Uloga novinara Voljena Kipčića u seriji ‘Crno-bijeli svijet’ lansirala je Filipa Riđičkog među najpopularnije televizijske glumce. Snimanje druge sezone upravo je završeno, Riđički je nedavno diplomirao glumu na Akademiji, svira i pjeva u dva rock benda, a postao je i radijski voditelj

Protekli tjedan prošao je u slavlju za 30-godišnjeg glumca Filipa Riđičkog. Prvo je diplomirao glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a zatim je dovršeno snimanje druge sezone serije “Crno-bijeli svijet”, u kojoj on ima glavnu ulogu mladog novinara Voljena Kipe Kipčića. Serija prikazuje zagrebačku urbanu scenu osamdesetih godina prošlog stoljeća i izazvala je proturječne reakcije, a druga sezona počet će se na jesen prikazivati na Hrvatskoj televiziji.

Ali Riđički nije samo glumac, on je i radijski voditelj na postaji Gold FM, a ljubav prema glazbi pokazuje i u čak dvama bendovima – nešto je poznatiji Orvel u kojem svira bubnjeve, a manje poznat je Lika Kolorado, u kojem pjeva i koji bi uskoro trebao objaviti svoju prvu pjesmu. Za nekoga tko je kao 17-godišnjak počeo glumiti u prvoj hrvatskoj sapunici “Zabranjena ljubav”, glumačko-glazbeni napredak je više nego očit. U međuvremenu je počeo glumiti i u kazalištu, a najveću želju, ulogu u filmu, još uvijek iščekuje.

NACIONAL: Jeste li, kada ste dobili ulogu u seriji “Crno-bijeli svijet”, pomislili da je to trenutak za značajan iskorak u vašoj glumačkoj karijeri?

U tom trenutku uopće nisam razmišljao o tome, samo sam bio vrlo sretan. Kada idem na audicije, idem na blef i nikada ništa ne očekujem. Naučio sam da ako se unaprijed veselim nečemu, velike su šanse da ću se razočarati. Zato dođem na audiciju, napravim najbolje što mogu i zaboravim je. Ako netko od mojih kolega dobije tu ulogu, nisam ljubomoran, nego mu pružim ruku i kažem bravo. Kada me nazvao redatelj Goran Kulenović i rekao da dođem na drugi krug audicije, bio sam presretan, ali nisam smatrao da će to biti nešto posebno u mojoj karijeri. Tek kasnije, kada sam dobio ulogu, ljudi su mi počeli govoriti da bi to trebalo biti nešto važno za mene. Tek kada smo počeli probe i snimanja, shvatio sam magnitudu te serije i koliko je to, zapravo, velika stvar. Što se tiče utjecaja serije na moju karijeru, siguran sam da nekako i utječe, al’ bumo vidli. Kaj bude, bude. Završavao sam fakultet i počeo sam raditi na radijskoj postaji Gold FM. Sjećam se da sam u veljači razgovarao s mamom i rekao sam joj da ne znam kako ću sve stići obaviti – snimanje druge sezone “Crno-bijelog svijeta”, privođenje studiranja kraju, bend i posao na radiju. Zvao sam je da je pitam od čega da odustanem, nadajući se da će mi reći da zanemarim fakultet. Ali ona je, kao i svi roditelji, rekla da moram završiti fakultet pa sam se svim silama trudio to i napraviti. Ujedno je završeno snimanje druge sezone “Crno-bijelog svijeta” i sada mogu razmišljati o nekim daljnjim projektima.

NACIONAL: Ubrzo nakon početka emitiranja, na internetu su se povele rasprave o tome je li serija dobra ili nije, prikazuju li se osamdesete na pravi način ili ne. S obzirom na to da pripadate mlađoj generaciji, je li vam bilo jasno o čemu to ljudi raspravljaju?

