Imali smo ‘malih problema’ zbog sadržaja izložbe ‘Oktobar 1941’ posvećene Holokaustu u Srbiji jer je postavljena u državnoj instituciji, Istorijskom arhivu Beograda, a neki njeni dijelovi ne slažu se sa službenom politikom Srbije koja je četnike proglasila antifašistima. Mi tvrdimo da su četnici surađivali s okupatorom”, izjavio je za Nacional autor izložbe Milovan Pisarri.

Tridesetpetogodišnji Pisarri je Talijan iz Kalabrije. Školovao se u Veneciji, a zahvaljujući ljubavi prema ženi svog života,s već osam godina živi u Beogradu. Baka mu je porijeklom iz Opatije koju je 1945. napustila s mužem Talijanom. Obitelj tvrdi da je neprestano pjevala pjesmu o “nekom Milovanu”, a jedno objašnjenje bilo je da je bila zaljubljena u Milovana pa su Pisarrijevi roditelji odlučili da njihov sin bude jedini Talijan koji se zove Milovan.

Izložba “Oktobar 1941” otvorena je u trenutku kada je u Beogradu pokrenuta inicijativa za rehabilitaciju Milana Nedića, predsjednika srpske kvislinške marionetske vlade iz Drugog svjetskog rata. Zahtjev za rehabilitaciju pomalo je bizaran jer Nedić nikada nije bio osuđen za ikakav zločin. Bio je uhapšen ali je, prema službenoj verziji, 4. veljače 1946. izvršio samoubojstvo skočivši kroz prozor. Nedićeve pristalice tvrde da se nije svojevoljno bacio, nego da je ubijen. S druge strane, mnogi tvrde da jugoslavenskim komunističkim vlastima nije bilo u interesu da Nedić umre, nego da mu sude pred očima svjetske javnosti, baš kako su učinili u procesu četničkom zapovjedniku Draži Mihailoviću.

U takvoj atmosferi u javnosti izložbu u Istorijskom arhivu Beograda otvorili su veleposlanici Izraela i Njemačke Josef Levi i Axel Dittmann. Uz prisutnost predstavnika ruskog veleposlanstva, židovske zajednice i Grada Beograda, ali bez predstavnika države Srbije. Na pitanje zašto upravo sad organizira izložbu o listopadu 1941., kada se na najsuroviji način Holokaust otvoreno pojavio u Srbiji, Pisarri je odgovorio: “Ideja je nastala prije dvije godine, u razgovoru s kolegom Nikolom Radićem Lucatijem koji je koautor izložbe i suosnivač Centra za istraživanje i edukaciju o Holokaustu. Tada smo radili na istoj tematici – stradanju beogradskih Židova, ali s različitih pozicija, ja kao povjesničar, a on kao umjetnik. Nikola je predložio da napravimo izložbu o listopadu 1941., mjesecu kada je teror okupatora i kolaboracionista u Srbiji dostigao najveće razmjere, kada su se muški Židovi i Romi Beograda već nalazili u logoru i svakodnevno ih se negdje odvodilo, kada je antifašistička borba pružila herojski otpor nacizmu, ali i kada je administracija redovito obavljala svoj posao, a običan svijet nije odustajao od svakodnevice. Činjenica da se izložba u kojoj je uloga kolaboracionista u Holokaustu prvi put jasno i javno istaknuta, vremenski podudara s procesom rehabilitacije Nedića, puka je slučajnost, ali smo vrlo zadovoljni jer smatramo da je ona jasan odgovor na taj sramotni čin.”

NACIONAL: Srbija kao da se već godinama stidi svog antifašizma i partizanskog pokreta kojih se sjeti samo prilikom posjeta ruskog državnog vrha, ali je zato došlo do sudske rehabilitacije Mihailovića, uz pokretanje inicijative za Nedićevu rehabilitaciju. Kakva je bila njihova uloga u zločinima u Srbiji i Holokaustu?

