Akademska slikarica i pjevačica Jinxa koja priprema album, ali i predstavlja svoje nove slike, priča o o društvu koje ne dopušta isticanje, već je takvo da će građani pomoći samo onome jadnijem od sebe, dok će na svemu boljem biti zavidni

Jadranka Ivaniš Yaya, akademska slikarica i pjevačica grupe Jinx, umjetnica je koja već godinama postojano razvija i njeguje dva talenta, slikarstvo i glazbu, a 9. lipnja zagrebačkoj publici predstavit će nove slike na izložbi troje berlinskih umjetnika „Recikliranje stvarnosti“ u Galeriji Nest. Osim slikarskog angažmana, njezin bend Jinx u studiju već naveliko priprema nove pjesme za album koji će objaviti na jesen, pa Jadranku Ivaniš Yayu očekuje vrlo intenzivna druga polovica godine.

U razgovoru za Nacional Jadranka Ivaniš Yaya osvrnula se na društvene fenomene koji se iz politike reflektiraju u kulturi, govori o hrvatskom stanju svijesti, zašto smatra da se umjesto Facebook revolucije treba primarno posvetiti svojoj profesiji te tvrdi da naše društvo još uvijek pati od minoriziranja značaja uloge kulture i umjetnosti kao važnog izvoznog proizvoda.

NACIONAL: Koliko je politički aktivizam važan za umjetnost? Određuje li on umjetničko djelovanje ili ga čak ponekad previše opterećuje?

Nisam osoba od aktivizma jer iznutra osjećam da to nije put. Samo osobno usavršavanje i djelovanje u svojoj sredini „pali“. Svijet nije crno-bijel.

NACIONAL: Kako s obzirom na to komentirate sve veći bunt u društvu koji se javlja samo na društvenim mrežama, ali u stvarnosti ne postoji? Sve više ljudi smatra da ta virtualna revolucija ne vodi ičemu, nego da treba na druge načine, kroz primarno profesionalno djelovanje, mijenjati društvo i atmosferu društva iznutra.

Apsolutno. Tako stvari i mogu dalje funkcionirati, da svatko u svojem poslu radi najbolje što može. Unatoč atmosferi, stvari ipak i dalje funkcioniraju jer neki ljudi nešto „veslaju“, a to što ne „veslaju“ svi kako treba, to je drugi par rukava. Trebali bismo biti primjer drugima kroz svoje djelovanje. Mi imamo poremećene kriterije gledanja na život u ovom našem hrvatskom kapitalizmu. Svi bi htjeli biti financijski zadovoljni, što je totalno pogrešno, jer iza toga često ne stoji rad. Naravno da imamo mnogo socijalnih slučajeva jer plaće nisu bajne, ali ljude se procjenjuje po tome koliko mogu potrošiti, a ne koliko mogu pridonijeti, proizvesti i ostvariti se svojim poštenim radom. Možeš u tri sata u nekom shopping centru potrošiti 14.000 kn, ali je li to kriterij ičega? Kod nas vlada taj izokrenuti princip i zato su ljudi uglavnom nesretni jer ne mogu pridonijeti ili ih koči društvo zato što ne mogu raditi kako treba, ili su nesretni zato što smatraju da su premalo plaćeni. A ja pokušavam sebe ostvariti što više, bez obzira na financijski uspjeh. Mislim da je to mnogo važnije, nego gledati stvari na način „radit ću koliko me možeš platiti“. Mnogi ljudi još uvijek vlastiti angažman gledaju isključivo kroz financijsku korist. A s druge strane, mnogi ljudi ne bi radili, to je isto činjenica. Znamo da tako stvari funkcioniraju u mastodontskim državnim firmama i službama, ali u malim privatnim firmama mora se jako „gristi“ i to je normalno. Ja želim raditi bez obzira na ishod. Da biste uspjeli, morate uložiti sto posto i tako rade ljudi koji nešto u društvu i kulturi zaista pomiču naprijed. Imate i poslovne ljude koji su jedan dan u bankrotu, ali se opet drugog dana dižu i počinju ispočetka i to je način percepcije svijeta bez straha. To je dobro stanje svijesti.