Bilo je “kikseva” u seriji koje smo namjerno dopustili, za koje smo znali da griješimo. To je bio kompromis između preciznosti i dramaturških ili praktičnih interesa. Nisam ni sanjao koliko će daleko ići te rasprave na internetu. Ljutio sam se kada sam vidio kako nije vijest da je krenula nova TV serija, nego je vijest bila koliko faktičkih pogrešaka o osamdesetima ima u novoj seriji. Istovremeno, kolega sa snimanja serije mi je rekao: “Da nije bilo tih grešaka i da nisu ljudi zapeli za te greške, možda serija ne bi bila toliko popularna.” Ja sam neka vrsta mazohista glumačkog zanata jer volim otići na internetske forume i Facebook te čitati komentare, pa bili oni i negativni. Idem svjesno na one stranice gdje ljudi najviše “blate” kako bih čitao komentare. Ne znam ni sam zašto, ali uvijek pišu grozne stvari protiv glumaca, serije i autora, ali u toj šumi negativnih komentara pojavi se netko i kaže da mu je serija super. Tako sam u slučaju ove serije naletio na super komentare i to je trenutak kada u šumi negativnosti netko kaže “meni je to dobro” pa se još nekoliko njih složi s tom konstatacijom. U tom trenutku te faktičke greške više nisu važne. U tim trenucima sam bio presretan. Možda su ljudi očekivali previše od serije, puno se pričalo o njoj, a kada je krenula, možda im početna očekivanja nisu bila ispunjena. Ali mislim da je svakome tko ju je hladne glave pogledao to bila dobra serija.

• ‘U VELJAČI SAM razgovarao s mamom i rekao joj da ne znam kako ću sve stići – snimanje druge sezone ‘Crno-bijelog svijeta’, privođenje studiranja kraju, bend i posao na radiju’

NACIONAL: Jeste li zbog tih rasprava na internetu vezanih za prvu sezonu drugačije pristupili snimanju druge sezone?

To biste trebali pitati Gorana Kulenovića, ali mislim da on nije bio poljuljan komentarima na internetu. Što se tiče kritika da smo pogriješili u povijesnim podacima, u drugoj sezoni su glumci sami ubacivali replike i šalili se na vlastiti račun u vezi pogrešaka iz prve sezone. Oni koji su gledali prvu sezonu shvatit će da smo se šalili na vlastiti račun, da smo priznali da smo griješili, ali ne smijem vam otkrivati detalje. Ja sam se rodio 1986. i ničeg se ne sjećam, ali teško mi je vjerovati da jedna osoba može imati monopol gledanja na povijest. Stopostotno sam siguran da je jednom dijelu populacije serija bila krcata pogreškama, kao što sam jednako siguran da je drugi dio populacije rekao da su osamdesete bile identične prikazanom u seriji te da smo ih vratili u mladost. Povijest je izgledala onako kako smo je upamtili. Tako je i s Jugoslavijom, neki kažu da je to bio zločinački režim u kojem nije bilo slobode govora, nije bilo novca, dok će drugi reći da je to bilo najbolje vrijeme, da je to bila najbolja država, kultura je cvala, sve je bilo super, a treći su oni koji će reći da je bilo i dobrih i loših stvari.

NACIONAL: Osamdesete je obilježila glazba, što je i prikazano u seriji. S obzirom na to da ste i glazbenik, jeste li pomislili kako bi bilo lakše da bend imate u osamdesetima, zato što je danas rock’n’roll smješten u underground?

Zamijećenost je ključna. Jugoslavija je bila ogromno tržište, producentske kuće mogle su zaraditi, kao i glazbenici. Moglo se svirati u cijeloj Jugoslaviji, jedan dan u Beogradu, drugi dan u Splitu. Interes za rock’n’roll bio je veći, bilo je plodno tlo za takve bendove. Ključno je to što se tada od glazbe moglo živjeti. Tada si mogao “quit your day job” i fokusirati se na glazbu, to im je bila profesija. Naravno da je zato glazba bila bolja i kvalitetnija. Danas se u Hrvatskoj od glazbe ne može živjeti, moraš imati poslove sa strane. U krajnjoj liniji, kada želiš biti mega zvijezda u engleskom govornom području, vrhunac je napuniti Wembley, a u Hrvatskoj se nadaš da ćeš jednom u deset godina napuniti Arenu. Ja u Zagrebu ne mogu nastupati više od jednom u pola godine jer mi na drugi nastup nitko ne bi došao. Manje tržište, manje interesa, manje novca. Ako bih se mogao vratiti u prošlost i posuditi jednu stvar iz Jugoslavije, to bi bilo tržište zbog interesa za glazbu. To me doista frustrira. Istina je da se sada barijere razbijaju pa su se kod nas proslavili bendovi kao što su Repetitor i Jarboli iz Beograda, pa i drugi, počeli smo se razmjenjivati, ali to nije na nekadašnjoj razini jer su cajke u prvom planu.

