Direktor Motovun film festivala za Nacional govori o radikalizaciji i skretanju udesno na hrvatskoj političkoj sceni i napominje kako nas trenutačne tendencije ubrzano pretvaraju u zemlju koja će biti zapuštena periferija Europe

Motovun Film Festival, koji će se krajem srpnja devetnaesti put održati na “brdu filmova”, u srednjovjekovnom istarskom gradiću Motovunu, najavio je svoje ovogodišnje izdanje performansom i projekcijom filmova u zagrebačkoj Laubi na Dan Europe. Tim događajima organizatori festivala željeli su upozoriti na krajnje zabrinjavajuće trendove ne samo u Hrvatskoj, već i u cijeloj Europi, koji neodoljivo podsjećaju na buđenje fašizma 1930-ih godina. Osnivanje Motovun Film Festivala, sada već svjetski poznatog “najneformalnijeg” filmskog festivala u Europi, davne 1999. bilo je odgovor grupe filmskih profesionalaca, redatelja, producenata i studenata filma na tadašnju rigidnu državotvornu kulturnu politiku i apsolutnu dominaciju hollywoodskog filma u kinima. Jedan od osnivača je i Igor Mirković, dugogodišnji izvršni direktor Festivala koji iz godine u godinu sudjeluje u organizaciji i održavanju. Igor Mirković režiser je filmova “Sretno dijete”, “Balavica”, “Krupni otpad”, “Noćni brodovi”, a s umjetničkim direktorom Motovun film festivala u “časnoj mirovini” Rajkom Grlićem režirao je dokumentarni film “Hrvatska 2000. – tko želi biti predsjednik”. Zaposlen je i kao profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

NACIONAL: Performansom “Gdje ste bili 2016?” obilježili ste Dan Europe i najavili Motovun film festival u posljednjem tjednu srpnja. Zašto takav performans?

Bili smo sami sebi smiješni: mi smo, kao, usred priprema za još jedan nepretenciozni, lepršavi ljetni festival, a oko nas crnilo, galama, aveti prošlosti, samo što ne grizemo jedini druge. Zato smo odlučili otvoriti sezonu programom koji će filmovima potaknuti ljude da razmisle o aktualnom ludilu i bjesnilu kroz dva filma. Prvi je taj famozni njemački dokumentarac “Desno, dva, tri – kamo ide Europa” koji, među ostalim, prikazuje priprostu i ostrašćenu hrvatsku desnicu i o kojem su se prije mjesec dana, kada je prikazan na Arteu, raspisali domaći mediji. Bilo je vrijeme da se taj film napokon pokaže jer je glupo da o njemu svi pričaju, a nitko ga nije vidio. Drugi je mjuzikl “Cabaret”, koji govori o u Berlinu ranih tridesetih i duhovnoj klimi buđenja nacizma. Činilo nam se da ponovno gledanje tog filma u ovom okruženju može biti zanimljivo: ponudili smo publici da razmisli uočava li sličnosti ili su doista priče o fašizaciji našeg društva glupost.

NACIONAL: Performans je vezan uz Dan Europe, a “Desno, dva, tri…” tek je dio filma koje je televizija Arte snimila o radikalizaciji europske političke scene. Osim Hrvatske, koje su zemlje obuhvaćene tim projektom?

Oni su izabrali Poljsku, Francusku, Njemačku i nas. Mislim da je Europa pred velikim previranjima. Nije riječ samo o problemu izbjeglica, već i nestajanja sigurnog okruženja nacionalnih država – mi više ne živimo u svojim selima, nego u tehnološki umreženom globalnom svijetu. Sve se mijenja užasno brzo i generacije roditelja više ne razumiju svoju djecu, koja su generacija novog doba. Uvijek kada se zbivaju tako velike promjene, a ova koju mi živimo je puno krupnija od npr. izuma parnog stroja, događa se zapravo isto. Neki ne mogu ići ukorak s tim pa se uznemire, uplaše i traže sigurnost u tradicionalnim vrijednostima desnice. Povrh svega, tu je i Crkva koja proživljava svoju ubrzanu transformaciju kroz reforme pape Franje: i tu postoje krugovi koji ih teško slijede pa pokušavaju odgovoriti konzervativnom revolucijom.