NACIONAL: Naše stanje svijesti generalno nije takvo…

Da. Mi se svi bojimo i nesretni smo. To vodi do svih vrsta bolesnih situacija. Pa onda mrzimo ove druge koji rade zbog nečega, a onda nas drugi mrze zbog nečega trećega… Ja se s time ne mogu identificirati, ne zanima me to, ali to je već i pitanje mentalne higijene. Nisam ni ja stalno sretna, ali se trudim raditi na tome sa svojom obitelji i bližim prijateljima.

NACIONAL: Smatrate li da u našem društvu još uvijek postoji dovoljno novca za umjetnost?

Da, mislim da postoji dovoljno novca. Ima ga za sve, samo ga trebamo pametno rasporediti, a to je jedno veliko pospremanje ormara. Ne znamo kamo taj novac odlazi, kako se i na što dijeli, a ja sam zadnja osoba koja nešto o tome zna. Vidimo da velike državne firme gutaju mnogo novca, to je samo jedan primjer. Mislim da je problem u raspodjeli tog novca. Sigurna sam da naše društvo ima dovoljno obrazovanih, pametnih i moralnih ljudi koji bi trebali biti u poziciji – a nisu – jer je, na žalost, politika trgovina i nije usmjerena tako da unaprijedi i poboljša društvo.

• ‘POREMEĆENI SU NAM KRITERIJI gledanja na život u ovom hrvatskom kapitalizmu. Svi bi htjeli biti financijski zadovoljni, što je totalno pogrešno jer iza toga ne stoji rad’

NACIONAL: Kako funkcionirate u svoje dvije umjetničke branše? Nadopunjavate li se u paralelnom djelovanju ili kad osjetite da ste se potrošili u glazbi, vraćate se slikarstvu i obratno?

Postoji jedna divna dimenzija: vrijeme. Još sam u srednjoj školi shvatila da mnogo vremena bez veze trošimo na kave i glupiranja, ljudima je tobože bilo dosadno, nisu znali kamo bi sa sobom, a ja ne podnosim dosadu i volim si zadavati zadaće. Sve to vrijeme koje bih inače koristila na gluposti, shvatila sam da mogu iskoristiti za nešto kreativno poput glazbe, nakita, slikanja. Ja sam “multitasking” tip i toga sam svjesna. To je, uostalom, nešto što mi pomaže da upoznam i izgradim sebe. Moj raspored je i danas popunjen, mi smo svi doma u rasporedima, posebno uz dijete.

NACIONAL: U vašim novim slikama može se vidjeti osjetni kvalitativni pomak, kao da ste došli do osobne sinteze stila, do umjetničke zrelosti? Jeste li dugo radili na novim djelima?

Našla sam konačno prostor u kojem sam mogla slikati na velikim formatima. Osjetila sam iznutra da se moram ponovno prebaciti na velike formate, da ne mogu više doma raditi male slike i nakit. Umjetnici bi se trebali mijenjati. Najteže je pobjeći od svog kalupa, rutine i manire. U toj namjeri uvela sam više kolaža u slikarstvo, nisam radila samo akril na platnu jer jako volim materiju i volim spajati različite materijale. Stalno pokušavam spojiti nespojive elemente, poput križaljke, i to mi je izazov. Teško mi je reći koliko sam se pomaknula u svojem slikarstvu, ali osjetim i prepoznam trenutak kada sam dovršila sliku.

NACIONAL: Ako retrogradno pogledate, je li mogućnost da budete na ALU u slikarskoj klasi profesora Zlatka Kesera bila za vas idealna situacija, s obzirom na vaš zajednički senzibilitet prema drugim kulturama, od tribalne, šamanske umjetnosti do ideje da spajate nespojivo u svojim djelima?

Da, to je bila za mene velika sreća, jer profesor Keser je baš šaman! Uvijek me privlačio u umjetnosti primordijalni sloj i intuicija mi je uvijek dobro radila. Volim praduhovnost dalekih kultura, elemente likovnosti koji su došli iz spilja i koji nisu zatrovani teorijama i „spikama“. To je moje utočište. Ali nisam odmah to osvijestila, to se pojačalo kad sam došla kod profesora Kesera u klasu. No kako je on vrlo jaka osobnost, morala sam se boriti da ne otiđem previše za njime u slikarstvu, što se dogodilo nekim njegovim studentima. Ali zapamtila sam sve njegove aforizme, misli, intervjue, savjete.

