Objavljeno u Nacionalu br. 736, 2009-12-22

NAJPOPULARNIJI BOSANSKI glumac u Hrvatskoj prvi put otkriva detalje iz djetinjstva i života izbjeglice za vrijeme rata te zašto je postao glumac

Enisa Bešlagića intervjuirala sam desetak puta do sada i činilo mi se prije ovog razgovora da znam sve o njemu. Prevarila sam se i otkrila tijekom intervjua u zagrebačkom Hotelu Antunović da mi mnoge pojedinosti iz svojeg života do sada nije rekao niti sam ih igdje pročitala. Iskreno, rijetko me koji sugovornik do sada nasmijao kao taj bosanski glumac. Nekoliko sam puta isključivala diktafon jer je on ustajao tijekom razgovora, imitirao pojedine osobe i opisivao situacije u kojima je bio. Za dvosatno snimanje koje je strpljivo izdržao nije htio vizažista, nego se sam našminkao mojim puderom. Enis Bešlagić je vrlo popularan i u rodnoj Bosni i u Hrvatskoj, gdje je posljednja četiri mjeseca bio angažiran kao član žirija u showu “Supertalent”. Šira publika ga ponajviše pamti kao portira Šemsu iz serije “Naša mala klinika”, a u Zagrebu trenutačno igra u predstavi “Od E do Z” koja je tjednima unaprijed rasprodana.

NACIONAL: U prvoj sezoni showa “Supertalent” pobijedio je Tihomir Bendelja. Je li on bio i vaš prvi izbor?

– Apsolutno. Teško je takvog natjecatelja uspoređivati s plesnom grupom ili pjevačima. Bio je moj prvi izbor jer mi se činilo da on jedini poslije showa ne može unovčiti to svoje znanje, a ovo bi mu bila prava prilika da zaradi neki dinar. Ne vjerujem da je twirling još uvijek toliko cijenjen kod nas da bi mogao od toga živjeti. Za razliku od njega pjevači i plesači već snimaju novogodišnje programe, postali su zvijezde. Mislim da je njemu nagrada od 200.000 kuna najveća prilika da iskoristi svoj talent i drago mi je što je upravo on pobijedio.

NACIONAL: Kao članovi žirija u zadnje vrijeme niste mogli eliminirati natjecatelje. Je li publika koja je odlučivala bila objektivna?

– Mislim da nije griješila. Publika je nekada glasovala više srcem nego pameću, nekad je emotivno glasovala upravo za ljude sa svojom životnom pričom. Kao i mnoge osvojila me Antonija Dora Plečko, mala Splićanka koja je zaista čudo od djeteta. Sretan sam kad vidim da ima takve djece. Jedino što joj želim jest to da uz taj talent bude i dobar čovjek. Takvu djecu treba prvo gurnuti u neke humanitrane akcije da osjete što znači prvo pomagati drugima, da dobiju neke temeljne vrijednosti koje će ih odrediti u životu.

NACIONAL: Zašto ste se pojavili na nekom televizijskom projektu nakon dvije i pol godine stanke?

– Sjetili su me se nakon duljeg vremena. Djelomično sam i sam tome pridonio. Tijekom 2007. bio sam toliko na televiziji da sam se i sam zasitio. Emitirala se serija “Zimmer frei”, pa “Zuhra Light Show”, pa “Naša mala klinika”, pa razne reklamne kampanje, stvarno je toga bilo previše u jednom trenutku. Kad su me pozvali u “Supertalent”, odmah sam pristao jer sam shvatio da se radi o kvalitetnom projektu. Šokirala me i činjenica da su iza scene radili sve odreda mladi ljudi. Primjerice producent je imao samo 28 godina. Bilo mi je drago gledati te mlade ljude koji imaju autoritet i nisu razigrana djeca. Malo me bilo strah što ću reći svakome od natjecatelja. Rekli su mi da pogledam britansku inačicu showa, ali ja ne volim nikoga imitirati, pogotovo ne Britance jer su im komentari manje-više isti. Kad nisam imao što reći, šutio sam. I po licenci sam bio najpopustljiviji član žirija. Bio sam emotivac i glas naroda.

NACIONAL: Jedan ste od najpopularnijih bosanskih glumaca u Hrvatskoj. Što je tome pridonijelo?

