KNJIŽEVNIK I NOVINAR IVICA IVANIŠEVIĆ, POBJEDNIK VBZ-ova NATJEČAJA

Ivica Ivanišević rođen je 1964. u Splitu. Sociologiju je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je novinar i urednik u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu i Slobodnoj Dalmaciji, gdje je danas komentator. Objavio je nekoliko knjiga, a piše i dramske tekstove te scenarije za film i televiziju. Njegov posljednji roman “Knjiga žalbe” prošlog tjedna proglašen je Najboljim neobjavljenim romanom, u natječaju VBZ-a i Tisak medije.

U toj knjizi Ivanišević je svoje junake, kvartet pisaca različitih nacija i poetičkih preokupacija, smjestio u rezidenciju za pisce u „rumunjskoj nigdini“, gdje bi svatko trebao raditi na svojoj knjizi. Hrvata je upravo nogirala bivša, a trebao bi funkcionirati kao humoristički pisac i pisac vesterna „u fušu“, Finkinja se bori s gotičkim romanima i usput izgleda kao manekenka, postariji Rus ispisuje još jedan od debelih realističkih romana o strahotama komunizma u strahu od kritičara koji ga terorizira, a Čehinja, osim što pije i plače za pokojnim mužem, muči se poezijom o konačnim pitanjima smisla. No u romanu u kojem četiri vrlo raznolika glasa, u formi dnevnika, bilježe svoju rezidencijalnu svakodnevicu, Ivica Ivanišević uspješno dokazuje da su i pisci samo ljudi.

U intervjuu za Nacional Ivanišević priča o pisanju i novinarstvu, o međuljudskim odnosima o kojima nitko ne razmišlja, ali i o osamljenosti, politici, prošlosti te otkriva zašto osjeća nostalgiju za Jugoslavijom.

NACIONAL: Vaša “Knjiga žalbe” dobitnik je nagrade za Najbolji neobjavljeni roman. Koliko vam je to važno?

Pisanje je samotnjački posao. Krasno je isključiti se iz svijeta koji vas okružuje i stvarati neki drugi, po vašoj mjeri i ukusu. No život u izolaciji ima i neke manje ugodne strane. Dok pišem, teško mi je, zapravo nemoguće, sačuvati hladnu distancu prema tekstu. U istome danu zna mi se dogoditi da prvo pomislim kako sam natipkao nekoliko sjajnih stranica, da bih već pola sata kasnije malodušno zaključio da to ne valja ništa. Nagrade su, baš kao i pozitivne kritike, neka vrsta potvrde da je tvoj trud imao smisla. VBZ-ovo priznanje još je i važnije, jer uključuje nezanemariv novac. Ipak je u pitanju pedeset tisuća bruto razloga za veselje.

NACIONAL: To je jedna od svega nekoliko nagrada kojima se potiče pisanje. Zašto se država ne brine za pisce? Bi li uopće trebala?

Za razliku od naših političkih elita koje državu definiraju kao zajednicu krvi i tla, meni Hrvatske nema izvan jezika i kulture. Prekrižimo li umjetnike, preostat će nam samo zastava i ilovača. Takva Hrvatska meni ne vrijedi ni pišljiva boba, za nju ne vrijedi ni živjeti, a kamoli umrijeti. Pristojna država – pogotovo ako je ovako klaustrofobično malešna kao naša – trebala bi se brinuti o piscima ne zato da bi ugodila tim ćudljivim i razmaženim personama, nego da bi opravdala vlastiti smisao. Naravno, naša država nije pristojna pa piscu ne preostaje drugo osim uživljavanja u ulogu Toma Cruisea, protagonista „Nemoguće misije“.

NACIONAL: Knjiga je duhovita, nježna, ali i ponekad drska priča o četvero pisaca u rezidenciji za pisce u Rumunjskoj. Otkud ta ideja? Što ste njome htjeli?

Što romantičnije kolege od mene zovu inspiracijom, ja definiram kao očaj. Sjednete pred računalo, a vani je krasan sunčan dan i vama se učini da u tome trenutku na cijelome svijetu ne postoji nesretnije čeljade od vas. Počnete grozničavo mozgati i, ako imate sreće, razvodna kutija u vašoj glavi klikne i nešto se otvori. Kako? Nemam pojma. Da sam sklon mistifikacijama, rado bih odgovorio da nisam ja izabrao priču, nego ona mene. U slučaju „Knjige žalbe“ sve je počelo od sljedeće ideje: zašto ne bih pokušao napisati roman u formi četiriju dnevnika što ih ispisuju osobe koje su primorane neko vrijeme zajedno živjeti. Eto, pokušao sam i nisam se patio. Dapače, sjajno sam se zabavljao pišući. Ovaj roman ponudio mi je mogućnost da, barem nakratko, postanem ženom. Zapravo, uzeo sam glas dviju žena, a to je neprocjenjivo iskustvo i od srca ga preporučujem svakome muškarcu.

NACIONAL: Cijeli život pišete, što za vas znači pisanje?

To je moj zanat. Ništa drugo ne znam raditi. Kad moja supruga kupi komad namještaja koji bih trebao montirati, pretrnem od užasa i panično zovem u pomoć vještije prijatelje. Ne znam čak ni voziti. Ni bicikl, a kamoli auto. Kad bi se pisanje stavilo izvan zakona, krepao bih od gladi. No osim što mi je posao, pisanje mi je i strast. Zapravo, kad podvučem crtu, ispada da se cijeloga života nisam bavio ničim drugim osim čitanjem i pisanjem. Ne pamtim više tko je to kazao, ali duboko vjerujem da je čitanje jedini način da se umjesto jednoga života proživi njih nekoliko tisuća. Ako k tome još i pišete, brojka se dodatno umnožava. Odustati od čitanja i pisanja meni bi bilo ravno odustajanju od života.