NACIONAL: Spašava li vas slikarstvo da niste do kraja uvučeni u taj ponekad za ženu težak svijet domaće glazbene scene ili establišmenta?

Ne dopuštam si da sam uvučena u ikakav establišment, kružok, kult ili stranku. Svaka priča o pripadanju nečemu, isključuje ostalo. Suprug i ja se često stavljamo u poziciju sumišljenika ili drugomišljenika, uvijek raspravljamo iz dviju pozicija, sa svih strana, bez čvrstog stava. To pomaže i pridonosi osobnom napretku. Ne družim se samo s muzičarima ili slikarima, imam prijatelje iz svih profesija i čini mi se da se ponekad može mnogo više profitirati i od njih oko nekih životnih stavova.

NACIONAL: Pripremate s bendom novi album koji ćete objaviti na jesen, snimate li nove pjesme?

Da, naveliko. Ovoga puta aranžmani će biti vrlo kompleksni, kompozicije isto, ali prepoznat će se po zvuku da smo to mi.

NACIONAL: Postoji li još nešto u pjevanju što biste voljeli raditi ili obraditi, kako gledate na svoje pjevanje u budućnosti?

Mi smo kao bend mala zadovoljna firmica koja voli to što radi. Možemo živjeti od toga, ali nismo bogati. Dobro smo uhodani. Uvijek neke suradnje znaju biti zanimljive jer je to drugi kontekst, druga zvučna slika, poput suradnje s Pipsima, i tu mogu pronaći neka svoja nova lica i uloge. Uvijek se šalim da sam 90 posto poslova u životu odbila, moram vidjeti u suradnji dobru ideju i ne idem za financijskom i medijskom koristi. Ne pristajem na mnoge kompromise.

NACIONAL: Osjeća li publika kad je umjetnički angažman sveden samo na financijski angažman ili odrađivanje na silu? Čini se da neki podcjenjuju svoju publiku, od „drljanja“ u slikarstvu za izložbe na brzinu do čudnih glazbenih gaža?

Mislim da da. Imala sam razdoblje kad sam otišla iz benda upravo zbog tog razloga, kad sam se osjećala isprano i ispuhano, više nisam u pjevanju mogla davati publici i dijeliti s ljudima nešto važno i dobro. Tada sam se maknula. Grozno je raditi jedan te isti posao stalno, monotono, cijeli život. Zato imam svoje likovne radionice, nakit, rad s djecom… To su sve slične stvari, samo u drugom mediju. To je pravo bogatstvo i benefit koji me pune. Mogu lijepo spavati.

NACIONAL: Imate li umjetnički bliske uzore po senzibilitetu, nešto kao umjetničko srodstvo čije vam djelovanje ili opus puni baterije?

Mislite na nešto kao duhovnu braću u umjetnosti?

NACIONAL: Da, nisam mislila na uzore u smislu kopiranja ili kompiliranja.

Pa to se vremenom mijenja, kako se i sami mijenjamo i sazrijevamo. U ovom trenutku nemam nikog konkretnog, ali uvijek postoji uzor ili barjaktar, netko s kime vodiš svoj unutarnji dijalog, s kime možeš razgovarati kao sa svojim sugovornikom. Tako mnogo saznaješ o sebi, provjeravaš svoju poziciju i je li to što radiš u redu, možeš li nastaviti. Ima i danas u našoj sredini takvih ljudi, ali se premalo njima bavimo ili su nevidljivi.

NACIONAL: Smatrate li da se u medijima daje premalo prostora ljudima koji nešto suvislo i pozitivno rade u životu, bez afera i blefa?

Teško mi je reći. Prvo, ne gledamo televiziju tri godine, ne čitam uopće novine, a onda preko društvenih mreža sa zakašnjenjem vidim što se dogodilo i pokušavam se ne zatrovati. To je vrsta otrova koja vam odvlači pažnju od vama važnih stvari u životu. Kad bismo sve to isključili, ljudi bi shvatili da imaju svoje probleme koje moraju primarno rješavati, a ne da kukaju i bave se tuđim stvarima.

NACIONAL: Dajemo li kao država premalo značaja tomu da se kroz promociju hrvatske umjetnosti i kulture može odlično raditi na promociji i pozicioniranju zemlje u EU?

