Objavljeno u Nacionalu br. 376, 2003-01-29

Razgovor s jednim od najboljih i najprevođenijih hrvatskih pisaca, koji je za knjigu ‘Mama Leone’ upravo dobio talijansku nagradu Grinzane-Cavour

“Vodene kozice su nekako baš u skladu s poetikom ‘Mame Leone’! Jer ‘Mama Leone’ su djetinje uspomene…” Tako nam je pisac Miljenko Jergović prokomentirao činjenicu da je najpoznatiju dječju bolest dobio upravo dok je putovao po Italiji, predstavljajući knjigu priča “Mamu Leone”, upravo nagrađenu talijanskom nagradom Grinzane-Cavour. Tu prestižnu talijansku književnu nagradu za najbolju inozemnu knjigu u prošloj godini objavljenu u Italiji dobili su, uz njega, i Španjolac Javier Kerkas te Ahmadou Kourouma, poznati afrički pisac, rođen u Obali Bjelokosti. Nagrada je, dok se Jergović još nije ni vratio, izazvala u novinama žestoke polemike – koliko nagrada zapravo vrijedi, i vrijedi li uopće.

Vjesnik cijeli ovaj tjedan vodi kampanju da bi zabludjelim hrvatskim građanima dokazao da je Jergović kreten, a nagrada gotovo i ne postoji: ako im je cilj opovrgnuti na lokalnom planu, ono što se dogodilo na globalnom, onda dobro, pristajem. Miljenko Jergović došao je iz Sarajeva za vrijeme opsade tog grada, u Zagrebu živi od 1993. Radi kao novinar Jutarnjeg lista i Globusa. Piše prozu, romane, pjesme i drame. Jedan je od najboljih i najprevođenijih hrvatskih pisaca: zbirka priča “Sarajevski Marlboro” prevedena mu je na 10 jezika; “Karivani” na tri, a “Mama Leone” dosad je prevedena, između ostalih, na njemački, talijanski, slovenski i španjolski. Osvojio je domaće i strane nagrade: novinarsku nagradu “Veselko Tenžera”, Goranovu nagradu za mlade pjesnike, “Gjalskog” te nagradu “Erich Maria Remarque” u Osnabrucku.

Za nagradu “Grinzano-Cavour” ustvrdio je ugledni talijanist Mladen Machiedo da je to “samo jedna od tisuću talijanskih književnih nagrada”, jako daleko od onih najprestižnijih.

NACIONAL: Kako komentirate reakciju kojom je vijest dočekana? – Reakciju znamenitog našeg talijanista Mladena Machieda neću odviše komentirati, mislim da bi to s moje strane bilo neumjesno, osim što bih primijetio dvije stvari. Machiedo je obmanjivao hrvatsku javnost kad je navodio ugledne talijanske književne nagrade jer nagrade koje je on naveo mogu dobiti samo autori koji izvorno pišu na talijanskom. Druga stvar, prešao je granicu dobrog ukusa kad je govorio o mom samoreklamerstvu. Novinarki i uredništvu Vjesnika bilo je izgleda užasno stalo da dobiju tu vrstu reakcije, što sudim i po načinu na koji je Vjesnikova novinarka tekstualno okružila Machiedovu izjavu, a i po nekim naknadnim reakcijama. Vjesnik praktično cijeli ovaj tjedan vodi kampanju da bi zabludjelim građanima Hrvatske dokazao da je Jergović kreten, a nagrada gotovo i ne postoji. U tome su već prijeđene neke rasističke granice, traženjem da se konačno izjasnim – jesam li hrvatski pisac ili prognani Bosanac. Ako im je cilj opovrgnuti na lokalnom planu ono što se dogodilo na globalnom- onda dobro, pristajem i svejedno mi je što će netko misliti o “Premio Grinzane-Cavour”, ali ako su kanili meni pokvariti gušt, tada su potpuno promašili. Moj gušt i merak, naime, nije u tome što će se u tri ilička birca misliti i o mojim knjigama i o mojim nagradama.

