Objavljeno u Nacionalu br. 638, 2008-02-05

NAJBOLJI SVJETSKI RUKOMETNI PLEJMEJKER najzaslužniji je što je Hrvatska osvojila srebrnu medalju na Europskom prvenstvu u Norveškoj: u razgovoru govori o počecima karijere uz oca rukometaša, životu u Španjolskoj, političkom angažmanu i dalmatinskom karakteru

Otkako je 2003. rukometna reprezentacija Hrvatske postala svjetski prvak, Ivano Balić (28) smatra se najboljim rukometašem na svijetu. Godine 2003. i 2006. Svjetska rukometna federacija i službeno ga je izabrala za najboljeg rukometaša a na europskim prvenstvima 2004. i 2006. te na svjetskim prvenstvima 2005. i 2007. izabran je za najboljeg igrača prvenstva. Na upravo završenom Europskom prvenstvu u Norveškoj, gdje je Hrvatska osvojila drugo mjesto, za najboljeg igrača prvenstva proglašen je Francuz Nikola Karabatić, a i rukometnim laicima jasno je da bez Balića hrvatska reprezentacija nikada ne bi došla do finalne utakmice.

Balić dolazi iz rukometne obitelji, otac Žarko i majka Stjepanka bili su profesionalni rukometaši, ali budući da rukomet nije osobito popularan u Splitu, Ivano Balić u početku je trenirao košarku. Tek s 15 godina odlučio se za rukomet, i vrlo brzo se pokazao iznimno talentiranim. S obzirom na to da je obližnji Metković uvijek imao mnogo ambiciozniji rukometni klub od Splita, Balić je 2001. potpisao ugovor s Metkovićem i igrao rukometnu Ligu prvaka. Budući da je hrvatska rukometna reprezentacija u to vrijeme igrala vrlo slabo, Balić, već tada atipični rukometaš neobičnih ideja, pozvan je u reprezentaciju. Godine 2003. Hrvatska je postala svjetski prvak i od tada je jedna od najboljih na svijetu. Osvajanjem zlatne medalje na OI 2004. to je i potvrđeno, nakon čega je Balić potpisao za jedan od najboljih svjetskih klubova, španjolski Portland San Antonio iz Pamplone. U Pamplonu je Balić otišao sa suprugom Ivanom i sinom Dinom, ali su se 2006. supruga i sin vratili u Split a brak je nakon sedam godina i službeno raskinut. Za osmogodišnjeg sina Dinu Balić kaže da je talentiran sportaš, ali Ivano ne bi volio da postane rukometaš.

NACIONAL: Poznato je da je vaš otac Žarko bio rukometaš, ali nikad dosad se nije toliko medijski eksponirao. Zašto je ovaj put toliko komentirao i vašu igru, i igru reprezentacije na EP-u, ali i neke poteze izbornika Line Červara tijekom finala?
– Nemam pojma, to bi trebalo pitati njega, medijima je očito bilo zanimljivo objavljivati njegove izjave. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali mislim da moj otac nije trebao izići u novine s komentarom o Červaru u finalnoj utakmici. Da sam ja izbornik, ja bih nokautirao suca u finalu EP-a. Červar je stoga dobro reagirao jer nismo zaslužili onakvu nepravdu u finalu. Trebala je to biti otvorena utakmica pa neka pobijedi bolji.