– Nikada nisam htio biti samo kantonalni glumac. Htio sam glumiti gdje god mi je lijepo i gdje me cijene. Projekti u Sloveniji i Hrvatskoj su najzaslužniji za to što su me ljudi zavoljeli. Glumim širom bivše Jugoslavije. Znalo mi se dogoditi da sam jednu večer na završnoj fešti “Naše male klinike” u Sloveniji gdje svira polka, onda sjednem u automobil i vozim se 12 sati u Pirot na snimanje “Ivkove slave”, gdje me čekaju Srbi s harmonikom i trubačima. Tamo je svega u prevelikim količinama, a sutradan sam već u sarajevskoj aščinici. U mojoj glumačkoj karijeri bilo mi je važno da se gradim kroz svoje uloge i da se ne izgubim u njima. Glumac ne smije bježati od sebe, mora uvijek ostati dosljedan. Kad gledate Roberta De Nira, on je u svakoj ulozi isti. Ja ljubim gdje god hoće onoga tko mi kaže imena pet uloga koje je De Niro odigrao. Nitko ih ne zna. Kad te netko pita što si gledao, gledao sam De Nira. Kako se zove lik? Nemam pojma. Kad De Niro igra Hamleta, ne piše velikim slovima na plakatu Hamlet nego De Niro. Kod nas bi, da ne pokvare dizajn plakata, stavili velikim slovima Hamlet, a glumce ko j…

NACIONAL: Jesu li vas ikada zezali da ste Mujo ili Haso iz Doboja s obzirom na to da ste tamo rođeni? U kakvoj ste obitelji odrasli?

– Pa upravo se s tim zafrkavam na televiziji svaki dan u emisiji Nove TV gdje kolega Milan Pavlović i ja rekonstruiramo viceve o njima. Konkretno, ja sam Suljo. Rodio sam se u Doboju jer je bolnica bila opremljenija nego ona u Tešnju gdje sam živio. Znate kako je u Bosni, znaš nekog doktora u nekoj bolnici pa ideš tamo.

NACIONAL: Koliko vas je odrstanje u tako maloj sredini odredilo u životu?

– Za početak, tamo nije bilo ničega. Dođe, recimo, nekome od susjeda gost iz Sarajeva u posjet i doveze se autom na čijoj tablici pokraj zvijezde piše “SA”, a mi se djeca skupimo pa se slikamo kraj tablice. Neki su imali tetku u Sarajevu i već su bili cjenjeniji od nas u društvu. Ja sam imao rodicu u Beogradu koja je pričala ekavicom i to se smatralo gospodskim. Odrastao sam s prijateljima koji su danas vrlo uspješni ljudi. Bili smo jedna zdrava generacija. Pokupili smo najljepše iz tog vremena. Druženja su bila iskrena i nije bilo kao danas sveprisutne koristi. Najgore mi je danas kad nekog upoznam pa mi sa strane kažu: “Enise, dobro da si njega upoznao, taj bi ti mogao zatrebati.” Ja odmah kažem: “Slušaj, rekli su mi da mi ti možeš valjati pa hajde reci odmah u čemu pa da znamo zašto se družimo.” Polažem jako puno na svoje prijatelje i uvijek svratim u Tešanj kad putujem u Bosnu. Znam odakle sam potekao i nikada to ne zaboravljam. I danas se sjećam kraja 80-ih, kad su u dućane počele dolaziti prve svježe banane i ananas. Stajali smo u redovima za crni ili bijeli kruh, nisi mogao izvoljevati kao danas, s mrvicama, bez mrvica. Živio sam u normalnom vremenu.

NACIONAL: Kad je izbio rat u Jugoslaviji, vama je bilo tek 16 godina. Vi ste početkom 1992. godine izbjegli u Njemačku.

– Nisam u tim godinama znao što je rat. Nisu ni mnogi u Bosni. Ja tih godina nisam znao koje je vjere netko tko se zove Bojan, a koje netko tko se zove Goran. Za Fadila bih primjerice znao da mi je sličan. To nije bilo primarno. Kao dijete sam odlazio u pravoslavnu crkvu na pogrebe, jeo njihovo žito za parastos na groblju. Božić smo čekali u katoličkoj crkvi, a nikada na primjer nisam odlazio u džamiju. Nisam odrastao u strogom muslimanskom odgoju. Otac je bio član partije, a vjera je bila rezervirana za starije ljude. Mi kao djeca nismo bili odgajani u tom duhu. Mama nas je učila samo da poštujemo druge. I kad se sve počelo kuhati, nije mi bilo jasno zašto netko može nadrljati zbog imena. Tad sam prvi put shvatio da pripadam nekoj grupi. Imao sam tetku u Njemačkoj, a kako nikada do tada nisam otišao dalje od hrvatskog mora, rekao sam mami da me pošalje u Njemačku. Svi smo mislili da će rat trajati pet dana, kopali smo rovove a nitko nije vjerovao da će trebati. Mama me stavila na autobus za Split s nekim svojim prijateljicama i poslala prvo za Zagreb. HOS i HVO su nas zaustavili negdje u Hercegovini i mene su izbacili iz autobusa. Htjeli su me mobilizirati na licu mjesta. Prvi sam put vidio pušku. Jedan vojnik iz HOS-a mi je šapnuo da skinem jaknu, vratim se u autobus i promijenim sjedalo jer kad budu ponovo pregledavali neće me prepoznati. I stvarno nisu. Volio bih upoznati tog momka, tko zna, možda njegova djeca danas gledaju Šemsu iz “Naše male klinike” kojeg je on pustio da ode autobusom u Zagreb gdje me pokupio tetak i odveo u Njemačku.

