Objavljeno u Nacionalu br. 679, 2008-11-18

Legenda hrvatskog stripa gostovala je na festivalu Crtani romani šou: govori o više od 50 godina crtanja, inozemnom uspjehu serijala ‘Partizani’ i životu od umjetnosti

“Moja pokojna žena Zdenka jednom je otišla k prijateljici na kavu i tamo je zatekla čuvenu zagrebačku gataru. Rekla joj je da će nas zbog posla posjetiti omanji muškarac, s bradom i brkovima. Na glavi će imati neobično pokrivalo, koje neće biti ni šešir, ni kapa, ni šilterica, a ni šubara. Pomislio sam – ženska posla! Ubrzo je pokucao na vrata nizak čovjek, s bradom i brkovima, a na glavi je imao – tropski šljem. Predstavio se kao Tibor Sekelj, istraživač i svjetski putnik, i zamolio me je da napravim strip po njegovoj knjizi ‘U zelenom paklu Mato Grossa’. Tako je 1965. nastao strip ‘Istraživač Tibor Sekelj priča’ po scenariju Norberta Neugebauera.”

Tu anegdotu ispričao nam je Julio Radilović Jules (80), legenda hrvatskog stripa, poznat po uzbudljivim, akcijskim stripovima, među ostalim po povijesnim serijalima “Kroz minula stoljeća” i “Partizani”, koji je prošlog vikenda, zajedno s ostalim doajenima stripa, gostovao na 11. međunarodnom festivalu stripa Crtani romani šou. Iako je u rujnu navršio 80 godina i prošlog tjedna izgubio suprugu Zdenku s kojom je bio jako povezan, Radilović s optimizmom gleda na budućnost i pomireno konstatira “Život ide dalje”. U komunikaciji je topao i pričljiv, djeluje zaigrano, i rado evocira uspomene na svojih 25 stripova te međunarodni uspjeh koji je postigao objavljivanjem serijala “Partizani” u 15 zemalja svijeta.

NACIONAL: Stripom se bavite od 1955., nacrtali ste 25 stripova i više od sto tisuća crteža te objavljivali u 15 zemalja. Što vam znači strip?
– Strip mi znači sve, od prve do 80. godine života. Bez obzira na to koliko je taj posao mukotrpan jer morate u isto vrijeme biti glumac, šminker, kostimograf i crtač, znači, raditi nekoliko poslova, nevjerojatno je lijep i zanimljiv. Strašno sam ga volio i volim ga i danas, ali više ne crtam stripove. Mnogih mojih kolega više nema, ni Zvonimira Furtingera, ni Nikše Fulgosija, niti Nenada Brixyja, ali život ide dalje. Danas radim ilustracije i naslovnice za knjige, a napravio sam i tri serijala razglednica

NACIONAL: Kad ste se pojavili na strip-sceni početkom pedesetih, potpisivali ste se nadimkom Jules. Kako ste ga dobili?
– Krsno ime mi je Julio. Mi smo kao srednjoškolci bili poznati kao dečki koji izvode razne huncutarije pa smo mi ono poznato Vukovo pravilo “Piši kako govoriš” iz zabave izvrnuli u “Govori kako pišeš”. Zato smo ime Julesa Verna počeli izgovarati tako kako se piše, a ne Žil Vern. Tako su i mene počeli zvati Jules. Znači, moj nadimak je Jules, a ne Žil. Taj je nadimak došao i do kuće pa su me svi, od rodbine do znanaca, počeli zvati Jules. Kad sam s Nikšom Fulgosijem radio “Neznanca”, izmislio sam kraticu JuRa. Nikša mi je rekao da to zagorsko ime neće proći te me zapitao imam li neki nadimak. I od tada sam se stalno potpisivao nadimkom Jules.