NACIONAL: Iako su vam otac i majka bili rukometaši, vi ste prvo trenirali košarku. Je li to zato što ste kao 10-godišnjak u Splitu gledali Jugoplastiku koja je u to vrijeme bila trostruki košarkaški prvak Europe?
– Naravno, to je najviše utjecalo na moju odluku da počnem trenirati košarku. Jugoplastika je u to vrijeme bila sve u Splitu, svi su bili ludi za košarkom pa tako i ja. Išao sam trenirati na Gripe, trenirao sam tri, četiri godine. Međutim, budući da su mi otac i majka igrali rukomet, prišao mi je Mate Bokan, prijatelj mog oca, i predložio da počnem trenirati rukomet jer je on tada bio trener u rukometnom klubu Split.
Košarka mi je tada, 1995., bila sve, gledao sam prijenose NBA utakmica, ali u to vrijeme je u košarkaškom klubu Split došlo do neke smjene generacija, vidio sam da neću dobiti priliku da napredujem i okrenuo sam se rukometu.
Moja košarkaška generacija, rođena 1979. i 1980., u Splitu bili su Subotić, Šundov i još neki. Rukomet sam odmah zavolio jer sam kao dijete odrastao u dvorani, živio s roditeljima u Italiji gdje je moj otac od 1977. do 1987. igrao rukomet. U Italiji veliki gradovi nemaju rukometnih klubova pa smo živjeli u manjim mjestima, prvo u Rovretu pokraj Verone, zatim pokraj Milana i na kraju u Pratu pokraj Firence. Tako sam u Italiji živio od trećeg mjeseca života pa do odlaska u školu a to je bilo sa 6,5 godina. Majka i ja smo se tada vratili u Split a otac je ostao još neko vrijeme u Italiji. Kad se vratio u Split, igrao je za RK Split koji je tada bio u drugoj jugoslavenskoj ligi tako da sam ga i tada stalno gledao. Dakle, već tada me sve vodilo k rukometu pa sam u rukometu i morao završiti.

NACIONAL: Kako to da ste se zadržali u rukometu s obzirom na to da ni tada, kao ni sada, rukomet u Splitu nije bio osobito popularan i nije garantirao profesionalni uspjeh?
– Nisam gledao što mi rukomet ili košarka može donijeti u životu. Jednostavno sam zavolio rukomet, snašao sam se u njemu i nastavio igrati. Od svoje 16. do 24. godine igrao sam rukomet iz ljubavi. Kada sam potpisao pravi profesionalni ugovor, shvatio sam da bi se od toga moglo i živjeti. Tek nakon SP-a u Portugalu 2003. osjetio sam da bih mogao živjeti od rukometa. Do tada sam igrao u klubu, katkad dobro, katkad lošije. Istina, igrao sam za reprezentaciju i prije Portugala, ali tek nam je titula svjetskih prvaka u Portugalu otvorila oči. Shvatio sam da se može igrati, zaraditi, obići svijet i igrati u nekoj od najjačih europskih rukometnih liga.

NACIONAL: Znači li to da vam igranje u Metkoviću u to vrijeme nije bilo značajno kao ni igre protiv RK Zagreb, bivšeg prvaka Europe?
– Ne zanimaju me borbe između sjevera i juga. Osim toga, cijelo to vrijeme rukomet je za mene bio igra i ništa više. Iako Split nije rukometni grad, valjda smo Petar Metličić i ja pogodili sport kojim se trebamo baviti, valjda smo rođeni za rukomet pa bismo uspjeli i u svakom drugom gradu.

NACIONAL: Budući da ste atipičan rukometaš koji koristi košarkaške poteze, jeste li se prije pet godina osjećali neshvaćenim?
– I danas se dogodi da se osjećam neshvaćenim. Dobro, u reprezentaciji toga više nema, ali u klubu u kojem igram, Portland San Antonio, to se događa, osobito ako angažiraju novog igrača koji me ne poznaje. Tada se on treba priviknuti na mene kao i ja na njega. Tako je bilo u početku u reprezentaciji, ne može se preko noći stvoriti igra i reprezentacija. Bilo je i pokušaja da me se stavi u kalup, ali toga ima uvijek. Možda sam imao sreću što je hrvatski reprezentativni rukomet prije SP-a u Portugalu gotovo dodirnuo dno pa su mi zato dali priliku, možda je ne bih dobio da je u rukometu bila bolja situacija.

NACIONAL: Što se dogodilo u vašoj glavi nakon što ste osvojili zlato u Portugalu?
– Uvijek sam znao da mogu bolje i više, da nisam loš nego dobar igrač. Portugal mi je dokazao da mogu igrati dobro na visokoj razini. Preko noći se sve promijenilo. Uozbiljio sam se, postao odgovorniji u igri, počeo sam preuzimati ključne situacije u svoje ruke. Jednostavno sam sazreo. Tko zna što bi se dogodilo da nismo osvojili zlato. Ja bih vjerojatno završio u nekom osrednjem europskom klubu. O tome više ne želim razmišljati.