NACIONAL: Što biste odgovorili na pitanje jeste li hrvatski ili bosanski pisac? – Ja mislim da je dvojna, pa i trojna pripadnost nešto potpuno prirodno. U europskim književnostima to je toliko prirodno da vas vani uopće ne razumiju o čemu govorite ako to pokušavate osporiti. Ja naravno jesam i hrvatski književnik, ali ne po Ivanu Aralici i svim tim likovima koji dovode u pitanje moju pripadnost toj književnosti. Nego sam ja hrvatski književnik po svome jeziku i po boljem dijelu hrvatske književnosti koji me je u životu formirao. Dakle, da bi bilo svima jasno – ja sam hrvatski i bosanski književnik.

NACIONAL: Je li biti “bosanski pisac” jako komercijalno? – Iz provincijalne perspektive to tako izgleda. Tvrdi se da se na osnovu bosanske tragedije u svijetu može nešto dobiti, no nije se moglo dobiti ni prije pet, šest godina, a kamoli 2003. kad Bosne i Hercegovine nema ni na jednoj svjetskoj televiziji. Nisam Afganistanac, Iračanin, pa ni Čečen da mogu na osnovu domicila nešto očekivati. Više nije u trendu biti Bosanac.

NACIONAL: Polemikom se valjda htjelo upozoriti na neravnopravan položaj pisaca u hrvatskim medijima. Odnosno da su novine u kojima radite, Globus i Jutarnji list, minorizirale druge pisce “koji su u inozemstvu također priskrbili značajna priznanja”, a vašu nagradu napuhale. – Ja mislim da bi bilo jako zanimljivo kad bi svih 560 članova DHK, i svih 150 članova Hrvatskog društva pisaca ,i još onih koji nisu nigdje imalo isti tretman u novinama. To bi bilo jako zabavno, vjerojatno bi sličilo na tretman članova CK Sovjetske komunističke partije četrdeset i neke: tekstovi o njima zapremali su sve stranice moskovske Pravde pa se nije moglo izvještavati ni o čemu drugom. Vjesnik naliježe na tragičnu situaciju u hrvatskoj kulturi – ne zna se tko vrijedi, a tko ne vrijedi. U istu ravan pokušavaju se staviti provincijski skribomani i pravi pisci pa se pita kako to da nekih pisaca u novinama ima, a profesorice biologije iz Orahovice koja piše sonete – nema. Dalje, ti glasovi iz kokošinjca morali bi objasniti i otkud ovaj razgovor između nas dvoje, jer ja nisam novinar Nacionala nego Globusa i Jutarnjeg, kako to da je fenomen FAK-a u novinama jednako rasprostranjen u Nacionalu, Feralu, Novom listu, Jutarnjem, Globusu i zapravo svim medijima koji nisu u rukama svete matere desnice.

NACIONAL: O kakvoj se nagradi radi? – O značenju nagrade koja se zove “Premio Grinzane-Cavour” ne bih govorio, djelovalo bi neukusno da baš ja govorim. Samo znam da je meni užasno važno to što je u žiriju koji mi je nagradu dodijelio sjedio veliki španjolski pisac Luis Sepulveda, zatim Predrag Matvejević, i što je u tom žiriju sjedio, čitao moju knjigu i glasao za nju scenarist filma “La Vita e Bella”.

