Objavljeno u Nacionalu br. 800, 2011-03-15

Urednica HTV-ove emisije ‘Reporteri’ i dugogodišnja televizijska izvjestiteljica iz zemlje i svijeta govori o bogatoj karijeri u kojoj je intervjuirala brojne svjetske vođe i obične ljude

Rijetke su na svim televizijama u Hrvatskoj tako dobre i kvalitetne emisije poput HRT-ovih “Reportera”, kao i novinarke i urednice poput one koja stoji iza nje. Mirjana Rakić već osmu godinu uređuje tu emisiju, jednu od najgledanijih takvog tipa. Odmjerena, informirana, dosljedna i elokventna, gledateljima objašnjava aktualne događaje u svijetu, u prvi plan stavljajući priče o ljudskim sudbinama za koje mnogi drugi mediji nemaju interesa. Kaže da je ona zapravo trgovac vijestima koji do danas pokušava otkriti formulu koliko gledatelj može informacija primiti da ih zaista čuje, a o svom dugogodišnjem novinarskom iskustvu kaže: “Tijekom svih ovih godina na HRT-u bila sam i novinarka, i urednica, i voditeljica, i izvjestiteljica, pa sada i mentorica i komentatorica, proputovala sam pola svijeta i intervjuirala mnoge važne ljude. No kada se sve zbroji i oduzme, najveća vrijednost je bila upoznati male ljude koji žive u strašnim uvjetima, shvatiti koliko su ponosni i voljni pomoći drugima te koliko smo mi u svijetu koji bolje živi sebični i koliko se opterećujemo nebitnim stvarima. Upravo to pokušavam prenijeti gledateljima kroz Reportere.”

NACIONAL: Ovo je već osma godina emitiranja, znate li uopće koliko je epizoda iza vas?

– Iskreno, nemam pojma. Mi smo jedna od rijetkih emisija na HRT-u koje idu stalno, svaki tjedan, i ljeti, i to isključivo premijere. Samo smo jedno ljeto probali emitirati reprize najboljih emisija, ali su se gledatelji bunili. Oni koji nas stalno gledaju, rade to nevezano o sezoni.

NACIONAL: Od ove godine emisija ima novi termin, subotom popodne, a prijašnji je bio još manje atraktivan. Kako to da emisija takve kvalitete, pa i gledanosti, ne ide u večernjem, prime time terminu?

– Ovaj termin je vrlo dobar, do pola pet ljudi već završe i s ručkom i ostalim obavezama, a opet je dovoljno rano da im ne kolidira s izlaskom – tako da je to zapravo pravo vrijeme. Prijašnji termin, oko tri sata poslijepodne, bio je zaista prerano. Išli smo i u večernjem terminu, ali prime time je zapravo dvostruki mač: konkurencija na drugim programima je tada najveća. Na drugom programu je to najčešće sport; neka vam igraju Barcelona i Arsenal, imate gledanost nula. Sad su tu i Šeherezade, Asi i slični i vi odjednom disperzirate gledateljstvo. Da su i na ostalim programima emisije istog tipa, bili bismo jaki – ali nisu. Otkad smo u ovom terminu, gledanost je jako porasla.

NACIONAL: Vrlo ste se rano u karijeri opredijelili za vanjsku politiku. Što vas najviše zanima?

– Afrika – toliko malo znamo o njoj, od tamo dolazi najviše tragičnih priča. Moje prvo putovanje bilo je u Sudan početkom ‘80-ih. To je bilo strašno – takva su sirotinja bili da se uz cestu moglo vidjeti mrtve, na toj vrućini gotovo mumificirane ljude koji su umrli od gladi. No to su toliko ponosni ljudi s nevjerojatnom suosjećajnošću. Bilo je doba suše, nigdje nije bilo hrane, a na cesti su sjedile izbjeglice iz Čada, s malim zdjelicama u rukama i čekale. Oni ne prose, oni čekaju. Znaju da će im netko dati ako će imati. Radnici Geothenike koji su tamo radili ispričali su nam da su u jednom trenutku, vozeći se po noći kroz pustinju, morali stati usred ničega. Susreli su neke beduine, goniče stoke, koji su došli do njih i poklonili im lubenicu. Pazite, ne rastu njima lubenice iz džepa, i za njih je to voda. No on zna da ste usred pustinje, da ste u nevolji i da će vam voda sigurno trebati. Nakon takvih putovanja čovjek preispita svoje vrijednosti, koliko je zaista važno to s čim se opterećuješ.

