Britanska laburistica i europarlamentarka povodom Dana žena u Europskom parlamentu predstavlja izvješće o ženama izbjeglicama koje su na putu u EU često izložene nasilju i seksualnom zlostavljanju, a za Nacional opisuje zašto žene to prešućuju i kako to promijeniti

Žene izbjeglice i tražiteljice azila u Europskoj uniji“ bio je naziv parlamentarnog sastanka i konferencije održane prošloga tjedna u Bruxellesu. To je ujedno i tema ovogodišnjeg Međunarodnog dana žena u Europskom parlamentu, a prati je i izložba poznate francuske fotografkinje Marie Dorigny koja će biti prikazana diljem Europske unije.

Budući da više od polovice izbjeglica koje i dalje masovno stižu u Europu predstavljaju žene, djevojčice i djeca, Europski parlament je jedna od prvih institucija koje su počele ukazivati na činjenicu da je potrebno poduzeti poseban tretman tih najosjetljivijih skupina. O tome koliko je ta populacija ranjiva, možda najbolje govori podatak da je među utopljenima na morskim rutama prema Europi 76 posto žena i djece, među kojima je i mnogo trudnica. Na tom putu žene su često izložene nasilju i seksualnom zlostavljanju koje zbog straha, srama, stigmatizacije i kulturoloških razlika najčešće prešućuju. Zbog svega toga prepoznata je potreba za ženskim stručnim osobljem koje će intervjuirati i pregledavati žene.

Europski parlament bio je prvo međunarodno tijelo koje je jasno ukazalo na potrebu za rodno osjetljivom interpretacijom Konvencije o izbjeglicama, u Rezoluciji objavljenoj još 13. travnja 1984. Otada pa do danas broj izbjeglica povećao se do neočekivanih razmjera, a dolaskom ljepšeg vremena očekuje se još dva milijuna ljudi koji će pokušati potražiti utočište u europskim zemljama.

“Izvješće o situaciji sa ženama izbjeglicama i tražiteljicama azila u Europskoj uniji” na Međunarodni dan žena, 8. ožujka, predstavit će Europskom parlamentu izvjestiteljica Mary Honeyball, britanska europarlamentarka koja je tim povodom dala ekskluzivni intervju za Nacional. Mary Honeyball dugogodišnja je članica Laburističke stranke i pripada Grupi progresivne alijanse socijalista i demokrata u Europskom parlamentu. Aktivna je u brojnim odborima, a osobito u Odboru za ženska prava i ravnopravnost spolova, na čije traženje je i sastavljeno to Izvješće.

NACIONAL: Na dan kada izlazi ovaj broj Nacionala, na Međunarodni dan žena, predstavit ćete “Izvješće o situaciji sa ženama izbjeglicama i tražiteljicama azila u EU“. Zašto je ono bilo potrebno?

Mi u Odboru za ženska prava i ravnopravnost spolova Europskog parlamenta odlučile smo da je prijeko potrebno sastaviti takvo izvješće jer žene izbjeglice, osobito one s djecom, moraju biti tretirane na poseban način. To do sada nije bilo nigdje dovoljno prepoznato niti je išta posebno bilo učinjeno. Pritom mislim na neke potpuno temeljne stvari, na primjer da u nekim prihvatnim centrima za izbjeglice nema odijeljenih sanitarnih čvorova za muškarce i žene, a čula sam od nekih sudionica ove konferencije i da u nekim centrima čak nema ni vrata na toaletima. Nema ni uređenih odvojenih prostora za spavanje, nego su muškarci i žene pomiješani. Naravno, sve to dodatno uzrokuje nasilje protiv žena izbjeglica. Teško je doći do točnih statističkih podataka, ali službenici koji rade u tim centrima potvrđuju da je ogroman postotak tih žena bio izložen nasilju ili nekom obliku iskorištavanja – ili u zemlji iz koje dolaze ili na putu prema željenom odredištu u Europi. Upravo tijekom putovanja dolazi do velikog porasta nasilja nad ženama. One vrlo često postaju žrtve trgovine ili krijumčarenja ljudi, što je sigurno jedan od dodatnih uzroka nasilja. Postoji i još jedan poseban oblik zlostavljanja, a to je takozvani transakcijski seks: žene prisiljavaju na seks kako bi time platile putovanje. Naravno, i tu je teško doći do ikakvih točnih statistika, ali to se svakako događa.

