U 33 godine kroz Putokaze je prošlo više od 400 pjevačica i pjevača, a utemeljiteljica te riječke glazbeno-scenske skupine za Nacional govori o počecima 1984. i mjuziklu ‘Raskružje’ te tvrdi da je društvo sve siromašnije ako vlast nema sluha za umjetnost i kulturu

Rad i dosadašnji uspjeh vokalno-plesne skupine Putokazi protekle 33 godine možda je najbolje izraziti brojkama. Objavili su 12 nosača zvuka i jedan DVD. Osvojili su čak 18 prvih festivalskih nagrada i dvaput su predstavljali Hrvatsku na velikim međunarodnim manifestacijama kao što je finale festivala Eastern Discovery Event 1997. u organizaciji Radio France Internationala. Tada je njihov album “Zemlja” izabran među sedam najboljih u konkurenciji od 150 glazbenih projekata iz 15 europskih zemalja. Nastupili su i na prestižnoj izložbi Expo 2005. održanoj u Japanu. U raznim kazališnim predstavama sudjelovali su 65 puta i dvadesetak puta su gostovali na albumima i kompilacijama raznih glazbenika. Dvaput su članice Putokaza predstavljale Hrvatsku na Eurosongu, 1993. grupa Put s pjesmom “Don’t Ever Cry” i 1997. E.N.I. s pjesmom “Probudi me”. Dvaput su dobile Nagradu grada Rijeke i gostovale u brojnim radijskim i televizijskim emisijama.

Ali možda je najvažnije to što je u te 33 godine kroz Putokaze prošlo preko 400 pjevačica i pjevača, na koje je utemeljiteljica i voditeljica ove glazbeno-scenske skupine Miranda Đaković izuzetno ponosna. Ideju da osnuje Putokaze dobila je početkom 80-ih godina, a 22. veljače 1984. rođeni su Putokazi. Međutim, unatoč uspjehu i ponosu, nedavno održana premijera njihova prvog mjuzikla “Raskružje – mjuzikl mijena” navela ju je da se u razgovoru za Nacional otvoreno zapita zašto se na hrvatskoj kazališnoj sceni svatko brine sam za sebe, zašto je važno živjeti u Zagrebu i zašto Zagreb ne vidi što se događa u Rijeci. Otkrila je i kako se i minimalnim budžetom može ostvariti uspjeh i zašto smatra da je nevažno je li na čelu Ministarstva kulture novi ili stari ministar, naglašavajući da društvo postaje sve siromašnije ako vlast nema sluha za umjetnost, stvaralaštvo i kulturu.

NACIONAL: U Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku u Rijeci 15., 16. i 18. travnja održali ste tri premijerne predstave “Raskružje – mjuzikl mijena” i oduševili publiku, ali ste nakon premijere istaknuli da ste zatečeni šutnjom medija na nacionalnoj razini i ljudi iz kazališnog miljea. Zbog čega?

Da, radi se o nevjerici zbog kolektivne kulturne apatije. Svatko brine o sebi, drugi ih se ne tiču. Moj najintenzivniji osjećaj bio je nemoć zato što za događaj koji se održava izvan metropole nema prostora i interesa na nacionalnoj razini. Očito je da ako ne stvaraš u Zagrebu, onda ni ne postojiš. I znači li to da je šutnja znak da se ne primjećuje kako se išta dogodilo? Ili da je izvaninstitucionalni “mravak” autorskim novim djelom, ostvarenim u iznimno teškim i rudarskim uvjetima, bez stvarne podrške zapravo postigao veliki uspjeh?

• ‘NAKON PREMIJERE nastupila je kolektivna kulturna apatija. Moj najintenzivniji osjećaj bio je nemoć zato što za događaj koji se održava izvan metropole nema prostora i interesa’

NACIONAL: Novinari koji su pratili predstavu napisali su da je riječ o svojevrsnom amalgamu rada triju desetljeća Putokaza i da ste ih doveli na višu razinu. Kako objašnjavate ignoriranje kazališnih kritičara?