NACIONAL: Koliko je nagrada politička, u obrazloženju recimo stoji da vaše pisanje odlikuje “borba protiv svih nacionalizama”? – Politike ima u onoj mjeri u kojoj na Zapadu i u Italiji literatura i politika imaju veze. U Italiji kultura u cjelini, to će naše velike Hrvate zapanjiti, svjetonazorno manje-više pripada ljevici. I drugdje na Zapadu je slično. To što se vani cijeni što je netko protiv fašizma, a kod nas ne pretjerano, više govori o prirodi naših razlika nego o čemu drugom. Naravno da tog dijela obrazloženja ne bi bilo da sam njemački pisac, ali s obzirom da sam hrvatski i bosanski pisac, to postoji. Ne tiče se toliko mog angažmana, koliko načina na koji se naše zemlje, pogotovu Hrvatska, vide u inozemstvu. Znate, njima je velika stvar kad je netko Hrvat, a nije nacionalist, niti mu se crnilo razlijeva mozgom. Za takvu sliku Hrvatske niti sam odgovoran, niti sam kriv. I što god netko mislio o tome: ljudi koji su ovdje prokazani kao komunjare, masoni ili antihrvati, vani stvaraju sliku neke bolje, kulturnije i europskije Hrvatske. Naravno, mislim na pisce i umjetnike za koje se zna izvan naših granica.

NACIONAL: Nakon proglašenja nagrade “Grinzane-Cavour” izjavili ste da “nagrade ulijevaju samopouzdanje koje čovjek iz dana u dan gubi, barem ga ja gubim”. Zanimljiva izjava, pogotovo za naše podneblje gdje su više na cijeni kulturni snagatori i nabildani tipovi. – Prvi je razlog potpuno osobni, drugi je, recimo, društveni. Osobno ja jesam, onako, od malo osjetljivijeg materijala napravljen, baš nisam netko tko ima strašan višak samopouzdanja. Svako se jutro budim s potrebom da samog sebe za početak uvjerim da ima smisla to što sam se probudio, i da ima smisla ono što ću tog dana raditi. Zbilja zavidim ljudima koji mogu sebe uvjeriti da su jaki i važni, i tako furaju kroz život. Mislim da je to u našim društvenim okolnostima dosta važna osobina, biti neki samouvjereni i napuhani tip, koliko god to djelovalo nekome odbojno, ali tako se ovdje lakše živi. Najveći dio kulturnog i društvenog života u Hrvatskoj zasniva se na tome da ljudi jedni druge ubijaju u pojam. A ja sam na to ubijanje u pojam prilično osjetljiv, i zbog toga mi ta nagrada znači jednu ogromnu stvar, malo cjepiva protiv ubijanja u pojam.

NACIONAL: U Nacionalovoj anketi prije nekoliko mjeseci sami ste priznali da prijevodi vaših knjiga nisu na listama bestsellera, niti u senzacionalnim tiražama. U kojim ste zemljama najbolje prošli? – Život mojih knjiga u inozemstvu je raznolik. Nisam nigdje nikakav Stephen King i multitiražan pisac, daleko od toga. Razlog nije samo u vrsti literature koju pišem, nego što nikakva logistika ne stoji iza mene, a reklamna logistika je u današnjem izdavaštvu gotovo jednako važna kao na estradi. Što se tiče kritika i relativne čitanosti, u Njemačkoj i Italiji sam jako dobro prošao; što se tiče prodaje, priča s Penguinovim izdanjem bila je odlična, međutim nije iza sebe ostavila nešto puno kritika. Oni kojima smo najbliže najslabije su reagirali. Ali kao da su naše reakcije na poljske, češke, mađarske i bugarske pisce u zadnjih 12 godina bile nešto spektakularno. Izgleda da je to pomanjkanje interesa jednih za druge oblik žudnje za Zapadom.

NACIONAL: Nagradu ste dobili za “Mamu Leone”. Što je po vašem mišljenju nagnalo žiri da nagradi zbirku privatnih sjećanja? – Vjerojatno nisu mislili da su to privatna sjećanja. Čini mi se da ta djetinja priča iz prvog dijela ljude jako obuzme jer je na neki način jako atipična u tim dječjim književnim vizijama. S jedne strane je pripovijedač dijete koje ima i samo dvije i pol ili tri godine, a s druge strane to je dijete pametno kao što su pametni odrasli.

