Objavljeno u Nacionalu br. 572, 2006-10-30

Pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu s tridesetogodišnjim iskustvom nakon nedavnih sukoba oko preuređenja splitske Rive za Nacional govori o svom položaju suca između zaraćenih strana, manama i prednostima novog projekta te novoj knjizi u kojoj tvrdi da je u Dioklecijanovoj palači bila tvornica tkanine

Magistar Joško Belamarić, pročelnik Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Splitu, jedan je od najuglednijih hrvatskih konzervatora. Njegovo 28-godišnje konzervatorsko iskustvo, suradnja na velikim izložbenim i restauratorskim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu donijeli su mu niz priznanja, ali i problema. Posebice u situacijama kada u Splitu konzervatori moraju biti suci u urbanističkim, arhitektonskim sporovima ili sukobima komunalnog uređenja osjetljivih gradskih prostora. To je upravo bio slučaj sa splitskom Rivom, koji je posljednjih tjedana punio stranice svih hrvatskih novina. Početak realizacije projekta preuređenja Rive izazvao je gnjev, demonstracije i proteste pedesetak Splićana koji se ne slažu s tim projektom, pretvorio se u raspravu treba li Rivu popločati kamenom ili tehnobetonom, kako su to predložili projektanti, a struka, gradske vlasti i konzervatori prihvatili. U središtu pozornosti našao se Joško Belamarić. Iako se on sustavno bavi istraživanjem srednjovjekovne i renesansne umjetnosti, te Dioklecijanove palače, u slučaju Riva njegovo mišljenje i stavovi tima Konzervatorskog odjela zainteresirali su one koji su vjerovali da je jedino moguće rješenje popločati Rivu bračkim kamenom.

Šetnje s Cvitom Fiskovićem

NACIONAL: Kako ste odlučili postati konzervator?
– Nakon što sam završio studij povijesti umjetnosti i muzikologije na Sveučilištu u Zagrebu, mislio sam da će moj životni poziv biti muzikologija. Već sam u Rimu bio proveo šest mjeseci na specijalizaciji. Uspio sam rekonstruirati opus splitskog kompozitora Julija Bajamontija i po dolasku u Split objavio sam studiju o njegovu radu. Da dođem u Regionalni zavod za zaštitu spomenika nagovorio me moj prethodnik Davor Domančić, a druženje s Cvitom Fiskovićem, jednim od najvećih konzervatorskih autoriteta, u velikoj je mjeri utjecalo na moju odluku. Nakon dugih šetnji i obilazaka lokaliteta na Pelješcu i Korčuli, Fisković me uspio uvjeriti da je to poziv za mene. Moji se afiniteti poklapaju s njegovim, od zaštite antičkih spomenika do funkcije kulturne baštine u suvremenom okružju.

NACIONAL: Koja su vam najuspješnija osobna ostvarenja?
– Prije svega sudjelovanje u obnovi Radovanova portala na trogirskoj katedrali. To je veliki posao čiji će se rezultati tek valorizirati. Godine 1981. bio sam urednik projekta izložbe “Pustinja Blaca” u Splitu. Bio je to moj prvijenac koji je naišao na izvanredan odjek javnosti. Izložba je bila potpuna novost, izazvali smo pravi šok jer smo izložili predmete svakodnevnice i učinili je dijelom naše kulturne baštine. Cijelu Pustinju Blacu preselili smo u Split, a izložbu je vidjelo više od devet tisuća ljudi. Oni nisu gledali ni Tiziana, ni Peristil, nego skromna dostignuća naših predaka. To je bio novi pristup kulturnoj baštini.

NACIONAL: Zašto se podiglo toliko prašine oko uređenja Rive?
– Vjerujem da sve suprotstavljene strane žele dobro gradu, te da su svi svjesni koliko današnje stanje Rive nije dostojno idealizirane slike koju o njoj imamo. Ponovo se otkriva fenomen da u Splitu prosječni građanin, ali i profesionalni analitičar urbanizma, ili uljepšava stvarnost u kojoj živi ili je prikazuje u apokaliptičnim prognozama. Pokazalo se tako da 82 od 100 ispitanika misli da je na Rivi sada postavljen kamen. A kada shvate da je tamo zapravo ispucali i sto puta krpani asfalt, onda misle da je netko njime prekrio prijašnji kamen. Ustvari, na Rivi je do 1928. bila obična, gola zemlja. Tada se u velikoj radnoj akciji čitava površina betonirala i asfaltirala, a aleja murvi zamijenila palmama.