• ‘ŽENE IZBJEGLICE, OSOBITO ONE S DJECOM, moraju biti tretirane na poseban način. A u nekim prihvatnim centrima nema ni odijeljenih sanitarnih čvorova za muškarce i žene, čak ni vrata na toaletima’

NACIONAL: Prema dostupnim podacima, u prvim izbjegličkim valovima većinu su predstavljali muškarci. Ali sada se trend promijenio i većinu izbjeglica sačinjavaju žene i djeca.

Da, to je zapravo obrazac dolazaka. Muškarci bi došli prvi, a za njima slijede žene i djeca. Sada su žene u većini, prema podacima UNHCR-a one sada čine 55 posto izbjeglica. Dakle, krajnji je trenutak da se time počnemo ozbiljno baviti. To više ne smijemo ignorirati. Osim toga, među tim ženama veliki je broj trudnica. Neke su bile trudne prije odlaska, ali mnoge su zatrudnjele i na putu. Vjerujem da je to jedan od razloga što su žene izbjegle, ne samo zbog nasilja i rata u svojim zemljama, nego i zato što su željele bolji život za svoju djecu.

NACIONAL: Kakav rezultat očekujete od ovog Izvješća, možda zajednički zakon?

Problem koji stalno spominjem je sustav supsidijarnosti. Mnoge ovlasti o prihvatu i smještaju izbjeglica imaju pojedine države, a ne Europska unija. Svaka zemlja prema svojim pravilima upravlja prihvatnim centrima, propušta izbjeglice i dalje ih obrađuje po svojoj proceduri. To je potpuno pitanje zemalja članica. Tako da iako postoji zajednička politika za azil, kao i određene prekogranične ovlasti, Europska unija umjesto da ima kompetencije na određenoj razini procedure traženja azila, sve prepušta zemljama članicama kojima to postaje vrlo škakljivo pitanje. Zato i postoje određeni problemi s nekim političkim grupacijama koje tvrde da Izvješće ide izvan onoga što Europska unija može napraviti. Ali to nije zakonodavno izvješće. Ja sam ga sastavila u uvjerenju, a to je bilo i mišljenje većine u Odboru za ravnopravnost spolova, da mi moramo prije svega ukazati na probleme žena izbjeglica i podići svijest o potrebi njihova rješavanja. To je ujedno i glavna svrha ovog rada, podizanje svijesti. I nadam se da će postići upravo to što sam i namjeravala.

NACIONAL: Spomenuli ste da postoji Zajednički europski sustav azila (Common European Asylum System) CEAS, ali zakoni i policijska praksa razlikuju se od države do države. Postoje ogromne razlike u zaštiti koja se pruža ženama tražiteljicama azila u Europskoj uniji.

Da, to je točno. Nedavno sam, sredinom veljače, posjetila veliki prihvatni centar u Münchenu, u okviru jedne veće službene delegacije Odbora žena. Bilo je vrlo zanimljivo. Kao što znate, većina izbjeglica koje dolaze balkanskom rutom kroz Austriju, prelazi na kraju u Bavarsku, cilj im je München. Oni svakoga dana dolaze u ogromnim kolonama. Ali Nijemci su to zaista odlično organizirali, imaju dobro uređene prihvatne centre i odmah po dolasku izbjeglicama omogućuju temeljiti zdravstveni pregled, postoji i mogućnost savjetovanja, a dalje ih šalju u različite izbjegličke cente. Ja sam posjetila jedan od njih koji se, doduše, sastoji od baraka, ali je izvrsno vođen, ima dobre uvjete za izbjeglice, kao i osiguran poseban tretman za žene. To uključuje ženske liječnice, zaseban prostor za druženje žena, nešto što nazivaju ženskom kućom, a imaju i kafić u koji idu žene. Osim toga, organizirali su i škole za djecu. Ne mogu, naravno, ocijeniti kvalitetu obrazovanja koje pružaju, ali vidjeli smo sobe u kojima podučavaju djecu. Omogućili su im mnogo i za svaku pohvalu je način na koji Njemačka, a posebno Bavarska, sve to rješava. Nažalost, nije u svim zemljama članicama takav slučaj. Grčka i Italija teško se bore s mnogim problemima, u čemu im trebamo pružiti podršku. Jer ja ne želim nikoga osuđivati. Osobito ne Grčku, koja i sama nije baš u dobrom stanju.