NACIONAL: Koliko je “Mama Leone” autobiografska knjiga? Glavni su likovi su mama, tata djed, baka… – Taj prvi, dječji dio knjige je totalno autobiografski, do te mjere da čak nisam likovima mijenjao imena iz života. Neke sam stvari morao falsificirati i izmisliti iz književnih razloga, a drugo, morao sam malo više prekopavati po utrobama svojih bližnjih nego što je to za njih bilo podnošljivo. Pred izlazak “Mame Leone” imao sam užasan strah kako će moji bližnji reagirati. Napravio sam nešto što baš i nije previše časno, riskirao sam da vlastite roditelje dovedem u stanje potpunog očaja i da me se možda odreknu. Svoju sam mamu na nekim mjestima prikazao kao prilično histeričnu osobu, a tatu kao slabića, a koristio sam i neke prilično intimne činjenice njihovih života. Istina, ponešto sam zamaskirao, ali nedovoljno. No njihova reakcija bila je za mene iznenađujuće pozitivna.

NACIONAL: Ima li “Mama Leone” terapeutsku funkciju? Ivo Andrić, s kojim su vas također u obrazloženju nagrade usporedili, kaže kako se “poslije čitav život liječimo od tog djetinjstva”. – Neka terapeutska svrha je postojala, iako sam sve te stvari ja već bio preživio, pregrmio i probavio u sebi – inače bih vjerojatno poblesavio. Inače, moje je najdublje uvjerenje da sam tad bio najbolji, najpametniji i da naprosto pokušam iskoristiti svoje zatomljene i zaboravljene kvalitete iz djetinjstva. Što se tiče Andrića, to je s jedne strane istina, s druge strane to je istina čovjeka koji je bitno različit od nas. Andrić je bio izrazito introvertiran čovjek i čini se da mu je svaki dodir sa svijetom bio tegoban. Tegobno mu je samim tim bilo i djetinjstvo.

NACIONAL: Kakva je obitelji u kojoj ste odrasli? – Moja obitelj je jedna dosta tipična, u velikoj mjeri građanska obitelj iz vremena socijalizma. Moj otac je liječnik, a mama je ekonomistica i oni su se razveli neposredno nakon mog rođenja, tako da sam cijeli život dijete rastavljenih roditelja. Nemam život iz filma “Kramer protiv Kramera”, dakle traume, ali u pozadini svega imam neki feeling, kao iz te vrste filmova. Više u tretmanu okoline nego stvarno. Moji starci su bili totalno cool u jednom normalnom građanskom smislu, ne mogu se pohvaliti da su bili antidržavni elementi, oboje su bili uredni članovi SK, što je meni u pubertetu počelo užasno ići na živce jer sam imao drugu furku. Fina lagana građanska priča sa razvodom braka. Ono što mi je jednako važno kao moji roditelji, pa čak i važnije, to su moji baka i djed. To je malo dulja priča. Moj djed je naime bio konstruktor reda vožnje.

NACIONAL: Kao slavni otac u slavnoj prozi Danila Kiša. – Potpuno kišovska situacija. On je naime sastavljao redove vožnje i pazio da se vlakovi ne sudare. To je jedna od mojih najvećih fascinacija iz djetinjstva, ni dan danas ne mogu zamisliti spektakularnije i odgovornije zanimanje od nekoga tko sjedi s papirom i olovkom i pazi da se vlakovi ne sudare. On je kao mladić ratovao na Soči i Piavi, i tamo je bio nekoliko godina u talijanskom zarobljeništvu. Tamo je naučio talijanski, a u zarobljeničkom logoru pisao je dnevnik koji imam sačuvan. No njemu je bilo stalo da to nitko ne može pročitati pa je našao način da ga šifrira. Dnevnik je pisao na talijanskom, po svim pravilima talijanskog pravopisa, ali na ćirilici, tako da to zbilja nitko nije mogao pročitati. Baka je završila gimnaziju u Dubrovniku, čitav svoj život bila je domaćica, pročitala mi je prvu knjigu koju sam u životu shvatio, “Bijelog očnjaka” Jacka Londona.