NACIONAL: Nakon odlaska Smajlagića iz reprezentacije pisalo se kako ste vi šef reprezentacije, a ne Červar, te da vi određujete igru reprezentacije.
– Meni su to sve gluposti. Treba biti s nama 24 sata na nekom natjecanju pa bi se vidjelo tko je šef i tko što radi. Možda sam šef na terenu jer moram organizirati igru, pričati i postavljati igrače, ali izvan terena ja nisam nikakav šef.

igrati?
– Novac mi uopće nije bio bitan. U Njemačku nisam želio jer ne volim način na koji se igra u njemačkoj ligi. Tamo se mnogo trči i šutira, bez puno taktike, prevladava snaga. Zapravo, o Njemačkoj sam razmišljao prije SP-a u Portugalu, kada mi je bilo bitno samo da odem u inozemstvo. Kada sam nakon Portugala shvatio da mogu birati klub, rekao sam da u obzir dolazi samo Pamplona, samo Portland San Antonio. U to je vrijeme u klubu igrao Jackson Richardson, koji mi je uvijek bio idol. Čim mi se pružila prilika da odem u Pamplonu, ja sam je ugrabio. Istina, nakon EP-a u Sloveniji 2004. imao sam jako mnogo ponuda, ali ja sam razmišljao samo o Pamploni. Povezao sam se s jednim španjolskim menadžerom i tako sam završio tamo.

NACIONAL: Pamplona nije velik grad. Kolika je važnost rukometa u Pamploni, gradu iz kojeg su biciklist Michael Indurain, peterostruki osvajač Tour de Francea, i nogometni klub Osasuna?
– Pamplona nije velika i to mi se jako sviđa. Ima 170 tisuća stanovnika, s okolicom 240 tisuća. Međutim, rukomet ne stoji baš najbolje na ljestvici popularnosti, ipak je Osasuna najvažnija. U gradu ne postoji euforija oko rukometa. U prvoj sezoni mog igranja za Portland San Antonio osvojili smo prvenstvo Španjolske pa je na gradski trg došlo možda 2000 ljudi. Rukomet je u Pamploni malo po strani, ali ja sam zadovoljan svime što ondje imam.

NACIONAL: U Portland San Antonio ste došli kao svjetski i olimpijski prvak, ali u prvoj sezoni niste previše igrali. U čemu je bio problem?
– Došao sam u klub nakon OI u Ateni 2004. i ozlijedio sam se nakon prva tri kola. Kad sam se oporavio, odigrao sam četiri ili pet kola i opet sam se ozlijedio. Osim toga, ono što sam igrao, odigrao sam loše. Ne volim lagati, znam kako sam tada igrao. Vrlo sam samokritičan, nakon utakmice analiziram cijelu igru, razmišljam što sam napravio dobro a što loše. Bilo je dana kada sam došao doma, sumnjao u sebe, i pitao se mogu li izdržati u tako velikom klubu. Jednostavno, nisam se snašao, trebalo mi je godinu dana da posložim stvari u glavi i prihvatim njihov način života i razmišljanja. U Hrvatskoj se mnogo trenira, otkada igram rukomet, mnogo sam trenirao, a kada sam došao u Španjolsku, shvatio sam da se gotovo uopće ne trenira. S obzirom na to da se utakmice igraju srijedom i subotom, forma se lagano održava, na snazi i taktici se slabo radi. Osim toga, klub i igrači su koncentrirani samo na utakmicu, a nakon nje, bez obzira na to jesmo li pobijedili ili izgubili, svaki igrač ide svojoj kući. A mene, ako izgubimo ili sam loše igrao, to izjeda sljedećih pet dana. Osim toga, u klubu sam igrao s igračima iz različitih zemalja, i svaki je imao svoj stil. Bilo je milijun problema koje sam u godinu dana morao riješiti.

