Nagrađivani iranski karikaturist koji od 2009. živi u Francuskoj sudionik je rasprave ‘Crteži, karikature i sloboda izražavanja: gdje smo danas?’, a priča o razlozima svoje emigracije u Francusku, slobodi izražavanja i cenzuri te licemjerju i dvostrukim mjerilima u politici

Nagrađivani karikaturist Kianoush Ramezani iranski je politički progonjenik koji od 2009. živi u Francuskoj. Objavljuje pretežno u časopisu Courrier international, ali njegovi crteži pojavljuju se i u Libérationu, Arteu, Siné Mensuelu i drugdje. Prošle godine osnovao je udrugu United Sketches, jedinu međunarodnu organizaciju koja podupire stvaralaštvo karikaturista u egzilu i zalaže se za slobodu izražavanja. Službeni sponzor te organizacije je Le Mémorial de Caen iz Normandije, s kojim Ramezani također surađuje na njihovu Međunarodnom susretu novinskih crtača koji se održava svake godine. U Zagreb dolazi na otvorenje izložbe “Oslobođeni crteži” koja se sastoji od 12 panoa novinskih crteža, radova oko 50 crtača iz cijelog svijeta, a bit će otvorena od 14. ožujka do 4. travnja u Medijateci Francuskog instituta. Prisustvovat će i raspravi “Crteži, karikature i sloboda izražavanja: gdje smo danas?” koja će se održati 15. ožujka u 18 sati, u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom te uz sudjelovanje Hrvatskog društva karikaturista. Kianoush Ramezani govori za Nacional o razlozima svoje emigracije u Francusku, slobodi izražavanja i cenzuri.

NACIONAL: Možete li reći više o svojoj poziciji političkog egzilanta i o situaciji u vašoj rodnoj zemlji? Je li se nešto promijenilo? Kakva je vaša reputacija u Iranu?

Dobro sam poznat u Iranu kao nezavisni karikaturist koji je uvijek bio protiv sistema i njegove propagande, aktivno od 1992. kada sam počeo vlastite profesionalne aktivnosti. Zbog nerazumijevanja i prijetnji bio sam prisiljen na egzil u Francusku. Tu me poštuju prijatelji i kolege. Omogućen mi je dar slobode u ostvarivanju projekata koji tamo nisu bili izvedivi. Danas mnogi u Iranu prate moj rad i sretni su zato što mogu izraziti ono što oni ne smiju. S druge strane, postoje oni koji me mrze, uključujući islamskog vrhovnog vođu i one koji rade za njega te u propagandne svrhe Islamske države Irana.

NACIONAL: Možete li usporediti cenzuru i autocenzuru u Iranu i Francuskoj? Zašto do toga dolazi u uvjetima današnjice? Je li se nešto u Francuskoj promijenilo nakon atentata na redakciju Charlieja Hebdoa?

Cenzura je u Iranu službena, spominje se u ustavu i svi mediji dužni su je kontinuirano provoditi. Neki su na državnoj razini službeno zaduženi za provođenje cenzure, primaju plaće za proučavanje medija koji se moraju držati poznatih pravila i ograničenja. Ako to nije slučaj, novinari i urednici bivaju ušutkani i završavaju u zatvoru. U Francuskoj je uglavnom riječ o autocenzuri. Budući da svjedočimo ekonomskoj globalizaciji, moderna društva moraju paziti kako se ponašaju kada imaju posla s groznim zemljama poput Saudijske Arabije, Irana i sličnih. Tu počinju licemjerje i dvostruka mjerila. Branimo slobodu govora i vičemo “Je suis Charlie” dok se istodobno rukujemo s diktatorima s kojima ulazimo u poslovne odnose. Unatoč svemu spomenutom, smatram da je autocenzura stvar osobnog odabira. Tužno je da su karikaturisti u strahu. Nakon atentata na redakciju, naslušao sam se izjava karikaturista, iz Francuske i drugih zemalja, koji su pokušavali izmijeniti shvaćanje slobode.

NACIONAL: Što vas inspirira u radu, možete li reći više o formi svog umjetničkog izražavanja? Što novinska karikatura predstavlja u današnjem novinarstvu?

