Slavni argentinski tenor i dirigent nakon nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama u intervjuu za Nacional govori o tome zašto je iz rodne Argentine došao u Italiju i zašto je iz te zemlje protjeran, a objasnio je i kako politički i ekonomski kaos koji je dugo vladao Argentinom utječe na kulturu i umjetnost

Argentinac Jose Cura, trenutačno jedan od najpoznatijih tenora u svijetu, školovan kao dirigent u rodnoj Argentini, istovremeno se bavi pjevanjem, režijom, scenografijom i fotografijom, no kao svi veliki ljudi, uspio je ostati skroman i ugodan sugovornik, uz dozu samoironije i humora na vlastiti račun. Nakon dirigentskih početaka u teatru Colon u Buenos Airesu, odlučio je usavršiti pjevanje u Italiji, u koju se početkom devedesetih seli s obitelji. Debitirao je u Veroni 1993., a već 1997. nastupa u milanskoj Scali. Nakon prve uloge Otela koju je otpjevao u torinskom Teatro Regio, što je izravno prenosio RAI, njegova karijera krenula je strelovitim usponom. Otada je nastupao na svim važnijim svjetskim pozornicama i postao prava međunarodna operna zvijezda. Iako donosi mnogo manje honorare, Cura nikada nije odustao od dirigiranja, u kojem i dalje jednako uživa. U Hrvatskoj je do sada nastupio na koncertima u Rijeci 2006. i u Zagrebu 2008. Sudjelovanjem na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara, uz Simfonijski orkestar i zbor HRT-a, donio je dašak svjetskog glamura pred crkvu Svetog Vlaha i na Stradun, na kojem je sljedeće večeri održao i gala koncert. Svojim nastupom pokazao je kako umjetnik svjetskog glasa, koji svojom pojavom, tehnikom, interpretacijom i muzikalnošću dominira scenom, može biti zabavan, komunikativan i pristupačan publici svih generacija, koja ga je ispratila ovacijama. Jose Cura dao je intervju Nacionalu nakon svog koncerta u Dubrovniku, na kojem su ga jedino iznervirale ptice koje su najglasnije reagirale baš na frekvenciju njegova glasa i nisu prestajale cvrkutati.

NACIONAL: Iako ste već nastupali u Hrvatskoj, u Rijeci i Zagrebu, prvi put ste u Dubrovniku. Preživjeli ste generalnu probu koja je otvorena za javnost, na kojoj Dubrovčani tradicionalno negoduju, bacaju rajčice, viču. Kako je to izgledalo?

Neke tradicije su romantične i lijepe, neke su možda nasilne. Ali u mom slučaju, bilo je to odlično iskustvo, iako je bio jedan manji incident. Netko je na pozornicu bacio bocu koja je skoro pogodila čelo, izuzetno skup instrument. Da ga je razbio, ne bi bilo smiješno. Dakle, svaka tradicija mora imati svoje granice i ne smije dovoditi drugoga u opasnost. Ali sve u svemu, zapravo sam se odlično zabavljao. Za sada vam ne mogu reći puno svojih impresija o Dubrovniku zato što sam tek doputovao, imao sam probu, a zatim otvorenje Igara i gala koncert. Nisam se još prošetao gradom, vidio sam samo hotel i glavni trg na kojem sam nastupao. No i to malo što sam vidio uvjerilo me da je to jedinstven povijesni i arhitektonski prostor. Moja obitelj došla je prije mene i doista je oduševljena.

NACIONAL: Na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara dirigirali ste i pjevali, na oduševljenje brojne publike. Kako vam to uspijeva?