NACIONAL: Iako je u početku bilo prigovora Europske komisije, Hrvatska je dobro odradila prihvat izbjeglica, mnoge žene primljene su u hrvatske bolnice, čak su i rodile, a neke su iz zahvalnosti dale djeci ime po Hrvatskoj. Hrvatska je spremna primiti 6500 izbjeglica, koliko joj prema sistemu kvota pripada. Problem je u tome što ti ljudi ne žele ostati u Hrvatskoj. S druge strane, mnoge europske zemlje ne žele prihvatiti kvote koje su im dodijeljene. Pada li upravo tu u vodu priča o podjeli odgovornosti i zajedničkom rješenju?

To je zapravo i najteže pitanje. Izbjeglice će i dalje ići u zemlje za koje se nadaju da će im ponuditi najbolji život i najbolje mogućnosti. Zato i mnogi žele ići u Veliku Britaniju koja ne želi prihvatiti svoj dio izbjeglica. To je možda i razumljivo u ovom trenutku, kad se priprema referendum za izlazak iz EU. Ali to će proći vrlo brzo. Ja doista vjerujem u to da je rješenje krize u preuzimanju kvota. Kao što znate, veliki broj izbjeglica želi ostati u Njemačkoj ili Švedskoj, iako su i Šveđani rekli da ih više ne mogu primati. Ali usprkos tome, ne možete zabraniti ljudima da idu gdje žele. Svakako da bi moralo biti puno više koordinacije i puno bolja organizacija oko svih tih pitanja. Sve izbjeglice sasvim sigurno žele sigurnost. Dolaze iz groznih situacija, prolaze kroz užasno putovanje. Ali kad to jednom prođu, žele ići tamo gdje misle da mogu dobiti dobar posao i da imaju perspektivu. To je zapravo sljedeći korak.

• ‘UMJESTO DA EU IMA KOMPETENCIJE za procedure traženja azila, sve prepušta zemljama članicama kojima to postaje škakljivo pitanje. Zato neke političke grupacije tvrde da ovo izvješće ide izvan okvira’

NACIONAL: Kakvo je raspoloženje građana u vašoj zemlji, Velikoj Britaniji? Protive li se oni prihvatu izbjeglica ili se tome više protivi vaša vlada?

Teško je reći jesu li svi za ili protiv. Raspoloženje je pomiješano. U budućnosti će biti sve više neslaganja sa sadašnjom vladom o tom pitanju. London je, kao što znate, jedan od najmultikulturalnijih gradova u Europi. Prije nekoliko godina posjetila sam osnovnu školu u kojoj se govorilo preko 40 različitih jezika. Zato to i nije posebno teško pitanje za većinu stanovnika Londona, iako za neke dijelove još uvijek jest. I naravno, uvijek postoji strah da će ljudi koji dolaze iz stranih zemalja raditi za manje plaće i tako sniziti cijenu rada te urušiti standard britanskih građana. To je, čini mi se, prilično univerzalan strah. Isto je i u cijeloj Europi, iako se moram možda malo ispraviti jer se to više odnosi na sjeverni dio Europe. O tome smo čuli i u Bavarskoj, pri posjetu Münchenu. Razgovarali smo s bavarskim ministrom koji je preuzeo odgovornost za cijelu organizaciju prihvata izbjeglica. On je rekao da će početi ograničavati to što sada rade za izbjeglice jer strahuju od negativne reakcije njemačkih građana u Bavarskoj. Zato te negativne reakcije nisu tipične samo za Britaniju. Naći ćete ih diljem Europske unije. Ali smatram da moramo prihvatiti izbjeglice. I oni su uglavnom prihvaćeni. To je humanitarno pitanje koje moramo rješavati.

