Najznačajnija slovenska umjetnica Jasmina Cibic dolazi u Hrvatsku

Zagreb će prvi put ugostiti najperspektivniju umjetnicu srednje generacije iz Slovenije, Jasminu Cibic koja je predstavljala Sloveniju na 55. Venecijanskom bijenalu. U Zagrebu će gostovati na trima događajima u ožujku, lipnju i listopadu, pa će se tako iz različitih pozicija predstaviti njezina fantastična i kompleksna umjetnost: 31. ožujka Jasmina Cibic predstavit će se u sklopu projekta Kino umjetnika, u Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, od 2. lipnja do 17. rujna na Samostalnoj izložbi u Zbirci Richter, projektom “Performing the Museum”, a 25. studenog gostovat će u projektu “Collab”. Jasmina Cibic završila je Accademiju di Belle Arti u Veneciji, a onda Goldsmith u Londonu, gdje i danas živi i radi. Prije nekoliko je dana osvojila prestižnu nagradu International Artist Award u Kopenhagenu, na Spring Exhibitionu, u Kunsthall Charlottenborgu. U intervju za Nacional govori o svojem viđenju nacionalnog, internacionalnog i transnacionalnog, vezi umjetnosti i ideologija, ali i kako vidi Sloveniju i bivšu Jugoslaviju.

NACIONAL: U svojem radu za Venecijanski bijenale osvrnuli ste se na nemogućnost reprezentacije na nacionalnoj razini. Zašto mislite da je to nemoguće?

Moj projekt za paviljon Slovenije pod nazivom ‘’Za naše gospodarstvo i kulturu’’ povlači paralele između raznovrsnih ideološki oprečnih primjera nacionalnih ikona i mitologija; željela sam unutar jednog rada, u obliku instalacije, predstaviti različite primjere kanonskih ‘’nacionalnih simbola’’ – od slogana do endemskih životinjskih vrsta, umjetničkih djela i slično – nastalih iz posve različitih povijesnih i političkih situacija unutar jednog jedinstvenog teritorija, koji unatoč tome teže istom cilju: tome da privuku posjetitelje, namame turiste i zapravo pronađu načine kako državu pretvoriti u specifični brend.

NACIONAL: Zašto smatrate bitnim isticanje nacionalnih, internacionalnih i transnacionalnih elemenata?

Svi mehanizmi kontrole promatranja djeluju na sličan način – primjerice, nije bitno promatramo li konstrukciju mehanizama prikazivanja unutar konteksta umjetničkih galerija, zooloških vrtova ili protokolarne arhitekture. Promatranjem kroz prizmu trijade promatrač-arhitektonski dispozitiv-publika, možemo početi primjećivati frikcije koje upućuju na pukotine, a one pak sugeriraju kritički odnos prema ustaljenim i naoko čvrstim modelima moći.

NACIONAL: U ovom ste se radu osvrnuli i na ideologije koje je tijekom vremena podupirala Slovenija. Zašto?

Specifični nacionalni emblemi kojima se bavi moj projekt za Venecijanski bijenale preuzeti su iz različitih političkih stavova koje je Slovenija podupirala tijekom 20. stoljeća, a koji su poprimili različite oblike i konstrukcije. Primjerice, jedan od tih emblema je endemski kukac kojem je ime nadjenuo nacistički simpatizer koji ga je otkrio 1933. – kako bi tim imenom odao počast tadašnjoj političkoj zvijezdi u usponu, Adolfu Hitleru. Jedan od drugih elemenata je, primjerice, i umjetnička kolekcija djela ‘’najboljih slovenskih umjetnika’’ kojoj su svakodnevno leđima okrenuti političari u slovenskom parlamentu. Predivne slike iz posuđene kolekcije bile su obješene pri vrhovima zidova Slovenskog paviljona, koji su pak prekriveni prikazima Hitlerove bube. Ovaj spoj dvaju naizgled oprečnih elemenata ukazuje na njihove prikrivene strategije brendiranja. No u ovom je slučaju trenutak u kojem se susreću umjetničko djelo i život sadržan u pregovorima sa slovenskim parlamentom u koje smo se morali upustiti kako bismo posudili umjetnine. Da država uđe u konverzaciju sa suvremenom umjetnošću – to je meni osobno bio najznačajniji dio projekta.

NACIONAL: Što za vas predstavlja nacionalno, pogotovo u svjetlu Europske unije?

Moj se posljednji projekt “Spielraum” u velikoj mjeri temeljio na arhivskom istraživanju političkih govora održanih tijekom različitih trenutaka koji igraju veliku ulogu u stvaranju nacije i njezine reprezentacije – inauguracije novih političkih stranaka, premijera, nacionalnih država. Prije svega sam proučavala eho ‘’novonastale političke misli’’ i njezine popratne vizualizacije; nove načine estetske produkcije koji su zatim uslijedili, poput novih državnih arhitektonskih i umjetničkih stilova i slično. Zatim sam spojila riječi koje su izgovorili različiti političari u različitim kontekstima – zapravo nije bilo bitno je li sam govor bio povezan s državnim oblikovanjem, bilo na nacionalnoj ili transnacionalnoj razini – s političkim savezima ili blokovima. Time sam željela ukazati na isti simbolički slijed onoga što se publici predstavlja kao vidljivo i čujno. Unutar područja istraživanja ‘’reprezentativnog’’, poimanje nacionalnog tek je jedan od elemenata koji je potrebno ilustrirati unutar same politike – poput svih ostalih i putem istih metoda i strategija. Naravno, ono što možemo opaziti protokom vremena su različiti režimi njegove vidljivosti. Evo, primjerice, 1930-e godine predstavljaju nevjerojatno dobro testno područje za tu temu.