Sve izgleda jako teško izvana, kada niste profesionalac. Isto je i s nogometom. Divite se nekome kada zabije gol, ali nogometaši to rade s takvom lakoćom da se pitate kako to rade. Kad je nešto dio vašeg posla, kad ste profesionalac i kad ste izvježbani, što nekada znači i bolno vježbanje, onda ništa nije teško. Ja sam na pozornici od svoje petnaeste, što će uskoro biti četrdeset godina. Mogu vam reći da ništa nije rezultat čuda, slučajnosti ili sreće, već samo jako napornog rada. Naravno, u Dubrovniku je bilo prilično zamorno i iscrpljujuće, morao sam se penjati i silaziti s krova Sponze, nešto se događalo dolje, nešto gore, dakle bila je to teška fizička aktivnost na 40 stupnjeva i puno vlage. Moja suradnja s Mladenom Tarbukom, intendantom Igara, počela je gotovo slučajno. Sreli smo se na nekom koncertu, kada me pozvao. Bilo je dosta komplicirano pronaći datume u mom kalendaru jer sam dva dana ranije igrao Otela u Ljubljani. Morao sam kombinirati probe u Ljubljani i Zagrebu, no srećom, postoje česti letovi pa sam nekako uspio. Program otvorenja dogovoren je s maestrom Tarbukom i Simfonijskim orkestrom HRT-a. Uključivao je i tradicionalne elemente i komunikaciju s publikom, čak i dio u kojem sa sjajnom glumicom Olgom Pakalović na španjolskom govorim stihove iz posljednjeg pisma koje je napisao Gabriel Garcia Markez. To je bio zaista dirljiv moment, nakon cijele ceremonije. No za razliku od gala koncerta, na kojem je bilo puno introspekcije, ovo je ipak bio spektakl kakav bi i trebao biti koncert za otvaranje, uz zbor, plesače, vatromet. Gala koncert je bio drugačiji, djelomično posvećen Shakespeareu, budući da ove godine obilježavamo 400. obljetnicu njegove smrti. Upravo zbog toga pjevao sam Otela u prvom dijelu, što je bilo prilično delikatno na otvorenu prostoru, s pticama koje jako glasno cvrkuću. U takvom okruženju teško je kreirati potreban stupanj intimnosti. U drugom dijelu koncerta, koji je bio posvećen vezama s Latinskom Amerikom i španjolskoj glazbi, pjevao sam četiri latinoameričke ljubavne pjesme, balade, s prekrasnom orkestracijom. Neke od njih su međunarodno poznate i ljudi ih stvarno vole, recimo Luisa Miquela. Reakcije su bile sjajne, više od očekivanog.

NACIONAL: Napustili ste Argentinu prije puno godina, početkom devedesetih. Pretpostavljam da vam nije žao jer ste napravili fascinantnu međunarodnu karijeru. Bi li vam to uspjelo da ste ostali u svojoj zemlji?

Ne bi. Prije svega zato što je Argentina na drugom kraju planeta, zaista daleko od svjetskih zbivanja. Tamo možete imati neku vrstu lokalne karijere; imam mnogo prijatelja i kolega koji su ostali u Argentini i još uvijek se bore da bi preživjeli. Jer ako imate svega dva ili tri kazališta, vrlo je teško doći do stupnja punjenja kalendara poslom koji će vam omogućiti pristojan život. Tamo je to gotovo nemoguće. Postoji veliki teatar Colon u Buenos Airesu, kao i manji u Rosariju, Mendosi i nekim drugim gradovima, ali tamo nema tako snažne aktivnosti koja bi mogla zadovoljiti profesionalce i omogućiti im da prežive. Zato oni moraju puno putovati, idu u Čile, Urugvaj, Paragvaj, Brazil… Teška je to borba, za razliku od Europe gdje samo u Njemačkoj imate preko 120 kazališta.

NACIONAL: Kako politički i ekonomski kaos koji je dugo vladao Argentinom utječe na kulturu i umjetnost? Trenutačno Hrvatska na toj razini prolazi kroz vrlo loše iskustvo. Kultura je uvijek prva žrtva u takvim situacijama, nije li?