NACIONAL: U filmu o Hrvatskoj prikazani su ustaški derneci u Kninu i Čavoglavama, neka druga Hrvatska o kojoj urbana, intelektualna scena u Zagrebu i drugim gradovima malo zna. Neke od tih scena doista su šokantne.  Koje je od tih dvaju lica našeg društva pravo? Je li to prava Hrvatska?

Nezaobilazna je tu misao Ramba Amadeusa da je nacionalizam tema za one do 300 eura prihoda mjesečno. Ponovni rast nacionalizma bez sumnje ima veze s osam godina teške krize i suočavanja s činjenicom da nam državna samostalnost nije donijela život kao u Švicarskoj, što su vođe najavljivali ranih devedesetih. Provincija je siromašnija i zato je ona plodno tlo za razvoj ideje da su “za dom spremni” i Jure i Boban lijek i oblog za naše izgubljene iluzije. I tu sada dolazimo do grijeha aktualne hrvatske vlasti: umjesto da se svim silama trude pomoći ljudima da shvate i nauče, da šire kulturu dijaloga i grade demokratske standarde – jer to jedino može pomoći boljim perspektivama ove zemlje – oni koketiraju s ustaštvom, manipuliraju bez grižnje savjesti kako bi ih, tako ostrašćene, pretvorili u svoje bukače i glasače. Dakle, izigrat će ih još jednom, ne trepnuvši. Ljevica se za to vrijeme zgraža nad njihovom “neukošću” i “primitivizmom”. To je drugi veliki grijeh: ljevica – i politička i intelektualna – kao da prezire te svoje sugrađane, omalovažava ih i zapravo nije uložila nikakve stvarne napore da s njima uspostavi dijalog. Da sam ja neka vlast, svakako bih imenovao ombudsmane koji bi danonoćno obilazili teren i razgovarali s tim ljudima, ne bi li im prezentirali druge mogućnosti i načine razmišljanja. U situaciji u kojoj u njihovim selima postoje samo HVIDR-a, kladionica i crkva, ne možemo očekivati da će stanje duha krenuti nabolje. Trenutne tendencije nas ubrzano pretvaraju u zemlju koja će biti zapuštena periferija Europe.

• ‘PROVINCIJA JE SVE SIROMAŠNIJA i zato je plodno tlo za razvoj ideje da su ‘za dom spremni’ i Jure i Boban lijek i oblog za naše izgubljene iluzije. A hrvatska vlast će ih ponovno izigrati’

NACIONAL: Vaš performans koji je kritizirao postojeću atmosferu u društvu imao je i posebnu rubriku koja se zvala “Prebrojavanje krvnih zrnaca”. Prozivali ste u publici pripadnike manjina, nezaposlene, one kojima se prijetilo, one kojima su preporučili da odu u Srbiju… Zašto ste od toga napravili karikaturu ?

Da, taj performans bio je izraz solidarnosti s ljudima koji su posljednjih mjeseci bezrazložno bili izloženi javnom linču ili poruzi. Svatko tko se usudi javno podići glas, dolazi pod udar medija specijaliziranih za šamaranje neposlušnih. Pa onda doznajemo da je, na primjer, taj “netko” imao pretke komuniste, udbaše, Srbe i da taj bundžija živi na državnim milijunima. A na kraju dolazi argument svih argumenata. Kada god kritizirate, recimo, Karamarka, poklopit će vas s “Tito ti je bio bolji?”. Ako se drzneš reći da je naša vlada stručnjaka zapravo najnestručnija vlast koju smo ikada imali, slijedi protuargument “fali tebi tvoja Jugoslavija”. Te tri stvari – tvoja povijest je kompromitantna, ti lagodno živiš od mojeg novca i, na kraju, ti zapravo patiš za Jugoslavijom – to je standardni obrazac diskreditiranja. I tako je odmah sljedećeg jutra nakon tog našeg performansa u jednom od tih dno.hr portala objavljen tekst u kojem se čitateljima muti pamet brojkama koje su Motovun Film Festival i Mirković smračili. Tako to ide: kad puno pričaš navečer, već ujutro ćeš čitati da si kriminalac.