NACIONAL: Ipak, Španjolci imaju mediteranski stil života, po tome vam je život u Pamploni trebao biti ugodan.
– Nisu oni daleko od nas, doista. Uvijek će ti pomoći, nema presinga, ako želiš prošetati gradom, nitko ti neće smetati. Meni ugovor s Portland San Antoniom vrijedi do 2010. i sasvim sam zadovoljan. Nisam razmišljao o tome hoću li ostati živjeti u Pamploni, iako mi je tamo super. No još uvijek nisam bio u Pamploni za vrijeme njihove utrke s bikovima jer se ona održava u srpnju, dok sam ja u Hrvatskoj. Jednog dana, kada mi istekne ugovor, otići ću u miru pogledati tu utrku s bikovima, ali neću trčati, to mi ne pada na pamet. Svi mi kažu da se to treba vidjeti barem jednom u životu.

NACIONAL: Španjolci vas ne ometaju, ali koliko su vas ometali hrvatski mediji kada su prije godinu i pol dana rastezali priču o vašem razvodu?
– Bio sam u Španjolskoj pa nisam ni znao što pišu hrvatske novine. Zato nisam to toliko osjetio. Dao sam izjavu o razvodu i to je bilo to. Novinari su me zvali na telefon, ali ja se nisam javljao. Ne znam zašto bih im ja komentirao svoj život. Jedna moja službena izjava bila je dovoljna. Rukomet mi je bio ispušni ventil za tadašnje probleme.

NACIONAL: Jeste li još uvijek ludi za košarkom?
– Jesam, i to jako. Dovoljno je da vam kažem da ostajem budan do četiri ili pet sati ujutro kako bih pogledao usred NBA sezone utakmicu dvaju najlošijih klubova. Španjolski televizijski Canal+ stalno prenosi američke sportove a ja ih sve volim, čak i hokej na ledu. No ja sam izabrao rukomet i ne žalim za potencijalnom košarkaškom karijerom.

NACIONAL: Otkud Dalmatincu ljubav prema hokeju na ledu?
– Pojma nemam. Pogledao sam jednu utakmicu i zapalio se gledajući ih kako kližu i udaraju se. Jedna utakmica bila je dovoljna.

NACIONAL: Je li istina da ste sa suigračem Davorom Dominikovićem namjeravali otputovati u Ameriku kako biste gledali košarkaške i hokejaške utakmice?
– Planirali smo otići u Ameriku na desetak dana i to bismo i napravili da smo na ovom europskom prvenstvu uspjeli osigurati nastup na OI u Pekingu. Otišli bismo u New York, jer je i Dominiković lud za košarkom, ali smo se zeznuli zato što smo izgubili u finalu EP-a. Sada moramo igrati dodatne kvalifikacije za Peking i ništa od Amerike. Moramo čekati drugu priliku.

NACIONAL: Ako zanemarimo rukomet, u čemu uživate u Španjolskoj?
– Budući da često putujemo i igramo, mir mi je najvažniji. Moram biti sam, odmoriti se, jer je ritam utakmica naporan. Sva ta putovanja autobusom, čak i po deset sati, ali i avionom, uz česta presjedanja, strašno mi smetaju. Klub nam katkad tako “dobro” sredi avionske karte da, kada igramo europske utakmice, putujemo po cijeli dan. Zato mi treba mnogo odmora, gledanje televizije i slušanje glazbe.

NACIONAL: Rukometaši su često vrlo rabijatni i nervozni, kako to da ste vi tako flegmatični?
– Znam i ja poludjeti, nije problem. Najčešće poludim zbog sudaca jer mrzim nepravdu. Kada se sjetim finala EP-a protiv Danske, smiješno mi je što suci nisu pustili bolju ekipu da pobijedi. To nam se u posljednjih pet godina dogodilo tri ili četiri puta. Mi smo zasluženo izgubili možda tri ili četiri puta, sve ostalo smo izgubili uz pomoć sudaca. Tada izgubim živce. Nije lako kada te kradu, kada igraš protiv još dvije osobe, a to su suci. To je zato što smo mali, pa koga je briga za Hrvatsku, jednu malu i siromašnu zemlju, zato i ne možemo stalno osvajati medalje. Po kvaliteti, mi smo najbolja reprezentacija, i stojim iza tih riječi. Mislim da se razumijem u rukomet i zato to kažem.