To je zato što je država previše birokratska. Zaista se ponekad čini da nas osjeća kao uteg, a vani to nije tako. Naš mentalitet ne zna cijeniti različitost. Meni je to fascinantno. Pa svatko tko nešto radi, upreže se i upire, taj sigurno zna cijeniti tuđi rad. To je, na žalost, dosta signifikantno. Primjerice, kada Amerikancima ili Englezima kažete da ste akademski slikar ili vrhunski sportaš, oni prema vama imaju duboki respekt i dive vam se. To je jedan drugačiji odgoj i oni se za razliku od nas iskreno vesele tuđem uspjehu jer im to imponira. Pa i radnik u McDonald’su koji najbolje peče hamburgere taj mjesec označen je na panou kao djelatnik mjeseca! To je u svim segmentima društva drugačiji odgoj, da se stalno izdvajaju najbolji. Kod nas društvo baš ne voli izdvajati najbolje.

• ‘POSTOJI DOVOLJNO NOVCA za umjetnost. Ne znamo kamo taj novac odlazi, kako se i na što dijeli. Vidimo da velike državne firme gutaju mnogo novca, ali to je samo jedan primjer’

Pogledajte koliko je i izumitelju Mati Rimcu trebalo da se probije i da ga prepoznaju. Mnogi zapažaju kako se društvo lakše identificira s tobom ako si žrtva. Mi Hrvati pušimo tu spiku. Ako si žrtva, svi zaštitnički plaču i kukaju nad tobom kako si jadan, a kad je netko uspješan kažemo: „E, nećeš majci, sad ću te zakucat!“. I to je tako: to smo mi, većina Hrvata. Pomažemo samo jadnijima od sebe, a ako je netko bolji od nas, odmah škripimo zubima.

NACIONAL: Kako je došlo do vašeg sudjelovanja u izložbi berlinskih umjetnika?

Galeristica Maja Kordić i ja smo se već ranije dogovarale o jednom konceptu u galeriji koji je bio sasvim drugačiji, a to je da se predstave žene koje se bave dvama umjetničkim područjima, poput mene, slikarstvom i glazbom ili slikarstvom i pisanjem ili arhitekturom i dizajnom, u tom smislu.

Ali nedavno smo se srele i rekla sam joj da dogovaram zajednički rad s prijateljicom iz Berlina, umjetnicom Sandrom Zuanović, što bi bilo vezano i za Zagreb i za Berlin, poput izložbi razmjene. Nekad smo Sandra i ja bile najbolje prijateljice pa mi je to bilo interesantno, a željele smo uključiti i ljude s kojima danas surađujemo. Palo mi je na pamet da takvu izložbu napravim u Majinoj galeriji jer mi se prostor čini dovoljno intimnim za takvu osobnu koncepciju izložbe.

NACIONAL: Čini li vam se da se takvim izložbama dokazuje da umjetnici s našeg prostora – u ovom slučaju s umjetnicima iz Berlina – dijele mnoge zajedničke teme i stavove i da nas ne dijele prostorne i idejne razlike?

Da, to je jako važno. Sve se zapravo svodi na individualnost. Svi bi željeli biti aktivisti, kao mijenjali bi svijet, ali svijet se ne mijenja tako. Ljudi se naprosto moraju baviti sami sa sobom. I interesantno je da upravo među ljudima koji se bave umjetnošću – bez obzira na točku na zemaljskoj kugli – uvijek postoje kreativci koji stvaraju bez obzira na sve. Zato je interesantno kad se takvi ljudi okupe jer uvijek mogu komunicirati na likovnom jeziku koji je univerzalan i nije ovisan o političkoj, socijalnoj ili jezičnoj kategoriji, nego o stanju duha. Lijepo je vidjeti kako netko razmišlja u dvama različitim gradovima možda slično vama, a možda i različito. Ali to je važno za umjetničku komunikaciju.

NACIONAL: Susrećete li se još uvijek s domaćim predrasudama kako ljudi koji imaju dva talenta zapravo svaštare ili se traže, ne rade ijedan posao kako treba, do kraja? Znamo da u inozemstvu nije tako, naprotiv.

To je smiješno. Ima i među sportašima ljudi koji su završili fakultete i vrhunski su obrazovani i kasnije se u životu bave drugim poslovima.