NACIONAL: Što vas je najviše privuklo stripu?
– Imao sam samo jedan izbor: biti elitni umjetnik ili strip-crtač. Kad se moj otac vratio iz Amerike gdje je gotovo 20 godina radio kod brata u Portlandu, donio je sa sobom dvije velike ljubavi – odlaske u kino i čitanje stripova. Najviše je volio vesterne, avanturističke i kriminalističke filmove pa se i u meni razvila žica avanturizma, romantike i ljubav prema povijesti. Već sam kao četverogodišnjak redovno odlazio u kino i uživao u uzbudljivim pričama. Očev brat slao nam je iz Amerike pakete s novinama u kojima su objavljivani stripovi u koloru, recimo “Princ Valijant”, a otac je bio pretplaćen na sve novine u kojima su tada izlazili stripovi u “šlajfnama”. Sjećam se stripova Andrije Maurovića “Trojica u mraku” i “Sedma žrtva”, a stripovi Harolda Fostera bili su nam pojam. Proučavao sam ih s velikim zanimanjem i malo-pomalo u meni se rađala želja za crtanjem stripova.

NACIONAL: Imate li formalno likovno obrazovanje?
– Crtao sam oduvijek, cijeli stan bio je išaran mojim črčkarijama, tako da su me ganjali s batinom. Kasnije sam odlazio u prirodu i crtao u Maksimiru. Pokušao sam se upisati na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, no kako sam skiksao u trećem razredu srednje škole, nisu me primili na prijamni ispit. Tada sam se nakon rata upisao u Školu primijenjene umjetnosti, no pozvali su me u vojsku. Zbog obiteljskih razloga vratio sam se nakon šest mjeseci, nastavio školovanje, ali bilo mi je jako dosadno. Znao sam mnogo više, već sam kao 20-godišnjak nacrtao autoportret. Tada se u kinu Kozara počeo prikazivati film “Moja draga Clementina” pa sam zanemario školu i s prijateljima radije išao u kino. Na polugodištu drugog razreda uvidio sam da to nema smisla i odlučio se predstaviti publici kao strip-crtač.

NACIONAL: Kako je nastao vaš prvi strip “Neznanac”?
– Objavio sam ga 1952. u Horizontovu zabavniku, koji sam nastavio crtati nakon Waltera Neugebauera, Andrije Maurovića i Aleksandra Marksa, prvorazrednog crtača, kojem taj strip nije legao. Kad je on odustao, nastala je panika i hitno su tražili novog strip-crtača. Pokazao sam svoje crteže braći Neugebauer i pokojnom scenaristu Nikši Fulgosiju, koji su me pitali bih li htio prihvatiti taj posao. Odgovorio sam im da takvu ponudu čekam cijeli život. Dali su mi novu epizodu stripa i rekli mi da pokušam crtati u istom stilu, dodavši da je rok preksutra. Kad sam stigao kući, shvatio sam u što sam se uvalio, no rekao sam sebi: “Crtaj i plivaj!” Strip sam uspio završiti na vrijeme i nastavio sam ga crtati do kraja.

NACIONAL: Kakav je status imao strip u to poslijeratno vrijeme u komunističkoj Jugoslaviji?
– Nije bio cijenjen kao danas kada se o stripu pišu teoretske rasprave i vode znanstvene diskusije, ali je bio toleriran. Povremeno su se javili neki čistunci, koji su po novinama digli dreku protiv stripa govoreći da je to zapadnjačka, kapitalistička izmišljotina, koja kvari omladinu, no to je bilo rijetko. Nije bilo striktne zabrane tako da smo mi nastavili neometano crtati ne obazirući se na tu poviku. Maurović je u Horizontu i Zabavniku objavljivao stripove “Mrtvački brod” i “Meksikanac”, temeljene na pričama Jacka Londona, koji su u našem društvu bili jako popularni. Zatim se sredinom ‘50-ih pojavio Plavi vjesnik, koji je počeo redovno tiskati stripove. Može se reći da su ti stripovi imali socijalistički naboj tako da nisu odskakali od aktualne ideologije. Tek s pojavom Maurovićeva stripa “Jahači rumene kadulje”, prvog strip-vesterna u Hrvatskoj, nastalog po romanu Zanea Greya, prekinula se ta praksa. Za razliku od onog vremena, danas se prodaje strip-šund, junaci se samo mlate i ubijaju.