NACIONAL: U Münchenu ste radili na gradskom groblju.

– Tek kad sam došao tamo shvatio sam koliko mi je grozno. S roditeljima sam se čuo samo povremenim satelitskim vezama. Javio sam se na socijalno i dali su mi posao na gradskom groblju. Radio sam na održavanju groblja, od čišćenja lišća do pripremanja za pogrebe. Radio sam s neuglednim ljudima koji su dotakli dno života, koji su nekad imali sve, ali ih je ubio alkohol ili kocka. No imali su čiste duše, bili su Nijemci, razumio sam ih svaku petu riječ, ali su me voljeli bez obzira na to što sam bio musliman. Stalno sam za nekog od njih morao malo više povući da ne dobije jadan otkaz jer je bilo onih koji su se do dvanaest već ponapijali i nisu bili ni za što. Satnica mi je bila marku i sedamdeset.

NACIONAL: Spomenuli ste da niste odgojeni kao vjernik. Je li se to do danas promijenilo?

– Kad sam bio u Njemačkoj, družio sam se uglavnom s Bosancima koji su kao i ja izbjegli zbog rata. Bili su to pravi vjernici i tad sam prvi put došao u dodir s islamom, dali su mi da čitam knjige. To mi je bila tada jedina veza s roditeljima, da molim Boga da ih čuva u Bosni. I to svojim riječima. Niti sam znao arapski, niti sam znao klanjati. Nisam htio lagati da znam nešto kad ne znam.

NACIONAL: Jedan od vaših sljedećih projekata je upravo vezan za život u Njemačkoj. Napisali ste scenarij za film u kojem će biti i dosta hrvatskih glumaca, a o kojem trenutačno pregovarate s njemačkim i turskim producentima.

– Groblje je graničilo s najvećim zatvorom u Münchenu. Prvi dan su nas upozorili da su pobjegla dva zatvorenika koja se skrivaju na groblju. Sjedio sam sam s grabljama na klupici i u daljini vidio helikopter. Mislio sam, ma što bi bilo da ja sad potrčim. I potrčao sam. U roku od pet sekundi iznad mene je bio helikopter s uperenim cijevima, bio sam okružen policijskim vučjacima koji su režali, spusto sam grablje na pod i digao ruke u zrak. To je scena kojom sam počeo scenarij za film. Često sam bio sam na tom groblju i stalno sam samo razmišljao kako ću se vratiti. Svi su mi govorili da je to bez veze, ali kad sam to čvrsto odlučio nakon manje od godinu dana rada na groblju, počeo sam dobivati druge poslove. Mogao sam raditi u BMW-u ili prodavati kolače u hotelu Sheraton, no ja sam se ipak u jeku rata, 1993., vratio u Tešanj. Znao sam da me svi ti poslovi zapravo odvlače od onoga što ću ja tek biti. Znao sam da negdje u Bosni postoji nafaka, neka sudbina koja ti dođe i koja samo tebe čeka. Bio sam godinu dana u vojsci, završio strojarsko-tehničku školu i odlučio upisati glumačku akademiju.

NACIONAL: Zašto ste upisali baš glumačku akademiju?

– Odrastao sam s jugoslavenskim filmovima i zapravo nikada nisam razmišljao o tome da ću biti glumac. Mislio sam da ću biti strojarski tehničar, jako me privlačilo tehničko crtanje i preciznost, htio sam graditi vijadukte. Jedan dan sam sjedio doma s majkom i vidjeli smo na televiziji da se raspisuje natječaj za Akademiju u Sarajevu. Nisam imao glumačkog iskustva, no moj otac je amaterski glumio u tešanjskom kazalištu, inače najstarijem kazalištu u BiH. Išao sam s ocem na probe, njima je to bilo čisto druženje, radili su jednu predstavu u godinu dana. A ja ne znam odakle mi ta ideja da idem u Sarajevo, koje je tada bilo potpuno srušeno. Rekao mi je otac: “Dobro, Enise, gdje ćeš ti, kakva gluma, tim se baviš amaterski, a radiš neki posao s ekonomijom, mašinama i tako.” Sva sreća mama mu je rekla: “Hajd’, Rujo, ako dijete hoće, neka ide.” Ona me i spremala jadna za prijemni. Budila me u dva, tri ujutro i govorila: “Hajde, sine, da te preslušam, da vidimo jesi išta popamtio.” Pao sam na ljetnom roku. I to na tekstu “Tvrđava” Meše Selimovića. A u Bosni koga god pitaš što je čitao kaže: “A što sam čitao, ‘Tvrđavu’ Meše Selimovića.” No prošao sam na drugom roku.