Budući da je Nacional politički magazin, možda će vam ovaj citat biti zanimljiv. Naime, postoji određena konfuzija oko kulture. Ne treba miješati kulturu s biznisom koji se bavi kulturom. To nisu dvije iste stvari. Od ekonomske krize u Argentini, koja više nije tako duboka jer se nakon promjene predsjednika gospodarstvo ipak oporavlja, bila je puno gora moralna kriza. Ekonomska kriza zapravo je posljedica moralne krize. Kada pola stanovništva ima novac, a druga polovica ga nema, onda je to moralna kriza. A ekonomska kriza pogađa i biznis kulture. Ljudi obično kažu – kada nema novca za kulturu, stanovništvo će ostati u neznanju. Ja se s time ne slažem. Knjižnice su besplatne, ulaz u muzeje je besplatan, ili vrlo jeftin, a ako imate studentsku ili umirovljeničku iskaznicu, onda je sve to besplatno. I tu ne govorim samo o Argentini, govorim o svijetu. Svuda vlada isti kliše – ako nema novca, kultura će patiti. Ja tvrdim da neće ako kod ljudi postoji interes za kulturu. Ako ste student, možete ići za vrlo malo novca na koncerte u milansku Scalu. Naravno, nećete biti u prvom redu, no to nema veze s kulturom, već s društvenim i političkim ekshibicionizmom. Možda nisam politički korektan, ali ja mrzim političku korektnost. To je zapravo drugi naziv za hipokriziju. Dakle, ako želite čitati, ako se želite upoznati s umjetnošću po galerijama i muzejima, svuda po svijetu i u Europi je to besplatno ili vrlo jeftino.

• ‘NEKADA STE, da biste postali međunarodno slavni, morali biti zaista dobri. Danas ponekad, što ste gori, to ste slavniji. To je praksa koja se svodi pod: uzmi, potroši, odbaci!’

NACIONAL: Ako imate glad za kulturom!

Naravno, ako ste razvili tu glad. Ali oni koji danas najviše prigovaraju, upravo su ti koji žive od kulturnog biznisa. Uključujući i mene, koji sam u tome profesionalac. Mi taj posao radimo jer nam se sviđa, pritom mislim na umjetnike, dok impresariji, koji su iza scene, uglavnom puno više razmišljaju o novcu. Umjetnici se time počinju baviti jer osjećaju vokaciju, no što dalje napredujete u karijeri, to je teže jer se sve više morate boriti da tu vokaciju održite živom. Vjerojatno je slično kad odete u Vatikan i postanete kardinal ili papa i imate svu moć u svojim rukama. Onda je teško održavati vokaciju na životu. To je taj rizik. Što postajete veći profesionalac, to je veća opasnost da ćete postati okrutni i tvrdi u svom poslu, da ćete izgubiti pojam o stvarnoj dimenziji toga što radite, pojam o tome što je bit vaše umjetnosti. A to je komunikacija i razmjena emocija s ljudima, sposobnost prenošenja dobre energije i ako je moguće – smijeha ljudima.

NACIONAL: Kao međunarodna zvijezda, mislite li da biste mogli pomoći razvoju glazbene scene u svojoj domovini, u Argentini?

Odnos između umjetnika i njegove zemlje oduvijek je bio vrlo kontroverzan. To bi se dalo opisati onom izrekom Isusa Krista: Nitko nije prorok u svom selu! Trebalo mi je više od 25 godina da me napokon prepoznaju u Argentini, pri čemu ne mislim na javnost, već na administraciju. Prošle godine dali su mi posebno priznanje Senata, što je na neki način potvrda da nešto značim ne samo za publiku, već i za institucije. No osim toga, nažalost, nemam fluidne veze sa svojom zemljom i njenim establišmentom, zbog razloga koje nastojim ignorirati. Jedan je sigurno taj što glasno izražavam svoja mišljenja. Mene ne možete kupiti da šutim o politici i vjerojatno zato nema nekog intenzivnog bratstva između mene i institucija u Argentini. Insistiram na pojmu institucija jer znam da me publika jako voli. S institucijama sam uvijek između ljubavi i mržnje, ovisno o tome tko je na vlasti. Srećom, to se mijenja svake tri do četiri godine, ali tako je svuda. Jedan od najboljih primjera je Lionel Messi, trenutačno najbolji nogometaš na svijetu, možda i svih vremena. No dok nije došao u Europu i postao heroj, nisu ga doživljavali u njegovoj vlastitoj zemlji.