Tu je “sveta trojka” povijesti Drugog svjetskog rata u Srbiji: partizani, četnici i nedićevci. Neprekidna borba između tih elemenata uzrokovala je shizofreniju u srpskoj historiografiji i politici sjećanja i mi se kroz izložbu borimo da razjasnimo situaciju. Partizani su jedini koji su se borili protiv fašizma i za slobodu, od početka do kraja rata. Tijekom ljeta i jeseni 1941. u Srbiji se partizani suprotstavljaju Nijemcima i kolaboracionistima. Osnivaju Užičku republiku i oslobađaju skoro cijelu zapadnu Srbiju. Partizani su pali u zaborav proteklih 15 godina, kada je antikomunizam postao neka vrsta vjerskog uvjerenja, kada je riječ “komunizam” postala sinonim za zlo. Na to mjesto je politika morala postaviti nove antifašiste. Tu se desio shizofreni preokret, po kojem su Mihailovićevi četnici postali novi nositelji antifašističke borbe. Njihovi simpatizeri pozivaju se na razdoblje između travnja i listopada 1941., kada su jedinice pod Mihailovićevim zapovjedništvom sudjelovale u borbi protiv okupatora, ali zaboravljaju zločine, kolaboraciju s okupatorom i to da se u ideološkom smislu nigdje ne mogu pronaći elementi antifašizma kod četnika. Njihova rehabilitacija je rezultat političke situacije i nema nikakve veze s istinom i znanošću. Na kraju imamo Nedića, pravog predstavnika srpskog fašizma koji se često spominje samo u kontekstu spašavanja Srba iz Nezavisne Države Hrvatske (NDH), a nikad u kontekstu nacifikacije srpskog društva ili kao sudionika u najgorim zločinima nad Židovima, Romima, antifašistima i srpskim narodom. Što se tiče Nedićeve rehabilitacije i drugih kolaboracionista i zločinaca, najčešće se radi o postupcima koje su pokrenuli potomci u vezi restitucije nekretnina. Uloga Nedića i njegova aparata u Holokaustu je jasna – Nijemci su odlučivali kako i kada ubijati Židove, a Nedićev aparat je temeljno izvršavao sve: od nadzora nad Židovima do organizacije prinudnog rada, opskrbe logora, traženja skrivenih osoba. Na naciste i kolaboracioniste u Srbiji, kao i u drugim zemljama, treba gledati kao na jedinstveni sustav.

NACIONAL: Kao jedan od “argumenata” u obranu Nedića navodi se da je beogradski logor Sajmište bio na teritoriju NDH i da srpske vlasti nisu imale nikakve veze s onim što se tamo dešavalo.

Pokušaj da se logor na Sajmištu povezuje s NDH, istovremeno je pokušaj da se genocid nad Srbima u Hrvatskoj poistovjećuje s Holokaustom, kao i da se srpske vlasti oslobode odgovornosti za masovno ubijanje Židova. Kad je riječ o logoru za Židove i Rome, odnosno o prvom razdoblju logora na Sajmištu, od prosinca 1941. do svibnja 1942., stvari su jasne: zgrade beogradskog Sajma bile su na teritoriju NDH i za njihovo korištenje Nijemci su tražili dozvolu ustaških vlasti. Dobili su je bez problema, ali pod uvjetom da se logor opskrbljuje iz Beograda i da stražu čuvaju Nijemci. Ustaše su se odmah ogradile od Sajmišta iz jednostavnog razloga: logor je bio namijenjen srbijanskim Židovima i Romima i to se njih nije ticalo. Imale su ustaše pune ruke posla s čišćenjem svog teritorija: Židovi i Srbi su već uvelike stradali u Jasenovcu, a uskoro će tu završiti i Židovi i Romi iz Zemuna koji se nalazio manje od kilometra od Sajmišta. Drugačija je priča o drugoj fazi logora, do srpnja 1944., kada su dovođeni srpski civili iz NDH, pa i partizani iz Srbije, u nekim trenucima i Mihailovićevi četnici. Tada ima dosta kontakata između ustaškog i njemačkog zapovjedništva logora. Ipak, Sajmište će ostati skoro do kraja isključivo pod kontrolom njemačkih vlasti iz Beograda. Tek na kraju bit će predano ustaškoj policiji i nepuna dva mjeseca kasnije bit će zatvoreno. S druge strane, ne može se reći da su srpske vlasti imale realnu moć. U tom slučaju su vrlo temeljito izvršavale njemačke zapovijedi.

NACIONAL: Tvrdi se da je Nedić spašavao Srbe koji su iz NDH stigli u Srbiju?

Nijemci i ustaše su se 1941., prije nego što je Nedić preuzeo funkciju u Srbiji, dogovorili o preseljenju određenog broja Srba iz NDH u Srbiju. Tu Nedić ništa nije odlučivao, samo je provodio njemački dogovor.