NACIONAL: U svom Izvješću spominjete i velike kulturne razlike zbog kojih žene odbijaju govoriti o traumama ili seksualnom nasilju kroz koje su prošle. Neke nevladine organizacije to su definirale kao kulturu nepovjerenja. Upravo zato istaknuli ste potrebu za prevoditeljicama, pravnim savjetnicama i liječnicama kako bi se mogli prikupiti važni osobni podaci, ali i pružiti medicinska, savjetodavna i psihološka pomoć ženama. Kako to funkcionira?

Da, to su stvari o kojima žene i inače ne vole govoriti, osobito u kulturama iz kojih većina izbjeglica dolazi. Tamo se ne govori o nasilju, seksu i reproduktivnim pravima. O tome se jednostavno ne priča. A to su podaci koji su važni za intervju kod traženja azila ili pri liječničkom pregledu. I tu su vam doista potrebne prevoditeljice i liječnice jer te žene sigurno neće reći ništa ni muškom prevoditelju ni liječniku. Ima malo više šanse ako razgovaraju sa ženama. To je vrlo važno. Čuli smo od kolegica iz organizacije „Liječnici bez granica“ da nemaju dovoljno liječnica. To sve ide vrlo teško, a njima silno treba novac kako bi uopće mogli raditi. Sigurno je da su do sada upregnuli sve svoje snage. Ima jako puno volontera iz europskih zemalja i mnogi liječnici rade čudesne stvari.

NACIONAL: U Izvješću se spominju i djevojčice kao posebno osjetljiv problem.

Da, ima djevojčica različitih dobi. Žene dolaze s malom djecom za koju treba osigurati čuvanje. Ali očito je da su najveći problem tinejdžerice koje su ostavile svoje kuće i izdržale to strašno putovanje, izložene različitim oblicima nasilja i seksualnog uznemiravanja. Možda čak i više nego odrasle žene. Te djevojčice su gorući problem o kojem moramo početi ozbiljno brinuti. Za početak, moramo pokušati spriječiti da se takve stvari događaju. To će biti izuzetno teško. Ali ako su, nažalost, doista bile seksualno iskorištavane i traumatizirane, onda im svakako treba pomoći da prevladaju traumu i nastave normalno živjeti.

NACIONAL: Na kraju izbjegličkog puta je proces inkluzije i integracije u društvo u koje su izbjeglice stigle i odlučile ostati, ako im je to dopušteno. Je li to teže ženama nego muškarcima?

Da, u Izvješću se govori i o tome. To je sljedeća faza, vrlo važna. Jer oni se, čak i ako bi to i željeli, neko vrijeme neće moći vratiti kući. Taj rat neće završiti sutra. I zato je potreban dodatan napor da bi se osiguralo da izbjeglice mogu živjeti i raditi u zemlji u koju su došli. Trebaju naučiti jezik i ako je potrebno steći određene vještine da mogu biti uključeni u društveni život i rad. Taj proces vjerojatno će biti teži ženama nego muškarcima jer uvijek postoji pitanje brige od djeci, osobito za one žene koje su stigle same. Općenito je tržište rada teže dostupno ženama nego muškarcima. A za žene migrantice je još problematičnije. Naravno, postoji i kulturološki problem jer nekima muškarci iz njihove obitelji ne dopuštaju da rade. Tu se onda i postavlja pitanje koliko se zemlje koje su ih prihvatile u to smiju miješati. Najvažnije je to da žene barem nauče jezik. U Britaniji sam vidjela žene, ponekad i pripadnice druge generacije imigranata koje nisu mogle naučiti jezik jer su isključivo boravile u kući, u krugu obitelji. Nisu se uopće kretale izvan svoje vlastite zajednice. I ne govore engleski! To, naravno, znači da su žene potpuno izolirane i zarobljene u ulogama koje im je namijenila njihova zajednica.

• ‘U KULTURAMA IZ KOJIH DOLAZI VEĆINA ŽENA izbjeglica ne govori se o nasilju, seksu i reproduktivnim pravima. Najveći problem su tinejdžerice koje su izdržale putovanje izložene uznemiravanju’

NACIONAL: To je jedna od zajedničkih aktivnosti žena u Europskom parlamentu, u kojem ima 37 posto zastupnica, za razliku od Hrvatske koja u novom sazivu Sabora ima samo 15 posto žena. Kako koordinirate svoj rad, je li on podijeljen prema političkim grupacijama kojima pripadate, postoji li solidarnost među zastupnicama i zajednički ciljevi?