Pozicija arbitra

NACIONAL: U kakvoj se poziciji našao Konzervatorski odjel? – Pogledajte platforme suprotstavljenih strana oko Rive. S jedne strane su urbanisti, arhitekti, političari, dizajneri, ali i takozvani obični ljudi koji zagovaraju tunel ispod Rive ili most uz nju, pontonsku lučicu pred njom, nasipavanje mora da se obala zaštiti od vjetra lebića, traže podzemna parkirališta pod Pazarom ili pod Prokurativama, predlažu staklene nadogradnje na mjestu “Turističke palače”. S druge strane su oni koji traže da se Riva dovrši onako kako je dovršena u vrijeme mletačke, Napoleonove ili austrijske uprave. I još bi obnovili Bajamontijevu fontanu na njezinu zapadnom kraju. Konzervatorski odjel se našao u poziciji arbitra između dvaju potpuno oprečnih viđenja uređenja Rive. A na stolu je prvonagrađeni projekt studija 3LHD, koji je jednoglasno usvojio žiri u kojem, nota bene, nije bilo konzervatora, kao i u nizu drugih splitskih slučajeva.

NACIONAL: Što kao konzervator mislite o pokretu za kamenu Rivu? – Prije nekoliko dana referendumsko pitanje u emisiji “Otvoreno” Hloverke Novak-Srzić bilo je: jeste li za tehnobeton ili kamen na Rivi? Valjda bih sada trebao tumačiti da je arhitektura u zadnjih dvjesto godina pokazala da svaki materijal, pa i beton, može biti plemenit i dostojan uporabe ako je dio zamisli jednog inteligentnog projekta i ako je ugrađen vrsnim zanatskim oblikovanjem. Glupo je da me netko uopće stavlja pred takav izbor i da se kao konzervator moram, tobože, zalagati za nešto što se zove “tehnobeton”. Mogao bih vam reći da je brački kamen na izmaku jer se zadnjih nekoliko godina na tom otoku “ubralo” više kamena nego tijekom 1700 godina od Dioklecijana do Orešara i njegovih austrijskih partnera.

NACIONAL: Jeste li vi i vaši kolege imali otpor prema odluci o preuređenju Rive ili rješenjima studija 3LHD?
– Naravno da nismo, riječ je o izvrsnom timu arhitekata. Mogu sanjati da bi tih 80 milijuna kuna gradskog novca koliko će otići na preuređenje Rive bilo bolje usmjeriti na sto projekata po 100.000 eura kojima bi se Dioklecijanova palača konačno transformirala u dobro održavani grad. Ali i to će neminovno doći. Iz temelja je obnovljeno više muzeja, galerija, kazališta i spomenika nulte kategorije, rehabilitirano je nekoliko desetaka stanova u povijesnoj jezgri i četiri manja hotela. To postaje prostor u kojem ljudi žele boraviti i živjeti.

NACIONAL: Što ste predložili ili prigovorili projektu?
– Razgovarajući s projektantima i gradskim službama, uspjeli smo ih uvjeriti da se projekt može razviti i bez nasipanja mora, bez rektificiranja obalne linije, pa i bez piksela, utisnutih grafičkih motiva na pločama koji će prekrivati središnji dio Rive. Odustalo se i od stepenica koje su na splitskoj obali trebale proizvoditi ambijent Gangesa. Inzistirali smo da se sačuva famozni zidić iz 1893., nastao kao zaštita od plime i valova, a na kojemu su sjedile generacije Splićana. Prihvaćen je i naš prijedlog da se cijela Riva ne pokrije tehnobetonom, pa će se formirati kamenom popločana šetnica duž mora od Lučke kapetanije do Matejuške, baš kao što će duž same Palače i niza neorenesansnih kuća na Novoj obali biti postavljen “tepih” s kamenim pločnikom.

Kipovi šibenske katedrale

NACIONAL: Zašto ste podržali ideju tehnobetona?
– Prije svega smo poštivali legalitet natječaja, odnosno neke od polaznih pretpostavki. Mi još nismo vidjeli uživo uzorke tih ploča, pa je i naša suglasnost dana uz određenu kauciju. Tehnobeton je prihvaćen u mjeri i na mjestu gdje bi njegove prednosti pred kamenom trebale biti očite, a na temelju naših traženja 25 posto ukupne površine Rive bit će pod kamenom, i to tamo gdje ga do sada nije bilo. Vjerujemo projektantima koji su odlučili koristiti tehnobeton na Rivi. Slično rješenje primijenjeno je i na trogirskoj obali, a pozdravili su ga i inozemni stručnjaci, pa i UNESCO-ovi.

NACIONAL: Zašto kao konzervator mislite da se s ovim projektom uređenja Rive treba nastaviti?
– Ovim projektom rješavamo nešto o čemu nitko ne govori i što će ostati nevidljivo. S obzirom na trenutačnu situaciju, podrume Dioklecijanove palače trebalo bi istog trena zatvoriti za bilo kakvu uporabu i ne dopustiti više ulaz u njih. Fekalije se izravno prelijevaju u podrume, jer su kanalizacijske cijevi puknute na tko zna koliko mjesta. Najvažniji popratni rezultat ovog projekta uređenja Rive jest da se sve to iznova cjelovito reparira, da se svi odljevi likvidiraju i provuku cijevi za novu infrastrukturu kojom će Palača biti rasterećena.