NACIONAL: Što ste naslijedili od njih? Koje su bile obiteljske vrijednosti? – Što se tiče genetskih osobina, to je dosta čudno, svi su jako dobro pisali. Djed s očeve strane objavljivao je knjige, bio je vlasnik jedne privatne škole u Sarajevu prije 2. svjetskog rata, ta je škola prva u kraljevini uvela proučavanje dalekoistočnih filozofija. Onda je objavio nekoliko polemičkih knjižica. Nijedan drugi talent nisam naslijedio, na primjer onaj u matematici, urednosti itd. Od kućnog bontona naslijedio sam sve, u kući je bilo nepodnošljivo da budeš lopov, svinja prema drugima. Ono što nisam naslijedio od njih, što mi je došlo s nekim dalekim genom, potreba je za reagiranjem i da svima kažem ono što mislim, a ne da nešto prešućujem iz strateških razloga.

NACIONAL: Znamo to već godinama, no najsvježija je stvar polemika s Ivanom Aralicom ove jeseni u Globusu, nakon izlaska knjige “Fukara”. Zašto ste je započeli? Što ste njome postigli? – Nisam ja “započeo” polemiku, nego sam počeo pisati o Aralici još 1992. godine. A počeo sam zbog toga što je u to vrijeme počeo s ispisivanjem svojih tekstova o Bosni i društvenoj stvarnosti u Hrvatskoj, a ja naprosto ne mogu živjeti na nekom prostoru ukoliko on nije u skladu s mojim osjećajem civilizacijskih normi. Uvjeren sam da on već 12 godina krši sve civilizacijske norme na kojima je postavljena naša civilizacija. Ako na to reagiram, onda mi je dobro i tu gdje jesam. O njemu sam napisao nekoliko stotina kartica, a na kraju je on objavio “Fukaru”. Na nju sam reagirao. Bez ikakve namjere da s njom polemiziram jer odavno je prestala ikakva mogućnost, iluzija, da bih s Aralicom mogao polemizirati. O njemu pišem kao o zloćudnom fenomenu, a ne kao o čovjeku s kojim bih mogao razmijeniti ijednu riječ.

NACIONAL: Kako ste se, zapravo, osjećali kad ste shvatili da je gnjusna knjiga “Fukara”, zajedno s istoimenim glavnim likom, tobože knjiga o vama? – Bio sam zgađen, držala me blaga nevjerica u vezi s tim, bio sam užasnut u vezi s načinom na koji je on neke stvari falsificirao, neke prepisao iz policijskih dosjea, neke izmislio. Međutim, u vezi s “Fukarom” nije mi bilo najgore to. Najgore mi je bilo nakon izlaska knjige, i u sljedećim mjesecima, kad sam vidio da nitko neće reagirati, onako dječje rečeno, nitko me neće braniti. Svi će se praviti kao da se ništa nije dogodilo, svi će to tretirati kao bezvezariju.

NACIONAL: Nije li ignoriranje bolje? U jednom trenutku se činilo da je javna, premda uglavnom negativna, pompa oko prethodne knjige “Ambra” stvorilo dodatnu reklamu knjizi? – To je najveća hrvatska javna zabluda koja se ponavlja već dvije godine. Duboko sam uvjeren da je stvar upravo suprotna. Naime negativni tekstovi o “Ambri” nisu Aralici dali nijednog novog čitatelja. Publika Ivana Aralice je te vrste da se njoj živo fućka što Araličini kritičari misle o Aralici. Osim toga i “Ambra” i “Fukara” se kupuju iz dva razloga. Jedan je da politički istomišljenici Ivana Aralice čitaju tekstove svog gurua, ali oni su prethodni politički istomišljenici, oni to neće postati čitajući “Ambru” i “Fukaru”. Drugo, veliki dio Araličina stada te knjige kupuje ne da bi ih pročitalo, već da bi ih držalo u regalu uz državni grb, križ, kip blažene Djevice Marije i možda fotografije Tuđmana i Pavelića. Društvena higijena nalaže da se o stvarima poput “Ambre” i “Fukare” kaže istina i da se bolji dio društva zaštiti. Prešućivanje takvih stvari je, otprilike, kao da bi Nijemci prešućivali da je u Njemačkoj izlazio list koji se zvao Volkische Beobachter, koji je služio tome da se pokrene kampanja protiv Židova.