NACIONAL: Kako je izgledalo razdoblje studiranja u Sarajevu?

– Našao sam stančić za 150 maraka, a sve što sam imao bilo je 50 maraka mjesečno. To je bilo za kavu, a ako popiješ sok, onda dva dana nema kave. Zvali su me Delfin na Akademiji zato što sam se stalno smijao, sve mi je to bilo prekrasno. Već na drugoj godini smo dobili posao da sinkroniziramo crtani film Teletubbies. Ja sam bio Tinky Winky. Dobivali smo 40 maraka po epizodi, a dnevno smo znali snimiti tri, četiri epizode. Bilo je svega. Tek tad sam shvatio da smo mi potpuno neiživljena generacija. Kad sam imao para, kolege s Akademije i ja taksijem bismo se odvezli u Pionirsku dolinu gdje je bio lunapark, zakupio bih sve one autiće na struju i vozali bismo se tri sata pa nakon toga na janjetinu. Nisam nikada bio tip koji je trošio na garderobu. Meni je bilo samo “daj da je svima svega”. Napokon nisam morao razmišljati što ću kupiti kad uđem u prodavaonicu. Uzeo bih i što treba i što ne treba. Znao sam kupiti četiri Nutelle i jednu ostaviti gospođi na blagajni da ima za palačinke. Bilo je lijepo do treće godine, dok nisam izgubio prijatelja iz klase Sanela Agića koji je umro od plućne emobolije. Kao da mi je netko iščupao ruku iz ramena. Preživjeli smo rat, a umro je od plućne bolesti. Sanel je bio Dipsy u Teletubbiesima. Osam mjeseci kasnije kolegica Mirna Filipan umrla je od trovanja plinom u stanu. Ona je bila Lala u filmu. To me je strašno pogodilo.

NACIONAL: Za vrijeme studija bili ste angažirani i na nekim značajnijim televizijskim projektima u BiH.

– U Bosni se taman počeo emitirati kviz Upitnik, inačica onog u Hrvatskoj, i ja sam ga vodio s kolegom Milanom Pavlovićem. Mene je profesor glume Aleksandar Jevđejić na Akademiji učio da imam svoje ime i prezime i ja sam se već s tim projektom uspio istaknuti. Zapamtili su mi ime. Značajniji je bio i projekt za Euroviziju u BiH s kolegicom, hrvatskom glumicom Anom Vilenicom.

NACIONAL: Širu popularnost stekli ste ulogom portira Šemse u seriji “Naša mala klinika”.

– Redatelj Branko Đurić Đuro nazvao je svoju majku Fadilu u Sarajevu i pitao je tko joj se sviđa od glumaca na televiziji. Ona mu je rekla da gleda mene i da sam joj super pa me pozvao. Došao sam u Sloveniju na snimanje i nikoga osim glumice Jadranke Đokić nisam poznavao. Sutradan smo snimali prvu klapu i stigla je hrpa novinara. Bio sam šokiran, u Bosni na neki događaj dođu dva novinara i fotograf i gotovo. Uglavnom su svi novinari prolazili pokraj mene kao da ne postojim jer su mislili da sam portir s obzirom na to da sam imao isto odijelo kao čuvari koji su čuvali dvoranu u kojoj se snimalo. Počela je serija a onda popularnost. Mislim da je taj lik izvornog Bosanca bio presudan. Sljedeće sezone snimanja sjedio sam na presici s ostalim glumcima i odgovarao na pitanja

NACIONAL: Zanimljivo je da ste diplomirali kao najbolji u klasi studenata.