NACIONAL: Dokumentarce o Africi često birate i za emisiju Reporteri, koji znaju rasplakati i vas i suradnike. Što vas je najviše potreslo?

– Priče o nemoćnim pojedincima. Film na koji smo se apsolutno svi rasplakali zvao se ‘Siročad iz Nakonda’. Priča prati dvije obitelj, u jednoj otac ima AIDS i na samrti je, a na životu ga održavaju kći od devet i sin od četiri godine – oni nemaju nikakvu budućnost, smrt njihovog oca je i njihova smrt. U selu ih nema tko primiti, jer su svi već primili nečiju djecu. Druga priča odvija se u selu do i prati obitelj u kojoj je majka bolesna. Ona ima šestoro djece, od kojih je troje njezino, a troje od njezine sestre koja je također umrla od AIDS-a. Njezina najstarija kći ima 12 godina i praktički se brine za sve, a mama ima pravo na lijekove tek svaka tri-četiri mjeseca – i za to, onako bolesna, mora pješačiti 20 kilometara do drugog mjesta. Mama umre tijekom snimanja filma, a najstarijoj kćeri dijagnosticiraju AIDS. Svi smo bili izvan sebe, montažer mi se rasplakao u montaži kad smo to spajali. I danas se naježim kad se toga sjetim.

NACIONAL: Nedavno ste u dva navrata vodili i uredili odlične specijalne emisije o aktualnim događajima u arapskim zemljama, koje su imale veliku gledanost. Zbog čega češće ne radite takve stvari?

– To nije na meni da odlučim. Ta dva specijala su mi bili predloženi na uredničkom kolegiju i ja sam ih odradila. Bilo mi je zadovoljstvo, takve emisije su ono što smatram javnom televizijom i gledanost je zaista bila odlična – iako je na drugom programu bila utakmica. Poznata sam po tome da ne odbijam zadatke, ništa mi nije ispod časti raditi: tri godine sam, recimo, za kolegu Đuru Tomljenovića radila priloge za emisiju Boje turizma – i to je bilo potpuno oduševljenje. Konačno sam vidjela neke dijelove Hrvatske, proputovala sam pola svijeta, a do tad nisam nikad bila na Kornatima. Vidjela sam Krapanj, Žirje, Trsteno, Šipan, prekrasna mjesta koja inače možda nikada ne bih posjetila.

NACIONAL: Vaš je stav da su arapske zemlje desetljećima bile tretirane kao naftno polje Zapada, da su trenutna događanja posljedica toga te da ih se moglo predvidjeti.

– Te su se zemlje gledale samo kao područje interesa i nitko nije razmišljao o tome da će ti narodi jednog dana početi razmišljati o tome kamo ide taj novac, tko njima upravlja i trebaju li ih vlastite države kažnjavati za slobodno mišljenje. Važno je znati da se sve ovo nije dogodilo odjednom, kao što se možda čini. Te iskre su se stalno pojavljivale, pogotovo u Egiptu i Alžiru, i moglo se pretpostaviti da će doći do ovoga. Najviše od svega se zanemarila današnja tehnologija i strelovito brzo širenje informacija. Ljudi se zahvaljujući njoj povezuju, lako okupljaju i pokreću. Građanima tih zemalja se odjednom otvorio cijeli svijet, nakon što su živjeli zatvoreni u svojim režimima. Zabluda je bila i što su ti režimi mislili da će takve situacije moći lako riješiti. No svi koji su mnogo godina na vlasti s vremenom izgube doticaj sa stvarnosti. Međutim, većina tih državnika se oduvijek bojala svog naroda i živjeli su u strahu: Sadat je uvijek letio s tri helikoptera, da se ne zna u kojem je. I Gadafi se oduvijek bojao; trebate vidjeti kako izgleda ta njegova utvrda usred Tripolija. To je trostruki zid, betonske blokade, vojska, osiguranje, a odozgora sve otvoreno. Prva pomisao kad sam to vidjela bila je: “Pa on se boji ulice! Iz zraka ga može napasti svatko, ali to ga ne zabrinjava.”