NACIONAL: Znači, niste šutnju o “Fukari” protumačili kao bojkot Aralice? – Apsolutno ne. Nemoguće je tako bojkotirati bilo koga, drugo to nije nikakav bojkot bio. Nereagiranje je kod nekih bilo izraz straha od Aralice, kod drugih strah od toga da ih se ne poveže s Jergovićem.

NACIONAL: U novom romanu, “Buick Rivera”, koji se događa u Americi, likovi su opet iz Bosne. Hoćete li do kraja života pisati o Bosni? – Ne znam. Vjerojatno ću do kraja života pisati i o Bosni. Ali pisat ću i o nečem drugom. Čovjek piše o prostoru koji poznaje, koji je njegov. Ne mislim samo u geografskom smislu riječi, nego i emocionalnom, duhovnom, kulturnom. Bosna jest moj temeljni prostor, ali nije jedini.

NACIONAL: Smještajući roman u Ameriku, jeste li pokazali ambicije za književnim prodorom u SAD? – Nemam ja ambicija za bilo kakvim prodorima. Kad bih imao ambicija za bilo kakvim prodorima, vjerojatno bih pokušavao prodrijeti ne preko knjiga, nego izvozom slanih srdela.

NACIONAL: “Buick Rivera” govori i o ljubavi prema automobilima. Čujem da i vi imate crni audi koji jako volite. – Svaki svoj auto jako volim i istina je da njegujem pomalo fetišistički odnos. Auto je za mene nešto između živoga bića, umjetničkog djela, stroja i transmisora moje vlastite psihologije. A što se tiče tog audija, on je isto postao u određenim krugovima jako legendaran jer se tvrdi da imam “najnoviji model” i ne znam što, no to je audi iz 1992. Ali je odličan. Crni, i imam slovo U na registraciji. Nešto o tome sam u “Buick Riveri” sam neizravno pokušao i reći: vozači se ne dijele na dobre i loše, nego na one koji vole voziti i one koji ne vole. Oni koji vole voziti, vole i svoje aute. Ja volim voziti, vozim 16 sati, a da se ne umorim. Kad ne bih bio novinar i pisac, pokušao bih se negdje zaposliti kao vozač. Nikad ne bih mogao biti profesor u školi.

NACIONAL: Zašto njegujete taj posthipijevski image, dugu kosu, bradu, ljeti isusovke. Kad ćete se ošišati? – Bio sam pripadnik prve jugoslavenske punk generacije, iz vremena kada se pojavio drugi album grupe The Clash, pa sam se s nepunih 14 godina bio ošišao na nulu. Bio sam strašno ufuran u tu priču. To je jedan od najvažnijih dijelova moje formativne priče, i po emocijama i inerciji dijelio sam tu punk priču petnaestak godina. Jedan prosjak na Trgu Bana Jelačića, kojemu sam redovno davao novac, zvao me Orson Welles. Bio je inače pacijent doktora Sakomana. No onda mi je to s jedne strane dosadilo, a s druge sam skužio da obrijana glava ima potpuno drugo tumačenje nego početkom 80-ih. 1995. sam s užasom skužio da imam frizuru a la Ljubo Ćesić Rojs! I odlučio sam pustiti kosu. To je zbog moje vrste kose, jako kovrčave, bilo dosta teško. Dugo vremena izgledao sam kao trećerazredni istočnoeuropski homoseksualac. Naglasak je na- trećerazredni, a ne na homoseksualac. Ne bih imao ništa protiv izgledati kao prvorazredni homoseksualac, iako sam drukčije usmjeren. Kosa mi je rasla u zrak i to je grozno izgledalo. Za mene je bilo pravo olakšanje kad je narasla dovoljno da mi pada po ramenima, kao i spoznaja da uopće mogu “imati dugu kosu”. Sad sam jako zadovoljan, a i ne miješam se s onima kojima inače nisam sličan. Krivo razumijevanje svoje kose i brade doživio sam samo u Beogradu. Neki su mislili da sam pravoslavni pop.