NACIONAL: Šef njemačke okupacijske vojne uprave Harald Turner je u ožujku 1942. zabilježio da će Nedić moći prisvojiti povijesnu zaslugu da je tijekom njegove vladavine židovsko pitanje u Srbiji potpuno riješeno. Tvrdi se da je akcija čišćenja Židova u Srbiji bila najefikasnija i najbrža u cijeloj Europi jer je trajala tek nešto više od godinu dana. Šef njemačkih snaga sigurnosti u Srbiji Emanuel Schäfer u ljeto 1942. izjavio je da je “Beograd jedini veliki europski grad koji se oslobodio Židova”.

U Srbiji je postojala relativno mala židovska zajednica od oko 16.000 ljudi, a u Beogradu ih je bilo 12.000. To nije velika zajednica u odnosu na tadašnjih 400.000 stanovnika Beograda. Turner je bio esesovac, istinski zagovaratelj nacističke ideologije, pogotovo kada su Židovi i Romi u pitanju. Bio je za njihovo istrebljenje i trudio se to organizirati. Imao je iskustvo iz Francuske, gdje je shvatio da je njemačkom okupatoru potreban kolaboracionist, odnosno državni aparat koji već postoji i može biti posrednik između okupatora i naroda.

Nijemci su tako našli Nedića. On je bio general s reputacijom heroja iz Prvog svjetskog rata. Bio je vojnik, simpatizer nacionalsocijalizma, što se vidi u svim njegovim govorima, ali ne ideolog. Oko njega je u Srbiji bio birokratski aparat koji je i dalje funkcionirao. Nije to bila karakteristika Srbije i Beograda, nego cijele okupirane Europe. Kada su Nijemci u travnju 1941. ušli u Beograd, taj državni aparat se razbježao, ali su se već nakon nekoliko dana vratili na posao. Turner je 1946. pred jugoslavenskim vlastima kazao: “Kada smo ušli, svi su bili na svom mjestu. Samo su promijenili gospodara. Imali su kralja, a onda nas. Nastavili su raditi svoj posao.” Tako dolazimo do pitanja zašto je Holokaust u Srbiji proveden tako temeljito? Između ostalog i zato što je postojao aparat koji je vrlo dobro izvršavao sve zapovjedi. Kada su Nijemci zapovjedili da Židovi moraju nositi žute vrpce, policija i administracija pazili su da se to izvrši. U osnivanju logora na Banjici sudjelovali su srpski policajci i žandarmerija. Kao i u popisivanju i uhićenju Židova i Roma. Uloga kolaboracionista je bila vrlo važna. Kada je Holokaust u pitanju, uvijek se govori o onima koji su ubijali i držali logore, u čemu su Nijemci imali glavnu riječ. Ali Holokaust je proces u kojem su ubijanje, logori i protjerivanje samo posljednja faza. Prije toga postoji mnogo više, što se vidi u Beogradu i drugim gradovima Europe. U prvom, ključnom dijelu, Židovi su isključeni iz javnog života, više nisu tretirani kao ljudska bića i u tom dijelu jako sudjeluju kolaboracionističke vlasti.

NACIONAL: U Srbiji su 1941. stradali i Židovi iz Europe koji su dvije godine ranije krenuli Dunavom prema Palestini.

Krajem tridesetih godina bilo je jasno da će se Njemačka osloboditi Židova, ali još nisu imali plan kako ih istrijebiti. U jednom trenutku su čak mislili da će ih sve poslati na Madagaskar. Jedna od opcija bila je da se Židovi prisilno šalju izvan granica Trećeg Reicha, s dokumentima ili bez njih. Mnogi su krenuli prema Palestini i na njihovu putu je bila Jugoslavija, kroz koju je prošlo oko 50.000 izbjeglica. Mnogi su uspjeli doći do Palestine, ali mnogi nisu. Jedna od tih grupa je poznata kao Kladovski transport – oko 1200 Židova iz Austrije, Čehoslovačke, Poljske koji su Dunavom krenuli 1939. i zaustavljeni su na granici s Rumunjskom. Nisu imali dozvolu nastaviti put jer su Britanci, pod čijom je upravom bila Palestina, poručili: “Više nema mjesta.” Tada je vlada Jugoslavije zapovijedila židovskoj zajednici da se mora pobrinuti za te izbjeglice. Smješteni su u Šapcu i nisu nigdje smjeli otići. Došla je okupacija, zatim partizanski ustanak i osvete i Židovi su bili prva meta. Početkom listopada 1941. partizani su kod Topole ubili 21 njemačkog vojnika, pa su Nijemci strijeljali 2100 talaca. Među njima je bilo oko 400 Židova iz Šapca. Žene i djeca su iz Šapca prebačeni na Sajmište, gdje su stradali u plinskom kamionu.