Od početaka rada zanima me društvo, ljudi i njihovi odnosi u društvu. Ponekad me zanesu filozofska pitanja koja su važna današnjem čovjeku, ali uglavnom me inspiriraju ljudska prava i glupost političara diljem svijeta. U Francuskoj volim sjesti u neki kafić i promatrati ljude. Imam i direktne izvore iz Irana koji se u crtežima bave onime što se tamo događa. Crtam na starinski način. Volim raditi onako kako su moji kolege radili u 19. stoljeću. Ne koristim se tekstom, ideja je da crteži budu razumljivi na temelju slikovnih elemenata. Riječ je o inteligentnoj i suvremenoj novinskoj formi koja je sve popularnija na platformi novih medija zato što se slikovna poruka brzo širi. Courrier international dobar je primjer popularnosti novinskih crteža jer je gotovo svaki članak u tom časopisu njima popraćen.

NACIONAL: Neki misle da sloboda govora ne postoji ako nije apsolutna, drugi da ju je potrebno ograničiti. Koji je vaš stav?

Prema članku 9 Deklaracije o ljudskim pravima, sloboda izražavanja je temeljno pravo za sve ljude, što su službeno priznale i sve članice Ujedinjenih naroda. Ipak, smatram da je to nestalo u mnogim zemljama i kulturama. Branim apsolutnu slobodu i vjerujem u nju, kao i u inteligenciju koja nam omogućuje snagu izbora. Umjesto ograničavanja slobode govora, potrebno je učiti nove generacije da koriste vlastitu inteligenciju i ubiru plodove tog dara slobode. Izbor nema nikakav značaj ako smo ograničeni u svojim izborima.

• ‘BRANIMO SLOBODU GOVORA i vičemo ‘Je suis Charlie’ dok se istodobno rukujemo s diktatorima groznih zemalja s kojima ulazimo u posao. Tu počinju licemjerje i dvostruka mjerila’

NACIONAL: Ideja da postoje stvari u koje se ne smije dirati ponovno se pojavila kada je Charlie Hebdo objavio karikaturu trogodišnjeg dječaka izbjeglice koji je jesenas izgubio život u Sredozemlju. Kako to komentirate?

Ne smijemo ograničavati karikaturiste. Moj jednostavan odgovor na to pitanje je: neću čitati i gledati ono što mi se ne sviđa. Ako ne volim Charlie Hebdo, neću ga kupiti. Sloboda govora znači i da moramo tolerirati ono što nam se ne sviđa. Svaka diktatura počinje s ograničavanjem novinarstva.

NACIONAL: Prije napada na redakciju Charlieja Hebdoa rekli ste da ste se već prije bojali za kolege iz te redakcije, ali nisu vas htjeli slušati. Riskirate li vi u vašem poslu, osjećate li se sigurno?

Poznajem islamistički mentalitet i njihovu tvrdoglavu želju da ubijaju i budu ubijeni u ime Boga. Tisuće njih potencijalno živi u Francuskoj, a neki i u mojem susjedstvu. Imam svijest o potencijalnom riziku, ali nemam se namjeru autocenzurirati zbog nekih gadova koji su naštetili vlastitoj religiji i ponizili muslimane diljem svijeta. Moja motivacija je snažnija nakon 7. siječnja 2015. Najviše cijenim u Francuskoj to što je sloboda zaštićena i zagarantirana. Nedavno sam u jednom crtežu direktno kritizirao Saudijsku Arabiju, odnosno činjenicu da ima čelno mjesto u Vijeću za ljudska prava UN-a. Libération je tražio da nacrtam nešto za godišnjicu atentata. Nisam bio siguran da će prihvatiti taj crtež, ali objavili su ga, potom su ga prikazali i na kanalu France24 i televiziji Arte. To je bilo prekrasno. Shvatio sam da sam ovdje slobodan crtati ono što želim i da me neće cenzurirati.

NACIONAL: Kakva je reputacija Charlieja Hebdoa i sličnih tiskovina u Francuskoj? Tko kupuje Charlie Hebdo i što može naći tamo, a ne može u drugim medijima?

Neki ljudi vole biti protiv sistema. Vole direktnost i vulgarnost kritike. U slobodnom društvu, takvi bez iznimke napadaju sve, uključujući različite religije, ideologije i vrijednosti. Mislim da su to fanovi Charlieja Hebdoa. Takav je stav uvijek bio manjinski, a takav će i ostati, baš kao i Charlie Hebdo, koji nikada neće biti tjednik za mase.