Ne baš. To je ipak politika. Postoji jaka tendencija da se ipak dijelimo prema političkim grupacijama kojima pripadamo. Grupa progresivne alijanse socijalista i demokrata ima proporcionalno više žena nego ostale grupacije, mi u svojim redovima imamo 46 posto žena, dok Grupa europskih konzervativnih i reformističkih grupa ima tek 21 posto žena. Uobičajeno je da centralne i lijeve stranke imaju više žena zastupnica nego desne stranke i to je tako u svim europskim zemljama, ne samo na razini EU parlamenta. Ali u Odboru žena radimo zajedno i fokusiramo se na zajedničke projekte. I često pokrećemo neke aktivnosti. Ovo je jedan takav projekt. Zajednički se zalažemo i za jednaka prava za žene na tržištu rada, za jednaki tretman žena i muškaraca pri zapošljavanju. Isto tako, kontinuirano radimo na agendi o izjednačavanju prava na jednaku plaću za isti posao. I tu postoje velike razlike između muškaraca i žena u svim zemljama Europske unije. Još uvijek nemamo zakon na europskoj razini koji bi to regulirao i zato vodimo kontinuiranu kampanju kojom želimo to pitanje podići na višu razinu. Učinili smo mnogo i na rješavanju problema seksualnog zdravlja i reproduktivnih prava. Nažalost, ne i na zakonodavnoj razini, ali barem na razini podizanja svijesti o tome da ta pitanja treba podržati.

NACIONAL: Svake godine podnosite izvješće Europskom parlamentu o ravnopravnosti spolova. Europska pučka stranka gotovo redovito glasa protiv tog izvješća, iako u političkim istupima tvrde da podržavaju ravnopravnost žena i muškaraca.

Da, Europska pučka stranka sve donedavno bila je vrlo kooperativna i zajedno smo radili na većini stvari. Ali u posljednje vrijeme čini se da je kod njih došlo do promjene i protive se većini stvari koje predlažemo. To me žalosti jer pokazuje da se krećemo unazad. Oni to objašnjavaju svjetonazorskim razlozima, zato što se u izvješću spominje i pravo na abortus. I to je uvijek predmet rasprave. Očekivano, rekla bih. Ali mi spominjemo pitanje abortusa kao prava žene, iako znamo da neki zastupnici iz vjerskih ili drugih uvjerenja to ne žele prihvatiti. Spominjem ga i u ovom Izvješću jer doista smatram da žene koje su bile izložene seksualnom nasilju, one čija trudnoća je posljedica silovanja, moraju imati mogućnost izbora i prava na pobačaj. Ne vidim nijedan razlog da se tome netko protivi. Ali uvijek ima grupacija koje se snažno bore protiv abortusa i koje će se sigurno i ovome usprotiviti.

NACIONAL: Tema ne samo vašeg Izvješća, nego i ovogodišnjeg Međunarodnog dana žena u Europskom parlamentu je „Žene izbjeglice i tražiteljice azila u Europskoj uniji“. Europski parlament odlučio ju je obilježiti i jednom izložbom koja je zapravo posebno naručena za ovu priliku. Kako to komentirate?

Kada se ženski Odbor odlučio na to da se ove godine fokusira na problem žena izbjeglica, kao i na sastavljanje Izvješća, onda smo uz to htjeli i neka vizualna svjedočanstva. Jer kao što znate, jedna slika govori tisuću riječi. Ja sam obavila inicijalni razgovor s poznatom francuskom fotografkinjom Marie Dorigny koja je pristala biti autorica izložbe. Razgovarale smo o projektu i načinu kako će pristupiti temi i ona je napravile fantastične fotografije koje sačinjavaju ovu nevjerojatnu izložbu koja će biti postavljena u svakoj zemlji Europske unije, pa i u Hrvatskoj. Ja sam je otvorila u Parlamentariumu u Europskom parlamentu, s njegovom potpredsjednicom Sylvie Guillaume. Bilo je vrlo dirljivo. To je vjerojatno najbolje svjedočanstvo onoga što se događa na izbjegličkim rutama koje će široj publici dati uvid u to kako stvari stvarno izgledaju na terenu. Nadam se da će ove fotografije utjecati i na političare koji donose odluke.