NACIONAL: Jesu li njemačke saveznice morale sudjelovati u Holokaustu? U muzeju Yad Vashem u Tel Avivu vidio sam podatak da je od 16.000 Židova, u Srbiji ubijeno 14.500. U Hrvatskoj ih je ubijeno oko 30.000, odnosno 80 posto židovske populacije. Ali u Bugarskoj je živjelo 50.000 Židova i nijedan nije ubijen tijekom Drugog svjetskog rata.

Bugarska vlada uvela je antisemitske mjere i dogovorila s Berlinom deportaciju svih Židova iz okupiranih teritorija i Bugarske. Krenuli su s okupiranim teritorijima i bili su vrlo efikasni. U nekoliko dana uhitili su sve Židove u sjevernoj Grčkoj, Makedoniji i Pirotu i predali ih Nijemcima. Ti ljudi su ubijeni. U Makedoniji je ubijeno 90 posto Židova. To je jedan od najviših postotaka ubojstava. S druge strane, u Bugarskoj su crkva, članovi parlamenta i narod štitili Židove. Tada je već bilo jasno da će sovjetska vojska ući u Bugarsku. Zato je to bilo moguće. Jesu li u Hrvatskoj i Srbiji morali progoniti Židove? Hrvatska je, u suštini, bila nezavisna zemlja. U njoj je postojala jasna antisemitska politika. To nije pitanje jesu li morali riješiti pitanje Židova, Roma i Srba. Bio je to njihov plan. Srbija nije imala tu autonomiju, nije mogla odlučivati koga će strijeljati, ali kolaboracionisti su bili dio nacističkog poretka. Izvršavali su njemačke zapovjedi jer su ih htjeli izvršavati.

NACIONAL: Navodite da su logori u Beogradu bili u samom gradu u kojem je, unatoč tome, život tekao normalno – ljudi su išli na utakmice, radile su škole, kina, kazalište. U školskim udžbenicima povijesti gledao sam fotografije ljudi obješenih na Terazijama, ali sam tek nedavno saznao da su istovremeno Beograđani sjedili na terasi hotela “Moskva” i pili pivo, dvadesetak metara od obješenih.

To nije karakteristika Beograda, nego svih okupiranih teritorija i velikih gradova. Ljudi su bili uplašeni, vjerojatno im je bilo bolje okrenuti glavu na drugu stranu. Osim toga, tih petero ljudi bilo je obješeno na Terazijama kao komunisti. I u Kraljevini Jugoslaviji komunisti su bili tretirani kao najgori zločinci pa su i viseći na Terazijama bili “razbojnici” i “banditi” koji su zaslužili kaznu. Druga je stvar Holokaust koji je u Beogradu bio vidljiv. Beograđani su svakoga dana mogli vidjeti da Židovi moraju čistiti ulice, da su u logorima, da više nisu ljudi. Holokaust nije samo Auschwitz. To je simbol, ali Holokaust nije tvornica smrti daleko od očiju svih, nego se prije svega dešavala u urbanim sredinama, u kojima se Židovi izdvajaju i postaju kriminalci.

NACIONAL: Ali u Beogradu su Židovi poistovjećeni s tim zlim komunistima. U listopadu 1941. organizirana je izložba o “židovsko-komunističko-masonskoj zavjeri” koju je posjetilo 80.000 ljudi. Sudeći po tom broju, bila je to prilično popularna izložba.

To je bila puno popularnija izložba od ove naše o Holokaustu u Beogradu. Nijemci su je htjeli otvoriti u kolovozu 1941., ali je zbog ustanka prebačena za listopad. Radili su je lokalni kolaboracionisti, ideolozi i novinari koji su prihvatili stav Nijemaca da se Židovi, komunisti i masoni krive za rat. Posjet izložbi bio je dobro organiziran, dolazili su učenici i seljaci. Bio je to državni projekt. Za stotog ili tisućitog posjetitelja bile su predviđene nagrade – hrana ili ogrijev.