NACIONAL: Tijekom performansa “Gdje si bio 2016?” pročitali ste najbolje poruke hejtera?

Ono što je bila berlinska pivnica ranih tridesetih godina, gdje se kalio i širio duh fašizma, to su danas komentari pod tekstovima na portalima. Iz sigurnosti svoje potpune anonimnosti, nerijetko i izmišljenih identiteta, ljudi bljuju vatru, gnjev i žuč, prozivaju i blate, a time se ti komentatori međusobno razjaruju i radikaliziraju. To jest manjina, ali glasna manjima koja teško zagađuje javni prostor. Način borbe protiv toga jest da ih se izvuče iz sigurnosti njihovih marginalnih kutaka i stavi pod reflektore, na pozornicu i pokaže u svoj njihovoj nakaznosti. Zato smo javno čitali te mrzilačke poruke.

NACIONAL: Motovun film festival nastao je krajem devedesetih kao odgovor na slično političko okruženje. Možete li napraviti neke paralele s tim razdobljem? Budući da ste prvi počeli okupljati filmove, autore i glumce iz regije, uz međunarodnu ekipu koja je dolazila, još otada vas prati imidž “jugoslavenskog derneka”. Smeta li vam to?

Kad smo se pojavili, državni mediji prokazali su nas kao novi festival koji je otvoren bez himne i zastave. To govori sve – i o duhovnoj klimi i o našoj poziciji. Bilo je to vrijeme konačnog potonuća hrvatskog filma devedesetih, patetične i staromodne državne kulture i Tuđmanova operetnog dvorskog protokola koji prati lijepu umjetnost. U tom okruženju mi smo napravili nepretenciozni i neformalni festival, kojem je vrhunska vrijednost bila sloboda misli i duha – i tim izmicanjem iz zadanih kulturnih okvira bili smo najveća provokacija. Zabrinuti mediji su upozoravali da se oko festivala smucaju tipovi poput Rade Šerbedžije i Bogdana Diklića. S onu stranu politike, bilo je to vrijeme kada u unutrašnjosti Istre nije bilo ni turističke ponude ni turista, a u kinima nije bilo autorskog filma. Mi smo, dakle, došli na spaljenu zemlju i krenuli – u dosluhu s publikom, koja nas je odmah prihvatila – graditi jedan novi model festivala, koji će ubrzo postati vrlo popularan i raširiti se Hrvatskom poput pomame. Nama satisfakcije nije nedostajalo; ipak, oni koji nas ne razumiju ili ne vole, uporno pokušavaju dokazati da smo mi samo dernek, i to politički sumnjivi dernek. Bojim se da tu svatko vidi onoliko koliko može razumjeti: ako ti ništa ne znače neki od najvećih europskih autora koji su bili u Motovunu i svi filmovi koje smo predstavili, onda vidiš samo tulume poslije projekcija – jer to je jedino što si kadra razumjeti. To je pojednostavljeno gledanje festivala oko kojeg ozbiljni i kvalitetni ljudi već devetnaest godina ulaže trud i energiju da bi u vrlo skromnim uvjetima bio kvalitetan i relevantan.

NACIONAL: Festivali i događaji poput Motovuna tada su načeli jedan autoritarni režim, bio je to početak odumiranja Tuđmanove ere. Postoji teza da je tada bilo neke nade da će se stvari promijeniti na bolje, da će se Hrvatska stvarno demokratizirati, a danas te nade više nema. Slažete li se s time?

Mi smo tada vjerovali da je krutost hrvatske kulture i društva bila rezultat nedovoljnog oporavka od jednog ružnog ratnog vremena. I doista, novo desetljeće donijelo je popuštanje okova, imali smo dojam da se društvo razvija nekim normalnijim smjerom. Danas, kada smo se evidentno ponovo vratili na nultu točku, vidimo da je to bio predah i privid. I sada očito kreće novi ciklus borbe: ali ne smije se gubiti nada jer alternativa otporu je da se sva pametna djeca odsele u neke bolje zemlje, a mi ostanemo duboka provincija, bez umjetnosti i kulture. A to se ne smije dopustiti.