NACIONAL: Što biste rekli da sada čeka te zemlje?

– Bit će im jako teško formirati vlast, pogotovo Libiji. Ona nikad nije imala ni jednu instituciju demokracije, a željela bi se uključiti u demokratski svijet. Oni moraju izgraditi državu od nule. Osim toga, ona je jedna od rijetkih država koja je plemenski organizirana i ta plemena će se sad morati dogovoriti. A tko će naslijediti te državnike mislim da neće biti problem. Sjećam se kad sam izvještavala iz Moskve za vrijeme Jeljcina, kada su se parlamentarci pobunili protiv njega, a on je gađao tenkovima zgradu parlementa. Tada sam razgovarala s jednim od njih, koji mi je na pitanje tko će zamijeniti Jeljcina, ako ga maknu, vrlo pametno rekao: “Znate što, gospođo, to su nam uvijek govorili za sve partijske sekretare.” Činjenica je da se uvijek pojavi netko. No pitanje je što će se događati s ostatkom Afrike – 20 afričkih zemalja ove godine ima izbore, a ni jedna od njih nije stabilna.

NACIONAL: Jedan od svjetskih čelnika koje ste intervjuirali bio je i Gadafi. Kakvo je to bilo iskustvo?

– Imala sam dogovoren razgovor s njim i tjedan dana smo u Tripoliju čekali da nas pozove. Prva dva dana nismo smjeli izaći iz hotela, to je bilo dosta zastrašujuće, a kasnije smo se smjeli kretati samo u društvu vodiča kojeg smo dobili. Zanimljivo je bilo kad nas je pozvao da prisustvujemo jednom njegovom razgovoru sa studentima, htio je da vidimo kako kod njega funkcionira ta narodna demokracija te kako tamošnji studenti mogu njemu sve u lice reći. To je bilo nevjerojatno: oni su ga prozivali zašto im brani slobodu, zašto ne gradi zemlju, zašto nemaju stipendije. On im je mrtav hladan davao odgovore tipa: “Kako mislite da nema dovoljno gradnje, izgradio sam vam nebodere, a vi koljete ovce na 10. katu – vi ni niste za nebodere, nego i dalje za šatore. Pitate za stipendije, a odlazite na studij u Njemačku i što donesete otamo – nešto malo znanja i Mercedes. I jurite po ovim cestama na kojima seljaci još uvijek idu s ovcama i gazite ih.” Na prvu sam stvarno pomislila: “Vidi ti ovo, kako se oni s njim razgovaraju, pa nije tu tako loše, negdje će se valjda naći.” Međutim ubrzo sam shvatila da je to sve bila predstava za strance.

NACIONAL: Imali ste i zanimljiv susret s Jaserom Arafatom.

– Da, to je bilo moje najluđe iskustvo. Isto smo imali dogovoren razgovor s njim, jer smo kolega Zvonko Zmazek i ja trebali raditi seriju dokumentaraca o Palestincima i čekali smo da nas pozove. Vodstvo PLO-a je tada bilo pobjeglo u Tunis i tamo smo trebali razgovarati. Prvi dan – ništa, drugi – opet ništa. Treći dan smo čekali skoro do ponoći, da bi nam rekli opet ništa. Otišli smo leći; ja skinula šminku, spremila se u krevet, zaspala, kad odjednom, u tri ujutro, netko lupa na vrata. Otvorila sam u bunilu, s kosom u zraku, a Zmazek mi govori: “Hajde, oblači se, Arafat će nas primiti.” Na brzinu sam se obukla i takva raščupana sjela u auto, kojim su toliko jurili praznim ulicama da sam mislila da će nas ubiti. Još su Zmazeka i mene stavili u odvojene aute, umrla sam od straha. Oko pola četiri su nas iskrcali ispred neke vile, u kojoj je bilo 50-ak ljudi koji su svi čekali razgovor s Arafatom. Rekla sam kolegi: “No krasno, ovo je kao kod doktora, došli smo zadnji, primit će nas preksutra.” Ipak, ubrzo je došao čovjek po nas i ušli smo. Čim smo ušli objasnio nam je da, otkad se počeo baviti time čime se bavio, iz straha za svoj život spava po danu, a radi po noći. Pritom je svaki dan spavao na drugom mjestu. Kako je Zmazek jako dobro poznavao predstavnike Fataha te se srdačno izgrlio s Arafatom, ja sam računala da će on voditi razgovor, a da ću ja samo klimati glavom i izgledati jako uvjerljivo. Međutim, kad smo sjeli samo sam čula Zmazeka kako govori: “Evo, kolegica će vas pitati.” Budući da nisam bila pripremljena, pitala sam neuvijeno ono što mi je, onako umornoj, prvo bilo na pameti: misli li pregovarati s Izraelcima i što ako ga Palestinci ne izaberu za predsjednika kad osnuju svoju državu, hoće li mu to biti uvreda? Zmazek me samo gledao, a Arafat mi je rekao: “Naravno da ću pregovarati s Izraelcima, a što se izbora tiče – pa ja sam građevinar, nadam se da će mi dati da radim svoj posao.” Ujutro nisam bila sigurna da li se sve to stvarno dogodilo.