NACIONAL: Kako ste se već sredinom pedesetih uspjeli probiti na njemačko tržište?
– U Zagreb je došao iz Münchena veliki njemački izdavač Rolf Kauka u potrazi za jeftinim crtačima. Zvonimir Furtinger i ja jako smo se dobro snašli: on je na zadane likove pisao scenarije, a ja sam crtao. Tako su nastali stripovi “Damon”, “Fintijas”, “Lupo” koji je bio prekopirani Disneyjev Šiljo, pa “Tips i Tops” i drugi. Objavljivali smo ih u strip-izdanjima “Fix i Fox” i “Kunterbunt”, ali nismo imali pravo potpisa. Uvijek je pisalo: Rolf Kauka zeigt. Znači, Rolf Kauka prikazuje. Radili smo i edukativni strip-serijal “Izumi i otkrića” o otkriću vatre, gradnji piramida i otkriću Amerike. Posao je išao preko Zagreb filma i odlično se plaćao. Furtinger i ja radili smo i mimo Zagreb filma dobivajući za to dodatni honorar.

NACIONAL: Kako ste se uspjeli nametnuti svojim najpoznatijim povijesnim strip-serijalom “Kroz minula stoljeća”?
– Baš u to vrijeme Plavom vjesniku počelo se prigovarati da previše objavljuje grube i rabijatne inozemne stripove poput “Crne strele”. Od urednika Mladena Bjažića tražilo se da pronađe stripove s domaćom tematikom. Bjažić je zatražio od Furtingera da smisli nešto “domaće”. On je odmah počeo pripovijedati uzbudljivu pripovijest o dolasku Hrvata na more pa sve do provale Tatara u ove krajeve. I tako je nastao povijesni strip-serijal “Kroz minula stoljaća”. Priču je podijelio na epizode Rimljani, Franci i Tatari, razradio je dijaloge, opisao četiri lika izletnika do detalja, dakle, sve je već imao u glavi. Bjažić se oduševio i samo nam je rekao: “Radite!” Objavljivali smo ga u Plavom vjesniku od 1956. pa sve do 1959. Čitatelji su taj serijal odlično prihvatili. Osim tog povijesnog stripa napravio sam i druge, primjerice, “Zlatarovo zlato” i “Seljačku bunu” po romanima Augusta Šenoe.

NACIONAL: Možete li na primjeru tog stripa objasniti vaš proces rada?
– Zvonko bi napisao scenarij, a ja bih ga zatim pročitao i vrtio film u glavi slažući sličice. Onda bih to ostavio nekoliko dana i razmišljao o priči. Potom bih ponovo pročitao scenarij, a zatim bih na komadu papira ispisao sve što mi treba za strip: likove, karaktere, ambijente, pokućstvo, freske i slike, kostime, oružje itd. Često sam koristio stručne povijesne knjige, primjerice, kad sam radio partizanske stripove, nikako nisam mogao pronaći fotografije ili crteže partizanskih uniformi. Konačno sam ih otkrio u njemačkom izdanju o povijesti uniformi. Radio sam jako studiozno, jer bez takvog pristupa ne bih uspio. Zatim sam počeo crtati olovkom, a tek onda kad bih bio zadovoljan – tušem. Neke kompliciranije scene s 30-ak ljudi, ili prikaze bitaka, crtao bih i tri dana.

NACIONAL: Jesu li vam se događale kreativne blokade?
– Katkad sam kuckao olovkom po bijelom papiru i ništa mi nije padalo na pamet. Tada bi moja pokojna supruga Zdenka pametno postupila: uzela bi mi olovku iz ruke i izvela me van u šetnju. Kad bismo se nakon sat, dva vratili, sjeo bih za stol i u hipu završio strip. A kad je bila stiska, radio bih cijelu noć.