NACIONAL: Kako izgleda vaš svakodnevni život kad nemate vodene kozice? Pišete jako puno, a priča se da spavate samo četiri sata. – Živim u Novom Zagrebu na prostoru Utrine, Travno, Zapruđe. To je neka moja staza slonova, moj Zagreb. Imam neke prijatelje, neke ljude koje volim. Ujutro idem na kavu ili na tržnicu Utrine kod svog omiljenog kafedžije u kafiću Sport, ili u tržni centar Mercator gdje isto pijem kavu. S Hanom Veček kupujem hranu u tom istom Mercatoru. Postoji mit o tome da ja puno pišem, i u literarnom i u novinarskom smislu riječi. Ne, samo pokušavam ta dva posla raditi maksimalno odgovorno. A inače ni u novinarstvu ni u literaturi ne volim ljude koji malo rade. Spavam četiri sata u prosjeku, ali ne zato da bih više pisao, ili što patim od nesanice, nego mi više ne treba. Nedostaje mi i Rim, Frankfurt, London, Berlin. Što sad mogu. Izlazim u BP, Limb i u Sedmicu. Limb je neko novo “in” mjesto, ali ne bih da postane previše “in”, da gužva postane nepodnošljiva.

PRIJEVODI

Italija
Le Marlboro di Sarajevo, Quodilbet, Mazerata, 1995.
I Karivan, Einaudi, Torino, 1997.
Mama Leone, Scheiwiller, Milano, 2002.
Francuska
Le Jardinier de Sarajevo, Nil Editions, Paris, 1995.
Turska
Sarajevo Marlboro, Iletisim, Istanbul, 2001.
Njemačka
Sarajevo Marlboro, Folio Verlag, Wien, Bozen, 1996. (introduction: Claudio Magris)
Karivani, Folio Verlag, Wien, Bozen, 1997.
Mama Leone, Folio Verlag, Wien, Bozen.
Velika Britanija
The Sarajevo Marlboro, Penguin UK, Harmondsworth, 1997.
Bugarska
Saraevsko Marlboro, Izdatelstvo PIK, Veliko Trnovo, 1998.
Mađarska
Szarajevoi Marlboro, Jelenkor Kiado, Pecs, 1999.
Makedonija
Sarajevo Marlboro, Novinsko izdavačka kuća List, Skopje, 1999.
Španjolska
El jardinero de Sarajevo, Deria Editors, Barcelona, 1999. Prologo de Claudio Magris.
El jardiner de Sarajevo, Deria Editors, Barcelona, 1999. Proleg de Claudio Magris.
Los Karivan, Metafora, Barcelona, 2000.

PRODANA PRAVA: Španjolska
Mama Leone – Metafora, Barcelona
Buick rivera – Metafora, Barcelona
Italija
Buick rivera – Scheiwiller, Milano
Hauzmajstor Šulc – Scheiwiller, Milano
Švedska
Buick rivera – Nordsteds, Stockholm
Njemačka
Buick rivera – Folio Verlag, Wien, Bozen
SAD
Sarajevski Marlboro – Terra Incognita, New York
Francuska
Buick rivera – Actes Sud, Arles