NACIONAL: Željeli ste upisati medicinu. Kako ste postali novinarka?

– Da, to mi je bila velika želja; ja sam već bila budući kirurg, točno sam imala u glavi sve posloženo. No nisam prošla prijemni. Bila sam odlična učenica pa se nisam previše ni potrudila, bila sam sigurna da ću ja to samo tako. No, bilo je tu i nekih čudesa: na prijemnom je prošao dečko koji se prezivao isto kao ja, a zvao se Milan – i njega nije bilo na popisu kad smo pisali prijemni. Igrom slučaja smo došli po rezultate u istom času. Kad su mi saopćili da nisam prošla, insistirala sam da je neka greška. Vidjela sam svoje prezime na popisu, mislila sam da su me prekrstili u Milana. Na to je on rekao: “Ja sam Milan, ja sam polagao na Filozofskom.” I danas sam uvjerena da je tu bilo nešto mutno. Tada je dosta mojih kolega išlo na Političke nauke, pa sam otišla i ja. Mama je htjela da idem na farmaciju, jer je ona iz te branše, a meni je bilo najjednostavnije odnijeti papire na politologiju, jer je tajnica fakulteta stanovala u mojoj zgradi i nisam morala ni ići na fakultet. No nikad nisam zažalila. Imala sam iznimno kvalitetne profesore, najkvalitetnije intelektualce. Oni su nas naučili misliti, razlučiti bitno od nebitnog.

NACIONAL: Na HRT-u radite od 1970. godine. Kako je došlo do toga?

– Tada sam bila apsolvent i krenula sam u školu stranih jezika učiti francuski i španjolski. Mislila sam, tko će me zaposliti s politologijom; kad bi me pitali što studiram svi su me pitali koliko jezika govorim – tada se često politologe miješalo s poliglotima. Na francuskom sam upoznala kolegicu koja je radila u tehnici i koja mi je rekla da dođem na razgovor u informativni program. Uskoro sam prošla i audiciju, vrlo ozbiljnu kakve se više ne rade, i primili su me. Dugo sam bila urednica vijesti, zatim sam radila u unutarnjoj politici, da bi ‘81. prešla u vanjsku. Kasnije sam počela raditi i središnji dnevnik, i kao voditeljica i kao urednica, a onda je došla ‘91.

NACIONAL: Što se to tada dogodilo, pisalo se da vam je bio zabranjen ulaz na HRT zbog porijekla te da vas je spasilo bolovanje na kojem ste bili.

– Bila sam na bolovanju i dobila sam tu kuvertu s upozorenjem da ne dolazim na posao ukoliko nema za to razloga, kao što su ju i svi dobili. Moram priznati da me to malo lecnulo i kad sam se vraćala s bolovanja prvo sam nazvala da vidim kakva je situacija, ne bih li izbjegla da me portir ne pusti unutra. No rekli su mi da je sve u redu, ali kad sam došla vidjela sam koliko ljudi više nema. Na bolovanju sam bila jer sam imala zdravstvenih problema, bio je to manji moždani udar s velikim problemima, tempo rada je bio prevelik i praktički sam s televizije odvezena u bolnicu. Od tada sam naučila smanjiti tempo, shvatila sam da nisam jedina koja radi, da ne ovisi sve o meni.