NACIONAL: Na koji se način slovenska baština, kultura i identitet uklapaju u internacionalne elemente?

Glavni cilj mojeg projekta u Veneciji bio je iskoristiti spoj isključivo slovenskih elemenata – od ikona nacionalnog izvoza i državne arhitekture do Hitlerovih kukaca i mrtve prirode cvjetnih motiva, slovenskih umjetnika, slovenskih kovača, slovenskih tvornica kristala, i tako dalje – kako bih stvorila prostor u kojem bi svi ovi elementi izgubili svoju teritorijalnu pripadnost i egzistirali u vremenski i prostorno zaustavljenoj situaciji te samim time ukazali na univerzalnost poruke samog djela.

NACIONAL: Predstavljate jedan od najjačih umjetničkih glasova Slovenije. Za što se zalažete?

Slovenija ima velik broj nevjerojatnih umjetnika s raznovrsnom i bogatom produkcijom kojom preispituju samu ideju suvremenosti. Nažalost, sve je više tih umjetnika primorano odseliti iz zemlje, a institucije ne kupuju njihove radove zbog manjka novca, pa tako i sama djela napuštaju zemlju i svoj dom pronalaze u inozemnim kolekcijama. Jedan od ozbiljnijih problema s kojima smo suočeni je manjak javnih i privatnih sponzorstava unutar umjetničkih institucija, poimanje pristaša muzeja i individualnih umjetnika. Gotovo da i ne postoji razvijeno umjetničko tržište. To je možda jedan od razloga zašto se moji projekti ostvaruju u obliku velikog kolaborativnog teatra, dijelom čitatelja i dijelom kazališne produkcije, unutar kojeg u suradnji s istraživačima, arhitektima, glazbenicima i kustosima stvaramo timove koji nadoknađuju sve čega inače nedostaje.

NACIONAL: U spomenutom radu “Spielraum” također se dotičete politike, odnosno političara – Mussolinija, Margaret Thatcher, Mitteranda, Trumana, Hruščova. Što je zajedničko ovim osobama?

Treće poglavlje “Spielrauma” uključivalo je film “Tear Down and Rebuild” koji sam snimila u bivšoj Palači federacije u Beogradu. Za potrebe filma korištena je postojeća zgrada koja je izgubila funkciju “reprezentacije”. Unutar ove zgrade postavila sam četiri lika – Graditelja nacije, Pragmatista, Konzervacionista i Umjetnika/Arhitekta. Njihov dijalog sastavila sam od raznovrsnih citata iz međunarodnih političkih rasprava. Izvori ovih citata uistinu su uključivali razne govore održane tijekom različitih vremenskih perioda u raznim prostorima, a među njima se nalaze i Reaganov govor na Berlinskom zidu, govor princa Charlesa povodom obljetnice Kraljevskog instituta britanskih arhitekata (RIBA) i proglas ISIS-ovih blogera o uništenju hramova, čime se ukazuje na univerzalnost i bezvremenost paradoksa nacionalne i ideološke reprezentacije te njenih ikona.

NACIONAL: Tito je jedna od figura rada “Tear Down and Rebuild”. Zašto su vas zaintrigirali njegov život i rad?

Ne zanima me toliko njegov rad koliko se trudim razotkriti pozadinu povijesti u kojoj su njeni najočitiji i najreprezentativniji trenuci tako snažni. U projektu “Spielraum” zapravo sam se usredotočila na dokumente iz Jugoslavenskog arhiva u Beogradu i izblijedjele planove i nacrte za grad Beograd nastale tijekom prve konferencije nesvrstanih 1961.

NACIONAL: Vaš rad “Paviljon” je vrlo zanimljiv jer se i u njemu bavite Jugoslavijom. O čemu se radi u djelu?

“Paviljon” je video koji dokumentira skupinu izvođača koji sastavljaju maketu izgubljenog paviljona Kraljevine Jugoslavije koji je Dragiša Brašovan 1929. izgradio za Svjetsku izložbu u Barceloni. Odabrala sam format filma u kojem ženski glas opisuje moje istraživačke metode. Njima sam skicirala suvremenu strukturu slijedeći arhivirane dokaze te popunjavajući praznine posuđivanjem iz drugih studija slučaja s upadljivim crno-bijelim prugastim fasadama sličnima fasadi Jugoslavenskog paviljona, poput kuće koju je Adolf Loos projektirao za Josephine Baker i kamuflažu britanske mornarice.