• ‘NAČIN BORBE PROTIV anonimnih komentatora koji bljuju gnjev i žuč jest da ih se iz pozicija anonimnosti stavi pod reflektore, na pozornicu i pokaže ih onakvima kakvi jesu’

NACIONAL: Promjenom vlasti 2000. pretpostavljam da je postalo lakše. Festival je postao popularan, ministri, župani i političari shvatili su da je to IN i dolazili su u Motovun slikati se. Je li se i HDZ promijenio ponovnim dolaskom na vlast?

Sjećam se da smo bili prilično razočarani prvom post-tuđmanovskom vlašću jer nam se činilo da se ljudi mijenjaju, a ideja uštogljene kulture ostaje ista. I dalje smo se osjećali alternativom. Tada više nismo bili državni neprijatelji, nego županijski neprijatelji jer je krenula hajka lokalnih desničara da “oni iz Zagreba” uzimaju istarski novac i donose u Istru “miris ćevapčića”. Tako da naš život zapravo nikada nije bio lišen dinamike i uzbuđenja, uvijek su nas od nekud tukli. I onda 2003. na vlast ponovo dolazi HDZ. Nova vlada je najprije otezala i odbijala definirati iznos potpore do nekoliko dana prije festivala, a onda su nas iznenada obavijestili da će je osjetno skresati, i to u trenutku kada mi više nismo mogli rezati budžet. Shvativši kakva igra se igra, mi smo doslovce preko noći dali tiskati majice s natpisom: “Ne pitaj što Ministarstvo može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za Ministarstvo.” Ljudi su ih masovno kupovali za neku sitnu lovu i to je bila naša akcija za spas Ministarstva kulture, budući da su kresanje potpore obrazložili time da nas vole, ali eto, nemaju novca da to pokažu. Poslije se pokazalo da je taj naš provokativni potez pomogao da se pokrene neki dijalog.

NACIONAL: Kakva je situacija sada? Imate li kakvu komunikaciju s Ministarstvom kulture koje je prestalo financirati mnoge nezavisne medije, kao i alternativne festivale. Je li se to odrazilo i na motovunski festival?

Naš festival, kao i kompletna filmska industrija, pod ingerencijom je HAVC-a, zato nemamo izravnih kontakata s Ministarstvom. S HAVC-om dobro surađujemo, oni prepoznaju našu važnost i nadamo se dobroj budućnosti. No tko god nije slijep, vidi grozničave pokušaje da se stvori atmosfera u kojoj će u HAVC-u padati glave. Stoga mislim da nitko u filmskoj zajednici u ovom trenutku ne može reći što nosi budućnost. Ako govorimo o Ministarstvu, moram reći da nemam kontakta ni na neformalnim razinama: trudim se pratiti premijere filmova, predstava i druga kulturna događanja – i nikada nisam sreo ministra. Tu odsutnost i distanciranost uočavam kao novum u praksi ministarstva kulture.

NACIONAL: Spomenuli  ste HAVC, koji je bio izložen mnogim napadima zbog sporne danske koprodukcije. Kako ocjenjujete funkcioniranje te institucije i jesu li ti napadi opravdani?