NACIONAL: Stigli ste u Europu prije puno godina. Često se govori o tim razlikama između sjevera i juga, Amerike i Europe, kako ste vi to doživjeli? Kao kulturološki šok?

Da, stigao sam u Italiju početkom devedesetih, s dvije kovanice u novčaniku. Bio sam bez posla, s obitelji s kojom sam pokušavao preživjeti. Prvi šok bio je što sam postao apsolutno nitko, bez novca, kucao sam na razna vrata i pitao – hej, imate li kakav posao za mene. To me jako podsjeća na situaciju u kojoj se danas nalaze tisuće izbjeglica koje stižu odasvuda u Europu. Naravno, imao sam prednost što sam bio glazbenik, naime, tvrdio sam da sam glazbenik, to sam tek trebao dokazati. Da, bio sam tenor, no i to sam trebao dokazati. Ja sam Argentinac, nisam Sirijac, nisam dolazio iz terorističke zemlje – bile su to olakotne okolnosti, no unatoč tome bilo mi je jako teško u Italiji u to vrijeme. Naime, tada je upravo nastajala Lega Nord, separatistička i fašistička stranka, a ja sam živio u Veroni, upravo gdje je Lega Nord bila najjača. I na kraju sam morao napustiti zemlju jer sam kao stranac bio ekskomuniciran. Ljubazno su me zamolili da se odselim. Sada mogu žaliti za mnom, puno više nego ja za njima. Naime, moja baka je iz Italije, tamo su neki od mojih najboljih prijatelja i ja doista volim tu zemlju. Ali oni su izgubili mene, a mogao bih im koristiti kao talijanska međunarodna zvijezda. Nakon toga odselio sam u Francusku gdje nam je bilo jako lijepo, a onda smo otišli živjeti u Španjolsku, uglavnom zbog vremena. Previše je kiše u Parizu. Ja sam ipak Latino, to je previše za mene.

NACIONAL: Čula sam da mrzite industriju komercijalne klasične glazbe i da zato i nemate agenta koji dogovara vaše poslove.

Ne mrzim industriju, već mrzim kad se ta industrija bazira na zaradi, na novcu koji se stječe bez posvećivanja dovoljno pažnje kvaliteti. Nekada ste, da biste postali međunarodno slavni, morali biti stvarno dobri. Danas to nije važno. Ponekad, što ste gori, to ste slavniji, iz nekog čudnog razloga. Zapravo, govorim o jednoj praksi koja bi se dala svesti pod krilaticu: uzmi, potroši, odbaci! To je ono što radimo s mladim umjetnicima danas. Dajemo im iluziju da ih možemo transformirati u velike zvijezde preko noći, bez ikakve stvarne njihove zasluge i razloga, osim detektiranja nekog zanimljivog potencijala u toj osobi. Možete to zvati talentom, ovisno o tome koliko romantično koristite jezik. Ali talent je samo sjemenka, to nije sekvoja. Nemate veliko drvo s kojim možete izgraditi kuću, samo sjeme. To se događa s mladim ljudima danas, kad kažu – idemo izgraditi karijeru. Ali još nemaju ništa osim talenta. I onda ih napune iluzijama, oni im vjeruju jer su mladi i puni idealizma, a zatim ih iskoriste i odbace. Umjesto da ih se zaštiti i pomogne njihovu profesionalnom razvoju, lansira ih se u dva dana i dogode se tragedije. Postoje neki vrlo slavni primjeri. Sjetite se samo Amy Winehouse. Kolabirala je zbog pritiska. A ne možete osporiti da je bila talentirana mlada žena, sa zadivljujućim glasom, mogla je postati sljedeća Barbra Streisand. Ali Barbra je, da bi postala to što jest, morala dugo hodati u sjeni i čekati svoj trenutak, dok nije postala dovoljno čvrsta za iskorak. Živimo u vrlo opasnom trenutku za mlade generacije. Mi koji smo se već izgradili, znamo kako se zaštiti od vanjskog svijeta. Oni ne. To ne znači mržnju prema industriji, ona je nužna, to znači mržnju prema pojedincima unutar te industrije koji su tamo isključivo zbog vlastite koristi.