NACIONAL: Teško se živi od glazbe, ali teško se živi i od glume. Jeste li zato postali radijski DJ?

DJ na radiju nisam postao zbog potrebe, nego zato što me radio uvijek zanimao. Time sam se želio baviti od malih nogu. Volim puno pričati, uvijek su mi govorili da imam ugodan glas za tu vrstu medija pa sam tako prvo radio na Radio Studentu. Nakon toga su me pozvali na Gold FM i to je ozbiljan korak prema profesionalnim radijskim vodama koje su mi jako zanimljive. Što se tiče života od glume, to je moguće ako si u kazališnom ansamblu, ako si profiliran glumac, ako postoji konsenzus oko tvoje kvalitete. Tada ćeš imati posla svake godine.

NACIONAL: Je li vam uloga u seriji “Zabranjena ljubav” na duge staze odmogla jer su vas obilježili kao glumca iz sapunica?

Još uvijek me tako označavaju. Međutim, Goran Kulenović je jedan od naših najozbiljnijih redatelja koji radi kultne sitcome i njega uopće nije bilo briga za moju reputaciju. Imao je otvorenu audiciju na koju smo došli i Slavko Sobin i ja, obojica iza sebe imamo uloge u sapunicama. Kulenović mi je rekao “dobar si mi, želim te u seriji”. Nema tog redatelja kojeg će smetati to što je neki glumac bio u sapunici, osobito ako se prikazivala prije deset godina. Štoviše, možda mu je izazov uzeti glumca iz sapunice i napraviti s njime nešto drugačije. Uloga u sapunici mi je pomogla jer da je nisam dobio, vjerojatno ne bih kasnije probao upisati Akademiju i ne bih se želio baviti glumom. Radio bih neke druge stvari. Sapunica mi je otvorila jako puno prozora. “Zabranjenu ljubav” su svi gledali. Htio ja ili ne, to me je obilježilo. Bio sam najmlađi glumac u sapunici, imao sam samo 17 godina. Na ulici su me zvali “Matija, eno ga Matija”. Kada je krenula serija “Nedjeljom ujutro, subotom navečer” odjednom sam postao Filip jer se moj lik u seriji zove Filip. Kada je krenuo “Crno-bijeli svijet” počeli su s “Eno ga, Kipo”. Bit će ljudi koji će olako reći “ma, on je tip iz sapunice”, ali to mi je izazov jer ako ću biti dovoljno dobar, pokazat ću da nisam samo “onaj iz sapunice”.

NACIONAL: Da biste se pokazali, trebaju vam uloge, a jako puno mladih glumaca u Hrvatskoj žali se na manjak audicija.

Za filmove i serije ima audicija, ali puno manje ih ima u kazalištima i u njima je teže dobiti uloge. Mladi glumci su u pravu kada se žale na manjak audicija, ali vrlo je teško dobiti ulogu i zato što imamo jako puno dobrih glumaca. Ja sam studirao s jako kvalitetnim glumcima kao što su Anđela Ramljak, Adrijan Pezdirc, Lukrecija Tudor, Hrvojka Begović, Mia Anočić, Anja Đurinović i svi oni sad rade u kazalištima jer su izuzetno kvalitetni glumci koje su prepoznali i dali im priliku. Vjerujem da će, ako se netko trudi i pokaže ljudima, naći način da dođe do uloge.

NACIONAL: Rekli ste mi da niste osoba koja će se “grebati” za uloge. Nedostaje li vam agresivnosti u potrazi za ulogama na filmu i u kazalištu?