I tu smo ponovo na terenu manipulacije: gledamo borbu za vlast u HAVC-u, u kojoj se ne biraju sredstva, uz puno dimnih bombi i pretjeranog granatiranja, uz veliki rizik da sve što je izgrađeno, porušimo. U devedesetima smo imali polu-kinematografiju i sumrak filmske pameti na platnu. HAVC je odgovor na takvo stanje, rezultat kolektivnog nastojanja hrvatske filmske zajednice da se uspostavi sistem koji će funkcionirati i pritom biti neovisan o politici. Ponovo moram primijetiti da je to nastojanje uspjelo tijekom HDZ-ove vlade, tada su stvoreni temelji za prijelomnu odluku da se film odvoji od politike. HAVC je doista ustrojio organiziran, moderan, europski sustav proizvodnje filmova. To je iznimno važno zato što malo tržište kao što je hrvatsko ne može funkcionirati kao izolirani mehanizam ograđen zidom. Taj veliki posao sada pokazuje prve rezultate. Ne samo zbog nekoliko filmova koji su u 2015. postigli ogromne uspjehe na svjetskoj sceni, nego i zbog sve većeg broja stranih produkcija koje snimaju kod nas, angažiraju naše ljude, aktiviraju naše resurse, što sve donosi novac. I potpuno sam siguran da oni koji pokušavaju srušiti sve što je napravljeno, ne rade u interesu hrvatskog filma, nego zbog malih, sebičnih interesa.

NACIONAL: Kako komentirate napade na Hrvoja Hribara i optužbe da je novac dijelio netransparentno, prijateljima i kolegama? Brine li vas budućnost HAVC-a?

Na kraju tako uspješne godine kao što je bila prošla, svaki bi učenik u školi dobio pohvalu, a Hrvoje Hribar se mora boriti za goli život i svaki dan čitati da je kriminalac, što je specifikum naše sredine. Ta beskrajno mutna optužba o protežiranju prijatelja i kolega posljedica je toga što tu nema nikakvih drugih dokaza: niti postoje dokazive malverzacije, niti je netko ukrao novac, niti se može dokazati da je HAVC podržavao politički podobne – jer golim je okom vidljivo da među “liblinge” HAVC-a spadaju ljudi vrlo različitih svjetonazora i političkih uvjerenja. I to nepostojanje ideoloških podjela i skladna suradnja “lijevih” i “desnih” velika je osobitost kojom se filmska zajednica razlikuje od ostatka društva. I kad se nema drugih argumenata, onda se bajaju priče o klijentelizmu, što je lako konstruirati u ekstremno maloj filmskoj zajednici u kojoj se svi poznaju i svi su barem jednom u životu radili zajedno, ako već nisu bili šulkolege ili ljubavnici. Također, nije istina da se tu samo troši. Na svaku uloženu kunu uvijek dolaze kune iz nekog stranog izvora. Tako se osiguravaju radna mjesta za ljude plaćene iz hrvatskih i europskih fondova. Isto je i s Motovun Film Festivalom, koji je na sav novac koji je dobio, osigurao novac iz stranih izvora. Tim novcem napravljen je relevantan europski festival, od kojeg zarađuju stotine ljudi uključenih u projekt. Svi ulažemo veliki trud da osiguramo taj novac, a onda čitamo da smo lopovi ili bonvivani koji leže na darovanim milijunima.

• ‘SKANDALOZNA JE ODLUKA premijera da ne primi potpisnike za Hasanbegovićevu smjenu. Kultura u Hasanbegoviću nije dobila sugovornika, već strogog gubernatora. I to rađa otpor’

NACIONAL: Govor mržnje, o kojem ste također govorili u performansu, postao je gotovo društveno prihvatljiv, čak i u mainstream medijima. I da niste vi, s određenim brojem potpisnika, prijavili govor mržnje u emisiji Marka Juriča “Markov trg” na Z1 televiziji, vjerojatno Agencija za elektroničke medije ne bi reagirala, kao što nije i do tada. Kako je to moguće ako se određene emisije koje se temelje na govoru mržnje, prenose na lokalnim televizijama?

Slučajno sam čuo za taj slučaj jer tu emisiju nikada nisam gledao. Pogledao sam snimku i za mene nije bilo nikakve sumnje da je u pitanju govor mržnje. Ja kao građanin, ali, ako hoćete, i kao predavač novinarstva koji radi s mladim kolegama, smatrao sam da je moja dužnost da upozorim na neprihvatljivost takvog javnog govora, jer u jednoj uređenoj zajednici takvu vrstu zagađenja ne možemo tolerirati. Ne bih ulazio u razloge zašto Agencija nije reagirala ranije jer nedovoljno znam o njenim ovlaštenjima i obavezama.