NACIONAL: Ako se već razumijete u rukomet, kako objašnjavate to što se u rukometu zarađuje manje nego u mnogim drugim sportovima, te što se za rukomet ironično kaže – kakav je to sport koji ozbiljno igra samo sedam zemalja?
– Financijski i rukomet napreduje. Sporo, ali napreduje. Ne znam zašto rukomet nije popularniji, meni je super. Možda nije popularan zato što suci mogu odrediti pobjednika pa ljudi gube interes kada manji klub ne može pobijediti veći.

NACIONAL: Čime ćete se baviti kada završite rukometnu karijeru?
– Ne znam, ali to me često pitaju u posljednje vrijeme. Valjda vide da mi se bliži kraj.

NACIONAL: Već ste objasnili da vas je zdravstveno za europsko prvenstvo osposobio iscjelitelj Zdenko Domančić. Što sada, hoće li vas morati pregledati klupski liječnici?
– Sada nemam nikakvih ozbiljnijih problema. Primio sam dosta udaraca koji će se s vremenom zaliječiti, za sedam ili deset dana. Sada sam dobro. Navikao sam se da me nakon svake utakmice sve boli od udaraca. Nakon 14 godina rukometa navikao sam se na batine. Fizička sprema mi je dobra, nisam bio ozlijeđen dvije i pol godine, ni sam ne znam kako se to dogodilo.

NACIONAL: Zašto ste sudjelovali u predizbornom spotu HDZ-a? Jeste li član HDZ-a?
– Nisam član HDZ-a a pristao sam se pojaviti u predizbornom spotu jer sam podržao Sanaderovu ideju o ulasku u Europsku Uniju. Samo zbog toga. Politički sam inače nesvrstan.

SVJETSKA KLASA IZ SPORTSKE OBITELJI

NACIONAL: Je li se vaš otac ponašao prema vama kao rukometni trener?
– Otac mi je prije davao više savjeta, sada ih daje sve manje. Dok sam bio mlađi, stalno je nešto prigovarao, a budući da sam ja tvrdoglav, nisam ga slušao. Teško sam prihvaćao njegovo mišljenje, drukčije sam gledao na neke situacije, on je želio da više šutiram na gol, a ja sam, kao posljedica igranja košarke, želio razigravati suigrače. Ja sam Ovan u horoskopu, dozlaboga tvrdoglav. Sada sam se, kada sam stariji, promijenio. Tek sam tu i tamo pravi Ovan. I majka Stjepanka je davala savjete, ali više se držala po strani. Ona je igrala u rukometnom klubu Nada.

BIOGRAFIJA

Rođen 1. travnja 1979. u Splitu
1979. – 1987. živio s roditeljima u Italiji
1991. počeo trenirati košarku u splitskoj Jugoplastici
1995. na nagovor očeva prijatelja Mate Bokana počeo trenirati rukomet u RK Brodomerkur iz Splita
2001. kao najbolji igrač rukometnog kluba Split potpisao za Metković i prvi put pozvan u A rukometnu reprezentaciju Hrvatske
1999. oženio se djevojkom Ivanom
2000. rodio mu se sin Dino
2003. s reprezentacijom Hrvatske postao svjetski prvak, a prvi put proglašen je za najboljeg igrača svijeta
2004. potpisao četverogodišnji ugovor za španjolsku momčad Portland San Antonio; na Olimpijadi u Ateni 2004. osvojio zlato; dvostruki je dobitnik Državne nagrade za sport “Franjo Bučar”, kao igrač i kao član rukometne reprezentacije
2005. osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Tunisu
2006. drugi put u karijeri proglašen najboljim rukometašem svijeta i razveo se od supruge Ivane
2008. osvojio srebro na Europskom prvenstvu u Norveškoj