NACIONAL: Je li vaša supruga razumjela vašu strast prema stripu?
– Moja supruga Zdenka bila je jedna od rijetkih žena koja je dušom i tijelom živjela za posao svog muža. Voljela je strip i sudjelovala je u stvaranju scenarija. Zvonko, ja i Zdenka znali smo sjediti do sitnih noćnih sati i razgovarati o scenarijima, a kad bi nam kuhala kavu, morao sam joj obećati da ćemo pričati o drugoj temi, a ne o stripu, kako ne bi izgubila nit. Predlagala je i rasplete, primjerice, ona je završila scenu u kojoj se Herlock Sholmes “pretvara” u ljestve, a njezina je bila i ideja o “čarobnom” kovčegu iz kojeg izvlači sve ono što mu treba. Radila je za izdavačku kuću Epoha gdje je unosila tekstove, a imala je toliko posla da je jedne godine imala veći godišnji prihod od mene. Na žalost, nedavno se razboljela. Imala je tumor na mozgu. Iako je operacija uspjela, imao sam loš predosjećaj. Već je bila predviđena za onkološki tretman i rezervirali smo mjesto za rehabilitaciju u Krapinskim toplicama. Ali nije išlo. No život ide dalje.

NACIONAL: Gotovo 30 godina radili ste sa Zvonimirom Furtingerom, našim najpoznatijim strip-scenaristom. Što vas je kod njega najviše impresioniralo?
– On je bio genijalac kakav se rađa jednom u sto godina. Bio je prvorazredni scenarist i znao je pričati nevjerojatne pripovijesti. To nedostaje današnjim piscima u Hrvatskoj, koji se boje biti scenaristi jer to smatraju drugorazrednim zanimanjem. Žele biti veliki književnici, a nemaju za to talenta. Vani je scenarist iznimno cijenjeno zanimanje, a dobro je i plaćeno. Počeli smo surađivati 1955. i radili sve do njegove smrti. On je bio stariji od mene 17 godina pa smo u početku bili na “vi”, no ubrzo smo prešli na “ti” i odlično se zabavljali. Bio je veliki prijatelj, imali smo slične sklonosti i sjajno smo se nadopunjavali. Kao stariji kolega davao mi je savjete i u privatnim stvarima tako da bez Zvonka nisam mogao zamisliti svoj život. Smatrao sam ga neuništivim i dugovječnim misleći da ću prije ja otići, a ne on. Njegova me je smrt prenerazila. No vrijeme liječi rane.

NACIONAL: Najveći međunarodni uspjeh postigli ste serijalom “Partizani” s tematikom iz NOB-a. Kako objašnjavate zanimanje Europe za tu tematiku?
– Sve ovisi o razdoblju u kojem stripovi nastaju, jer svako nosi svoj trend i političku klimu. Veliki strip-crtač i poduzetnik Ervin Rustemagić, Sarajlija i urednik tadašnjeg popularnog “Strip Arta”, osnovao je agenciju, zapravo, produkcijsku kuću Strip Art Features SAF, koja je kasnije servisirala stotine autora i nakladnika. I to ne samo početnike nego i uglednike sa svih strana globusa. Imao je strašne veze po cijelom svijetu, držao je predavanja i sudjelovao u međunarodnim žirijima – bio je pravi maher. Tako je i mene propagirao u svijetu. Kad je nizozemski izdavač Oberon iz Haarlema vidio moje table, zatražio je da za njihov tjednik Eppo napravim strip s ratnom tematikom na Balkanu. Tražili su egzotiku, no siguran sam da ne bi prihvatili moj serijal “Partizani” da je bio protkan s puno ideologije. Pozvao sam Furtingera i on je napisao scenarij za prvu epizodu, no nije mu legla ta tema jer je on bio protiv partizana. Nizozemci ga nisu objavili, iako su ga platili. Tada je Rustemagić potražio novoga scenarista među filmskim redateljima, koji su se bavili tom tematikom. To su bili Veljko Bulajić i Hajrudin Krvavac. Prvo se bacio na Krvavca, no on je u to vrijeme bio jako zauzet. Predložio mu je Đorđa Lebovića, publicista i dramskog pisca, koji je upravo bio završio scenarij za “Konvoj za El-Shat” i tražio financijera za film. Lebović je prihvatio ponudu i preradio scenarij za strip, a ja sam napisao sinopsis, preveo ga na engleski jezik i poslao u Nizozemsku. U izdavačkoj kući Oberon oduševili su se tom akcijskom pričom u stilu tada popularnih filmova kao što su “Topovi s Navarona” ili “Dvanaest žigosanih”. Napravili smo prvi serijal u 44 nastavka. Kasnije i druge. Osim u magazinu Eppo, te su stripove objavljivali u džepnom izdanju te u albumu, a izlazili su u Indoneziji i Surinamu, te Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, Danskoj, Francuskoj, Španjolskoj i drugim zemljama.