NACIONAL: Nakon smjene vlade 2000. godine postali ste glavna urednica Informativnog programa. Tada se pisalo da ste na HRT-u napravili čistku, razjurivši sve iole nacionalistički nastrojene novinare te cijelu ekipu Motrišta.

– To je bilo 2001. Kada je Mirko Galić postao ravnatelj pitao me bih li htjela postati glavna urednica. No nisam dugo izdržala. Pristala sam jer sam mislila da bih mogla puno napraviti. Pokušala sam ono u što sam vjerovala, od audicije za vanjske suradnike, do preustroja programa što uvijek ide teško. Međutim nisam se slagala s načinom odlučivanja i vrlo sam brzo dala ostavku, već nakon godinu dana. Jedna sam od rijetkih, ako ne i jedina koja je dala ostavku na to mjesto, znam da su istraživali mogu li pravno to uopće učiniti. Jednostavno je previše toga bilo protiv mene i nisam mogla izbjeći da stavim svoje ime pod nešto za što mislim da nije tako. Što se Motrištaraca tiče, ne bih rekla da sam nikoga razjurila, jednostavno sam ljude stavila na druga radna mjesta. Mislila sam da je dobro da se maknu iz emisije koja je u toj mjeri bila prozivana, da nije potrebno da se svaki dan netko iživljava nad njima, spočitavajući im ovo ili ono. Iako su mi neki od njih tada zamjerili, danas sam sa svima njima u dobrim odnosima i mislim da je dugoročno to za njih bilo dobro.

NACIONAL: Kako gledate na HRT danas?

– Moja je prednost da su se na mene gledatelji naviknuli i znaju da ću im prenijeti znanje koje imam. A stvoriti naviku gledateljima je najteži dio, najdulje traje i najlakše se prekida. HRT je upravo to napravio: prije nego što su pokrenute komercijalne televizije mi smo imali novinare s kredibilitetom, kojima su ljudi vjerovali jer su se naviknuli na njih, na njihovo znanje, obrazovanost i profesionalne standarde. Kad su krenule komercijalne televizije sa svojim programima, mi smo počeli šarati, a oni su pokušavali dobiti dozu ozbiljnosti u svojim informativnim emisijama. Danas su to televizije koje postoje već 15 godina i u spomenutoj su namjeri uglavnom uspjele, a mi smo nazadovali i sada se teško oslanjamo ponovno na noge. Mislili samo da svi moramo biti šareni, da to gledatelji traže, a to nije točno. Istovremeno mislim da najmanje razmišljamo o gledateljima, da nam je mogućnost percepcije koliko gledatelji mogu prihvatiti vrlo tanka. Svih ovih godina pokušavam dokučiti koliku količinu informacija gledatelj može prihvatiti i kojim redom – ako ih je previše, prestat će slušati, ako ih je premalo, isto. Cijeli život pričam da sam zapravo trgovac vijestima – ja vas moram pridobiti da me gledate. Na ekranu je svaka sekunda dragocjena, a ako vas ne pridobijem da me gledate to je propušteno vrijeme, a ono je skupo.

NACIONAL: U sklopu aktualnih prosvjeda u Zagrebu, prosvjednici su između ostalog demonstrirali i ispred zgrade HRT-a. Kako na to gledate?

– To nam direktno govori da nas se povezuje s aktualnom politikom i tu se moramo pribrati i zapitati se koliko je to što dajemo u Dnevniku stav javne televizije, a koliko pogodujemo određenom utjecaju. Time nam je javnost pokazala da nam se ne može vjerovati.

NACIONAL: Rođeni ste u Lici. Jeste li tamo i živjeli?

– Rođena sam u malom mjestu Bunić, na rubu krbavske doline, ali tamo sam bila samo tjedan dana. Moja je mama bila u posjetu kod prijateljice i eto, desilo se. Ostalo je sve Zagreb, ja sam zagrebačko dijete.