NACIONAL: I onda se dogodio profašistički skup pod prozorima Agencije za elektroničke medije koji je Hrvatsku doveo na naslovnice međunarodnih medija. Zašto novinari koji su do toga doveli, nisu sankcionirani?

Ne bih previše strogo sudio ljudima na tom skupu. Sva odgovornost je na onima koji njihov bijes i beznađe koriste kao svoje pogonsko gorivo, a njih kao bukače za svoj probitak – ali o tome sam već sve rekao. A kada je riječ o novinarima koje spominjete, ima ih u svim zemljama. Ne možemo očekivati da ćemo živjeti u društvu u kojem nema i medijskih lešinara – čak mi se čini demokratskim da i oni postoje. I ovi o kojima smo govorili žive s nama već godinama, ali na marginama, gdje je njihova prirodna pozicija. No politika ih je pretvorila u mainstream, njima se odazivaju visoki dužnosnici, oni su uvaženi gosti na dvoru – i tako se javnim prostorom širi medijsko zagađenje.

NACIONAL: Predsjednica je svoju kampanju započela u “Bujici”. Karamarko je tamo rado viđen gost, kao i ministar Hasanbegović. Miro Kovač, doktor sa Sorbonne, čak je komplimentirao urednika te emisije. Kako to komentirate?

Mislio sam da smo Slobodni tjednik ratnih devedesetih i Marinka Božića odavno pokopali. No pojavila su se njegova djeca. Ne sjećam se da su Tuđman ili netko od premijera davali intervjue Slobodnom tjedniku. Čak i tada se znala granica između svijeta i polusvijeta, a sada se izgubila.

NACIONAL: Motovun se i ove godine održava u posljednjem tjednu srpnja. Hoće li ići pod istim geslom: “Gdje ste bili 2016?”

Ne, to će biti jedan od pratećih programa. U njemu ćemo se baviti igranim i dokumentarnim filmovima koji govore o rastu radikalne desnice u Europi i to je nastavak priče koju smo započeli u Laubi i koja propituje gdje je Europa, gdje je u njoj Hrvatska. Naravno, prikazujemo i glavni program recentnih filmova sa svih strana svijeta – a poseban program posvetili smo najbližim susjedima Talijanima. I naravno, trudimo se održati filmske veze s najbližim susjedstvom, u programu ćemo imati nekoliko zapaženih regionalnih filmova i neka velika umjetnička imena.

NACIONAL: Ministar Hasanbegović je hodajuća provokacija zbog koje raste i negativni rejting Hrvatske na međunarodnoj sceni. Mislite li da će peticije, demonstracije pod prozorima Ministarstva i javni skupovi natjerati Vladu da ga se ipak odrekne?

Na vlasti su policajci i ekonomisti i za njih su umjetnici klaunovi i deriščad s kojom treba strogo. To je izazvalo revolt. Ako pogledate potpisnike peticije Kulturnjaci 2016, shvatit ćete da je to grupa ljudi koju ništa drugo ne bi moglo okupiti. To nije društvo istomišljenika i da su političari, bili bi u dvanaest različitih stranaka. Njih je povezalo ogorčenje nametanjem čovjeka koji nema nikakvog iskustva u kulturnom sektoru, ministra koji je došao s jasnom vizijom kako disciplinirati medije i što s neprofitnim udrugama, ali nema pregledne vizije svojih poteza u kulturi. Mislim da u ministru Hasanbegoviću kulturna zajednica nije dobila sugovornika, nego strogog gubernatora. I to rađa otpor. A kako je moguće da premijer Orešković nije našao shodnim primiti potpisnike peticije? Osobno to smatram skandaloznim i žao mi je što čovjek njegovih kapaciteta ne uviđa važnost kulture za ukupan boljitak zemlje i prosvijećenost građana. Jer potpuno je jasno da će, ako svi ti ministri iz šešira u daljoj budućnosti budu nekakve bibliografske jedinice, o njima pisati kratka notica: bio je ministar toga-i-toga u vrijeme Miljenka Jergovića i Ivana Kožarića.