Objavljeno u Nacionalu br. 530, 2006-01-09

Hedvig Hricak, jedan od najpoznatijih američkih radiologa, predstojnica radiologije u Memorial Sloan-Kettering Cancer Centeru u New Yorku, govori o najmodernijim istraživanjima u dijagnostici tumora

Prva žena koja je u Sjedinjenim Državama imenovana šeficom Odjela za radiologiju Memorial Sloan-Kettering Centera u New Yorku, prva žena kojoj je u dugoj povijesti Sveučilište Ludwig-Maximillians u Njemačkoj dodijelilo počasni doktorat, prva žena radiolog koja je izabrana u Institute of Medicine u Washingtonu – to je samo sićušni dio u dugom popisu titula rođene Zagrepčanke Hedvig Hricak koja je napravila veliku liječničku i znanstvenu karijeru u Americi. Ona je već šest godina predstojnica Odjela za radiologiju u najboljoj onkološkoj klinici na svijetu, kako danas vrednuju Memorial Sloan-Kettering Cancer Center u New Yorku, a i redovita je profesorica radiologije na prestižnom Weill Medical College of Cornell University.

Hedvig Hricak, bivša studentica i diplomantica Medicinskog fakulteta u Zagrebu, koji je završila 1970., a danas jedan od najpoznatijih američkih radiologa, ovih je dana boravila u Zagrebu da bi prisustvovala promociji važnoj za Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. U Hrvatskoj je objavljen prijevod američkog atlasa BI-RADS (Breast Imaging Reporting and Diagnostic System), koji predstavlja standardizirani način interpretiranja slikovnih metoda pregleda što se koriste u dijagnostici bolesti dojke. Drugim riječima, u tom znanstvenom priručniku koji će odsad koristiti svi hrvatski radiolozi, njih tristotinjak, propisani su postupci oslikavanja dojki i sustav tumačenja i kategorizacije nalaza mamografije, ultrazvuka i magnetske rezonancije dojki. To je posebno važno jer u Hrvatskoj uskoro počinje projekt nacionalnog mamografskog skrininga karcinoma dojke, u kojem će zdrave žene u dobnoj skupini od 50 do 69 godina moći besplatno obaviti mamografsko snimanje jednom u dvije godine.

Zahvaljujući upravo Hedvig Hricak, American College of Radiology odobrio je Hrvatskom društvu radiologa da se knjiga prevede na hrvatski jezik, a i prvi je odobreni prijevod tog atlasa u svijetu. Atlas su preveli dr. Renata Huzjan-Korunić i prof. dr. Boris Brkljačić iz Zagreba.

“Sretna sam što sam pomogla oko atlasa BI-RADS. Uvijek kažem da je važno u životu napredovati i doći na položaj, ne zato da bi imao moć nego upravo stoga što ti to omogućuje da radiš za druge, da pomogneš da se pokrenu najrazličitiji projekti. I čuda se događaju kad se radi zajedno i kad se ide jednom cilju. Tako je bilo i s izdavanjem atlasa”, rekla je Hedvig Hricak, koja je i izvan SAD-a dobila niz priznanja.

Počasni je profesor Sveučilišta u Zagrebu, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i počasni član Britanskog instituta za radiologiju, Njemačkog radiološkog društva, dodijeljen joj je počasni doktorat Sveučilišta u Münchenu. Dobitnica je Zlatne medalje Međunarodnog društva za magnetsku rezonanciju u medicini i nagrade “Marie Currie” Udruge žena radiologa. Ona je, kako su nam otkrili zagrebački radiolozi, svojim ugledom i utjecajem u Americi osigurala i sredstva za stipendije koje omogućuju da pet mladih hrvatskih radiologa iz Zagreba, Osijeka, Splita i Rijeke ode na Memorial Sloan-Kettering na kompletnu edukaciju iz ultrazvuka, mamografije, magnetske rezonancije – tzv. imaginga ili oslikavanja dojke. Trojica su već prošla to šestomjesečno obrazovanje, a još dvoje uskoro odlazi u New York. To je, kako je rekao prof. dr. Boris Brkljačić, šef radiologije u KB-u Dubrava, suradnik Hedvig Hricak u hrvatskim projektima i jedan od tri člana odbora koji je birao kandidate za Ameriku, jako važno za Hrvatsku, jer će dobiti mlade stručnjake educirane u najboljem svjetskom centru prema najnovijim znanstvenim stavovima i dostignućima.