Ništa vezano za sebe ne bih mijenjao. Moj stav je da se ne bih osjećao dobro ako bih dobio posao preko “grebanja”. Ali ima jako puno mojih kolega koji mi kažu: “Budalo, to nije pitanje srama, nego tvog stava. Ne moraš biti ljigav da bi se grebao za nešto, nego se istakneš i kažeš ‘ja bih radio s tobom’. U tome nema ništa loše.” Možda je to pitanje mog osobnog stava. Nisam u situaciji da bih se trebao agresivnije postaviti na tržište jer mi je trenutno sasvim OK. Ako bi došlo do toga da bih to trebao, još uvijek ne znam što bih napravio. Ljudi koji imaju talenta, koji su socijalno vješti i ubacuju se u prave ekipe u pravo vrijeme, neka to rade i dalje.

• ‘NIŠTA VEZANO ZA SEBE ne bih mijenjao. Ne bih se osjećao dobro ako bih dobio posao preko ‘grebanja’. Nisam u situaciji da se trebam agresivnije postaviti na tržište’

NACIONAL: Imate li ambiciju i želju da radite nešto posebno?

Bio bih neopisivo sretan kada bih dobio ulogu u filmu, ali ne znam koji glumac to ne bi htio. Mene sve to jako veseli. Vesele me pozornica i set. Super mi je što sam se odlučio baviti stvarima koje su u Hrvatskoj teške, a to su glazba i gluma. Neću odustati ako će biti teško. Imao sam nekoliko propalih pokušaja s bendovima, a mislim da je Orvel kvalitetan bend koji polako gradi dobru reputaciju. Teško je reći nešto o sebi kao glumcu jer čim kažeš nešto pozitivno, odmah si tašt. Ali mislim da imam i neke glumačke kvalitete. Kao što mi je svojedobno otac rekao – uzmi posao koji voliš i darovao si samom sebi osam sati dnevno. Ako dodamo i posao na radiju, imam neku nadnaravnu sreću da se bavim onime što doista i volim.

NACIONAL: Spomenuli ste oca, inače filmskog snimatelja. Je li on bio ključan faktor pri odabiru glumačkog poziva?

Nije. Moj otac je snimatelj, ali i producent i redatelj, radi svoje dokumentarne filmove. Kad sam bio klinac ugledao sam se na njega i dugo vremena želio sam, zbog njega, biti snimatelj. On me nije nagovarao. Zbog toga sam završio fotografsku školu, bavio se fotografijom, ali mi se dopala ideja da budem redatelj. Onda sam otišao na prijemni za režiju, ali su mi rekli da bi bilo bolje da odem na glumu. Prošao sam na prijemnom i tako sam postao glumac. Da moj otac nije umjetnik vjerojatno ni ja ne bih ušao u te vode. U cijeloj priči jako mi je pomogla “Zabranjena ljubav” jer sam godinama išao u ZKM, a ulogu u “Zabranjenoj ljubavi” sam shvaćao kao zezanciju, kao hobi. Ali kad su mi sa 17 godina rekli da će mi to i platiti, shvatio sam da mogu biti profesionalni glumac. I zato nikada ne bih mijenjao ništa vezano za “Zabranjenu ljubav” jer da nije bilo te sapunice, tko zna gdje bih sada bio.

NACIONAL: Ističete kazalište kao važno mjesto, do sada niste imali mnogo uloga, ali su bile kvalitetne.

Jako volim ulogu u “Gloriji”, ta mi je predstava bila vrlo draga. Eto, ni redatelju Saši Božiću nije bilo važno što sam glumio u sapunici. Rekao je “hoću raditi s tobom”, kao što je to rekao i redatelj Ivica Kunčević i angažirao me za predstavu “Don Juan”. Kazalište mi nedostaje, ne bih se bunio da češće dobivam uloge. Kako više ne izgledam kao klinac od 20 godina, možda me jednog dana netko pozove na audiciju za ozbiljniju ulogu. Meni to čak i nedostaje. Za diplomski rad smo radili Čehova s Bobom Jelčićem i tu sam nakon dugo vremena radio nešto skroz drugačije. Ne bih se žalio da se time bavim u bliskoj budućnosti. Nadam se da nisam glumac koji može glumiti samo u urbanim serijama poput “Nedjeljom ujutro, subotom navečer” i “Crno-bijeli svijet”, iako bih sa zadovoljstvom snimio još desetak sezona. Ma, što dođe, dođe