NACIONAL: Kako vidite stanje u hrvatskom medijskom prostoru? Gdje su najveći izazovi? Kriza traje i kao da joj se ne vidi kraj, ali ne samo u medijima…

Stanje je jadno. Toliko jadno da nisam siguran kako ću mirovinu dočekati u svome zanimanju, a nije baš da sam prva mladost. Tiskani mediji odumiru u izravnome prijenosu. Razloga tome ima cijeli niz, no ni sami novinari, odnosno urednici, nisu bez krivnje. Dapače. Uvjeren sam da su za krizu printa manje zaslužni elektronički mediji, a puno više mi sami. Kola su nam krenula nizbrdo onoga časa kad smo počeli podcjenjivati vlastitu publiku, kad smo odustali od ozbiljnog žurnalizma u tupavoj nadi da će nam naklade porasti budemo li ljudima nudili tabloidne gluposti. Naravno, pametan svijet digao je ruke od nas, a budalama je ionako mrsko čitati išta osim kladioničkih tiketa ili knjižice vozila. Da zlo bude još i veće, toliko smo dugo na nizbrdici da me strah kako više nikakvo kočenje ne može pomoći. Uvijek se sažalim kad upoznam bistro, mlado čeljade koje je tek diplomiralo i htjelo bi se baviti novinarstvom. Dušo, poslušaj barbu i bježi koliko te noge nose.

NACIONAL: Zašto ste odlučili da vam likovi budu baš Hrvat, Finkinja, Čehinja i Rus?

Odluka je bila na neki način iznuđena propozicijama natječaja koji je, kao što znate, konspirativan i rukopisi se šalju pod šifrom. Da sam napisao još jedan roman koji se bavi Splitom i u kojemu se književni standard prepliće s lokalnim dijalektom, žiri bi vjerojatno shvatio tko se krije iza pseudonima, pa sam odlučio do kraja zamesti svaki trag i umjesto još jedne dalmatinske, napisati „svjetsku“ priču.

NACIONAL: Naravno, uz činjenicu da je svaki od tih četvero ljudi sa svojim karakteristikama, pun mana i vrlina, vi u knjizi dotičete i te nikad dovoljno opisivane međuljudske odnose koji su zapravo tako važni. I ponovno se vidi koliko su ljudi svugdje isti, zašto to zaboravljamo?

Postoji, valjda, nešto prokleto u svim ljudima da grozničavo inzistiraju na onome što nas dijeli umjesto na onome što nas spaja. Nitko neće postati manjim Fincem ili Hrvatom osvijesti li u sebi činjenicu kako njegovo „finstvo“ odnosno hrvatstvo nisu isključive mjere osobnog identiteta. Svi mi smo, prije svega, nečija djeca, prijatelji, susjedi, ljubavnici, očevi, majke… Potom smo zidari, činovnici ili pisci, navijamo za Hajduka ili FC Lahti, volimo gulaš ili rižoto, smijemo se Woodyju Allenu ili Rowanu Atkinsonu, plačemo uz melodrame, pjevušimo pod tušem… A tek na kraju svega smo Finci ili Hrvati.

NACIONAL: Pišete u knjizi i o problemu alkoholizma, osamljenosti, ali i bivšim vremenima SSSR-a i ratovima, sve na humorističan način. Kakva su vaša sjećanja na ta prošla vremena? Kako ste živjeli u Jugoslaviji?

Jugoslavija je umrla u mojoj 27. godini. Ostavim li po strani neugodnu činjenicu da mi je ta država otela dvanaest mjeseci života – koje sam kao vojnik morao provesti u Leskovcu, glumeći socijalističkog Ramba, a bivajući nalik sirotome Švejku – ništa ružno mi se u Jugoslaviji nije dogodilo. A zbilo se puno toga lijepoga. Sva moja sjećanja na to vrijeme patinirana su nostalgijom. Koja, naravno, nije politička, nego se tiče jednostavne činjenice da više nikad neću biti onaj klinac koji je tada zaneseno otkrivao svijet. Tog se vremena s nježnošću sjećam, ali u mojim uspomenama nema ni Edvarda Kardelja ni Vlade Bakarića. Umjesto njih, pamtim, recimo, Komandanta Marka i Juricu Jerkovića, pivo Lederer i klub Kulušić, splitski Get i zagrebačko Trnje, kakvi su nekada bili…

NACIONAL: Kako gledate na današnje priče o Jugoslaviji koje ne prestaju? Spada li i to pod humorističnu crticu Petra Graha ili su stvari ozbiljnije?

Radi se naprosto o tome da postoje ljudi koji su pomireni s vlastitim uspomenama i oni koji to nisu, koji bi svima oduzeli pravo na pamćenje. A za mene je to jedno od temeljnih ljudskih prava i uvijek se strašno uzrujam kad mi neki zapjenjeni idiot koji sebe proglašava mjerom hrvatstva, krene tupiti kako je Jugoslavija bila tamnica. Ako i jest, moju su ćeliju uredno prozračivali.

Da se ne bih razbolio od takvih budalaština, utječem se humoru, smijem se u samoobrani. Situacija je, naravno, ozbiljna, ali ne dam vragu da nam, poslije svega, odnese još i šalu.