Memorial Sloan-Kettering Cancer Center smatraju najboljom onkološkom klinikom na svijetu, a Odjel za radiologiju također jednim od najboljih američkih. Riječ je o privatnoj bolnici u kojoj rade ne samo najbolji liječnici specijalisti u onkologiji, nego i stručnjaci u drugim područjima, od biologa, kemičara i fizičara do kompjuteraša, jer je današnju medicinu teško zamisliti, kako kaže Hedvig Hricak, bez suradnje i kontinuiranih znanstvenih istraživanja. Upravo uz njezino ime vezani su različiti smjerovi istraživanja u području radiologije. Ona je često, kako o njoj kažu njezini kolege u svijetu, bila pionir razvoja metoda i njihova uvođenja u praksu. Objavila je više od 400 znanstvenih radova u najboljim časopisima, desetke knjiga i ima više od 6000 citata svojih znanstvenih radova. Posebno je poznata po radovima i istraživanju magnetske rezonancije u bolestima urogenitalnog sustava, osobito karcinoma maternice, jajnika i prostate. Hedvig Hricak je sa suradnicima postavila temelje MR prikazivanju i magnetskorezonantskoj spektroskopiji karcinoma prostate. Na temelju različitog sadržaja kemijskih dijelova (kolina, citrata i kreatina) u karcinomskom tkivu i normalnog u tkivu prostate, tom se metodom može vrlo točno procijeniti smještaj i veličina karcinoma u prostati, te njegova proširenost na prostatu i okolne organe. Na temelju tih slikovnih nalaza može se točno planirati optimalna terapija za svakog pojedinog pacijenta (operacija ili zračenje), a nakon liječenja, ako je potrebno, može se pratiti stanje pacijenta i otkriti recidiv, ponovnu pojavu tumora. Na radiologiji u Sloan-Ketteringu koristi se i uređaj PET-CT, kojim se može prikazati tumor i točno procijeniti proširenost metastaza raznih tumora. Profesorica Hricak danas je jedan od pionira na području molekularnog oslikavanja (molecular imaging) kojim se slikovnim metodama prikazuju procesi na razini stanica i molekula, a smatra se da će ta metoda postati budućnost suvremene radiologije.

NACIONAL: Na mjestu ste predstojnice Odjela radiologije u newyorškoj bolnici Memorial Sloan-Kettering od 2000. godine. Iako je riječ o izvanrednoj onkološkoj ustanovi, je li bilo teško ostaviti Kaliforniju i također vrlo uglednu kliniku University of California San Francisco, gdje ste bili 20 godina?

– Nije bilo lako. University of California, San Francisco (UCSF) izvanredan je fakultet i u 20 godina naučiš se na svoju okolinu i način života. Osim toga, i moj sin Petar je sretan u San Franciscu. Bila je velika dilema hoću li nastaviti posao koji sam voljela i život u Kaliforniji koji je jako ugodan, ili ću prihvatiti veliki izazov, spakirati se i početi sve takoreći ispočetka. Biti šef odjela velika je odgovornost, ali i mogućnost da stvoriš nešto značajno. U San Franciscu sam bila šef odjela za oslikavanje abdomena i moji suradnici su mi stalno govorili da moram ići naprijed i postati šefica cijelog odjela radiologije. Ponudili su mi da radim na nekoliko sveučilišta u Americi, ali kako sam se od 1986. bavila samo onkologijom, znala sam da je najbolje da dobijem mjesto šefice u bolnici koja je na to orijentirana. Zapravo sam priželjkivala da to bude Memorial Sloan-Kettering. Kad se otvorilo mjesto šefa u toj bolnici, odjednom sam bila uzbuđena, zbunjena i preplašena. Znala sam da je moj CV dobar i da vjerojatno imam šansu, ali čovjek nikad ne zna kako će komisija reagirati. Bilo je mnogo kandidata, i kad su mene izabrali, nisam odmah mogla vjerovati. Mnogi su bili iznenađeni što su uzeli ženu, jer nikad dotad žena nije bila predstojnica takvog odjela u Americi. Ipak, bilo mi je drago što se nitko nije čudio što sam stranac. U Americi je to potpuno normalno.

NACIONAL: Kažete da ste tijekom karijere imali sreću raditi s pravim ljudima od kojih ste mogli učiti. Koliko sami danas pomažete i radite s mladim liječnicima, specijalizantima?