NACIONAL: U kojim je još situacijama vaša intervencija naišla na otpor?
– Takvu smo situaciju imali u Trogiru s novim drvenim mostom. Jedan dio ljudi je tvrdio da ne smijemo dopustiti gradnju drvenog mosta, jer će to promijeniti kompletnu sliku Trogira. Održavale su se tribine povjesničara umjetnosti, o tome se razgovaralo i na Vladinu savjetu za prostorno uređenje države. A na kraju je ispala jedna trogirska razglednica više. Sada se svi hoće fotografirati uz Radovanov portal i drveni most.

NACIONAL: Bilo je problema s obnovom Radovanova portala?
– Ni mnogi konzervatori ne prate promjene u tehnologiji restauracije. Imali smo portal koji je bio pod “krastama”, presvlakom pepeljastog, sivomaslinastog laka koji su svi doživljavali kao patinu. Kao restauratori shvatili smo da su to frakture koje su se pokušale prikriti sjajem laka kojim je portal premazan početkom 20. stoljeća. Sondiranjem smo utvrdili da je ispod svega toga intaktni sloj izvornog Radovanova portala i najbolje sačuvana epiderma ikoje sačuvane europske skulpture.

NACIONAL: Što će biti s kipovima šibenske katedrale?
– Valja odlučiti hoće li se supstituirati kipovi koji se nalaze na stropu katedrale ili ne. Atmosferilije čine svoje, kipovi i vrijedna djela propadaju, treba ih zaštititi. Prilikom obnove trogirske katedrale imali smo četiri sjajna renesansna kipa Alessandra Vittorija, jednog od najboljih manirističkih kipara sredine 16. stoljeća. Ti kipovi su iz kapele Blaženog Ivana u trogirskoj katedrali u 17. stoljeću postavljeni na piramidu, uz sam zvonik. Oni su stradali, izgubili su dobar dio svoje forme. Godine 2001. spustili smo i restaurirali koliko smo mogli. Da ih je netko skinuo prije 100 godina, napravio bi dobro djelo. Zamijenili smo ih odljevima u kamenoj prašini i stavili na mjesto. Originale smo muzealizirali. Jednako bi se trebalo učiniti u Šibeniku s kipovima Sv. Jakova, Sv. Mihovila i Sv. Nikole, sjajnim skulpturama Nikole Firentinca, na vrhu šibenske katedrale. Nova slika

Dioklecijanove palača

NACIONAL: U knjizi koja će se uskoro pojaviti iznosite gotovo senzacionalna otkrića o nastanku Dioklecijanove palače i mijenjate dosadašnju sliku o njoj. O čemu je riječ?
– Posljednjih godina sistematizirao sam građu koja je promakla istraživačima i došao do zaključka da je Dioklecijanova palača kombinacija imperijalne rezidencije i tvornice tkanine. Osnovni atribut Palače je upravo to da je bila carska tvornica koja je proizvodila tkaninu za vojsku i carsku birokraciju. Jedan dokument, nastao stotinjak godina nakon izgradnje palače, spominje nadstojnika carske tvornice u samoj Palači i spominje ime tvornice – Dioklecijan. Povezao sam i činjenicu da je postojao akvadukt koji je od Jadra dovodio vodu za palaču. Taj je akvadukt imao kapacitete koji su premašivali potrebu za vodom. Voda je trebala tvornici tkanine. Palača leži na izvorima sumporne vode koja se koristila u postupku parenja tkanine. U knjizi iznosim i druge dokaze koji će pokazati da je kristijanizacija Palače tekla usporedo s kristijanizacijom Salone, a ne nekoliko stoljeća poslije. Carev mauzolej, primjerice, pretvoren je u kršćansku crkvu mnogo prije 7. stoljeća. Ja tvrdim već u petom.

—

Novi efekt slavnog portala

Belamarić kaže da se, nakon restauracije Radovanova portala, uspostavio sasvim novi koloristički odnos egipatskoga crnog mramora spram zlaćanoga trogirskog mramora, od kojega je rađen i portal Zlatnih vrata Dioklecijanove palače i katedrale Sv. Dujma. “Taj koloristički efekt je neviđen i neobičan. No neki povjesničari umjetnosti smatraju da je Radovanov portal oskvrnut jer je skinuta originalna patina, što nije istina”, kaže Belamarić.

Biografija

Rođen u Šibeniku 1953., diplomirao povijest umjetnosti i muzikologiju u Zagrebu

• 1979. radi kao konzervator u Konzervatorskom zavodu Dalmacije u Splitu
• 1992. postaje direktor Zavoda
• 1996. odlikovanje predsjednika RH s redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića
• 2001. kao urednik izložbe Tesori della Croazia u Veneciji dobio je nagradu za konzervatorski pothvat godine “Vicko Andrić”
• 2003. nagrada Europa nostra Vijeća Europe za restauraciju kapele u trogirskoj katedrali
• 2005. odlikovanje predsjednika RH visokim viteškim redom Comendatore