Oženjen, ima kćer i sina te unuka Jana