– Najviše što možete dati svojoj profesiji je da osigurate edukaciju mlade generacije. Volim raditi s mladim liječnicima, volim da to budu ljudi iz cijelog svijeta. Mi smo velika obitelj. Svuda imam “djecu” i svi me zovu kad nešto trebaju. Osim toga, na edukaciju dolaze najbolji, od kojih često i sam mnogo naučiš. U San Franciscu je od hrvatskih radiologa bio samo Miljenko Marotti, koji je danas šef radiologije u bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj. Specijalizanti dolaze u američke bolnice zahvaljujući stipendijama koje dobiju u svojim zemljama. Nažalost, u Hrvatskoj je vrlo teško dobiti takvu stipendiju. Otkad radim u Memorial Sloan-Ketteringu, u mogućnosti sam da dobijem stipendije, pa sad dolaze i radiolozi iz Hrvatske.

NACIONAL: Vi se u toj bolnici bavite vrlo naprednim znanstvenim istraživanjima. Možete li nam opisati što to obuhvaća?

– Danas se u radiologiji obična rendgenska slika manje koristi. Ja više od svega radim na magnetskoj rezonanciji, oslikavanju karcinoma prostate. Bavim se istraživanjima u ginekologiji – karcinoma jajnika i maternice. Mnogo radimo i kompjuterskom tomografijom i PET-om. U Hrvatskoj, nažalost, još nema PET-a, ali se nadam da će se uskoro nabaviti. To je visoko sofisticirani aparat pozitronske emisijske tomografije kojim oslikavamo metaboličku aktivnost stanica upotrebom kratkoživućih radioizotopa. Danas se najviše upotrebljava radioizotop koji pokazuje metabolizam glukoze – šećera. S obzirom na to da rak ima ubrzani metabolizam šećera, vidi se gdje se stanice brže razmnožavaju. Vidi se aktivnost karcinoma, njegova agresivnost. Što je tumor agresivniji, to ima veći sadržaj glukoze i prema tome se određuje terapija svakom pacijentu posebno. Individualizira se terapija. Danas je idealna kombinacija za kompletnu dijagnostiku CT i PET, i naravno magnetska rezonancija, MRI.

NACIONAL: Što je to molekularni imaging, oslikavanje kojim se, kako vidim, naveliko bavite u Memorial Sloan-Ketteringu?

– Memorial Sloan-Kettering jedan je od centara u kojima se to radi. To znači oslikavanje procesa na molekularnoj razini. Svatko će se sjetiti nekadašnjih rendgenskih slika na kojima se relativno malo vidjelo. U posljednjih 25 godina radiologija se drastično promijenila. Krajem 70-ih počeo je ultrazvuk, i ubrzo nakon toga počela je kompjuterska tomografija gdje se anatomija može bolje vidjeti. Potom je uvedena još jedna metoda – magnetna rezonancija. S razvitkom kompjutera radiologija se mnogo promijenila. Danas često gledamo ne samo dvodimenzionalne nego i trodimenzionalne slike. Vidjeli smo da možemo izvanredno prikazati anatomiju organa, a daljnji korak je mogućnost da prikažemo funkciju pojedinih organa i tkiva. PET i spektroskopija na magnetskoj rezonanciji daju uvid u metabolizam. Nova faza je želja da napravimo dijagnostiku na staničnoj i molekularnoj razini. To je molekularni imaging. Neki od tih procesa su hipoksija – manjak kisika, angiogeneza – stvaranje novih žila u tumorima, ili gene expression imaging. To je zapravo kombinacija radiologije i tumorske biologije. Za sada se uglavnom istražuje na životinjama, ali mislimo da ćemo za koju godinu moći točno vidjeti biologiju tumora u svim detaljima. Što je bolja dijagnoza, to je bolje liječenje. Imaging, oslikavanje, infrastruktura je dijagnostike u medicini.

NACIONAL: Koliko se posljednjih godina poboljšala dijagnostika tumora dojke?

– Poboljšala se jako mnogo, jer se osim mamografije koristi ultrazvuk i magnetska rezonancija. To je jako poboljšalo ranu dijagnozu, pa je preživljavanje puno veće. Sljedeći korak je primjena molekularnog oslikavanja i nadamo se da će to revolucionirati proces dijagnostike raka dojke. Kombinacija bolje dijagnostike i novih terapija daje nadu da će rak dojke postati kronična bolest. U tome će posebno mjesto imati i minimalno invazivna kirurgija. To su zahvati pod nadzorom slikovnih metoda, koji se rade kod raznih vrsta karcinoma. To je fenomenalno područje i to je budućnost. U Memorial Sloan-Kettering imamo dva velika nova projekta: prvi je novi veliki centar za karcinom dojke. Moram pri tome napomenuti da mi prakticiramo timski pristup u medicini, u okviru tzv. disease management timova, što znači da o bolesnicima razgovaraju onkolog, kirurg, radiolog i patolog. Tako će biti organiziran i novi centar za dojku. Drugi je veliki projekt “image guided therapy”, imat ćemo pet novih operacijskih dvorana s novom idejom opreme: kombinirat će se CT angiografija i ultrazvuk, PET – CT i ultrazvuk, intervencijska magnetska rezonancija – MRI, i magnetska rezonancija opremljena visoko fokusiranim ultrazvukom koji se upotrebljava za tretman karcinoma. Imat ćemo robote i virtualnu navigaciju, koji garantiraju maksimalnu preciznost prilikom zahvata. To vam je poput “Zvjezdanih staza”.