NACIONAL: Odrastao sam na TV seriji “Otpisani”, u kojoj su beogradski ilegalci Tihi i Prle ubili toliko Nijemaca da je čudo da Beograd nije bio oslobođen već 1942.

Beograd je od podizanja ustanka u srpnju 1941. do studenog pružao ogroman otpor. Ljudi su se borili na razne načine, ubijali su Nijemce i policajce i radili sabotaže. U srpnju i kolovozu Beograd je gorio: njemački kamioni, garaže, automobili. Više od 200 njemačkih automobila i kamiona je zapaljeno. Krali su streljivo i hranu, palili skladišta, imali su ilegalne tiskare. Krajem kolovoza njemački pilot Helmut S. je zapisao: “Tako su bili divni pariški dani. Ovaj grad je poludio. Pogledi mrki i izazivački. Već dva mjeseca ovdje prašte revolveri i gore naši kamioni. Imam osjećaj kada navečer izlazim iz automobila da će mi svakog trenutka neki grubi Balkanac opaliti metak u glavu.” Ljudi su zbog toga streljani. Logor na Banjici je osnovan po zapovjedi Nijemaca prvenstveno za borce iz Španjolskog građanskog rata i komuniste iz Beograda. Specijalna policija je bila uspješna jer je i prije rata obavljala isti zadatak. Imali su ogromno iskustvo. U ožujku 1942. specijalna policija uhitila je gotovo sve komuniste u Beogradu.

NACIONAL: Nevjerojatno je da su egzekutori 6000 osoba, uglavnom žena i djece, iz logora na Sajmištu, bili dvojica vozača kamiona “dušegupke”, čiji je auspuf bio crijevom priključen za unutrašnjost vozila. Putnike tog kamiona ubili su ispušni plinovi. Ti zlikovci ubili su 6000 osoba, a da nisu ispalili metak.

To je bilo birokratski isplanirano. Vikendom nisu vozili. Odmarali su i čistili kamion. Imali su svoje radno vrijeme, vjerojatno osam sati. Taj kamion “dušegupka” predstavlja fazu između masovnog ubijanja metkom i plinskih komora u Auschwitzu. Bio je to eksperiment. Vidjeli su da ispušne plinove kamiona mogu koristiti za ubojstva pa su na kraju došli do plinskih komora. To su radili od ožujka do svibnja 1942. vozači Gec i Majer. Ne zna se što se poslije desilo s njima. Preživjeli logoraši tvrdili su da su vozači “dušegupke”, dok je kamion čekao na ulazu logora, dijelili bombone djeci. Znali su što će im napraviti, ali su im dijelili bombone. Svaki put kada bi kamion krenuo, zapovjednik logora Herbert Andorfer je išao u automobilu za njim. To je taj birokratski način ubijanja. Andorfer je poslije želio sudjelovati u borbama. Prebačen je 1944. u Italiju i borio se protiv partizana. Na kraju rata je pobjegao u Venezuelu. Kad je shvatio da ga nitko ne progoni, vratio se u Njemačku i živio bez problema pod vlastitim imenom sve dok ga 1966. nisu uhitile njemačke vlasti i osudile na dvije godine zatvora kao sudionika u ubijanju 6000 židovskih žena i djece. Pušten je iz zatvora i živio je do 97. godine.

NACIONAL: U priči imamo stereotip hladnih nacista koji ubijaju bez emocija, ali i stereotip korumpiranih Talijana koji su Židovima prodavali falsificirane dokumente.

U talijanskom veleposlanstvu u Beogradu prodavali su lažne dokumente i neki ljudi su zaradili mnogo novca. Jedan od preživjelih Židova Aleksandar Lebl rekao mi je da je taj iznos novca bio kao da danas kupite stan. Ljudi su bježali u talijansku okupacijsku zonu jer su znali da ih Talijani, iako su postojale antisemitske mjere, ne ubijaju. To je taj problematičan odnos talijanskih vlasti prema Židovima. Uglavnom su ih štitili, iako su iz Rima stizale zapovjedi da ih treba vratiti tamo odakle su stigli. Lokalne vlasti u Rijeci su, na primjer, vratile Židove u NDH, znajući što će im se desiti. Te talijanske vlasti spašavale su sŽidove, ali su ubijale lokalno stanovništvo u Sloveniji i Hrvatskoj, palile sela i pravile logore.