• ‘KAD SAM DOŠAO U ITALIJU nastajala je Lega Nord, separatistička i fašistička stranka. I na kraju sam morao napustiti zemlju jer sam kao stranac bio ekskomuniciran’

NACIONAL: Kada vas predstavljaju kao četvrtog tenora, kao što to rade naši mediji, je li to vama uvredljivo?

Ne predstavljaju me valjda još uvijek kao četvrtog tenora!? Pa to je nešto iz prošlog stoljeća! Međutim, mislim da kada mene predstavljate kao četvrtog tenora, ne vrijeđate mene, već ostalu trojicu. Iz jednostavnog razloga što su u godinama moga oca i što su uložili ogroman rad da bi postali legende. Ne zaslužuju da ih se uspoređuje s nekim toliko mlađim od sebe. Dobro, ja sam sad u tom poslu već 30 godina, ali kad sam počeo kao „četvrti tenor“, znao sam reći – hej, stanite malo, ja sam još dijete!

NACIONAL: Što mislite o takvom konceptu popularizacije klasične glazbe, s tri tenora, velikim koncertima i poznatim opernim arijama po svjetskim dvoranama?

Ne mislim da je popularizacija klasične glazbe problem. Mislim da je problem elitizacija klasične glazbe. Jer u doba kada je pisana, to je bila glazba za zabavu, to je bila pop glazba u prošlosti. Glazba za običan puk, a ne za elitu. Glazba za elitu je bila ona crkvena. Sva ostala vrsta glazbe prije 300 ili 400 godina bila je za svakoga. Tek je u dvadesetom stoljeću započela ta podjela kulture, iz mnogo dubljih razloga, kao što je počela i podjela među ljudima. Što je omogućavalo političkim elitama da njima manipuliraju. Takva podjela glazbe za mene je apsurdna. Jer meni može biti jednako dobra pjesma Johna Lennona, McCartneyja ili Schuberta.

NACIONAL: Vi ste jedinstvena pojava na svjetskoj glazbenoj sceni, s obzirom na to da ste obrazovani prvenstveno kao dirigent, da biste tek kasnije počeli pjevati, a onda i režirati, raditi scenografije, dakle – zavladali ste scenom u pravom smislu te riječi.

Ja sam ono što se zove trn u oku!

NACIONAL: Ne znam nikoga u Hrvatskoj tko može sve to raditi.

A znate li ikoga u svijetu? Ha, ha! Volim biti arogantan kad mi postavljaju to pitanje. Jer me toliko kritiziraju zato što sve to radim, da mi je pravo zadovoljstvo biti arogantan!

NACIONAL: Koji je vaš sljedeći projekt?

Moj sljedeći projekt su praznici koji počinju u Dubrovniku! A onda u jesen Turandot u Liegeu, u Belgiji. Nova produkcija, u mojoj režiji, s mojom scenografijom, želim napraviti istinsku bajku, s puno djece na sceni. I ja pjevam, naravno.

NACIONAL: Osim toga ste i fotograf?

Nisam fotograf u pravom smislu te riječi. Fotografija je moj hobi. Ljudima je obično glazba hobi. No ja sam glazbenik pa mi glazba ne može biti hobi, morao sam pronaći nešto drugo. Time se bavim oduvijek, mislim da sam dobar u kompoziciji, ali nikada svoje fotografije nisam objavljivao javno dok ih neki švicarski izdavač nije vidio na mojoj internetskoj stranici i ponudio da ih objavi u knjizi. Zainteresirala ga je upravo činjenica da sam javna osoba, a ljudi žele shvatiti kako javne osobe koje vole, ili mrze, gledaju na svijet oko sebe. I zato kupuju Pavarottijeve slike ili knjige s mojim fotografijama. Desetak njih bit će izloženo i u Dubrovniku.