NACIONAL: Koliko radiologa radi na vašem odjelu i koliko je takvih modernih uređaja u vašoj klinici?

– Prije pet godina, kad sam ja došla u tu bolnicu, imali smo 29 radiologa, a sada nas ima 71 uz 35 specijalizanata, znači da nas ima 106. Na radiologiji imamo ukupno oko 500 zaposlenih ljudi. A što se tiče aparature, naš odjel je vrlo dobro opremljen. Mi smo velika privatna onkološka bolnica, i to je teško usporediti s Hrvatskom. Uz konvencionalne aparate i ultrazvuk, imamo sedam magnetskih rezonancija, 12 CT-a i 4 PET-CT-a.

NACIONAL: Spomenuli ste da je budućnost liječenja karcinoma tzv. nano system biology. Što je to?

– Zahvaljujući spektroskopiji vidimo primjerice gdje se u prostati smjestio tumor, gdje se proširio, koliko je agresivan. Pomaže nam kad treba odlučiti koliko agresivno tretirati tumor. To je samo početak. Uz molekularno oslikavanje, molecular imaging, želimo vidjeti i gensku ekspresiju. Danas znamo da karcinom prostate ima oko 300 gena i 1000 bjelančevina i zato nam sadašnje metode nisu dovoljne. Nano system biology i nano vector technology, to je budućnost, to je moderna radiologija 21. stoljeća.

NACIONAL: Na čemu je još postignut napredak zahvaljujući molekularnom imagingu?

– Pogledajte sliku transplantacije koštane srži. Taj se zahvat radi godinama, ali liječnici nikad nisu znali kamo matične stanice točno idu. Zahvaljujući molekularnom imagingu to prvi put vidimo i možemo pratiti stanje danima po transplantaciji. To je genska ekspresija, “gene expression imaging”. Radimo i na optičkom CT-u, to je najnovije. Vidimo već i jezgru stanice, Barova tjelešca, kromosome. To su nevjerojatne stvari, sada još u eksperimentalnoj fazi.

NACIONAL: Zagrebački radiolozi oduševljeni su onim što radite. Kako ste sve to postigli?

– Ne volim pričati o sebi, ali ako me pitate u što vjerujem i što sam u životu slijedila, to je ponajprije izvrsnost. Otkad znam za sebe sve nastojim raditi najbolje što mogu. Bez obzira na to kuham li ručak, biram li nešto u dućanu ili radim na nekom medicinskom slučaju, sve mora biti odlično. Smatram da nije vrijedno truda išta i započeti ako ne mislite napraviti najbolje. Drugo u što vjerujem je pravednost. Važno mi je da sve što činim bude ispravno. Treće je obrazovanje, najveće bogatstvo koje možete dobiti i dati drugima. Moji usponi na više položaje donijeli su mi slobodu da radim za druge. Važan mi je uspjeh ljudi na mom odjelu. Postoji američka izreka: “All politics is local”, što znači da se vidi kakav je tko vođa već na lokalnoj razini. Moraš se prvo pokazati u svom krugu. Ljudi će cijeniti svog šefa ako je dosljedan i ako znaju što od njega mogu očekivati.

NACIONAL: Koliko je način života u New Yorku drukčiji od godina provedenih u San Franciscu?

– U početku u New Yorku nije bilo lako. Mnogo toga mi je nedostajalo – možda najviše čist zrak i plavo kalifornijsko nebo. Osim toga, otišli smo iz kuće s prekrasnim pogledom na cijeli grad i ocean. Bilo nam je jako važno da u New Yorku stanujemo u zelenilu. Nismo htjeli otići izvan grada poput mnogih, nego smo uzeli stan uz Central Park. Osim toga, blizu je bolnice, pa mogu do nje prošetati. To je važno jer često radim više od dvanaest sati na dan.