Mjuzikl “Raskružje” svakako je najcjelokupnije djelo Putokaza dosad. Žanr mjuzikla izrazito je zahtjevna forma i za glazbena kazališta, a “Raskružje” je raskošnom izvedbom i produkcijom na višem nivou. Tehnički je naša produkcija uključivala bogatu rasvjetu, kostime, scenu i video te zvučnu sliku s čak 25 mikrofona. Izvedbeno četrdeset i dvoje izvođača u kontinuitetu, u vrlo dinamičnoj izmjeni scena, paralelno dišu pjevajući, glumeći, plešući, nimalo ne statirajući. Dobro je što dugogodišnji novinari to primjećuju i što, iako samo na razini lokalnih medija, pišu kako stvari stoje. Što se ostalih medija tiče, povezujem to s površnošću u kojoj se cjelokupno društvo kreće. Ako nam stvari nisu nadohvat ruke ili ako oko njih ne vlada fama, čemu pisati. Kao da će šutnja prikriti naše neznanje. Jer nešto bismo trebali i sami pojmiti, zar ne? Usudili smo se zakoračiti na teren koji se čuva za kazališne institucije. Iskoračili smo iz našeg dotadašnjeg djelovanja. Forma mjuzikla naš je prirodan slijed jer upravo u takvom djelu pun doseg dobivaju svi scenski momenti i koreografija, po čemu smo, između ostalog, poznati i prepoznatljivi. Možda smo ih, kao puno puta do sada, dočekali nespremne.

NACIONAL: Bez obzira na to što Putokazi postoje 33 godine, još uvijek muku mučite s podrškom, čini se kao da ni nakon svih ovih godina nije prepoznata vaša vrijednost.

Putokazi doista njeguju poseban glazbeno- scenski izričaj i ne radi se o uobičajenom glazbenom sastavu. Oni koji nas godinama prate znaju da takvo što ni ne postoji igdje drugdje. Oduvijek smo radili beskompromisno, ne pokoravajući se trendovima ili zahtjevima glazbene industrije. Na tom putu, po tržišnim uzusima, nismo komercijalni, a to je ono čime se sponzori, diskografi, pa i radijske postaje i televizijski urednici, nažalost, učestalo vode. Međutim, uvijek ima pravih poznavatelja koji nas prate. Iako ih je malo, poštuju naše korake, rizik i koračanje nesigurnim putem.

NACIONAL: Za “Raskružje” ste angažirali izuzetno velik broj eminentnih suradnika poput Lenke Udovički koja je režirala predstavu, Irene Ćepulić Križ koja je napisala libreto, Tajči Čekadu koja je osmislila kostime, Filipa Franka koji je osmislio orkestraciju i nove glazbene aranžmane, Denija i Martina Šesnića za rasvjetu i video, Gorana Časnog za oblikovanje zvuka… Kako ste uspjeli financirati produkciju?

Jesmo li uspjeli? Puno moraš sam uložiti. Ima tu pretakanja iz jedne bačve u drugu. Puno je bilo planiranja i pažljivog upravljanja raspoloživim, ali i tegobnih misli i strahova hoćeš li na kraju uspjeti zatvoriti financijsku konstrukciju. I na kraju se upitaš je li moguće godinama stvarati projekte koji ostaju kao blistav trag na hrvatskoj glazbenoj sceni, pritom glazbeno odgajati stotine mladih ljudi, a stvarati u neizvjesnosti.

NACIONAL: Predstavu ste radili više od godinu dana. Jeste li se obratili Ministarstvu kulture za pomoć ili nekim drugim institucijama?

Često se obraćamo institucijama, vjerujte ne želite čuti o kojim se skromnim sredstvima radi, ako ih i ima.

NACIONAL: Što je najveći problem stvaranja kulturnog sadržaja i pomaganja u realizaciji takvih projekata u Hrvatskoj?