NACIONAL: Jeste li imali ponudu da ostanete u inozemstvu i tamo nastavite karijeru?
– Još me je Rolf Kauka pozvao u svoj dvorac u Münchenu ponudivši mi smještaj i poseban honorar za svaki strip. Međutim, nisam mogao prihvatiti njegovu ponudu jer još nisam bio odslužio vojsku. Iz vojske su me pustili privremeno zbog obiteljskih razloga, no po tadašnjim pravilima bio sam vojni obveznik sve do 33. godine. Dvoumio sam se, no ostao sam u Zagrebu, a kad sam prevalio 33. godinu München mi više nije bio zanimljiv.

NACIONAL: Kako su nastale “Afričke pustolovine”?
– Kao klinac bio sam oduševljen egzotičnim krajobrazima i volio sam gledati filmove poput “Jima iz džungle”, koji je snimljen po stripu Alexa Raymonda. Predložio sam Furtingeru da se malo bacimo na Afriku i kreiramo strip u kojem ćemo prikazati egzotičnost udaljenih krajeva – savanu, džunglu i divlje zvijeri, dakle, ono što kod čitalaca pobuđuje želju za pustolovinom i nepoznatim. Njemu se to svidjelo i odmah mi je u prvoj epizodi servirao zagrebačku studenticu Ljiljanu i njezina afričkog kolegu, koji zajedno odlaze na ekspediciju u Afriku, zatim dva zlotvora, sedam, osam istraživača, otkriće nafte i još sto čuda. Svidio mi se zaplet i počeo sam crtati “Afričke pustolovine”.

NACIONAL: Kako ste svih tih godina živjeli od stripa?
– Fenomenalno! Jedne godine radio sam “Kapetana Lešija”, “Afričke pustolovine” i “Baču izviđača”; honorar od prva dva stripa spremao sam u banku, a od trećeg smo živjeli. Ništa nam nije nedostajalo, išli smo u kino, putovali. Puno sam radio jer sam htio nešto stvoriti. Poslije rata živjeli smo u samo jednoj sobi, dok je u ovoj drugoj bio sustanar. Htjeli smo se proširiti i kupiti montažnu kuću. Čak sam u Brežicama pronašao zemljište i ostavio kaparu, no tada je vrag došao po svoje. Imao sam 30 godina i radio 22 sata, no organizam to nije mogao izdržati. Jedne večeri uhvatila me je nevjerojatna drhtavica, tresao sam se kao šiba na vodi. Zdenka mi je sjela na koljena kako bi me smirila, no ja sam tresao i nju i krevet. Kad je stigao liječnik, dijagnosticirao je totalni raspad sistema i preporučio mi je kompletni odmor. I zatim sam sve što sam uštedio potrošio na oporavak.BiografijaRođen 1928. u Mariboru
1952. objavio prvi strip
“Neznanac” u Horizontovu zabavniku
1955. suradnja s njemačkim izdavačem Rolfom Kaukom i Zvonimirom Furtingerom
1956. – 1959. u Plavom vjesniku serijal “Kroz minula stoljeća”
1960. “Bača izviđač”, “Kapetan Leši”, “Čovjek koji je volio
zvijezde”
1962. – 1975. “Afričke
pustolovine”, “Din Kol”, Tibor Sekelj, Herlock Sholmes
1977. serijal “Partizani” za
nizozemskog izdavača Oberon, objavljen u 15 zemalja svijeta;
Grand Prix Vinkovci ‘84, nagrada ULUPUH-a ‘85,
2001. Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića i nagrada mađarskog festivala stripa