NACIONAL: Vaš suprug Alexander Margulis također je radiolog i veliko ime u američkoj medicini. Dugo je bio šef odjela radiologije i poslije prorektor Kalifornijskog sveučilišta u San Franciscu, a upravo je u Americi hit njegova knjiga “Be in Charge”, priručnik za vođe u svim područjima života. Kako ste se uspjeli uskladiti sa suprugom što se tiče preseljenja s obzirom na njegov posao u San Franciscu?

– Moj suprug je tada već imao više slobode. Kao prorektor University of California u San Franciscu zadužen za dugoročno planiranje, sagradio je novi kampus. Smanjio je profesorske obveze na Sveučilištu Cornell upravo zato da bi započeo sasvim novu karijeru – pisanje knjiga. Osim “Be in Charge”, čije je prvo izdanje upravo rasprodano, piše drugu.

NACIONAL: Počeli ste se baviti istraživanjem već na klinici Henry Ford u Detroitu nakon specijalizacije. Kako ste se odlučili kao mlada liječnica u bolnici u Vinogradskoj otići u SAD, i to s malim djetetom?

– Moj tadašnji suprug i ja kao mladi liječnici htjeli smo položiti specijalizaciju u inozemstvu. Kao i mnogi drugi mladi specijalizanti mislili smo ostati koju godinu i vratiti se, ali život se polako promijeni. Budući da je moj sin Petar imao samo trinaest mjeseci kad smo krajem 1972. otišli iz Zagreba, prve tri godine nisam radila. Teško je zamisliti da sam doma gledala sapunice, ali bilo je to lijepo razdoblje. Kad sam devet godina poslije s Petrom, psom dalmatinerom i koferom otišla u San Francisco, promjena je bila velika, ali na Kaliforniju se brzo naučiš. Petar je i danas u San Franciscu i pravi je kalifornijski dečko.

NACIONAL: Čime se bavi?

– Bavi se kompjuterima, i jako je uspješan. Već osam godina radi za George Lucas Films na njegovim “Zvjezdanim ratovima”. Uvijek kažem da se igra, da mu je posao istodobno hobi.

NACIONAL: Koji su još specijalni ljudi u vašem životu, tko vam je najviše pomogao ili na vas utjecao?

– Mislim da je presudno imati mentora kojemu vjeruješ. Moji su mentori bili veliki strogi stručnjaci, imali su visoke standarde, ali pomogli su mi.Kad sam počela u bolnici Henry Ford, šef radiologije bio je William Eyler, ujedno urednik najvećeg radiološkog lista – Radiology. Moj prvi znanstveni rad, a tada nije bilo kompjutera, vraćao mi je 21 put i ja sam ga pretipkavala. I naučio me. Mislim da sam u životu imala i mnogo sreće, uvijek sam bila na pravome mjestu u pravo vrijeme. Teško je reći jesam li bila spremna ili sam jednostavno znala prepoznati trenutak u kojemu mi se nešto nudilo. U vrijeme kad sam radila specijalizaciju, počela je era ultrazvuka. Našla sam način da se educiram pa su mi i prvi radovi i eksperimenti napravljeni na ultrazvuku. U San Franciscu sam počela raditi s magnetskom rezonancijom na samom začetku. Kad sam došla u Memorial Sloan-Kettering, počela je molekularna medicina i opet sam bila na pravome mjestu u pravo vrijeme. Volim promjene i ne bojim ih se. Moja majka kaže da sam poput mačke koja se dočeka na noge gdje god je bace, a baka je govorila da se sve događa s razlogom.

NACIONAL: Koliko kao predstojnica radiologije radite na klinici s bolesnicima?

– Nažalost nemam za to dovoljno vremena. Puno se bavim administrativnim poslovima jer je to ogroman odjel. Osim toga bavim se istraživanjima i podučavanjem specijalizanata. Kolege me zovu kad trebaju superekspertizu kod teških slučajeva, specijalno u dijagnostici prostate ili kod ginekoloških problema. Dva puta tjedno sastaje se odbor za tumore DMT na kojemu specijalisti zajedno odlučuju kako tretirati pojedine bolesnike i ja na tome redovito sudjelujem. Tako uvijek pratim što se događa u mom području medicine i imam priliku pomoći u dijagnozi ako treba.

NACIONAL: Rekli ste da sebi cijeli život postavljate nove ciljeve. Koji je sljedeći?

– Uhvatili ste me pomalo nespremnu. Ne znam. Možda zato što sada radim na mnogo novih stvari koje tek treba dovršiti i to jako volim. Do tada će se sigurno pojaviti novi izazov.