Nit vodilja da je svako djelo isplativo. Društvo u kojem živimo i mediji koji ga oblikuju nisu zainteresirani za iskustva koja obogaćuju i oplemenjuju. Razmišlja se isključivo u okvirima profita, a umjetnost bi trebala biti za društvo, kao reakcija i korektiv na zbivanja u njemu. Kultura je osnova svakog naroda, njegove tradicije, osnova cjelokupnog čovječanstva. Stvaralaštvo je potreba čovjekove unutarnje biti jer bez stvaranja mi naprosto nismo ljudi. Oplemenjuju nas emocije dok stvaramo, potom ih predstavljamo na sceni ili kad kao slušatelji ili gledatelji, u mraku publike, svjedočimo im i rastemo zajedno. Umjetnost potiče kritičko i analitičko mišljenje, bez toga je lako manipulirati ljudima. Nepostojanje sluha za umjetnost i stvaralaštvo te kulturu uzrokuje trajno osiromašenje društva.

NACIONAL: Novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović još uvijek nije predstavio kulturnu strategiju. Vjerujete li da mu treba malo više vremena da je pripremi ili je nećemo ni dočekati?

Ako društvo nedovoljno ulaže i ne mari za kulturu, umjetnost, obrazovanje i odgoj nego to smatra svojim perifernim manifestacijskim oblicima, bilo koji ministar takvog društva čini se apsolutnim gubitnikom, pa bio to “stari” ili “novi”.

NACIONAL: S obzirom na situaciju u kojoj ste se zatekli, kakva je sudbina mjuzikla? Planirate li izvedbe u drugim gradovima Hrvatske?

Nikad u ove 33 godine Putokazi nisu odustajali od svojih projekata i publike koja nas je željela doživjeti. Doista je vrlo teško u ovom trenutku reći išta konkretno o gostovanju “Raskružja” u hrvatskim gradovima jer za to prvenstveno trebaju sredstva, ali naša je želja svakako obići Hrvatsku i predstaviti “Raskružje”, priču o ljubavi bez granica, priču o pripadnosti, strahovima i netoleranciji, različitostima vlastitog i tuđeg svijeta te mijenama unutar nas samih. Nije li pravo vrijeme za to?

• ‘PUNO JE PLANIRANJA i pažljivog upravljanja raspoloživim, ali i tegobnih misli i strahova hoćeš li na kraju uspjeti zatvoriti financijsku konstrukciju’

NACIONAL: Odakle ideja da u mjuzikl uklopite grčki mit o Demetri i njezinoj kćeri Perzefoni i slavenski mit o Morani i Jarilu?

Polazišna točka libretistice Irene Križ bila je da su mitološke priče širom svijeta, koliko god izgledale različite, u biti jednake. Njihova univerzalna istina je ista ali je, u različitim kulturama i povijesnim razdobljima, ispričana drugačije. Tako se u priči “Raskružja” suprotstavljaju dvije srodne mitološke priče o nastanku, gubitku i povratku proljeća. Predstava je dojmljiva i snažna, a po ovacijama 1500 gledatelja u Rijeci čini se hit predstavom.

NACIONAL: U radu na mjuziklu sudjeluje niz nekadašnjih pjevača Putokaza pa je to ujedno i višegeneracijski projekt kroz koji ste istovremeno provukli pjesme koje su nastale tijekom 33 godine karijere. Koliko je bilo teško spojiti pjesme iz tako dugog razdoblja i raznih glazbenih žanrova s mitskim bićima i zaokružiti ih u cjelinu?

Naše su pjesme svevremenske. Nikada nisu bile ograničene prostorom i vremenom, a slojeviti libreto izrastao je upravo iz njih. I bio je to vrlo ozbiljan zadatak. Mnogima u publici učinilo se da su songovi, iako nastali još davnih dana, zapravo unaprijed bili pisani baš za “Raskružje”. Dakako, nisu, ali nas takvo razmišljanje publike raduje jer pokazuje da smo uspjeli i da glazba vjerno prati priču i obrnuto.

NACIONAL: Vodite Putokaze već 33 godine. Kroz njih je prošlo preko 400 pjevačica i pjevača. Što smatrate najvećim postignućem i na što ste najviše ponosni?

Upravo na njih 400, prekrasnih ljudi i energiju kojom je svatko ostao zapisan u raskružju Putokaza. Živom kružnom toku u koji su energijski uveli ne samo ideju stvaranja, nego i povezivanja i prenošenja svih onih osnovnih poruka radosti i ljubavi koje su nas učinile i čine boljim ljudima.