– Kad sam došao na Akademiju, doista nisam ništa znao. Jednom sam prilikom sjedio i čekao na svoj red za pozornicu i profesor mi je rekao da kolegi bacim tekst. To je značilo da mu je zapelo pa mu treba pomoć da mu pročitam sljedeću rečenicu. Ja sam ustao i odnio mu papire na scenu da se ne raspu ako mu ih bacim. Kod profesora glume Aleksandra Jevđevića, koji je bio i dekan, nitko nikada nije dobio ocjenu deset jer je govorio da ako da najbolju ocjenu nekom studentu, to onda znači da više ne treba studirati. Na trećoj godini meni je upisao svoju prvu desetku i bio je to jedan od najvećih trenutaka u mojoj karijeri. Bio je zaista poseban čovjek. Pravoslavac koji nije nikada držao do vjere. Kad je nama bio ramazan, postilo se mjesec dana. U četiri popodne je počinjala gluma, a u pola pet se, kad padne sunce nakon cjelodnevnog posta, moralo jesti, počinjao bi iftar, večera. Da ne zakasnim, ja sam gladovao. Vidio je da ja nisam dobro, saznao je da ne želim zbog nastave jesti, a nismo ni imali novca da si priuštimo kvalitetnu večeru, nego smo kupovali sendvič s poli salamom. Mom pokojnom prijatelju i meni sve dane ramazana plaćao je dobar ručak u kantini i puštao da u pola pet idemo jesti pa da se vratimo u šest na glumu. Jednog dana bih želio biti takav čovjek, takvi ljudi su mi uzori. Danas me često pitaju osjećam li se zvijezdom. Kakva zvijezda nakon gladovanja, groblja, rata. Moj profesor je bio zvijezda.

NACIONAL: Jeste li ikada, s obzirom na to da ste snimali puno na prostorima bivše Jugoslavije, naišli na animozitet glumaca?

– Sredinom 2005. snimali smo “Ivkovu slavu”. Došli mi u selo Svilajnac na jugu Srbije, prvo nas odveli gradonačelniku, bila je zakuska jer je stigao plin u selo. Krenuli na set i kaže mi jedan od tamošnjih glumaca: “Slušaj brate, mi smo ti svi ovdje četnici. Nismo koljači, ali imamo svoju ideologiju.” A ja sjedim pokraj njega, s fesom na glavi, igram Faruka u filmu. Tad sam upoznao i Batu Živojinovća. Do tada sam samo čuo priče, za koga je Bata i što je radio za vrijeme rata. Nekim kolegama sam pokazivao slike djece, tad sam se već bio oženio. U jednom trenutku me Bata pita zašto njemu ne pokazujem slike. Bata je bio dobar s Miloševićem, ali malo ljudi zna da je volio i glumce i da je sa svojim vezama gurao lovu za snimanje filmova. Ja se malo povukao, ipak je Bata Živojinović meni bio institucija. Karizmatičan, uvijek glavni, najpametniji, jednim metkom ubije četiri Nijemca na Neretvi. Kaže on meni pred svima: “Što me ti gledaš stalno, ajde reci slobodno da sam šupak.” Zaista to nisam mislio, a on mi je kasnije ispričao neke stvari koje su bile drugačije od onih za koje su ga mnogi optuživali.

NACIONAL: Jeste li ikada imali želju snimati u Hollywoodu?

– Nikada mi nije bio cilj igrati u Hollywoodu. Meni je to isto kao da netko kaže Tučepi. Imao sam nekih dobrih kritika iz Hollywooda za film “Gori vatra”, ali to je sve. Bio sam kod Gorana Višnjića pa kad sam vidio kako to tamo funkcionira, shvatio sam da ne želim ovisiti o volji nekog producenta. Moj Hollywood su Špiro Guberina, Vojo Brajović, Dragan Nikolić, Boris Dvornik. Ovo iznad može i ne mora, niti me uveseljava, niti me razočarava. Svaki glumac mora imati neki dignitet u sebi. Nikada u životu nisam ni snimio reklamu za cigarete ili pivo. A nudili su mi stotine tisuća maraka. Jedan mi je producent za reklamu za pivo rekao: “Samo napiši na papir cifru koju hoćeš.” S jedne se strane borimo protiv alkoholizma, a ja bih trebao propagirati taj isti alkohol. Ma da ne bi.

NACIONAL: Trenutačno u Zagrebu igra vaša predstava “Od E do Z” koju ste napisali sa Zlatanom Zuhrićem Zuhrom. Posljednjih godina ste radili nekoliko projekata s njim.

– Zuhra je vrhunski glumac, iako nije završio Akademiju. Jako je talentiran i puno sam naučio od njega. Jedan je od rijetkih kolega koji na sceni zaboravlja na svoj ego, što bi pravi glumac i trebao raditi, i prepušta se ulozi, nogometnim žargonom, nabacuje šale, a netko drugi zabija golove. To će malo glumaca napraviti. Zuhri sam namijenio ulogu u filmu o Njemačkoj.